“Privikni se sine na pustinju” – ruski pjesnik Josif Brodski tu rečenicu stavlja u usta Miriam. Ona, djevojka iz Galileje, iznenada zatječe pustinju oko sebe. Neredovita trudnoća, zatrudnjela prije braka i ne sa svojim zaručnikom, izvrgava ju ruglu zajednice. Da nije svesrdne ljubavi Josipove/Ioséf, koji joj vjeruje pa je svejedno ženi, bila bi kriva zbog preljuba i osuđena na smrt. Događa se i danas.
Njemački pjesnik Rilke zamišlja susret između Miriam i anđela navjestitelja. Kaže joj: “Ja sam cvijet, a ti, ti si biljka”. Ioséf/Josip je puno više od te cvatnje, on je tlo koje grli korijenje te biljke, čvrsto ih stišće a ne iskorjenjuje ih od zakona. Ioséf/Josip je tlo koje štiti i hrani biljku Miriam te joj omogućuje da raste i urodi plodom. Njegovo ime dolazi od hebrejskoga “iasàf”, od glagola nadodati, doslovno – “onaj koji nadodaje”.
Što? Svoju vjeru: on vjeruje u nevjerojatnu inačicu te trudnoće. Istina je često nevjerojatna pa treba oduševljenja da bude izrečena i da joj se povjeruje. Iosèf vjeruje Miram iz ljubavi a vjerovati u ljubav ne znači popuštati, nego nadodati obilje žarkoga povjerenja. Iosèf zatim nadodaje svoje zaruke s Miriam, spašavajući je od kamenja zakona. Dodaje sebe kao drugog oca toga sina, učeći ga svome zanatu, upisujući ga na svoje ime u potomstvo Davidovo. Iosèf – evanđelja ne kažu da je star. Po njegovu ljubavnom zanosu razabire se da je mlad i bez zadrške zaljubljen u svoju Miriam.
Ljubav njezina drugog zaručnika, onog zemaljskog, spašava ju te omogućuje toj priči da se ostvari, ali oko nje se podigla pustinja. Zato joj nije teško usred zime krenuti u devetom mjesecu trudnoće, niti joj je teško poroditi se u kolibi bez ičije pomoći, obasjana jednom zvijezdom, lutajućom i samotnom u prostoru, poput nje. «Privikni se sine na pustinju», ruski pjesnik sluti u njoj samoću koju valja prenijeti na sina.
I ja sam potegao eda bih dokučio Mirjamine riječi, na par stranica. Ovdje nastavljam osluškivati.
Vjetroviti dani
(Marijin razgovor s majkom)
– Dogodi se, Mirjam, da se ostane noseća a da se i ne osjeti. Mi žene Izraelove plodnije smo od naše zemlje. Na koži nam je cvjetni prah. Kada sam se zatekla trudna s tobom, više na to nisam mislila. Već sam bila u poodmakloj dobi. Bilo je to u dan kad puhao je vjetar, onaj s juga suh i silovit, kàdim, što diže se iz pustinje pa prisiljava da bude se zatvoren u kući. Tako tvoj otac ne otiđe na posao i primače mi se usred dana. Bilo je da smo se prvi put zagrlili bez mraka. Zar ti to nisam ispričala? Baš tako je započeo tvoj život u meni. Vani je puhao taj kàdim a soba je bila ispunjena svjetlom.
Mi žene Izraelove smo takve, ili rađamo brojna legla, ili nam se dogode rijetke i pustolovne trudnoće. Tvoja je najposebnija. Ne pada li ti na pamet neki neobičan susret?
– I kod mene je toga dana puhao vjetar, ali bio je onaj sa sjevera. Tresao je hasuru u mojoj sobi, koja gleda na brežuljak. S te strane je ušao glasnik. Bio je kraj zime, jedan od posljednjih dana studeni. Na sebi sam imala svu moguću odjeću, čak i vuneni ogrtač, koji upotrebljavam noću kao pokrivač.
– A taj glasnik, kako je izgledao? Koliko je godina mogao imati? Jesi li mu vidjela boju očiju, kose?
– Ne, majko draga, odmah sam gledala u zemlju, kako i priliči pred muškarcima. Osim toga, u sobu je bio ušao vjetar i neki svijetao prah. Oči sam si prekrila rukama. Samo sam slušala neobične riječi, koje sam već previše puta ponovila: “Shalòm Miriam”, i sve ostalo.
– Ali zar te stvarno nije spopadala znatiželja da ga pogledaš u lice? Čak ni da poviriš kroz prste kojima si pokrivala oči? Ako djevojka želi vidjeti muškarca, prstima ruke prekrije lice a onda kroz otvore može brzo poviriti. Djevojke to oduvijek rade, ne gledaj me tako čudno. Spašavaju obraz a udovolje znatiželji. Onda? Nisi ni virnula?
– Velim vam da nisam. Porumenila bih poput suva lista vinove loze. Ne umijem hiniti, majko draga. Žmirila sam s rukama na očima. Obuzeo me bio miris: mješavina cimeta i kruha još u pećnici. Nije dolazio od prašine, jer kasnije sam ju pomela i nije mirisala. Dolazio je od glasnika. Bio je ugodan, dopadao mi se. Udisala sam ga i obuzeo me savršen mir. I više mi nije bilo hladno: taj miris mi je donio toplinu usred tijela,
kao kad u rukama držim pečeni kesten. Toplina je ušla na nos a zaustavila se ispod pupka. Tog časa saznala sam da sam noseća. Osjetila sam to slabinama.
– Kakva šteta, Mirjam, što mu nisi vidjela lica. Bio ti je tako blizu. Molim te, svrati li opet, drži otvorene oči. I priupitaj ga štogod, nemoj samo šutjeti. Stvarno, kakav mu je bio hebrejski?
– Bio je onaj iz svetih knjiga, ne ovaj naš suvremeni aramejski. A njegov glas bijaše poput kapi koje padaju iz kabla u bunar. Kad idem zagrabiti vode na čatrnji, dok podižem vedro malo se prolije. Glasnikov glas stvarao je isti šum, naglasak je padao na slogove poput kapi sa visine u vodu stajaćicu.
Znate što mislim, draga majko? Da sam već čula ono «Shalòm Miriam». Nije to bio umišljaj mene djevojke, pomalo sanjalice, koji je pridonio da čujem te slogove dok sam grabila vodu iz čatrnje. Bili su stvarni, bili su i u drugim prilikama. Bit će da se zato nisam prestrašila što ih opet čujem u sobi. Bilo je neobično samo to što su daleko od čatrnje.
– Tako si se promijenila, kćeri moja. Izgledaš kao da ti nije stalo do svijeta. Nisi glasnika pogledala u lice, ali točno znaš opisati njegov glas, miris. Činiš to kao nevideći.
– Tako je, draga majko: nevideća prema vani a obasjana iznutra. Tako se osjećam sada. Što dani više odmiču, više na mojoj koži izbija svjetlost koju imam u tijelu. Ovaj stvor u meni svijetao je izvor. Kad ga budem trebala roditi, zateći ću se ugašena kako brojim ostavljene iskre. Već sad me razgale krijesnice.
* * *
Rođenje
Svečanost dolazi da podsjeti da smo sisavci, da su nas rodile majke koje su nas nosile u utrobi. Iz majki izađosmo skokom naglavce, ponetko s nogama naprijed. Usput – radije sam sa školja skakao svijeću.
Sisavac je Marija/Miriam. Njezino majčinstvo zaobišlo je zaručnika, zatrudnjela je od posve drukčijega sjemena nakon objave gorućega glasnika. «Puna milosti» («Meleà hen»), veli joj a dok to izgovara ona se zatječe prepuna snage i oslobođena svakoga straha.
Svečanost dolazi da podsjeti da je očevo sjeme nedostatno i zanemarivo, ispljuvak na blagoslovljeno tlo. Otac je zanat, stolarska radionica, šegrtovanje korištenja alatima. Otac je ime u matičnom uredu, zakon koji valja proučavati, skupština.
Svečanost proslavlja dijete, njegov izgon iz utrobe, provalu prvoga zraka u njegova riblja pluća u majčinskome koritu. No, ponajveća svečanost je ona Marijina/Miriamina, koja stišće i grči svoju utrobu u toj zimskoj noći, u Betlehemu/Bet Lèhem, kući kruha. Njezino dijete moralo se poroditi tamo, daleko od Galileje, od Nazareta, njezinoga prebivališta. Svečanost je Marijina/Miriamina, majke na proputovanju. Betlehem/Bet Lèhem je u Judeji, na jugu Izraela. Josip/Iosèf se rodio tamo, zatim se preselio na sjever, u Galileju, koja je bila nešto kao Lombardija, nalazila se ispod Libanona, onodobne Švicarske. Iosèf je bio radnik na jugu koji je emigrirao kako bi na sjeveru našao posla. Zacijelo mu nije bilo mrsko krenuti na popis, koji su htjeli Rimljani, a koji je obvezivao da se registriraju u rodnome mjestu. Taj će se Marijin sin roditi tamo, u Betlehemu/Bet Lèhem.
Isus/Ieshu rođenjem je južnjak, čak i po ukusima. Družio se s ribarima, prepoznavao je svježu ribu, promicao je čudesne ulove ribe. Bet Lèhem, kuća kruha a riba za prismok, to je južnjačka priča.
Ona sisavac, supruga bez vjenčanja, djevica osjemenjena glasom navještenja: prema Kršćanstvu nije upoznala zagrljaje. Međutim, porođajne trudove da, njih bez zadrške, bez čudotvornih anestezija i bez primaljâ. Tko joj je prerazeo pupkovinu? Šilo meštra Josipa/Ioséf, oštri probojac kojim se buši kožu, koristan na putovanju da popravi se sedlo, sandala, ili ju je prerezao nož za kruh? Alatka ju je odvojila od čeda. Marija/Miriam toga časa nije osjetila olakšanje, nego oštru bol, nagovještaj muke.
Majke znaju, a ztaim odmah zaborave, ali u tom času znaju za krvavu kob svojih sinova, hoće li biti Abelova ili Kainova. Zaboravljaju u letu to nesnosno saznanje. Marija/Miriam se prepustila smetenosti od rezanja pupkovine.
Dojila ga je, ne zna se kako dugo, u to doba dojenčad se kasno odvikavalo od sise. Dječak je bio miran, nije plakao, tako da nije bilo izgovora da ga se drži u naručju i tješi zbog ružna sna, rane, polomljene igračke. Dojila ga je podugo, kako bi imala razloga da ga zagrli. Zatim bi ga ostavljala i on se vraćao svojim crtežima i slovima na prašini, na pijesku. Zatim je brisao. Ništa nije htio ostaviti zapisano.
Postavi ga u radionicu, daj mu zanat, mladić je previše šutljiv, ne igra se s vršnjacima, zamišljen je. Daj mu u ruke blanju, nauči ga rukovati mlatom.
Josip/Ioséf je odugovlačio, nije to želio. Taj sin zamišljen ne bi li dokučio smisao riječi proroka Izaije, stvarao mu je osjećaj podložnosti. Uništiti mu ruke, dane, prisiljavati ga da sluša, da obavlja, da se znojeći u smradu ribljega tutkala, među muhama. Josip se skannjivao, još nije vrijeme da ga se čini tvrdim.
To dijete spašeno u snu, jedini ostatak pomora uperena potiv djece: stvoriti od njega drvodjelju, drvodjeljina sina, činilo mu se da je rasipanje. Možda će postati mudrac u Izraelu.
Isus/Ieshu, od “iesha” – spasenje, sretno ime jer je jedne noći glasnik u snu Josipu/Ioséfu naredio pravovremeni bijeg prije pomora. Kralj bez savjesti tamanio je betlehemsku djecu, povjerovavši u vijest da se u tom mjestu nedavno rodio neki novi kralj, dakle uzurpator njegovoga prijestolja. Moć ubijanja povlastica je tiranâ. Ona pak da spašava, ne, pripada onom drugom sudištu, koje je preko glasnika naredilo bijeg i spas.
Josip/Ioséf ga izvršava put Egipta, mjestu rođenja jednog drugog spasitelja, Mojsija, koji je umakao drugom takvom pomoru djetinjstva. Isus, Ieshu, kao i Mojsije, bijaše sretno ime.
Očeva svečanost zbog muškog djeteta, sa sirom dolaze pastiri utaboreni tu u blizini. Poznaju zvijezde, spavaju šćućureni ispod njih i znaju da zvijezde imaju slova, crte, da su noći raširene stranice. Dolaze čestitati, «ta rođen je muškarac», pastiri, muškarci koji bdiju i nadgledaju stada i štale.
Marija/Miriam ga je jednom ugledala naslonjena na stablo, stojećki. Kad je i on nju ugledao, raširio je ruke i ostao čekati je. Ona krenu ususret sinu koji je stojao uz drvo tog stabla raširenih ruku. Oštra bol opet ju je stisnula na mjestu, ista kao i pri onom rezanju pupkovine.
Sin se odvoji od drveta i krenu joj ususret. Ništa ne rekoše jedno drugom u zagrljaju. On je znao, ona je već znala otprije.
Glas onog glasnika ostavio joj je sjeme propisane budućnosti. Ona bi htjela biti Josip/Ioséf, koji sina voli, ali nije njegova put. Ona bi htjela biti taj sin, da se umjesto njega postavi na to drvo. Takve su majke. Božić je svečanost ranjena ženskoga sisavca.
Marija/Miriam zadnja na Matejevu popisu nakon četiruju žena tajnovito gorostasnih, nudi kršćanstvu svoje polazište, nultu godinu svoje izvanzakonske trudnoće. Prije nego uzađe na sveti popis i na oltare, prije nego budu zapečaćene u najprestižnije potomstvo monoteizma, te su žene bile ispunjene milošću, natprirodnom snagom da same podnesu sraz sa svijetom i muškim zakonima. Bravo za Mateja
koji ih prepoznaje mesijinim majkama, učvršćujući njihova imena i njihove nužne ljubavi u blaženo deblo, iz kojeg nije nikla posljednja riječ.
* * *
Ti žena
Već nekoliko tisućljeća zna se da božastvo osuđuje prvu ženu da rađa u boli. Već nekoliko tisućljeća raspačava se ta lažna vijest. A nije da pri porodu izostane bol, izostaje međutim naopaka kaznena nakana božanstva. U toj odsudnoj točki svete povijesti, odake polazište priče o iskonskome grijehu, riječ izgovorena u tom vrtu kazuje nešto drugo.
Govori ženi da će porađati uz napinjanje, ili trudove, ili teško disanje. Izgovara to kao konstataciju, a ne kao osudu. I evo gdje se nakon kušanja spoznaje dobra i zla zbiva preobrazba:
“I otvoriše se oči njima dvome te spoznaše da su goli” (Postanak/Bereshìt 3,7).
Ni jedna životinjska vrsta ne zna da je gola.
Dogodilo se da više ne pripadaju ostatku životinjskih vrsta. Dogodila se svijest o nagosti, odakle udara u oči osjećaj stida, porijeklo ponašanja. To je biološka transformacija, svijest prvi put nadgornjava prirodu.
Božanstvo im je ukazalo na opasnost od smrti, budu li ubrali plod te spoznaje: bilo je istina. Njihov prethodni život nenadoknadivo je izgubljen.
Nakon toga božanstvo naprosto obavještava ženu da će rađati s naporom. Neće više imati okretnosti trudnoće i poroda kao što je to kod životinjskih vrsta. Postat će to radnja kojoj je sve potrebnija pripomoć, sve do naše lokalne neobičnosti da se više od trideset posto porođaja obavlja carskim rezom.
Ista je vijest prenesena Adamu:
“Neka je prokleta zemlja (adamà) zbog tebe” (3, 17). Kakve veze ima zemlja? Bit će prokleta jer čovjeku više neće biti dostatan spontani urod tla, nego će ga siliti, nego će ga siliti da iz njega poluči veći prihod i veću dobit. Zemlja će biti prokleta zbog iskorištavanja i zbog Adamova znoja nad njom. Njima dvome neće biti dovoljan taj vrt. Spoznaja dobra i zla potiče da se razmaknu granice. Stanje dostatne prirode više neće biti dovoljno. Nema nikakve kaznene nakane koje na kraju tih najava božanstvo proviđa njima dvome majčinskom gestom:
“I učini Elohìm Adamu i njegovoj ženi kožne haljetke te ih odjenu” (3, 21).
Nikakve osude na porođajnu bol: hebrejska riječ «ètzev», i njezine izvedenice, znači napor, ili trud, ili muka. Nije to tek moje čitanje, moje tumačenje. Riječ «ètzev» pojavljuje se šest puta u svetome pismu, četiri puta u knjizi Izreka/Mishlé (5, 10; 10, 22; 14, 23; 15,1), jednom u Psalmima (127, 2) i jednom u tom vrtu. Pozivanje na tih šest mjesta služi da bi se moglo verificirati to što kanim reći: pet puta razni prevoditelji donose “ètzev”, kao napor, trud, ili muka, a jednom skreću pa ga prevode – bol. Slobodnom nakanom muški prijevodi tu izmišljaju božansku volju da kazni ženu, da joj natovari osjećaj krivnje za iskonski grijeh, koji će okajati porođajnim mukama. Međutim, oni su mehanička posljedica čina rađanja, a ne kletva božanstva.
Ta pogreška je tamo tisućama godina i nepopravljiva je. A i ne nadam se da će budući prijevodi ispraviti tu zloporabu. Meni je dovoljno što znam da nema božanske volje da tu prvu ženu, vrhunac savršenstva, kazni zloćudnom boli. Dovoljno mi je što znam da je prst/okidač uperen s propovjedaonicâ – ti ćeš ženo rađati u boli – prazan, bez izvršitelja.
Blagdanski poliptih
Marija /Miriam
“Privikni se sine na pustinju” – ruski pjesnik Josif Brodski tu rečenicu stavlja u usta Miriam. Ona, djevojka iz Galileje, iznenada zatječe pustinju oko sebe. Neredovita trudnoća, zatrudnjela prije braka i ne sa svojim zaručnikom, izvrgava ju ruglu zajednice. Da nije svesrdne ljubavi Josipove/Ioséf, koji joj vjeruje pa je svejedno ženi, bila bi kriva zbog preljuba i osuđena na smrt. Događa se i danas.
Njemački pjesnik Rilke zamišlja susret između Miriam i anđela navjestitelja. Kaže joj: “Ja sam cvijet, a ti, ti si biljka”. Ioséf/Josip je puno više od te cvatnje, on je tlo koje grli korijenje te biljke, čvrsto ih stišće a ne iskorjenjuje ih od zakona. Ioséf/Josip je tlo koje štiti i hrani biljku Miriam te joj omogućuje da raste i urodi plodom. Njegovo ime dolazi od hebrejskoga “iasàf”, od glagola nadodati, doslovno – “onaj koji nadodaje”.
Što? Svoju vjeru: on vjeruje u nevjerojatnu inačicu te trudnoće. Istina je često nevjerojatna pa treba oduševljenja da bude izrečena i da joj se povjeruje. Iosèf vjeruje Miram iz ljubavi a vjerovati u ljubav ne znači popuštati, nego nadodati obilje žarkoga povjerenja. Iosèf zatim nadodaje svoje zaruke s Miriam, spašavajući je od kamenja zakona. Dodaje sebe kao drugog oca toga sina, učeći ga svome zanatu, upisujući ga na svoje ime u potomstvo Davidovo. Iosèf – evanđelja ne kažu da je star. Po njegovu ljubavnom zanosu razabire se da je mlad i bez zadrške zaljubljen u svoju Miriam.
Ljubav njezina drugog zaručnika, onog zemaljskog, spašava ju te omogućuje toj priči da se ostvari, ali oko nje se podigla pustinja. Zato joj nije teško usred zime krenuti u devetom mjesecu trudnoće, niti joj je teško poroditi se u kolibi bez ičije pomoći, obasjana jednom zvijezdom, lutajućom i samotnom u prostoru, poput nje. «Privikni se sine na pustinju», ruski pjesnik sluti u njoj samoću koju valja prenijeti na sina.
I ja sam potegao eda bih dokučio Mirjamine riječi, na par stranica. Ovdje nastavljam osluškivati.
Vjetroviti dani
(Marijin razgovor s majkom)
– Dogodi se, Mirjam, da se ostane noseća a da se i ne osjeti. Mi žene Izraelove plodnije smo od naše zemlje. Na koži nam je cvjetni prah. Kada sam se zatekla trudna s tobom, više na to nisam mislila. Već sam bila u poodmakloj dobi. Bilo je to u dan kad puhao je vjetar, onaj s juga suh i silovit, kàdim, što diže se iz pustinje pa prisiljava da bude se zatvoren u kući. Tako tvoj otac ne otiđe na posao i primače mi se usred dana. Bilo je da smo se prvi put zagrlili bez mraka. Zar ti to nisam ispričala? Baš tako je započeo tvoj život u meni. Vani je puhao taj kàdim a soba je bila ispunjena svjetlom.
Mi žene Izraelove smo takve, ili rađamo brojna legla, ili nam se dogode rijetke i pustolovne trudnoće. Tvoja je najposebnija. Ne pada li ti na pamet neki neobičan susret?
– I kod mene je toga dana puhao vjetar, ali bio je onaj sa sjevera. Tresao je hasuru u mojoj sobi, koja gleda na brežuljak. S te strane je ušao glasnik. Bio je kraj zime, jedan od posljednjih dana studeni. Na sebi sam imala svu moguću odjeću, čak i vuneni ogrtač, koji upotrebljavam noću kao pokrivač.
– A taj glasnik, kako je izgledao? Koliko je godina mogao imati? Jesi li mu vidjela boju očiju, kose?
– Ne, majko draga, odmah sam gledala u zemlju, kako i priliči pred muškarcima. Osim toga, u sobu je bio ušao vjetar i neki svijetao prah. Oči sam si prekrila rukama. Samo sam slušala neobične riječi, koje sam već previše puta ponovila: “Shalòm Miriam”, i sve ostalo.
– Ali zar te stvarno nije spopadala znatiželja da ga pogledaš u lice? Čak ni da poviriš kroz prste kojima si pokrivala oči? Ako djevojka želi vidjeti muškarca, prstima ruke prekrije lice a onda kroz otvore može brzo poviriti. Djevojke to oduvijek rade, ne gledaj me tako čudno. Spašavaju obraz a udovolje znatiželji. Onda? Nisi ni virnula?
– Velim vam da nisam. Porumenila bih poput suva lista vinove loze. Ne umijem hiniti, majko draga. Žmirila sam s rukama na očima. Obuzeo me bio miris: mješavina cimeta i kruha još u pećnici. Nije dolazio od prašine, jer kasnije sam ju pomela i nije mirisala. Dolazio je od glasnika. Bio je ugodan, dopadao mi se. Udisala sam ga i obuzeo me savršen mir. I više mi nije bilo hladno: taj miris mi je donio toplinu usred tijela,
kao kad u rukama držim pečeni kesten. Toplina je ušla na nos a zaustavila se ispod pupka. Tog časa saznala sam da sam noseća. Osjetila sam to slabinama.
– Kakva šteta, Mirjam, što mu nisi vidjela lica. Bio ti je tako blizu. Molim te, svrati li opet, drži otvorene oči. I priupitaj ga štogod, nemoj samo šutjeti. Stvarno, kakav mu je bio hebrejski?
– Bio je onaj iz svetih knjiga, ne ovaj naš suvremeni aramejski. A njegov glas bijaše poput kapi koje padaju iz kabla u bunar. Kad idem zagrabiti vode na čatrnji, dok podižem vedro malo se prolije. Glasnikov glas stvarao je isti šum, naglasak je padao na slogove poput kapi sa visine u vodu stajaćicu.
Znate što mislim, draga majko? Da sam već čula ono «Shalòm Miriam». Nije to bio umišljaj mene djevojke, pomalo sanjalice, koji je pridonio da čujem te slogove dok sam grabila vodu iz čatrnje. Bili su stvarni, bili su i u drugim prilikama. Bit će da se zato nisam prestrašila što ih opet čujem u sobi. Bilo je neobično samo to što su daleko od čatrnje.
– Tako si se promijenila, kćeri moja. Izgledaš kao da ti nije stalo do svijeta. Nisi glasnika pogledala u lice, ali točno znaš opisati njegov glas, miris. Činiš to kao nevideći.
– Tako je, draga majko: nevideća prema vani a obasjana iznutra. Tako se osjećam sada. Što dani više odmiču, više na mojoj koži izbija svjetlost koju imam u tijelu. Ovaj stvor u meni svijetao je izvor. Kad ga budem trebala roditi, zateći ću se ugašena kako brojim ostavljene iskre. Već sad me razgale krijesnice.
* * *
Rođenje
Svečanost dolazi da podsjeti da smo sisavci, da su nas rodile majke koje su nas nosile u utrobi. Iz majki izađosmo skokom naglavce, ponetko s nogama naprijed. Usput – radije sam sa školja skakao svijeću.
Sisavac je Marija/Miriam. Njezino majčinstvo zaobišlo je zaručnika, zatrudnjela je od posve drukčijega sjemena nakon objave gorućega glasnika. «Puna milosti» («Meleà hen»), veli joj a dok to izgovara ona se zatječe prepuna snage i oslobođena svakoga straha.
Svečanost dolazi da podsjeti da je očevo sjeme nedostatno i zanemarivo, ispljuvak na blagoslovljeno tlo. Otac je zanat, stolarska radionica, šegrtovanje korištenja alatima. Otac je ime u matičnom uredu, zakon koji valja proučavati, skupština.
Svečanost proslavlja dijete, njegov izgon iz utrobe, provalu prvoga zraka u njegova riblja pluća u majčinskome koritu. No, ponajveća svečanost je ona Marijina/Miriamina, koja stišće i grči svoju utrobu u toj zimskoj noći, u Betlehemu/Bet Lèhem, kući kruha. Njezino dijete moralo se poroditi tamo, daleko od Galileje, od Nazareta, njezinoga prebivališta. Svečanost je Marijina/Miriamina, majke na proputovanju. Betlehem/Bet Lèhem je u Judeji, na jugu Izraela. Josip/Iosèf se rodio tamo, zatim se preselio na sjever, u Galileju, koja je bila nešto kao Lombardija, nalazila se ispod Libanona, onodobne Švicarske. Iosèf je bio radnik na jugu koji je emigrirao kako bi na sjeveru našao posla. Zacijelo mu nije bilo mrsko krenuti na popis, koji su htjeli Rimljani, a koji je obvezivao da se registriraju u rodnome mjestu. Taj će se Marijin sin roditi tamo, u Betlehemu/Bet Lèhem.
Isus/Ieshu rođenjem je južnjak, čak i po ukusima. Družio se s ribarima, prepoznavao je svježu ribu, promicao je čudesne ulove ribe. Bet Lèhem, kuća kruha a riba za prismok, to je južnjačka priča.
Ona sisavac, supruga bez vjenčanja, djevica osjemenjena glasom navještenja: prema Kršćanstvu nije upoznala zagrljaje. Međutim, porođajne trudove da, njih bez zadrške, bez čudotvornih anestezija i bez primaljâ. Tko joj je prerazeo pupkovinu? Šilo meštra Josipa/Ioséf, oštri probojac kojim se buši kožu, koristan na putovanju da popravi se sedlo, sandala, ili ju je prerezao nož za kruh? Alatka ju je odvojila od čeda. Marija/Miriam toga časa nije osjetila olakšanje, nego oštru bol, nagovještaj muke.
Majke znaju, a ztaim odmah zaborave, ali u tom času znaju za krvavu kob svojih sinova, hoće li biti Abelova ili Kainova. Zaboravljaju u letu to nesnosno saznanje. Marija/Miriam se prepustila smetenosti od rezanja pupkovine.
Dojila ga je, ne zna se kako dugo, u to doba dojenčad se kasno odvikavalo od sise. Dječak je bio miran, nije plakao, tako da nije bilo izgovora da ga se drži u naručju i tješi zbog ružna sna, rane, polomljene igračke. Dojila ga je podugo, kako bi imala razloga da ga zagrli. Zatim bi ga ostavljala i on se vraćao svojim crtežima i slovima na prašini, na pijesku. Zatim je brisao. Ništa nije htio ostaviti zapisano.
Postavi ga u radionicu, daj mu zanat, mladić je previše šutljiv, ne igra se s vršnjacima, zamišljen je. Daj mu u ruke blanju, nauči ga rukovati mlatom.
Josip/Ioséf je odugovlačio, nije to želio. Taj sin zamišljen ne bi li dokučio smisao riječi proroka Izaije, stvarao mu je osjećaj podložnosti. Uništiti mu ruke, dane, prisiljavati ga da sluša, da obavlja, da se znojeći u smradu ribljega tutkala, među muhama. Josip se skannjivao, još nije vrijeme da ga se čini tvrdim.
To dijete spašeno u snu, jedini ostatak pomora uperena potiv djece: stvoriti od njega drvodjelju, drvodjeljina sina, činilo mu se da je rasipanje. Možda će postati mudrac u Izraelu.
Isus/Ieshu, od “iesha” – spasenje, sretno ime jer je jedne noći glasnik u snu Josipu/Ioséfu naredio pravovremeni bijeg prije pomora. Kralj bez savjesti tamanio je betlehemsku djecu, povjerovavši u vijest da se u tom mjestu nedavno rodio neki novi kralj, dakle uzurpator njegovoga prijestolja. Moć ubijanja povlastica je tiranâ. Ona pak da spašava, ne, pripada onom drugom sudištu, koje je preko glasnika naredilo bijeg i spas.
Josip/Ioséf ga izvršava put Egipta, mjestu rođenja jednog drugog spasitelja, Mojsija, koji je umakao drugom takvom pomoru djetinjstva. Isus, Ieshu, kao i Mojsije, bijaše sretno ime.
Očeva svečanost zbog muškog djeteta, sa sirom dolaze pastiri utaboreni tu u blizini. Poznaju zvijezde, spavaju šćućureni ispod njih i znaju da zvijezde imaju slova, crte, da su noći raširene stranice. Dolaze čestitati, «ta rođen je muškarac», pastiri, muškarci koji bdiju i nadgledaju stada i štale.
Marija/Miriam ga je jednom ugledala naslonjena na stablo, stojećki. Kad je i on nju ugledao, raširio je ruke i ostao čekati je. Ona krenu ususret sinu koji je stojao uz drvo tog stabla raširenih ruku. Oštra bol opet ju je stisnula na mjestu, ista kao i pri onom rezanju pupkovine.
Sin se odvoji od drveta i krenu joj ususret. Ništa ne rekoše jedno drugom u zagrljaju. On je znao, ona je već znala otprije.
Glas onog glasnika ostavio joj je sjeme propisane budućnosti. Ona bi htjela biti Josip/Ioséf, koji sina voli, ali nije njegova put. Ona bi htjela biti taj sin, da se umjesto njega postavi na to drvo. Takve su majke. Božić je svečanost ranjena ženskoga sisavca.
Marija/Miriam zadnja na Matejevu popisu nakon četiruju žena tajnovito gorostasnih, nudi kršćanstvu svoje polazište, nultu godinu svoje izvanzakonske trudnoće. Prije nego uzađe na sveti popis i na oltare, prije nego budu zapečaćene u najprestižnije potomstvo monoteizma, te su žene bile ispunjene milošću, natprirodnom snagom da same podnesu sraz sa svijetom i muškim zakonima. Bravo za Mateja
koji ih prepoznaje mesijinim majkama, učvršćujući njihova imena i njihove nužne ljubavi u blaženo deblo, iz kojeg nije nikla posljednja riječ.
* * *
Ti žena
Već nekoliko tisućljeća zna se da božastvo osuđuje prvu ženu da rađa u boli. Već nekoliko tisućljeća raspačava se ta lažna vijest. A nije da pri porodu izostane bol, izostaje međutim naopaka kaznena nakana božanstva. U toj odsudnoj točki svete povijesti, odake polazište priče o iskonskome grijehu, riječ izgovorena u tom vrtu kazuje nešto drugo.
Govori ženi da će porađati uz napinjanje, ili trudove, ili teško disanje. Izgovara to kao konstataciju, a ne kao osudu. I evo gdje se nakon kušanja spoznaje dobra i zla zbiva preobrazba:
“I otvoriše se oči njima dvome te spoznaše da su goli” (Postanak/Bereshìt 3,7).
Ni jedna životinjska vrsta ne zna da je gola.
Dogodilo se da više ne pripadaju ostatku životinjskih vrsta. Dogodila se svijest o nagosti, odakle udara u oči osjećaj stida, porijeklo ponašanja. To je biološka transformacija, svijest prvi put nadgornjava prirodu.
Božanstvo im je ukazalo na opasnost od smrti, budu li ubrali plod te spoznaje: bilo je istina. Njihov prethodni život nenadoknadivo je izgubljen.
Nakon toga božanstvo naprosto obavještava ženu da će rađati s naporom. Neće više imati okretnosti trudnoće i poroda kao što je to kod životinjskih vrsta. Postat će to radnja kojoj je sve potrebnija pripomoć, sve do naše lokalne neobičnosti da se više od trideset posto porođaja obavlja carskim rezom.
Ista je vijest prenesena Adamu:
“Neka je prokleta zemlja (adamà) zbog tebe” (3, 17). Kakve veze ima zemlja? Bit će prokleta jer čovjeku više neće biti dostatan spontani urod tla, nego će ga siliti, nego će ga siliti da iz njega poluči veći prihod i veću dobit. Zemlja će biti prokleta zbog iskorištavanja i zbog Adamova znoja nad njom. Njima dvome neće biti dovoljan taj vrt. Spoznaja dobra i zla potiče da se razmaknu granice. Stanje dostatne prirode više neće biti dovoljno. Nema nikakve kaznene nakane koje na kraju tih najava božanstvo proviđa njima dvome majčinskom gestom:
“I učini Elohìm Adamu i njegovoj ženi kožne haljetke te ih odjenu” (3, 21).
Nikakve osude na porođajnu bol: hebrejska riječ «ètzev», i njezine izvedenice, znači napor, ili trud, ili muka. Nije to tek moje čitanje, moje tumačenje. Riječ «ètzev» pojavljuje se šest puta u svetome pismu, četiri puta u knjizi Izreka/Mishlé (5, 10; 10, 22; 14, 23; 15,1), jednom u Psalmima (127, 2) i jednom u tom vrtu. Pozivanje na tih šest mjesta služi da bi se moglo verificirati to što kanim reći: pet puta razni prevoditelji donose “ètzev”, kao napor, trud, ili muka, a jednom skreću pa ga prevode – bol. Slobodnom nakanom muški prijevodi tu izmišljaju božansku volju da kazni ženu, da joj natovari osjećaj krivnje za iskonski grijeh, koji će okajati porođajnim mukama. Međutim, oni su mehanička posljedica čina rađanja, a ne kletva božanstva.
Ta pogreška je tamo tisućama godina i nepopravljiva je. A i ne nadam se da će budući prijevodi ispraviti tu zloporabu. Meni je dovoljno što znam da nema božanske volje da tu prvu ženu, vrhunac savršenstva, kazni zloćudnom boli. Dovoljno mi je što znam da je prst/okidač uperen s propovjedaonicâ – ti ćeš ženo rađati u boli – prazan, bez izvršitelja.
Preveo i priredio Tvrtko Klarić