Danas je subota, 15. marta 2025, a ja mislim o Srbiji i o Beogradu. Mislim o onim mojim prijateljima, uglavnom ljudima u ozbiljnim godinama, koji su malo teški na nogama, koji su danas na beogradskim ulicama. Tamo su, jer tamo moraju biti i jer obavljaju jedan od onih malobrojnih poslova u kojima im ja, njihov prijatelj, ne mogu biti od pomoći. Jedan od onih malobrojnih poslova pri kojima su oni s jedne, a ja s druge strane granice. Brinem se za njih, jer mi trebamo jedni drugima, dok god smo živi.
Danas je subota, 15. marta 2025, a ja mislim o Srbiji i o Beogradu. Mislim o svim onim ljudima koje ne poznajem, a mogli bi mi biti prijatelji. O studentima mislim, o onima koje nikada neću sresti, a s kojima mi je posljednjih tjedana i mjeseci utješno dijeliti isti svijet, naseljavati istu Zemlju. Za mene to je svakako mnogo.
I šaljem im danas, u subotu 15. marta 2025, dok još ne znamo što će se dogoditi, najljepšu ljubavnu pjesmu koju je ikad ijedan hrvatski pjesnik napisao o Beogradu i o Srbiji:
SRBIJI, NA ISTOKU
Srbiji, na istoku.
Na drugoj strani Dunava.
S druge strane Mjeseca.
Zdna Dunava, iz mulja,
izlazi Mjesec.
I obasjava tvoje dječačko
lice.
*
Srbiji, za djevojke
i jabuke.
Osula te jabukama
i djevojkama.
Obasjala freskama.
Za lipu što je prva listala i cvjetala
na Terazijama.
Pod kojom si me čekala.
*
Srbiji, na istoku.
Za Borinu Uvelu ružu
i suv bosiljak.
Za mjesečinu u Vranju.
Za Mominu Sestri u pokoju
i Gospi.
Za Lament nad Beogradom.
Za Rastkovo Otkrovenje
i Matićevo More.
*
Za bunare i Morave,
što ti uzeše lik.
I odnesoše u crno more.
U vječnost. U ništa.
Za pregršti pšenice i milosti
što prosu u tvoju divlju kosu.
Za ilinjske gromove
i đurđevdanske kiše.
Što ti prosvijetliše pamet,
izbistriše oči.
*
Za stol u Narodnoj biblioteci
i šumsku klupu na Tari.
Za cijelo zvjezdano nebo
očiju što više ne svijetle.
Koje su zašle.
*
Srbiji, na istoku.
U čije si ćupove i bardake
istákao svoje ikavske pjesme.
I suze.
Peter Gudelj: Srbiji, na istoku
Danas je subota, 15. marta 2025, a ja mislim o Srbiji i o Beogradu. Mislim o onim mojim prijateljima, uglavnom ljudima u ozbiljnim godinama, koji su malo teški na nogama, koji su danas na beogradskim ulicama. Tamo su, jer tamo moraju biti i jer obavljaju jedan od onih malobrojnih poslova u kojima im ja, njihov prijatelj, ne mogu biti od pomoći. Jedan od onih malobrojnih poslova pri kojima su oni s jedne, a ja s druge strane granice. Brinem se za njih, jer mi trebamo jedni drugima, dok god smo živi.
Danas je subota, 15. marta 2025, a ja mislim o Srbiji i o Beogradu. Mislim o svim onim ljudima koje ne poznajem, a mogli bi mi biti prijatelji. O studentima mislim, o onima koje nikada neću sresti, a s kojima mi je posljednjih tjedana i mjeseci utješno dijeliti isti svijet, naseljavati istu Zemlju. Za mene to je svakako mnogo.
I šaljem im danas, u subotu 15. marta 2025, dok još ne znamo što će se dogoditi, najljepšu ljubavnu pjesmu koju je ikad ijedan hrvatski pjesnik napisao o Beogradu i o Srbiji:
SRBIJI, NA ISTOKU
Srbiji, na istoku.
Na drugoj strani Dunava.
S druge strane Mjeseca.
Zdna Dunava, iz mulja,
izlazi Mjesec.
I obasjava tvoje dječačko
lice.
*
Srbiji, za djevojke
i jabuke.
Osula te jabukama
i djevojkama.
Obasjala freskama.
Za lipu što je prva listala i cvjetala
na Terazijama.
Pod kojom si me čekala.
*
Srbiji, na istoku.
Za Borinu Uvelu ružu
i suv bosiljak.
Za mjesečinu u Vranju.
Za Mominu Sestri u pokoju
i Gospi.
Za Lament nad Beogradom.
Za Rastkovo Otkrovenje
i Matićevo More.
*
Za bunare i Morave,
što ti uzeše lik.
I odnesoše u crno more.
U vječnost. U ništa.
Za pregršti pšenice i milosti
što prosu u tvoju divlju kosu.
Za ilinjske gromove
i đurđevdanske kiše.
Što ti prosvijetliše pamet,
izbistriše oči.
*
Za stol u Narodnoj biblioteci
i šumsku klupu na Tari.
Za cijelo zvjezdano nebo
očiju što više ne svijetle.
Koje su zašle.
*
Srbiji, na istoku.
U čije si ćupove i bardake
istákao svoje ikavske pjesme.
I suze.
Za sve, za sve, za sve.
S ljubavlju.
___________Petar Gudelj
*