Što će meni Trst

Digitalno doba omogućilo je da svakog časa saznajemo i o nesrećama diljem svijeta. Brojni mediji takmiče se da nas što prije obavijeste o nekoj katastrofi, nesreći, senzaciji… Rade to mahom  u želji  da povećaju svoju gledanost, slušanost, čitanost… Da podignu vlastiti rejting, posebno u sferi marketinga. Ima nešto neobjašnjivo u ljudskoj duši, pa se s velikom radoznalošću prate takva zbivanja. A nesreće stižu jedna za drugom. Svijet je veliki. Nema i neće im biti kraja. Uostalom, dovoljno ih je i u najbližem okruženju. Moj otac je preživo tri rata. Ja „samo“ dva. O broju kriza i kriznih žarišta da ne govorim. Nedavno se sjetih jednog: Tršćanska kriza.

Četvrta armija JNA i slovenački Deveti korpus ušli su prvog maja 1945. u Trst. Čuj ušli, oslobodili ga. Opkoljeni Nijemci nisu se htjeli predati partizanima. Sačekali su jedan dan i predali se novozelandskoj diviziji. Ulazak partizana u Trst naljutio je zapadne saveznike. Truman je bjesnio na Tita „jer je prekršio Sporazum iz Jalte uspostavljajući totalitarni sistem u zemlji i pokušava da se on silom nametne Julijskoj Krajini“. Maršal Aleksander upoređivao je Tita sa Hitlerom i Musolinijem. U Titovoj odlučnosti vidjeli su Staljinov prst. Zaoštravanje je otišlo toliko daleko da je 1946. JNA oborila dva američka aviona iznad Slovenije jer su povrijedili jugoslovenski vazdužni prostor. Trst je bio prvo poslijeratno hladnoratovsko žarište u naduravanje dva suprotstavljena bloka. Kriza je privremeno smirena formiranjem Slobodne teritorije Trsta sa zonama A i B. Početkom oktobra 1953. „zapadni saveznici“ predali su Zonu A italijanskoj vladi. I onda je ponovo kriza buknula. U nekoliko govora Tito se tome odlučno usprotivio iskazujući spremnost Jugoslavije da se tome vojno suprotstavi. Najavljena je mobilizacija. U zemlji je sve vrilo. Evo jedne epizode iz tadašnjih zbivanja.

Te 1953. godine bio sam u Derventi. Srednjoškolac, sedamnaest godina, Titov omladinac. Veliki mitinzi podrške Titovim govorima. Omladina je najbučnija, posebno oni koji nisu dozreli za vojsku i ratovanje. Među njima i ja. „Druže Tito, samo zbori, letićemo k’o orlovi“, pjevamo mi iz sveg glasa. Lakše je pjevati nego ratovati. Na velikom mitingu u centru mjesta brojna usplahirena masa. Uzvikuju se parole. Na transparentima obilje raznih poruka:

„Zona A, zona B, biće naše obadve“; „Druže Tito, ljubičice , ne daj Trsta i Gorice“; „Trst ne damo, Trst je naš“; „Ako ustreba, svi smo Armija“; „Armija je čvrsta, mi ne damo Trsta“; „Neka znaju Talijani da Trst brane partizani“; „Pela džukela“…

U koloni ljudi koji idu uzbrdo prema centru zbivanja najviše je mladih. Najupadljivije su osobe pozvane na mobilizaciju. Okružene su najdražim: braćom, sestrama, suprugama, roditeljima, djevojkama… Graja. Sjećanja na strahote minulog rata su svježa. Otuda i opšta strepnja i zabrinutost. Svi bi nešto da kažu, da objasne, da utješe…Većina je pomalo podgrijana pićem. Neki ne ispuštaju flaše iz ruku. Pomalo cugaju. Nude i drugim. Uzbrdo se ne može pjevati. Lakše je plakati. Jednog momka nikad neću zaboraviti. U borbenoj atmosferi i masovnoj odlučnosti ljudi koji su se okupljali, odudarao je svojim pitanjima i najavama:

– Što će meni Trst? – glasno se pitao.

– Šuti, Matija, ne govori to! – smirivali su ga najbliži, obazirući se da to ne čuje neki doušnik, posebno ljudi u tamnoplavim uniformama – milicioneri. 

– Što će meni Trst, trebam sijati ‘šenicu, nema ko drugi? – nastavio je poslije desetak koraka, još glasnije.

– Nemoj, molim te, to pričati, čuće te neko – govorila mu je jedna ljepojka grleći ga.

– Znaju li oni da smo se mi tek vjenčali? – gotovo viknu i poče plakati. Za njim i ljepojka, očigledno mlada nevjesta.

Društvo koje ga je pratilo nije znalo što preduzeti. Najstariji među njima, vjerovatno otac, priđe, zagrli ga i počne mu nešto šaptati. To ga malo smiri. Uzeše mu i flašu. Sa obje strane su ga držali ispod ruku. Polako su se približavali mjestu okupljanja. Onda, baš u najnezgodnijem trenutku i okruženju, Matija se opet oglasi:

– Ja ću pobjeć’! – to su već čuli i oni mimo pratnje.

– Šta to on priča? – upita jedan od glasnih parolaša.

– Ma, p’jana glava – objasni mu otac.

– Što trijezan misli, p’jan govori – nastavi da mudruje parolaš. 

– Idi ti svojim putem, mi ćemo svojim – reče otac, odvodeći sina, s pratnjom, malo ustranu. Tamo je Matija, već skrhan od rakije, umora i uzbuđenja, nastavio tiho ponavljati:

– Šta će meni Trst?!

– Znaju li da sam se tek oženio?

– Ja ću pobjeć’!

Od gromoglasnih govornika, povika i pjesama na mitingu to se više nije čulo. Kada se masa počela razilaziti, izgubio sam iz vida i Matiju i njegovu pratnju. 

Nastavljeni su pregovori. Novi rat je izbjegnut. Italija i Jugoslavija, uz američko posredovanje, dogovorile su se naredne godine da Italiji pripadnu Trst i Gorica, a Jugoslaviji takozvana Zona B i novac za izgradnju luke Koper i Nove Gorice. Ispostavilo se da je Matija bio u pravu, nije mu trebao Trst. Ako više nije trebao Jugoslaviji i Titu, što bi trebao Matiji? Niko to godinu ranije ne bi mogao ubijediti zagrijane mitingaše. 

Spor oko Trsta okončan je osam godina kasnije. U tom razdoblju bila je aktuelna parola: „Dali smo Trst, više ni prst!“

Još bih se ponekad sjetio Matije i njegovog otpora mobilizaciji. Kada sam ja morao na odsluženje vojnog roka, raspoloženje mi je bilo bliže Matijinom nego ondašnjih mitingaša.

Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina Trst je ponovo uzburkao Jugoslovene. Riječani i Istrani su otkrili da se tamo može kupiti sve ono čega u nas nema. Ubrzo se to pročulo u čitavoj Jugi. Počelo se masovno odlaziti na jedno ili dvodnevni šoping u Trst. Naročito je bila popularna kupovina na famoznom trgu Ponte Rosso. Kupovalo se sve. Da ne nabrajam, ali „obavezno“ su uzimani tanki plastični mantili „šuškavci“, farmerke, kišobrani, servisi za kafu… Pričalo se da tu ima svega, od igle do lokomotive. Supruga i ja takođe nismo odoljeli toj „pomami“. Bili smo jednom u Trstu. I, naravno, snabdjeli se čuvenim potrepštinama. Cunjaći po gradu, nekom igrom slučaja, sjetih se Matije. Bože, pomislih, da li možda i on ovamo dolazi i je li promijenio mišljenje da mu „ne treba Trst“. Nisam ga se više sjećao sve do pisanja ovog zapisa. 

Sava Pajkić 17. 06. 2023.