I nekoliko voljenih koji čekaju da se vrate kući

Iz zbirke KUJA I LJETO (Psica in poletje, Cz, 2022)

 

Ako igdje postoje nebesa 

Zadnji izdisaji sunca kao zlatni preljev
na torti, čvrsto se drže visina. Ispod njih svijet
je drukčiji, pradavnom kretnjom Stvoritelja
potisnut prema tamnim dubinama,
što ih na svojim ramenima nosi nadolazeća noć.

Hodam s kujom, šumom, livadama.
Nema nikakvih zvukova koji bi odavali
da su u blizini ceste, gradovi i svjetla.
Nemam nikakvih ambicija. Ne osjećam nikakvu mržnju,
nikakvu bol, nikakav strah od onoga što dolazi.

Ako igdje postoje nebesa, onda su vjerojatno ovakva:
sredina lipnja, večer, samotan čovjek, u jednom beskonačnom trenu
pomiren sam sa sobom i sa svijetom, njegov pas,
cvrčci, miris pokošene trave, zvijezde i krijesnice,
a na oko sat vremena hoda osvijetljeni prozori
i nekoliko voljenih koji čekaju da se vrate kući.

Kuja i ljeto

Polagana pokazivanja ljeta. Svake godine iste slike
kojih se nikada ne mogu zasititi.
Svake godine zlatni preleti nevidljivih ptica što šumore u pregrijanom zraku.
Svake godine duge sjene koje se usitnjavaju na vrelom asfaltu poput
spaljenog papira.
Svake godine lijena pažljivost prema svijetu, kao da se informacije
što ih svijet šalje među nas prosijavaju kroz nijemu opnu,
gubeći svu oštrinu.

Kći i ja ležimo svatko na svojoj strani kreveta.
Uz noge nam počiva kuja. Katkad se odluči
da pokaže svoju nježnu pripadnost te nam liže bose noge.
(Naša je zahvalnost svijetla kao zlatni preleti nevidljivih ptica.)
Kći gleda u telefon, kao da zuri u veliku tajnu.
Ja gledam u knjigu i zurim u veliku tajnu.
Tajna je ponekad tako velika
da se gubim u riječima i rečenicama i izmišljenom vremenu.
Tako velika da me uspavljuje i odlaže na drugi svijet.

Vani, virus zauzima planet i živi svoj dvostruki život.
Onaj vidljiv, što ga opisuju statistike i kazuju novine
i pogrebne službe.
Onaj tajni, kojega nitko ne razumije.

U hladnome stanu se na gramofonu vrti ploča –
Goldbergove varijacije.
Na njoj Glenn Gould živi posmrtni život.
Pritišće na klavirske tipke i u skladu sa svojim godinama
usporava i oživljava Bacha.
Negdje iz tamne dubine pred unutarnje oči mi doplove stihovi:
Tražim što je najmoćnija suprotnost smrti.
Mislim da je to glazba. Barokna glazba.
Moja kći to još ne razumije. Ja razumijem sve više.

A kuja i ljeto?
Njih dvoje si time nikada ne razbijaju glavu.

Oda australskoj ovčarki

Danas si stara godinu dana i ne znaš da si stara
godinu dana. Prava si ljepotica i ne znaš
da si ljepotica. Ležiš između kreveta i pisaćeg
stola i poluglasno dišeš iza mojih
leđa. Iza leđa čovjeka koji se
najviše bunio da te prihvatimo. Dan
će biti vruć, i ono što se imalo uraditi
u njegovoj prvoj polovici, morali smo
uraditi rano, dok vrućina još nije bila paralizirajuća
ovojnica koja zgušnjava zrak oko naših
krajnje sporih i nesigurnih tijela.
No tvoje tijelo nije sporo i nesigurno.
Zamijenila si mjesto i krznom
se očešala o moju nogu. Sada me gledaš
iz drugog kuta sobe svojim svjetlijim okom.
Je li taj tvoj dodir, to klizenje dlaka po koži,
bio namjera, obožavanje čiste blizine, ili samo
slučajnost, čiji je uzrok pomanjkanje prostora?
To mi nikada nećeš otkriti. Kada ustanem
i prošećem stanom, ti ćeš me najprije
pogledati i zatim me pratiti, prerušena u
zaljubljenu sjenku, da bi mi iskazivala pozornost
nijemom abecedom svojega disanja i pokreta –
tapkanjem šapa po parketu. Zatvorim li
vrata za sobom, najprije ćeš grebati,
naskakivati na njih te potom leći ispred njih,
čekati da ih otvorim i prekoračim te,
kao da si čvrsto uvjerena da će se to dogoditi.
I da će se to događati unedogled.
Zatim će se naša kratkotrajna šetnja
ponoviti. I kad se vratimo na svoja mjesta,
ja u knjigu, koja bi trebala nešto davno izgubljeno
oteti iz zaborava, ti u umišljeni sukob sa snopovima
svjetlosti koji uznemiravaju tvoju njušku, opet ću čuti
kako poluglasno dišeš iza mene. A kad se
disanje pretvori u tišinu, znat ću
da ležiš na leđima, utonula duboko
u svoje pseće snove. U kojima katkad trčiš
šumom, plivaš u visokoj travi i dižeš se
iz nje, kao da si nekakva morska životinja
a ne četveronožac. A ponekad ležiš u sjeni,
ispod drveta, okružena svijetom koji je samo za tebe
(a možda malo i za mene) potpuno nepokretan,
kao da si mu upravo ti, glasnim lavežom,
zapovjedila da stane već jednom i smiri se.

Četverogodišnjakinja

po Samu Shepardu

I u njegovom slučaju aksiom kaže: »Nijedan muškarac s takvom
prekrasnom četverogodišnjakinjom još nikada nije počinio samoubojstvo.«
Sluša je kako se noću kreće po stanu, mijenja ležišta
i položaje spavanja. Svaki neobičan i prijeteći zvuk što je
prati ili što ga ona, kao sjajan urez, zadaje tami, izaziva
njegovu pozornost. Čini ga gotovo zabrinutim. Drago mu je
kada leži u blizini, na podu, uz krevet, uz njega, da može čuti njeno
ravnomjerno disanje i zaroniti prstima u njenu meku i gustu
dlaku. Dodiruje je i gladi, kao da bi priželjkivao da bi i na njega
prešlo nešto od onoga mira koji se u nevidljivim valovima zajedno
s njenim dahom i njenim nježnim trzanjem širi prostorom.
Još mu je draže kada ujutro skoči na krevet te leđima pritisne
na njegove noge, njegova leđa, spusti glavu na njegove grudi,
gleda ga svojim raznobojnim očima te nastoji razbiti
obruč tjeskobe koji ga u tim satima uvijek okružuje, kao što ga
okružuju zrak i svjetlost. A najdraže mu je kad su sami u šumi,
gdje ponekad u očaju klekne na hladnu zemlju a kuja mu
u nekom nijemom razumijevanju, koje nadilazi sve što zna i poznaje,
priđe i toplim jezikom liže njegove obraze. 

Njegov je život od jednog trenutka dalje postao neprestano spuštanje koje
ne može nadzirati i zaustaviti – kada jedna bol popusti,
nastupa druga, kao u nekoj čudnoj igri u kojoj vlakovi voze
mnogim usporednim tračnicama te uvijek postoji mogućnost da
jedan vlak samo zaklanja drugoga, kao što u njegovom životu jedna bol
samo zaklanja drugu. Jedna tjeskoba drugu tjeskobu. Kada
izbjegne prvu, u njega se useli druga, i tako unedogled. Nije neki
otac, iako se trudi prema svojim najboljim moćima. Ne može ispuniti
ženina očekivanja. Zbog signala koje osjeća kao dolazak
predstraže smrti zaboravlja da pokraj njega i više od njega umiru
drugi. Najbliži. Preci. No ta kuja, koja leži na leđima i
čeka da joj se približe njegovi prsti, ta kuja, koja u skoku
ponekad lebdi u zraku kao da je savladala gravitaciju i smrtnost,
drži ga privezanog za ovaj svijet. Ta kuja osvjetljava još neporaženi
dio njegova uma. A kadgod i poraženi dio njegova uma.
U svim satima, ne samo kada zajedno hodaju kroz parabole
svjetla i sjena, nalik suđenome paru. Paru koji se
nikada neće odvojiti i razići.

 

Preveo Edo Fičor

Uroš Zupan 16. 06. 2023.