Stradanje Mehe Sidrana/2

Poslali ga na robiju, ali ga nisu ‘lišili slobode’?

Očeva dopisnica iz Laškoga od 26. aprila 1949. godine važna je zbog toga što otkriva novi mogući uzrok njegovog karijernog i životnog stropoštavanja – mada to danas, nakon šezdeset godina manje tri dana, 23. aprila 2009, ni za koga na svijetu nema više nikakav značaj! Postalo je apsolutno svejedno da li je čovjek stradao iz uvjerenja, od vlastite gluposti i neopreza, ili od tuđe zloće i zarad tuđeg interesa. (Kazivalo se: Dvojica bez duše, jedan bez glave.) Ali, slijednike njegove nesreće, one koji su preuzeli nositi njegov križ, malčice kao raduje mogućnost da je stradao od gluposti i neopreza!

Neka nije namještaljka, neka nije izdaja!

Multidisciplinarni analitički pokušaj

Meho bi na gornje rekao donje:

Prno Hamdo !

Ali da probamo, ipak, barem malčice razumjeti njegovu tadašnju situaciju! Novopečeni visoki funkcioner jednog republičkog ministarstva odlazi na liječenje i oporavak u drugu državnu federalnu jedinicu, u republiku Sloveniju. Banjsko lječilište u koje stiže svakako nije bilo ni stvoreno ni otvoreno za sirotinju, nego za privilegiranu solidnu funkcionersku visoku srednju klasu čijim je članom – evo, zar se ne vidi? – postao i on, predratni mašinbravar u sarajevskoj Ložionici, partijski saradnik-ilegalac od proljeća 1943. i aparatčik u Glavnom odboru Sindikata. Odlazi kao da sam sebe štipa provjeravajući da li je njegov uspon stvarnost ili, nedajbože, san. Vidi i osjeća po svemu kako to jeste stvarnost i kako je zaista, definitivno, iza leđa ostavio vlastitu proletersku prošlost, višegodišnje agitacijsko i sindikalno mastiljarenje i ćatiluk, čime je izgradio savršeno lijep rukopis i zaradio kvržicu na unutarnjoj strani desnog kažiprsta. Takav je rukopis komotno mogao pripadati kakvom filozofu iz Zlatnog Doba Prosvjetiteljstva, ili kojemu od velikana Dijamata, a nikako onom mašinbravaru, Vratničaninu Mehi Sidranu iz gareži sarajevske Ložionice! On, takav, novopečen i jednojezičan, pada u slovenačko jezičko okruženje. Lako se sporazumijeva na univerzalnom „jugoslavenskom“ jeziku, ali mu se slovenština bez njegove volje nastanjuje u uhu i on poneku slovenačku riječ, nesvjesno i bez ikakve praktične potrebe, poluglasno izgovara za stolom, pri objedima. Ne razmišlja o tome, ali ta melodija slovenačkoga, što mu i noću bruji u glavi, tako je bliska melodiji ruskog jezika. Ošamućen je, od svega je ošamućen drug Mehmed Sidran, vršilac dužnosti Upravnika za radnu snagu u Ministarstvu rada Narodne republike Bosne i Hercegovine. Ošamućen je još od trenutka kad je ušao u voz i sjeo u prvi prazni kupe, smjestivši prethodno svoj kartonski kofer na daščanu policu iznad glave. Nije imao kome da naredi, pa je radoznao i krmeljav ujutru sam kroz prozor pažljivo slušao i motrio da mu ne promakne Zidani Most. Tu se presjedalo, i tu je valjalo biti oprezan! Često se događalo da putnik prespava, ili da, u ranu zoru, ne čuje željezničarev glas:

Zidaniiii! Zidaniii! Pa kasnije bude kasno.

*

Ošamućen ili neošamućen – slagao je zasigurno! U dopisnici, slagao je kako u banjski bazen ulazi “golokrak čin čiplak-san satlak”, slagao i ono kad kaže kako: “sve ženskinje ko đoja od mene glavu okreće”. Osim proizvodnje uvijek dobrodošlog humora, to izmišljanje trebalo je da ubrza intervenciju iz Sarajeva, i usput slomi Behijinu urođenu štedljivost. Neće stići ni da upita koliki su poštanski troškovi. Da što prije spriječi daljnju porodičnu blamažu u Sloveniji, platiće šutke kolikojegod, a kupaće gaće i ostala poručena roba ima da stignu – urgent ! Tako je, brzinom svjetlosti, rezonirao drug Meho.

Erotizirana atmosfera banjskog kupališta, nevolja bez kupaćih gaća i nevolja u gaćama, učinile su da čovjek sasvim smetne s uma aktuelnu političku stvarnost. Sa velikom vjerovatnoćom se može pretpostaviti da je dopisnicu i pisao za nekim stolićem s pogledom na bazen. Koliko sam ga stigao upoznati, nekako tako je moralo biti! S pogledom na bazen! On za stolom piše, uozbiljio se, a ispod očnih kapaka motri li motri: njišu se ženske sise, valjaju i jedan o drugi taru guzovi mladih funkcionerskih drugarica Supruga, njemu se u parhetnim gaćama nakostriješio horoz – pa ko da se u takvim uvjetima sjeti i ko da misli o Rezoluciji Informbiroa? On je na sve oko toga već i zaboravio, “izjasnio se” kako valja, još avgusta prošle godine, na partijskoj sjednici u Glavnom odboru sindikata! Pohvalio ga lično drug Nisim. Istini za volju, nije se upuštao u pregolema razmišljanja, iskustvo mu je kazivalo da se slobodno može pouzdati u svoj radničko-klasni instinkt. Sam sebi je naredio da odmah zaboravi rečenicu koja mu je, na partijskom sastanku, protutnjala mozgom: Jebi ti to, Ovaj je blizu, Onaj je daleko!

Dakle? Zdravstvujte! Riječ kojom započinje dopisnicu – riječ zbog koje je teško nadrljao, a njegovi potomci ponijeli teret naslijeđene krivnje – upotreba te riječi sasvim sigurno nije bila svjesna upotreba ruskog jezika – “kao takvog”. U glavi mu je zujala slovenština, ruski mu nije bio ni nakraj pameti. Još manje je vjerovatno da bi takvome, ošamućenom, čovjeku palo na um da čini bilo kakvu demonstracijsku, prkosnu, simboličku gestu. Nego mu se omaklo. Čovjek se pokliznuo. Na ledu jezika. I erosa.

Samouk kakav je bio, Mehmed Sidran u tridesetak redaka ispisanih na dopisnici uspijeva načiniti glavne jezičke i pravopisne greške svojstvene Sarajlijama: gdje treba Ć ispisuje Č, i obrnuto (domačica, inaće), itd. Ono što Sarajlije teško izgovaraju, a još rjeđe i teže ispisuju, riječ voljeti, u zadnjem retku prednje strane dopisnice, Meho dopisuje naknadno, pokušavajući četiri slovca od voli nekako odozdo ugurati u tijesni prostor između puno i pozdravlja. Rijetko se upotrebljava, ali u dragocjenom Škaljićevom rječniku postoji izraz čin-čiplak, i ovome je piscu poznat, ali ko zna otkuda Mehi, i šta znači, na „čin-čiplak“ dodato san-satlak?

O svojstvima Mehmedovog lijepog rukopisa imali bi štogod, vjerujem, kazivati grafolozi. Laički gledano, čini se najvažnijom činjenica da vlasnik rukopisa, uz izraziti osjećaj za lijepo, unatoč sitnopisu, pokazuje jasnu sklonost rasipništvu. Nema tu ni traga od škrtosti, zjape nepotrebne bjeline, prostor između slova troši se bezbrižno, baš onako kako je nama, djeci, kad dođe pripit, iz svih džepova vadio i davao novce! Evo, evo! Treba li vam još? U svakom retku odleti poneko zadnje slovo daleko od svoje riječi, cijeli se slogovi gube, progutani u unutarnjem izgovoru, grafička slika pisma kao da pulsira u skladu sa ritmom govorne krivulje, dok precizno ocrtavanje četiriju simetričnih bjelina na marginama svjedoči o vlasnikovoj sposobnosti da kontroliše prostor, ostavljajući uzgred na čitaoca i snažan likovni dojam.

Uhapšeni nije lišen slobode

Ako je dakle ova dopisnica bila uzrok Mehmedove patnje i stradanja, kako je onda moguće da je ostala sačuvana, u kućnom arhivu, u porodičnom vlasništvu? Morala je – prema svim općevažećim pravnim običajima i procedurama – proći kroz ruke isljednika, tužilaca, sudija. Skončati, za sva vremena, u sudskome spisu. I nikako nije mogla biti vraćena okrivljeniku-

-osuđeniku. Nikad. Prema tome, ona presuditeljima nije ni bila potrebna. Stvari se i nisu odvijale putem suda. Postoji čin hapšenja, postoji, često višemjesečni, boravak u sarajevskom Centralnom zatvoru, postoji batinanje, postoji strašna soba 58, patnja i trpnja u iščekivanju suđenja, i postoji nada u oslobađajući ishod. “Izvini, druže, pogriješili smo!” A o tome kakvo je “suđenje” održano Mehmedu Sidranu, kako su izgledala ta “suđenja”, i kako su se izricale “presude”, svoje je svjedočanstvo, u knjizi Đure Bilića Goli otok i Dabravine (Zagreb 1998), ovako zabilježio Amrudin Filipović Bizo:

Postrojili smo se pred vratima jedne isljedničke kancelarije. Po trojicu uvode unutra. Mene su uveli sa Papom i Sidranom. Unutra dvojica, jedan sjedi za stolom pretrpanim fasciklama, a drugi stoji. Nama daju stolice. Onaj koji stoji uzima fasciklu, čita podatke o Sidran Mehmedu, kaže koliki mu je partijski staž, pa: ‘Osuđuje se na godinu dana društveno korisnog rada bez lišavanja slobode.’ Sidran očito pozna čovjeka, pita ga: ‘Ali, Karlo, šta će moja porodica ?’ (Kasnije sam saznao da je to bio Karlo Dombaj.) On Sidranu kaže: ‘Šta ja znam o tvojoj porodici !?’”

Bez lišavanja slobode.”

A pakao Golog otoka? A patnje rudnika Lipnica? A prisilni boravak u Zvorniku? A prisilni odvojeni život?

A izgubljeni posao, stan, zdravlje? A četiri dječija života i četiri djetinje nesreće? A koliko bola, koliko nesreće u životu jedne majke i žene? I sve to – bez lišavanja slobode?

Pjesma da se začepe uši

Mogla nas je lijepo razveseliti, uzalud sam se trudio da tako i bude, da nas razveseli, očeva dopisnica iz aprila 1949. godine, ali se ne dade. Hoće Život po svome. Onako kako se kazuje u onoj narodnoj, deseteračkoj i seljačkoj pjesmi, onoj što, kad je počnu pjevati – stave prst u uho:

Bijeli papir i koverta žuta
Često me je oplakala puta

Abdulah Sidran 30. 07. 2011.