Tanja Pjankova (1985.) se u romanu Doba crvenih mrava prihvatila vjerojatno najteže teme koju se može pronaći u ukrajinskoj povijesti, inače punoj i prepunoj „teških tema“. Riječ je o Holodomoru (ubijanje glađu) umjetno induciranoj akciji sovjetskih vlasti u, navodnoj, borbi protiv tzv. kulaka. Povijesna se dimenzija toga zločina postupno urezuje u svijest čovječanstva. O tome svjedoče i njegova priznanja kao genocida u brojnim europskim i vaneuropskim parlamentima, ali i studije, osobito Crvena glad. Staljinov rat protiv Ukrajine Anne Applebaum iz 2017., u kojima se minuciozno prikazuje plan „discipliniranja“ ukrajinske nacije i istrebljenja onoga njezina dijela koji se tom monstruoznom pothvatu opire – ponajprije pasivno, o aktivnom otporu jedva da je moglo biti i riječi. U tome se kontekstu Holodomor mora pratiti paralelno s istrebljenjem ukrajinske inteligencije koje mu je neposredno slijedilo. Ako se uopće nešto tako monstruozno može i sažeti, onda je to najbolje učiniti sa što manje riječi, sa što manje emocija kako bi se užas pokazao u svojoj suštini. Stoga brojčani podaci. Holodomor je trajao od 1932. do 1933. Početak mu se nalazi u neuspješnoj kolektivizaciji iz 1930. Sam partijski vrh zapovijeda beskompromisnu borbu s „kulacima“ koji se odupiru „socijalističkoj zemljoradnji“. Sprovodi se prinudno uvođenje kolhoza, zemlja kao i sva oruđa koja se koriste za njezino obrađivanje oduzimaju se seljacima koje se prisiljava na „dobrovoljno“ pristupanje kolhozima. Kontrolu izvršenja te naredbe, kao i zapljena svih zaliha hrane, preuzima NKVD kao i gremij KOMNESAM (Komitet siromašnih seljaka) čija je glavna dužnost bila pretresanje kulačkih kuća. Rezultat tih „mjera“ bilo je rapidno širenje gladi dodatno pojačano neprekinutim izvozom ukrajinskih žitarica na zapadno tržište. Nasilje, pljačka, prinudni rad bez kompenzacije, samovoljna rekvizicija i minimuma neophodnog za preživljavanje – to su samo neki od faktora koji su doveli do masovnog umiranja seoskog stanovništva, prije svega u Ukrajini i, u manjoj mjeri, u Kazahstanu. Gradovi nisu bili toliko pogođeni glađu što dodatno govori u prilog tezi da je ona diktirana s najvišeg mjesta u rukovodstvu KPSSSR. Rezultat je smrt, prema različitim procjenama, od 2,5 do 4,5 milijuna ljudi. Ako se uzmu u obzir demografski gubici, brojka je nedvojbeno veća. Stanje se smirilo u jesen 1933., vjerojatno zbog toga jer više nije bilo „kulaka“ koje je trebalo istrijebiti. Ili su umrli od gladi ili su bili protjerani u Sibir. Područja ispražnjena od ljudi napučena su ruskim stanovništvom doseljenim pretežno s juga. Cilj etničkoga čišćenja Ukrajine i njezina rusificiranja tako je, bar djelomice, ostvaren.
Kako, dakle, postupa Tanja Pjankova kako bi se literarno približila Holodomoru? Sa stajališta tehnike pripovijedanja tekst je organiziran na sljedeći način. U njemu govore tri lika, tri pripovjedne instance, sve tri pripovijedaju u prvom licu. Svaka od njih se nalazi na različitoj tematskoj razini. Najpregnantniji je glas Dusje, „kulačke“ kćeri čiji je otac Timofej nestao, najvjerojatnije likvidiran, na samome početku kolektivizacije i s njom povezanih čistki. Drugi pripovjedni glas pripada Solji, supruzi lokalnog partijskog funkcionera koji je iz Poltave premješten u Mašuhi, selo u kojemu je otpor prinudi izrazito snažan. Treći je lik Svirid, seljak koji se postavio na „pravu stranu“ te služi kao protokolist nasilja. Svaki od tih likova oko sebe skuplja druge, s njim/njom povezane, ali istovremeno i pripovijeda svoju osobnu priču. Određeni signali daju naslutiti da će se njihove priče na nekoj, još neodređenoj, razini pripovjednoga teksta ispreplesti.
Dusjina priča zauzima najveći dio prostora. Ona je od svih najviše usmjerena na Holodomor jer je cijela obitelj izravno pogođena njim. Smrt je otjelotvoreno prisustvo. Ako je otac žrtva izravnog fizičkog, dakle primarnog, nasilja, baka već umire od gladi, koju se može shvatiti kao „sekundarno nasilje“. Majka Hana, brat Miros i sama Dusja pate od nje tokom cijeloga romana. Živeći neizolirano u selu prate kako drugi postaju njezinom žrtvom, bivaju svjedoci njihova umiranja i polaganoga gašenja čitave zajednice. Jedino mjesto koje nam Dusjina priča ne otkriva jest kolhoz. On ostaje negdje po strani, kao simbol čistoga zla, kao koncentracioni logor o kojemu se ne smije ništa reći jer je ono što se tamo zbiva neiskazivo. Jedino što se zna jest da Hana tamo radi i da povremeno krijumčari ostatke hrane od kojih djeca preživljavaju.
Solja je obilježena obiteljskom tragedijom, gubitkom kćeri. Psihološko joj je stanje, blago rečeno, nestabilno, a život provodi u sanatoriju u kojem se, to je paradoksalna pripovjedna strategija Pjankove, liječi od adipozitasa. Dok seljani umiru od gladi, Solja neumjereno jede ili sanja o hrani koja joj se iz medicinskih razloga uskraćuje. Psihičko oboljenje spojeno s traumom vodi i do odbojnosti koju muž Oleksij/Aleksej (U romanu se sustavno inzistira na razlici ukrajinskog i ruskog. Partijski funkcioneri i oni koji im stoje blizu koriste se jezikom imperijalnog zavojevača što se u tekstu i markira; lokalno stanovništvo ostaje vjerno, čak i po cijenu znatnih gubitaka, materinjem jeziku.) osjeća prema njoj. Otuđenje rezultira u traženju seksualnoga zadovoljstva kod mladih mještanki čije se usluge plaćaju onim najdragocjenijim – hranom. No to nije jedino njegovo zlodjelo. On koordinira i sve akcije „dekulakizacije“ koje vode u glad i smrt. Trik koji Pjankova koristi iznimno je efikasan. Sulja vjeruje na riječ mužu da je njegov posao vezan uz borbu s unutarnjim neprijateljem koja se mora voditi bez milosti i bez kompromisa. Njezino je neznanje motivirano životom u izolaciji, a tek će joj bijeg iz sanatorija omogućiti da spozna situaciju u punoj jezivosti.
Najmabivalentniji lik u romanu je Svirid. Nepobitno je da stoji na strani zla. Ali. Motorna snaga koja ga pokreće je razočaranje zbog neuzvraćene ljubavi. U neispripovijedanoj prošlosti natjecao se za Haninu ruku s Timofejem, svojim najboljim prijateljem i kasnijim Haninim mužem. Doživio je poraz koji ga tokom cijeloga romana prati kao zla kob, koncentrirana, sublimirana u Haninom odbijanju da, čak i nakon Timofejeva nestanka, otpočne vezu s njim koja bi ju, skupa s djecom, spasila od gladi i smrti. Neuzvraćena ga ljubav čini nesretnim gubitnikom. Ali, s druge strane, u njoj se razotkriva i njegova negativna dimenzija. Makar i provodio život bez partnerke, on se, poput Oleksija/Alekseja ne libi da koristi svoju moć raspolaganja nad namirnicama da bi, u zamjenu za njih, koristio seksualne usluge, doduše samo jedne žene, Tamare Rude.
Smjenjujući se u kratkim poglavljima te se tri pripovjedne struje polako ali sigurno stapaju u jednu koja na različitim razinama prati i komentira sveprožimno nasilje koje uništava, iz korijena, jedno nekad harmonično društvo. Sljedeće je poetičko sredstvo kojim se Pjankova obilato koristi personifikacija. Glad i smrt u tekstu funkcioniraju kao personificirane figure, na njih se delegira uloga likova (koje pripovjedna lica uvijek slute u svojoj blizini). Osobito je to slučaj u Dusjinom dijelu teksta što je i razumljivo s obzirom na to da im je ona, za razliku od ostale dvije nosive figure, sukcesivno izložena. U određenim se momentima čini da se smrt priziva kao spas, makar Dusja nakraju ustukne pred takvim bogohulnim mislima. I doista, religioznost se u čitavome tekstu modelira kao tihi otpor komunističkom ateizmu. Čak i sami okorjeli komunisti u momentima povećane afektivne napetosti prizivaju onostranost i Boga kao vrhunsko biće. Ono što je stoljećima kulturalno određivalo neko društvo, što se urezalo u njegovo kulturalno pamćenje nije jednostavno u kratkome vremenu potpuno iskorijeniti. Obrana protiv izvana implementiranoga nasilja tako stječe raznolike, ponekad čak i nepredvidive oblike.
Roman Tanje Pjankove posjeduje i druge kvalitete koje se mogu podvesti pod zajedničku kategoriju fizičke i psihološke uvjerljivosti. Glad inducira psihička stanja koja svjedoče o odmaku od racionalne svijesti. Njome prouzročene fantazmagorije i halucinacije dovode likove na sam rub duševnoga poremećaja. I gore se spomenuta procedura personifikacije može dovesti u vezu s promijenjenim stanjima svijesti. No ona ipak ne cilja u tolikoj mjeri na psihološki realizam, već se, prije, odnosi na retorička sredstva rabljena u procesu konstruiranja pripovjednog teksta. Istovremeno tekstom dominira i fizički realizam koji se približava naturalizmu. Precizni opisi tijela koja gladuju usmjereni su na proizvodnju snažne afektivnosti kojom se kod čitateljstva doslovce generira jeza. To su mjesta unutar pripovjednog teksta s kojima se najteže sroditi, koja pri konzumiranju izazivaju osjećaj mučnine. Njima se poziva ne toliko na empatiju koliko na presumpciju zaboravljanja, na afektivno aktiviranje sjećanja.
No vrhunac je pripovjednog umijeća Tanje Panjkove sublimiran u metaforičkome izričaju koji se gotovo opsesivno koncentrira na jednu metaforu – u naslovu spomenute crvene mrave. Možda je isticanje u prvi plan crvene boje ponešto naivno. Možda se njime odveć neprikriveno ukazuje na komunizam. Možda. S druge strane: počinitelji su više nego jasno markirani kao takvi u izravnome govoru. Zašto, pitam se, onda ne bi bilo legitimno ukazati na njih i u posrednome? Seljak, kulak prisutni su u punoj mjeri realnoga okvira. Komuniste, boljševike, NKVD-ovce treba prikazati prelomljene kroz bezbroj prizama. Čak i po cijenu plakativnosti. Prikazi svakodnevnoga užasa s direktnim opisima nasilja smjenjuju se s metaforičkim opisima crvenih mrava koji izbijaju odasvuda, kreću se po prostorijama, izlaze iz zidova, gmižu po garderobi, nemoguće ih je zaustaviti, njihova je sposobnost preuzimanja vlasti neprikosnovena, njihova se suverenost ne može dovesti u pitanje. Ima li izlaza? Mali, minimalni happy end naslućuje se u isprva jedva primjetnim transformacijama Solje i Svirida no koje protokom romana stječu dinamiku koja svjedoči o ubrzanju, o promjeni svijesti, o spoznaji da u svijetu postoji dobro koje nije izjednačivo s komunističkom ideologijom. Neću vam otkriti o čemu je riječ. U nadi da će ovaj sjajni roman naći put do nekog hrvatskog izdavača, srdačno ga preporučujem, kako za prevođenje tako i za čitanje.
Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka/63
Tanja Pjankova, Doba crvenih mrava 2022.
Tanja Pjankova (1985.) se u romanu Doba crvenih mrava prihvatila vjerojatno najteže teme koju se može pronaći u ukrajinskoj povijesti, inače punoj i prepunoj „teških tema“. Riječ je o Holodomoru (ubijanje glađu) umjetno induciranoj akciji sovjetskih vlasti u, navodnoj, borbi protiv tzv. kulaka. Povijesna se dimenzija toga zločina postupno urezuje u svijest čovječanstva. O tome svjedoče i njegova priznanja kao genocida u brojnim europskim i vaneuropskim parlamentima, ali i studije, osobito Crvena glad. Staljinov rat protiv Ukrajine Anne Applebaum iz 2017., u kojima se minuciozno prikazuje plan „discipliniranja“ ukrajinske nacije i istrebljenja onoga njezina dijela koji se tom monstruoznom pothvatu opire – ponajprije pasivno, o aktivnom otporu jedva da je moglo biti i riječi. U tome se kontekstu Holodomor mora pratiti paralelno s istrebljenjem ukrajinske inteligencije koje mu je neposredno slijedilo. Ako se uopće nešto tako monstruozno može i sažeti, onda je to najbolje učiniti sa što manje riječi, sa što manje emocija kako bi se užas pokazao u svojoj suštini. Stoga brojčani podaci. Holodomor je trajao od 1932. do 1933. Početak mu se nalazi u neuspješnoj kolektivizaciji iz 1930. Sam partijski vrh zapovijeda beskompromisnu borbu s „kulacima“ koji se odupiru „socijalističkoj zemljoradnji“. Sprovodi se prinudno uvođenje kolhoza, zemlja kao i sva oruđa koja se koriste za njezino obrađivanje oduzimaju se seljacima koje se prisiljava na „dobrovoljno“ pristupanje kolhozima. Kontrolu izvršenja te naredbe, kao i zapljena svih zaliha hrane, preuzima NKVD kao i gremij KOMNESAM (Komitet siromašnih seljaka) čija je glavna dužnost bila pretresanje kulačkih kuća. Rezultat tih „mjera“ bilo je rapidno širenje gladi dodatno pojačano neprekinutim izvozom ukrajinskih žitarica na zapadno tržište. Nasilje, pljačka, prinudni rad bez kompenzacije, samovoljna rekvizicija i minimuma neophodnog za preživljavanje – to su samo neki od faktora koji su doveli do masovnog umiranja seoskog stanovništva, prije svega u Ukrajini i, u manjoj mjeri, u Kazahstanu. Gradovi nisu bili toliko pogođeni glađu što dodatno govori u prilog tezi da je ona diktirana s najvišeg mjesta u rukovodstvu KPSSSR. Rezultat je smrt, prema različitim procjenama, od 2,5 do 4,5 milijuna ljudi. Ako se uzmu u obzir demografski gubici, brojka je nedvojbeno veća. Stanje se smirilo u jesen 1933., vjerojatno zbog toga jer više nije bilo „kulaka“ koje je trebalo istrijebiti. Ili su umrli od gladi ili su bili protjerani u Sibir. Područja ispražnjena od ljudi napučena su ruskim stanovništvom doseljenim pretežno s juga. Cilj etničkoga čišćenja Ukrajine i njezina rusificiranja tako je, bar djelomice, ostvaren.
Kako, dakle, postupa Tanja Pjankova kako bi se literarno približila Holodomoru? Sa stajališta tehnike pripovijedanja tekst je organiziran na sljedeći način. U njemu govore tri lika, tri pripovjedne instance, sve tri pripovijedaju u prvom licu. Svaka od njih se nalazi na različitoj tematskoj razini. Najpregnantniji je glas Dusje, „kulačke“ kćeri čiji je otac Timofej nestao, najvjerojatnije likvidiran, na samome početku kolektivizacije i s njom povezanih čistki. Drugi pripovjedni glas pripada Solji, supruzi lokalnog partijskog funkcionera koji je iz Poltave premješten u Mašuhi, selo u kojemu je otpor prinudi izrazito snažan. Treći je lik Svirid, seljak koji se postavio na „pravu stranu“ te služi kao protokolist nasilja. Svaki od tih likova oko sebe skuplja druge, s njim/njom povezane, ali istovremeno i pripovijeda svoju osobnu priču. Određeni signali daju naslutiti da će se njihove priče na nekoj, još neodređenoj, razini pripovjednoga teksta ispreplesti.
Dusjina priča zauzima najveći dio prostora. Ona je od svih najviše usmjerena na Holodomor jer je cijela obitelj izravno pogođena njim. Smrt je otjelotvoreno prisustvo. Ako je otac žrtva izravnog fizičkog, dakle primarnog, nasilja, baka već umire od gladi, koju se može shvatiti kao „sekundarno nasilje“. Majka Hana, brat Miros i sama Dusja pate od nje tokom cijeloga romana. Živeći neizolirano u selu prate kako drugi postaju njezinom žrtvom, bivaju svjedoci njihova umiranja i polaganoga gašenja čitave zajednice. Jedino mjesto koje nam Dusjina priča ne otkriva jest kolhoz. On ostaje negdje po strani, kao simbol čistoga zla, kao koncentracioni logor o kojemu se ne smije ništa reći jer je ono što se tamo zbiva neiskazivo. Jedino što se zna jest da Hana tamo radi i da povremeno krijumčari ostatke hrane od kojih djeca preživljavaju.
Solja je obilježena obiteljskom tragedijom, gubitkom kćeri. Psihološko joj je stanje, blago rečeno, nestabilno, a život provodi u sanatoriju u kojem se, to je paradoksalna pripovjedna strategija Pjankove, liječi od adipozitasa. Dok seljani umiru od gladi, Solja neumjereno jede ili sanja o hrani koja joj se iz medicinskih razloga uskraćuje. Psihičko oboljenje spojeno s traumom vodi i do odbojnosti koju muž Oleksij/Aleksej (U romanu se sustavno inzistira na razlici ukrajinskog i ruskog. Partijski funkcioneri i oni koji im stoje blizu koriste se jezikom imperijalnog zavojevača što se u tekstu i markira; lokalno stanovništvo ostaje vjerno, čak i po cijenu znatnih gubitaka, materinjem jeziku.) osjeća prema njoj. Otuđenje rezultira u traženju seksualnoga zadovoljstva kod mladih mještanki čije se usluge plaćaju onim najdragocjenijim – hranom. No to nije jedino njegovo zlodjelo. On koordinira i sve akcije „dekulakizacije“ koje vode u glad i smrt. Trik koji Pjankova koristi iznimno je efikasan. Sulja vjeruje na riječ mužu da je njegov posao vezan uz borbu s unutarnjim neprijateljem koja se mora voditi bez milosti i bez kompromisa. Njezino je neznanje motivirano životom u izolaciji, a tek će joj bijeg iz sanatorija omogućiti da spozna situaciju u punoj jezivosti.
Najmabivalentniji lik u romanu je Svirid. Nepobitno je da stoji na strani zla. Ali. Motorna snaga koja ga pokreće je razočaranje zbog neuzvraćene ljubavi. U neispripovijedanoj prošlosti natjecao se za Haninu ruku s Timofejem, svojim najboljim prijateljem i kasnijim Haninim mužem. Doživio je poraz koji ga tokom cijeloga romana prati kao zla kob, koncentrirana, sublimirana u Haninom odbijanju da, čak i nakon Timofejeva nestanka, otpočne vezu s njim koja bi ju, skupa s djecom, spasila od gladi i smrti. Neuzvraćena ga ljubav čini nesretnim gubitnikom. Ali, s druge strane, u njoj se razotkriva i njegova negativna dimenzija. Makar i provodio život bez partnerke, on se, poput Oleksija/Alekseja ne libi da koristi svoju moć raspolaganja nad namirnicama da bi, u zamjenu za njih, koristio seksualne usluge, doduše samo jedne žene, Tamare Rude.
Smjenjujući se u kratkim poglavljima te se tri pripovjedne struje polako ali sigurno stapaju u jednu koja na različitim razinama prati i komentira sveprožimno nasilje koje uništava, iz korijena, jedno nekad harmonično društvo. Sljedeće je poetičko sredstvo kojim se Pjankova obilato koristi personifikacija. Glad i smrt u tekstu funkcioniraju kao personificirane figure, na njih se delegira uloga likova (koje pripovjedna lica uvijek slute u svojoj blizini). Osobito je to slučaj u Dusjinom dijelu teksta što je i razumljivo s obzirom na to da im je ona, za razliku od ostale dvije nosive figure, sukcesivno izložena. U određenim se momentima čini da se smrt priziva kao spas, makar Dusja nakraju ustukne pred takvim bogohulnim mislima. I doista, religioznost se u čitavome tekstu modelira kao tihi otpor komunističkom ateizmu. Čak i sami okorjeli komunisti u momentima povećane afektivne napetosti prizivaju onostranost i Boga kao vrhunsko biće. Ono što je stoljećima kulturalno određivalo neko društvo, što se urezalo u njegovo kulturalno pamćenje nije jednostavno u kratkome vremenu potpuno iskorijeniti. Obrana protiv izvana implementiranoga nasilja tako stječe raznolike, ponekad čak i nepredvidive oblike.
Roman Tanje Pjankove posjeduje i druge kvalitete koje se mogu podvesti pod zajedničku kategoriju fizičke i psihološke uvjerljivosti. Glad inducira psihička stanja koja svjedoče o odmaku od racionalne svijesti. Njome prouzročene fantazmagorije i halucinacije dovode likove na sam rub duševnoga poremećaja. I gore se spomenuta procedura personifikacije može dovesti u vezu s promijenjenim stanjima svijesti. No ona ipak ne cilja u tolikoj mjeri na psihološki realizam, već se, prije, odnosi na retorička sredstva rabljena u procesu konstruiranja pripovjednog teksta. Istovremeno tekstom dominira i fizički realizam koji se približava naturalizmu. Precizni opisi tijela koja gladuju usmjereni su na proizvodnju snažne afektivnosti kojom se kod čitateljstva doslovce generira jeza. To su mjesta unutar pripovjednog teksta s kojima se najteže sroditi, koja pri konzumiranju izazivaju osjećaj mučnine. Njima se poziva ne toliko na empatiju koliko na presumpciju zaboravljanja, na afektivno aktiviranje sjećanja.
No vrhunac je pripovjednog umijeća Tanje Panjkove sublimiran u metaforičkome izričaju koji se gotovo opsesivno koncentrira na jednu metaforu – u naslovu spomenute crvene mrave. Možda je isticanje u prvi plan crvene boje ponešto naivno. Možda se njime odveć neprikriveno ukazuje na komunizam. Možda. S druge strane: počinitelji su više nego jasno markirani kao takvi u izravnome govoru. Zašto, pitam se, onda ne bi bilo legitimno ukazati na njih i u posrednome? Seljak, kulak prisutni su u punoj mjeri realnoga okvira. Komuniste, boljševike, NKVD-ovce treba prikazati prelomljene kroz bezbroj prizama. Čak i po cijenu plakativnosti. Prikazi svakodnevnoga užasa s direktnim opisima nasilja smjenjuju se s metaforičkim opisima crvenih mrava koji izbijaju odasvuda, kreću se po prostorijama, izlaze iz zidova, gmižu po garderobi, nemoguće ih je zaustaviti, njihova je sposobnost preuzimanja vlasti neprikosnovena, njihova se suverenost ne može dovesti u pitanje. Ima li izlaza? Mali, minimalni happy end naslućuje se u isprva jedva primjetnim transformacijama Solje i Svirida no koje protokom romana stječu dinamiku koja svjedoči o ubrzanju, o promjeni svijesti, o spoznaji da u svijetu postoji dobro koje nije izjednačivo s komunističkom ideologijom. Neću vam otkriti o čemu je riječ. U nadi da će ovaj sjajni roman naći put do nekog hrvatskog izdavača, srdačno ga preporučujem, kako za prevođenje tako i za čitanje.