Postoji jedan proljetni dan koji nije zapisan niti u jednom kalendaru, a sa pouzdanom se pravilnošću u Sarajevu ponovi svake godine. Dok se pod klupama na Vilsonovom šetalištu otapaju posljednji otoci snijega, nad Miljackom zalepršaju galebovi. Pravi morski galebovi zalutaju, tko zna kako, u nasukani grad, spuste se nekoliko puta u rijeku, zbunjeno lamataju krilima iznenađeni vodom koja ih odnosi, potom se uzdignu nekoliko metara u visinu, prolete ispod Ajfelovog mosta na Skenderiji i nestanu. Pojave se opet sljedećeg proljeća. Ljudi ih pamte po čudnom kričanju pomiješanom s nevjericom. Morske ptice se u Sarajevu doživljavaju kao fatamorgana, velika iluzija ponovnog vraćanja života u jednom proljetnom danu.
Ove su nas godine galebovi posjetili na Uskrs, ponavljajući ritam prirode unatoč rastrojstvu svih drugih ritmova. Kao u davna vremena čovjek se opet svodi na izmjenu godišnjih doba i vjeru u misterij meteorologije. Izlazeći na ulicu, grčevito još želi susresti one koji su živi i koji su u gradu. Dolazi doba bijega od samoće.
Na otvaranju izložbe slikara Mehmeda Zaimovića uz gitaru pjeva Kemal Monteno. Pjesma je odgovor na poetsko pismo Arsena Dedića upućeno jesenas u Sarajevo. Prisutnima se steglo u grlu, mekša srca počinju plakati, mada tekst pjesme sam po sebi i nije tako tužan. Sarajlije u posljednje vrijeme često, katkad i bez vidnog razloga, puste suzu. Ne iz samosažaljenja, nego zato što je došlo vrijeme opuštanja, proljetnog ludila koje svaku tugu čini težom. Ljudi se nevjerojatno lako raznježe, i to je zajedničko svima. Poslije godine pod granatama Sarajevo je za njih postalo grad nježnosti. Nakon otpjevane pjesme narod se razilazi, a Monteno priča o planovima za snimanje songa čijoj smo premijeri upravo prisustvovali. Pjevači uvijek imaju tisuću planova, svejedno da li je rat ili mir.
Jednako tako, na sve strane se prepričavaju anegdote iz njihovih života. Negdje, na početku rata, u vrijeme opće neotpornosti na granate, Monteno se zatekao u nekom velikom skladištu znamenite trgovinske firme. Vrlo blizu u grozdovima su počeli padati projektili, a geleri su zloslutno bubnjali po limenom krovu. Pjevač je, zaprepašten, shvatio da je potpuno nezaštićen u ogromnoj prostoriji, pa je skočio iza nekakvih kutija i za svaki slučaj počeo se zatrpavati njima. Sve dok se jedna nije otvorila, a po Montenu se rasuli reklamni upaljači punjeni plinom. I sve ostale kutije bile su pune upaljača, priča se da ih je u prostoriji bilo dva milijuna, dovoljno za prosperitet tvrtke u čitavom svijetu. Pjevač je poskočio i panično istrčao van, među granate. Tamo je ipak bilo sigurnije.
Prvih mjeseci rata Kemal Monteno je spavao u jednom ekskluzivnom motelu. Kući je odlazio tek svaki treći dan. Teško je bilo podnositi bolno prepoznatljivu toplinu doma koju je odjednom okružio pakao. Svake je večeri svirao gitaru i pjevao svoj uobičajeni repertoar, uz još neke žalostive talijanske pjesme.
Uvijek je to činio sa jednako intenzivnim osjećanjem, bez obzira koja su doba i koliko ga ljudi sluša. Monteno ne zna pjevati drugačije. Jednom je za susjednim stolom sjedio Mladen Vojičić Tifa, okružen mladim djevojkama i u sasvim drugom raspoloženju. Monteno je upravo pjevao Jedne noći u decembru, tiho, toplo i ravno. I kada je bio usred refrena, Tifa mu se “pridružio” svojim uobičajenim krikom. Ovaj ga je zapanjeno pogledao i odložio gitaru: “E, jebi ga…” Svi su se smijali, mada su granate bez imalo smisla za ritam i dalje padale.
Montenov otac je bio talijanski vojnik. Nekad bi se sasvim grubo reklo – fašistički vojnik. Nakon kapitulacije zaljubio se i rođen je Kemal. Danas su zajedno u Sarajevu. Oca svi zovu nono, a on govori sa lijepim i pomalo žalosnim talijanskim naglaskom. Prije rata jako je često, sasvim sam, odlazio na groblje Kemalovoj majci. Tamo bi se molio čudnom kombinacijom muslimanske i katoličke molitve. Danas mu to nedostaje. Monteno često pjeva pjesmu koju su u dvije različite verzije nekad pjevali Claudio Villa i Tereza Kesovija: “… sve manje ljudi znam što nalik su na te!”
U istom društvu pojavi se i Davorin Popović. On obično pjeva Žute dunje i Ti si mi bila u svemu naj, naj, naj. U obje pjesme svi uvijek vide Bosnu. Prije rata je na ovu drugu snimljen spot u kojem se među ostalim, veselim i sasvim običnim svijetom pojavljuje i vojnik “JNA”. Scena je sa sarajevske željezničke stanice i on u priči iz spota vjerojatno ide kući na odsustvo. Sarajlijama je sentiment uvijek bio važniji od pameti. Mada ih često znaju optužiti da su sasvim svjesno bili za Jugoslaviju, za Tita i za komunizam više od ostalih.
Pjevač Indeksa se na jedinim ovdašnjim izborima bio kandidirao za sarajevskog gradonačelnika. Međutim, nije izabran. Danas govori da mu je drago zbog toga, ali mu nitko ne vjeruje. Ljudi samo traže razloge za sitna zezanja. Skoro svake večeri paljanska televizija pušta spot u kojem se sijeku turske glave, a koji je snimljen na staru obradu Indeksa epske nabrajalice Boj na Mišaru. I to svjedoči da su nad glavama Sarajlija munjevito projurila čitava stoljeća.
Davorin priča kako je prije dvadeset pet godina gostovao na Palama. “Imao sam užasno dugu kosu i zatekao se u nekoj sumnjivoj kavani.” Prišao mu je jedan “domaćin”, odvukao ga za svoj stol, mjerkao ga koji sekund i zovnuo konobara: “Momak, daj nam dvije rakije i makaze!” Popović je kao oparen skočio od stola i zaradio žestok, bosanski, šamar koji će pamtiti godinama. Neki u Sarajevu ni danas ne mogu da shvate šta to bi sa Paljanima pa su i sami pustili kose i brade.
Puno je lakše čuditi se nego pokušati nešto razumjeti.
Nisam baš siguran koliko je pjesama Davorin Popović pjevao na ovogodišnjem internom natjecanju za bosansku predstavnicu na Pjesmi Eurovizije. Ali sam siguran da ih je bilo više od tri. U nekima je pjevač Indexa bio glavna zvijezda, a u drugim je pjevao prateće glasove. Zlobnici tvrde da se toliko raspjevao samo da izađe iz Sarajeva, no malo je vjerojatno da je to tako. I Davorin je, kao i Kemal Monteno davno mogao otići.
Svi ljudi, ili skoro svi koji su još uvijek u Sarajevu, činili su već prvi korak ka odlasku.
Neki su imali i sređene aranžmane, ali, eto, nisu mogli otići. Potrebno je definitivno se odlijepiti, a to ne može baš svatko. Jedan mi je prijatelj rekao kako vjeruje da će Sarajevo potpuno nestati ako baš on ode. Prisustvo u gradu, po njegovom sujevjernom osjećaju, čuva Sarajevo od nestanka. Ljudima je svejedno što su ih negdje već proglasili mrtvima, ponašaju se poput onih životinja koje povjeruju da je cijeli svijet u kavezu, a one su na svoja tri četvorna metra – slobodne. Vjerojatno još samo ta iluzija drži Sarajevo u životu, iluzija sa licima običnih ljudi i sa licima gradskih superstarova, sarajevskih amblema poput Davorina Popovića i Kemala Montena.
Netko će, vjerojatno, pokušati ispričati izokrenutu priču o Sarajevu koje bi bilo negdje drugdje. Brojni su, naime, gradovi širom Europe u kojima su stvorene prave male kolonije Sarajlija. Lakomislen promatrač možda će na osnovu pjesama koje ti ljudi pjevaju, povjerovati da su oni danas Sarajevo. No, prava je istina da je ovaj grad manji baš za te ljude koji su iz njega otišli. Sarajevo samo po sebi ne može biti nigdje drugdje osim tamo gdje svake godine, jednog proljetnog dana, nad rijekom prolete galebovi.
Vladajuća je stranka prije izvjesnog vremena pokušala ozvaničiti i legalizirati kategoriju “nepoželjnih Sarajlija”, a to bi bili svi oni (naravno izuzev brojnih obitelji dužnosnika dotične stranke) koji su pobjegli iz grada. I mada većina svijeta osjeća jed i jad pri samoj pomisli na kolone onih što su bez pozdrava umakli van, inicijativa vladajuće stranke je pala u vodu. Ljudi jednostavno osjećaju prazninu i bez onih koje više ne vole.
Galebovi na Miljacki
Tekst iz proljeća 1993. godine
Postoji jedan proljetni dan koji nije zapisan niti u jednom kalendaru, a sa pouzdanom se pravilnošću u Sarajevu ponovi svake godine. Dok se pod klupama na Vilsonovom šetalištu otapaju posljednji otoci snijega, nad Miljackom zalepršaju galebovi. Pravi morski galebovi zalutaju, tko zna kako, u nasukani grad, spuste se nekoliko puta u rijeku, zbunjeno lamataju krilima iznenađeni vodom koja ih odnosi, potom se uzdignu nekoliko metara u visinu, prolete ispod Ajfelovog mosta na Skenderiji i nestanu. Pojave se opet sljedećeg proljeća. Ljudi ih pamte po čudnom kričanju pomiješanom s nevjericom. Morske ptice se u Sarajevu doživljavaju kao fatamorgana, velika iluzija ponovnog vraćanja života u jednom proljetnom danu.
Ove su nas godine galebovi posjetili na Uskrs, ponavljajući ritam prirode unatoč rastrojstvu svih drugih ritmova. Kao u davna vremena čovjek se opet svodi na izmjenu godišnjih doba i vjeru u misterij meteorologije. Izlazeći na ulicu, grčevito još želi susresti one koji su živi i koji su u gradu. Dolazi doba bijega od samoće.
Na otvaranju izložbe slikara Mehmeda Zaimovića uz gitaru pjeva Kemal Monteno. Pjesma je odgovor na poetsko pismo Arsena Dedića upućeno jesenas u Sarajevo. Prisutnima se steglo u grlu, mekša srca počinju plakati, mada tekst pjesme sam po sebi i nije tako tužan. Sarajlije u posljednje vrijeme često, katkad i bez vidnog razloga, puste suzu. Ne iz samosažaljenja, nego zato što je došlo vrijeme opuštanja, proljetnog ludila koje svaku tugu čini težom. Ljudi se nevjerojatno lako raznježe, i to je zajedničko svima. Poslije godine pod granatama Sarajevo je za njih postalo grad nježnosti. Nakon otpjevane pjesme narod se razilazi, a Monteno priča o planovima za snimanje songa čijoj smo premijeri upravo prisustvovali. Pjevači uvijek imaju tisuću planova, svejedno da li je rat ili mir.
Jednako tako, na sve strane se prepričavaju anegdote iz njihovih života. Negdje, na početku rata, u vrijeme opće neotpornosti na granate, Monteno se zatekao u nekom velikom skladištu znamenite trgovinske firme. Vrlo blizu u grozdovima su počeli padati projektili, a geleri su zloslutno bubnjali po limenom krovu. Pjevač je, zaprepašten, shvatio da je potpuno nezaštićen u ogromnoj prostoriji, pa je skočio iza nekakvih kutija i za svaki slučaj počeo se zatrpavati njima. Sve dok se jedna nije otvorila, a po Montenu se rasuli reklamni upaljači punjeni plinom. I sve ostale kutije bile su pune upaljača, priča se da ih je u prostoriji bilo dva milijuna, dovoljno za prosperitet tvrtke u čitavom svijetu. Pjevač je poskočio i panično istrčao van, među granate. Tamo je ipak bilo sigurnije.
Prvih mjeseci rata Kemal Monteno je spavao u jednom ekskluzivnom motelu. Kući je odlazio tek svaki treći dan. Teško je bilo podnositi bolno prepoznatljivu toplinu doma koju je odjednom okružio pakao. Svake je večeri svirao gitaru i pjevao svoj uobičajeni repertoar, uz još neke žalostive talijanske pjesme.
Uvijek je to činio sa jednako intenzivnim osjećanjem, bez obzira koja su doba i koliko ga ljudi sluša. Monteno ne zna pjevati drugačije. Jednom je za susjednim stolom sjedio Mladen Vojičić Tifa, okružen mladim djevojkama i u sasvim drugom raspoloženju. Monteno je upravo pjevao Jedne noći u decembru, tiho, toplo i ravno. I kada je bio usred refrena, Tifa mu se “pridružio” svojim uobičajenim krikom. Ovaj ga je zapanjeno pogledao i odložio gitaru: “E, jebi ga…” Svi su se smijali, mada su granate bez imalo smisla za ritam i dalje padale.
Montenov otac je bio talijanski vojnik. Nekad bi se sasvim grubo reklo – fašistički vojnik. Nakon kapitulacije zaljubio se i rođen je Kemal. Danas su zajedno u Sarajevu. Oca svi zovu nono, a on govori sa lijepim i pomalo žalosnim talijanskim naglaskom. Prije rata jako je često, sasvim sam, odlazio na groblje Kemalovoj majci. Tamo bi se molio čudnom kombinacijom muslimanske i katoličke molitve. Danas mu to nedostaje. Monteno često pjeva pjesmu koju su u dvije različite verzije nekad pjevali Claudio Villa i Tereza Kesovija: “… sve manje ljudi znam što nalik su na te!”
U istom društvu pojavi se i Davorin Popović. On obično pjeva Žute dunje i Ti si mi bila u svemu naj, naj, naj. U obje pjesme svi uvijek vide Bosnu. Prije rata je na ovu drugu snimljen spot u kojem se među ostalim, veselim i sasvim običnim svijetom pojavljuje i vojnik “JNA”. Scena je sa sarajevske željezničke stanice i on u priči iz spota vjerojatno ide kući na odsustvo. Sarajlijama je sentiment uvijek bio važniji od pameti. Mada ih često znaju optužiti da su sasvim svjesno bili za Jugoslaviju, za Tita i za komunizam više od ostalih.
Pjevač Indeksa se na jedinim ovdašnjim izborima bio kandidirao za sarajevskog gradonačelnika. Međutim, nije izabran. Danas govori da mu je drago zbog toga, ali mu nitko ne vjeruje. Ljudi samo traže razloge za sitna zezanja. Skoro svake večeri paljanska televizija pušta spot u kojem se sijeku turske glave, a koji je snimljen na staru obradu Indeksa epske nabrajalice Boj na Mišaru. I to svjedoči da su nad glavama Sarajlija munjevito projurila čitava stoljeća.
Davorin priča kako je prije dvadeset pet godina gostovao na Palama. “Imao sam užasno dugu kosu i zatekao se u nekoj sumnjivoj kavani.” Prišao mu je jedan “domaćin”, odvukao ga za svoj stol, mjerkao ga koji sekund i zovnuo konobara: “Momak, daj nam dvije rakije i makaze!” Popović je kao oparen skočio od stola i zaradio žestok, bosanski, šamar koji će pamtiti godinama. Neki u Sarajevu ni danas ne mogu da shvate šta to bi sa Paljanima pa su i sami pustili kose i brade.
Puno je lakše čuditi se nego pokušati nešto razumjeti.
Nisam baš siguran koliko je pjesama Davorin Popović pjevao na ovogodišnjem internom natjecanju za bosansku predstavnicu na Pjesmi Eurovizije. Ali sam siguran da ih je bilo više od tri. U nekima je pjevač Indexa bio glavna zvijezda, a u drugim je pjevao prateće glasove. Zlobnici tvrde da se toliko raspjevao samo da izađe iz Sarajeva, no malo je vjerojatno da je to tako. I Davorin je, kao i Kemal Monteno davno mogao otići.
Svi ljudi, ili skoro svi koji su još uvijek u Sarajevu, činili su već prvi korak ka odlasku.
Neki su imali i sređene aranžmane, ali, eto, nisu mogli otići. Potrebno je definitivno se odlijepiti, a to ne može baš svatko. Jedan mi je prijatelj rekao kako vjeruje da će Sarajevo potpuno nestati ako baš on ode. Prisustvo u gradu, po njegovom sujevjernom osjećaju, čuva Sarajevo od nestanka. Ljudima je svejedno što su ih negdje već proglasili mrtvima, ponašaju se poput onih životinja koje povjeruju da je cijeli svijet u kavezu, a one su na svoja tri četvorna metra – slobodne. Vjerojatno još samo ta iluzija drži Sarajevo u životu, iluzija sa licima običnih ljudi i sa licima gradskih superstarova, sarajevskih amblema poput Davorina Popovića i Kemala Montena.
Netko će, vjerojatno, pokušati ispričati izokrenutu priču o Sarajevu koje bi bilo negdje drugdje. Brojni su, naime, gradovi širom Europe u kojima su stvorene prave male kolonije Sarajlija. Lakomislen promatrač možda će na osnovu pjesama koje ti ljudi pjevaju, povjerovati da su oni danas Sarajevo. No, prava je istina da je ovaj grad manji baš za te ljude koji su iz njega otišli. Sarajevo samo po sebi ne može biti nigdje drugdje osim tamo gdje svake godine, jednog proljetnog dana, nad rijekom prolete galebovi.
Vladajuća je stranka prije izvjesnog vremena pokušala ozvaničiti i legalizirati kategoriju “nepoželjnih Sarajlija”, a to bi bili svi oni (naravno izuzev brojnih obitelji dužnosnika dotične stranke) koji su pobjegli iz grada. I mada većina svijeta osjeća jed i jad pri samoj pomisli na kolone onih što su bez pozdrava umakli van, inicijativa vladajuće stranke je pala u vodu. Ljudi jednostavno osjećaju prazninu i bez onih koje više ne vole.