U Splitu, na samo stotinjak koraka od spomenika svetom Duji, nalazila se vila u kojoj je nekada živio čovjek koji je izumio “Stock”, dao mu ime i proslavio ga diljem europskih birtija, a u našoj povijesti učinio od njega najdemokratskije alkoholno piće. U Bosni tih godina nije bilo lokala, krčme i kafića koji ne bi držali “Stock”, a generacijama sarajevskih srednjoškolaca on je bio sredstvo prve opijajuće inicijacije. S njime smo postajali odrasli u onoj mjeri u kojoj je mamurluk bio prvim i najvažnijim elementom odrastanja. Još smo bili nevini, mnogi od nas još nisu ni poljubili prvu curu, opravdano sumnjajući da će se ijednoj ikada svidjeti, ali smo zato bili pijani ko čep, bili smo mamurni da smo već Boga molili da nas uzme sebi i prekine nam jade. Nikad se čovjeku vlastiti život toliko ne smuči i nikad mu ne postane toliko opterećenje kojega bi se na svaki način želio riješiti kao kada se strašno napije, pa se sljedećega jutra probudi grleći zahodsku školjku. Ostala su negrljena ramena naših prvih ljubavi, ali sto smo se nagrlili zahodskih školjki to je čudo jedno i zauvijek će ostati čudo, barem onima među nama koji nikada neće postati alkoholičari, pa će im vječnom tajnom ostati zašto su se u pubertetskim danima toliko trudili da ljubav zamijene mučninom.
“Stock” su pili svi koji su uopće pili. Ili skoro svi. Izbjegavali su ga samo oni nesretnici koji bi potonuli duboko u alkoholizam i kojima su se sudbinskim činila ona dva dinara za koja je “Stock” bio skuplji od vinjaka “Zvečevo” ili od “Rubinovog” brandyja. Tim ljudima već je bilo sasvim svejedno to sto su ta dva pića bila nešto najstrašnije što je čovjek ili zvijer ikada igdje popio. “Zvečka” i “Rubin” imali su okus osrednjeg sovjetskog razređivača, a na želudac su djelovali tako da bi čovjek imao dojam da se napio vode kojom su se hladili nuklearni reaktori u Černobilu. No, pijancima iz lokala koji su nosili imena po zemljopisnim znamenitostima, planinama i rijekama naše tadašnje domovine, bilo je svejedno. Njima “Rubin” i “Zvečka” nisu bili ništa lošiji od “Stocka”, ali su zato bili jeftiniji.
“Stock” je u ostatku svijeta smatran vinjakom, ali se u nas držalo kako je riječ o autonomnom i samosvojnom picu, pa su, recimo, sarajevski konobari “Stock” točili u caše od viskija ili kole, uz obavezne dvije kocke leda. To što se vinjak nigdje i nikada ne pije s ledom, ni konobare, ni pijače uopće nije zanimalo, a ako biste od konobara baš zahtijevali da vam donese “Stock” bez leda, njega bi to ozlojadilo i naljutilo i to iz najmanje dva razloga. Prvi je taj što je bio red da se “Stock” pije s ledom, a do reda se u Sarajevu na neki čudan način uvijek držalo bas oko stvari koje bi same po sebi trebale biti u sferi temeljnih ljudskih prava slobode na izbor, dok je drugi razlog za ljutnju bio taj što je konobar obično držao kako mu tražite “Stock” bez leda jer mislite da vas na račun leda potkrada za piće. I naravno da vas je potkradao, i naravno da se “Stock” u nas točio uz led upravo zato da bi konobari mogli varati mušterije, a mušterije su na to pristajale jer su vjerovale kako će im piće s ledom duže trajati nego piće bez leda.
Riječ vinjak u Sarajevu tokom osamdesetih skoro da nije ni izgovorena jer ju je zamijenila riječ stock, koja je od imena jedne firme ili naziva pića postala nekom vrstom opće imenice od koje se onda tvorio i glagol. Reklo bi se, recimo, kako se sinoć taj i taj uštokirao, što je značilo da je popio toliko i toliko štokova, a štokovi su s vremenom uzeti i kao mjera nečije otpornosti na alkohol. Onaj tko bi mogao popiti dvadeset štokova i ostati pri piću i pri svijesti, taj bi se smatrao čovjekom koji bas može popiti, a ta je osobina iz tko zna kojih i kakvih razloga uzimana za neku višu, mušku kvalitetu.
Kult “Stocka” u Bosni je bio najizraženiji jer su Hrvati imali “Badel” (“Pij malo, pij dobro”), a Srbi “Rubin”, dok mi nismo imali ozbiljnijega proizvođača obojenih alkoholnih pica koji bi nas beneficijama i popustima navlačio da pijemo njegove proizvode. Nekada davno, u ranim danima naših djetinjstava, “Stock” je dobio odlučnu bitku sa “Vechijom”, pa mu više ništa i nitko nije mogao oduzeti primat nacionalnog bosanskog urbanog alkoholnog pića.
Kada je počeo rat i kada su nam počeli slati mlijeko u prahu, netko je, da li u šali ili u očaju, pitao a zašto nam ne bi slali i “Stock” u prahu. Taj netko je bio Manojlo Tomić, čiji duh sad lebdi nad srušenim neboderom Oslobođenja, u visini drugoga kata, tačno tamo gdje je nekada bio bife po imenu “Kožni”, u kojem su u dugim popodnevnim satima naši novinari zamišljeno gulili i čupkali skaj sa fotelja, pili “Stock” i čekali da prođe samo još jedan dan.
Stock
Objavljeno 11.06.1999.
U Splitu, na samo stotinjak koraka od spomenika svetom Duji, nalazila se vila u kojoj je nekada živio čovjek koji je izumio “Stock”, dao mu ime i proslavio ga diljem europskih birtija, a u našoj povijesti učinio od njega najdemokratskije alkoholno piće. U Bosni tih godina nije bilo lokala, krčme i kafića koji ne bi držali “Stock”, a generacijama sarajevskih srednjoškolaca on je bio sredstvo prve opijajuće inicijacije. S njime smo postajali odrasli u onoj mjeri u kojoj je mamurluk bio prvim i najvažnijim elementom odrastanja. Još smo bili nevini, mnogi od nas još nisu ni poljubili prvu curu, opravdano sumnjajući da će se ijednoj ikada svidjeti, ali smo zato bili pijani ko čep, bili smo mamurni da smo već Boga molili da nas uzme sebi i prekine nam jade. Nikad se čovjeku vlastiti život toliko ne smuči i nikad mu ne postane toliko opterećenje kojega bi se na svaki način želio riješiti kao kada se strašno napije, pa se sljedećega jutra probudi grleći zahodsku školjku. Ostala su negrljena ramena naših prvih ljubavi, ali sto smo se nagrlili zahodskih školjki to je čudo jedno i zauvijek će ostati čudo, barem onima među nama koji nikada neće postati alkoholičari, pa će im vječnom tajnom ostati zašto su se u pubertetskim danima toliko trudili da ljubav zamijene mučninom.
“Stock” su pili svi koji su uopće pili. Ili skoro svi. Izbjegavali su ga samo oni nesretnici koji bi potonuli duboko u alkoholizam i kojima su se sudbinskim činila ona dva dinara za koja je “Stock” bio skuplji od vinjaka “Zvečevo” ili od “Rubinovog” brandyja. Tim ljudima već je bilo sasvim svejedno to sto su ta dva pića bila nešto najstrašnije što je čovjek ili zvijer ikada igdje popio. “Zvečka” i “Rubin” imali su okus osrednjeg sovjetskog razređivača, a na želudac su djelovali tako da bi čovjek imao dojam da se napio vode kojom su se hladili nuklearni reaktori u Černobilu. No, pijancima iz lokala koji su nosili imena po zemljopisnim znamenitostima, planinama i rijekama naše tadašnje domovine, bilo je svejedno. Njima “Rubin” i “Zvečka” nisu bili ništa lošiji od “Stocka”, ali su zato bili jeftiniji.
“Stock” je u ostatku svijeta smatran vinjakom, ali se u nas držalo kako je riječ o autonomnom i samosvojnom picu, pa su, recimo, sarajevski konobari “Stock” točili u caše od viskija ili kole, uz obavezne dvije kocke leda. To što se vinjak nigdje i nikada ne pije s ledom, ni konobare, ni pijače uopće nije zanimalo, a ako biste od konobara baš zahtijevali da vam donese “Stock” bez leda, njega bi to ozlojadilo i naljutilo i to iz najmanje dva razloga. Prvi je taj što je bio red da se “Stock” pije s ledom, a do reda se u Sarajevu na neki čudan način uvijek držalo bas oko stvari koje bi same po sebi trebale biti u sferi temeljnih ljudskih prava slobode na izbor, dok je drugi razlog za ljutnju bio taj što je konobar obično držao kako mu tražite “Stock” bez leda jer mislite da vas na račun leda potkrada za piće. I naravno da vas je potkradao, i naravno da se “Stock” u nas točio uz led upravo zato da bi konobari mogli varati mušterije, a mušterije su na to pristajale jer su vjerovale kako će im piće s ledom duže trajati nego piće bez leda.
Riječ vinjak u Sarajevu tokom osamdesetih skoro da nije ni izgovorena jer ju je zamijenila riječ stock, koja je od imena jedne firme ili naziva pića postala nekom vrstom opće imenice od koje se onda tvorio i glagol. Reklo bi se, recimo, kako se sinoć taj i taj uštokirao, što je značilo da je popio toliko i toliko štokova, a štokovi su s vremenom uzeti i kao mjera nečije otpornosti na alkohol. Onaj tko bi mogao popiti dvadeset štokova i ostati pri piću i pri svijesti, taj bi se smatrao čovjekom koji bas može popiti, a ta je osobina iz tko zna kojih i kakvih razloga uzimana za neku višu, mušku kvalitetu.
Kult “Stocka” u Bosni je bio najizraženiji jer su Hrvati imali “Badel” (“Pij malo, pij dobro”), a Srbi “Rubin”, dok mi nismo imali ozbiljnijega proizvođača obojenih alkoholnih pica koji bi nas beneficijama i popustima navlačio da pijemo njegove proizvode. Nekada davno, u ranim danima naših djetinjstava, “Stock” je dobio odlučnu bitku sa “Vechijom”, pa mu više ništa i nitko nije mogao oduzeti primat nacionalnog bosanskog urbanog alkoholnog pića.
Kada je počeo rat i kada su nam počeli slati mlijeko u prahu, netko je, da li u šali ili u očaju, pitao a zašto nam ne bi slali i “Stock” u prahu. Taj netko je bio Manojlo Tomić, čiji duh sad lebdi nad srušenim neboderom Oslobođenja, u visini drugoga kata, tačno tamo gdje je nekada bio bife po imenu “Kožni”, u kojem su u dugim popodnevnim satima naši novinari zamišljeno gulili i čupkali skaj sa fotelja, pili “Stock” i čekali da prođe samo još jedan dan.