Dva brata blizanca

U gradskom je parku zabava, traje sve od jula do početka augusta. Ljeto se protegnulo, umnožilo korake, jer vratila se emigracija. Sreću se poznata lica. Slučajni susreti potraju, a najveće istine i najzabavnije laži na ulici se doznaju. Ono što vrijedi, znati i vidjeti, golim se okom procijeni.

Oko gleda i vidi, novogodišnje lampice i ljeti park osvijetle, i novogodišnje kućice i ljeti nude iste menije, iste mirise. Raspored je posve isti. Gdje se nekad bjelilo, sad se zazelenilo, raskošno.

Na početku, prostrana je pozornica. Ispred nje red lampica, i red kućica, i red stolova za teferiča, i tako sve do kraja prvoga, gornjeg parka.

Na njegovu su dnu komunalni redari, promet preusmjeravaju, jer su glavne ulice zatvorene za aute, a gornji park za neke osobe. Nigdje ne piše, iako se podrazumijeva, teferički dio zatvoren za saobraćaj migranata. Oni sjede u donjem parku, bez muzike, lampica i kućica. Tu su i kontejneri za otpad iz gornjega, igralište za djecu preko dana, i dva stabla, zovu ih blizancima, stablima mira. Djeca ih zasadila.

Nitko ne reagira na povike redara: ‘Bog vam dragi sudio, đe će te, kude navirete’ u lica im se unose, grabe za podlaktice. Oni kratko ostanu, u ime otpora, na prostoru između, a onda se u donji park otpute.

Potrajalo je to kao titraj lampice, i ako nitko nije vidio, čuo ili progovorio, možda se nije ni dogodilo.

A puno ljudi na jednome mjestu malo toga i primijeti.

I Paštuni s večeri šetaju, dječja kolica guraju, kradomice očima kroz zastore od zelenih krošanja ulaze. Rozi se šećerna vuna, beskrajno se dugo namata, dimi se kotlovina, baloni s dječjim herojima na vjetru lelujaju. Lijepa li užasa.

I zelene se krošnje rasparaju kao zavjesa. U donjem parku, na klupi, dva čovjeka.

Zbog puti njegove ovdje ga zovu Kafeni. Tko je duže u čaršiji, a dobije svoj nadimak, to još može značiti da će ga sudbina odvesti do nidokle, ako se nad njim sažale. Njegov nadimak je njegova nesreća po kojoj se od nas sretnijih razlikuje. Nadimci još govore, neki ljudi ne mogu biti sve što jesu u svome imenu, nego ono što im čaršija namijeni. A takav je opet Živčani. On je kose crvene. Plavih očiju, nekad pospanih i odsutnih, u nešto drugo zagledanih. Za rata sa svojima otišao u Nizozemsku. Dječarac bio, i vratio se nedavno, još mlađi, i bolniji. U praznoj kući sam prebiva, jer su ga takvoga vratili, s lijekovima koje mora redovno piti i kartom u jednom smjeru, sve misleći, takve se sramote lakše u Bosni podnose.

Nije on tulipan za njihove bašte, kad je sabran govori. Kad glumi da nije, uličnim se besposličarima izruguje, samo oni ne razumiju te njegove istine. Ponekad, u noći ispred svoje kuće samice viče: ‘izađi, izađi da te ubijem’, nožem u nebo zamahuje, baš kao da sama nebesa ranjava. ‘Izađi, izađi, da te izbodem.’ Nekad kamenjem cilja na prozore. Iako u kući nema nikoga, osim njega samoga. Svejedno, on u sebi tog jednoga doziva i ubija. Onoga kojeg se srami njegova familija. Uklonio bi sebe kao fleku na odjeći, sve dok besprijekoran i čist ne postane.

I sjede njih dvojica, i Kafeni govori, kao da sitne kovrdže u kosi raspetljava. Dan se za dan ponavlja, jedan nalik drugome, i on svaki dan trenira, jer mora u formi ostati, i mora ponovno krenuti, ako još ostane, on će poludjeti, i nabraja zašto mu nije u Bosni ostati.

I sluša ga Živčani, u struku se previja, spušta se prema koljenima, kao da se krenuo pokloniti, ili Bogu moliti, među prstima mu cigara dogorijeva, kao mala lampica. Govor je sve tiši, sve sporiji. On mu se približava, sve dok mu uho nije u ravnini njegovih usana, i sluša ga kao da ga je jutarnja kava upravo razgalila, ili kao da će mu se sad ispovjediti. Dugo nisu, ni jedan ni drugi, imali nekoga takvoga za popričati. Nekoga tko ne bi ustuknuo pred suviše očitom samoćom.

I priča mu, u Kongu ima braću i sestre, i polubraću i oca i pomajku. A majku? Ona mu je umrla, ima tome više godina. Dugo je, dugo tražio tu riječ koja bi potvrdila da je ona stvarno umrla, kao da u svakom, pa i tuđem jeziku, ta riječ umrla zvuči jednako daleko, nevjerojatno. Živčani sluša, i naslućuje što ga boli najviše, i potvrdi polako, bez ustezanja, kad čovjek majku izgubi, zemlju je i kuću izgubio.

Kongo je tuga i rat.

U Kongu je rat mračio, dok su u nas zimske lampice novogodišnje zabave osvjetljavale. Kongo su nalazišta kobalta. Od stijena ga odvajaju jakim kiselinama, i dobivaju sirovinu neophodnu za baterije električnih automobila. Iza sebe ostavljaju zatrovanu zemlju, ribnjake i poljoprivredne usjeve. Angloamerički konzorciji koje bogatstvo izvlače, poput jednog Glencora imaju sjedišta u Švicarskoj, Engleskoj. Dok kobalt pola kugle zemljine obiđe, Kongu preostaju rat i mrvice, mrtve ribe, i vode otrovne. I mladež u Kongu ne vozi Tesline ekološki osviještene igračkice. Oni dospiju ovamo gdje im se pokaže dokle smiju sanjati siromašni. Nemaju ni imena.

I sluša ga Živčani, kako jednim svojim djelom Kongo izlazi na ocean, otac mu je davno nekada pokazivao tamo na obali malena stakalca, glatka podatna, od oceana izbrušena, bio je sretno dijete tada, a sada je samo nazubljena oštrica.

Gledam ih. Čekaju neki ocean dovoljno strpljiv da rubove njihove tuge smekša, otupi. Gdje je takav, je li postoji? Traže ga. On ih ispljune.

Sjede tako i razmjenjuju narativne biografije kao djeca sličice. Sve dok ne postanu dva brata blizanca, dva stabla očaja.

Živčani nikada nije video oceana i on mu ga opisuje. Priča o napuštenim, mrtvim brodicama na obali, i kako je pijesak mekan i topao, i stopala meko u njega uranjaju. A beskrajna voda ne miruje.

Gleda ga Živčani, posve prisutan, ocean mu tupi oštrice.

Roberta Nikšić 13. 06. 2023.