Sveti Anto moj je svetac otkako znam za sebe. Pokojna me baba Marga zavitovala, kako to lijepo, na ikavici, kažu stare bosanske Hrvatice, njemu malo poslije rata, u Busovači. Kasnije će to, nakon babine smrti, činiti mama, a onda i ja sama. Sveti Anto u djetinjstvu će mi biti omiljeni lik o kojem baba i mama pripovijedaju pred spavanje: neka se djevojčica, u dalekoj zemlji u kojoj postoji more, izgubila na plaži, tražili su je satima i satima, a onda se njena mama pomolila i djevojčica se pojavila, s lutkom, živa, zdrava i sretna; zaigrala se ispod nekog stabla i nije ni primijetila koliko je daleko otišla od roditelja. Sveti Anto u pričama babe Marge ima nevjerojatnu moć, ali je njegova osnovna ‘nadležnost’ – povratak. Vjerovala je u njegovu moć i snagu kojom se izgubljene stvari pronalaze jednostavno i lako, na mjestima za koja nikad ne bismo rekli da ćemo ih pronaći, od toga da, primjerice, vraća izgubljene šerpe ili tzv. mišaje za pekmez i čvarke, pa do nestalih zavičaja.
Baba Marga je iz Guče Gore izbjegla prvo kratko u Bučiće, a onda u Novi Travnik, u grad, u stan, a kasnije u tuđu kuću u Ahmićima u Vitezu gdje je i umrla. Vjerovala je svih tih godina da će je molitve i zavjeti svetom Anti vratiti u njenu porušenu i zapaljenu kuću, selo u kojem je rođena i odrasla, selo u kojem je bio sav njen svijet. I uvijek je samoj sebi prigovarala da se ne moli dovoljno, da nije dovoljno petaka postila i da joj zato ne uslišava tih godina najveću želju – da se vrati svojoj kući, premda kuće više nije bilo. Nisu je zanimali nikakvi politički i sigurnosni problemi zbog kojih povratka nije moglo biti, ili ga je bilo tek u kućama s početka sela koji se zove Glavice. Te kuće nisu bile porušene i zapaljene jer su u njima stanovali ratnici iz islamskih zemalja, dok je ‘za Krabanom’ sve bilo srušeno. Nije babu zanimalo ni šta je s njenom donacijom, ima li je i hoće li je ikada i biti, nije se ni brinula o tome gdje će i kako živjeti kada njene kuće više nema, samo je htjela u nju, u svoje dvorište, pod svoju jabuku koja rađa svake druge godine, pod svoju jelu. Baba je htjela vratiti svoj život nazad; nastaviti ga kao da nikad nije bio tako grubo i nasilno prekinut: pohoditi jutarnju i večernju misu, svaki dan, moliti krunicu ujutro, popodne i navečer, razvlačiti pite, kuhati grah i praviti potkrižu. Baba je htjela ponovo svoj vrto, svoju krompirovu zlaticu koju skuplja u galonke, tjedne odlaske u Travnik kad bi hodala po ‘radnjama’, unuke koji su već bili daleko, i nas, tek rođene, da joj dolazimo da nam pravi uštipke, palačinke i lutmu. Baba je samo htjela ponovo zaklati krme i imati punu pušnicu suhog mesa, svoje kokoši kojima je davala imena po sveticama iz Biblije, korov na stepenicama ispred kuće koji revnosno čupa. Natrag je htjela i one rijetke sate kada sjedi ispred šporeta i mota krpa, dane kada melje kavu na mlinac, štekle i kuhinjske ormariće uflekane masnim prstima. Natrag je željela i svoju kantu za melo. Htjela je opet sakrivati rakiju i maslo na tavan za ne daj Bože, htjela je opet mladim djevojkama i ženama govoriti da ne valja kad nož stoji okrenut prema gore jer to znači svađu u kući, a ona ih je imala previše i bez tog straha kako su joj noževi okrenuti.
Baba je htjela svoj život natrag i vjerovala je da ga samo sveti Anto može dati. Prvu noć koju je prespavala izvan svoje kuće, tu prvu veliku i tešku izbjegličku noć, provela je u Sportskoj dvorani u Novom Travniku. Baba nije povjerovala da traje rat, iako su joj i sin, kao dragovoljac, i kćer, kao medicinska sestra, bili na prvim crtama. U to je nije uvjerila ni kolona civila s kojom je izišla iz sela, ni britanski časnik koji je morao pucati u vojnike Armije, da ih zaštite dok odlaze od svojih kuća. Baba će prve večeri u Sportskoj dvorani, u koju će kasnije dolaziti redovno na svaki skup HDZ-a, reći mojoj mami: “Nevista, mislim da bi se mi trebale izjutra vratiti u Guču Goru. Mene je stra’ da mi one nove šerpe, što su mi keve iz Austrije poslale, Danica ne ukrade.” Kada su je vojnici tjerali da iziđe iz kuće, rekla je jednom koji joj je bio komšija: “Čekaj bolan ne bio, čekaj Ešrefe da svetinju uzmem.“ I ponijet će tako meduljicu Gospe Međugorske u smeđem kožnom okviru i pravoslavnu ikonu za koju nitko od njene djece nije znao ni odakle joj, a kamoli što predstavlja. I ikonu i meduljicu donijela sam u Zagreb. I da nije Monje Jović, koja piše o izgubljenim zavičajima koji više ne postoje nigdje, osim u nama samima, našim jezicima i sjećanjima, ne bih znala kakav je to prizor. Jedna je to od, objasnit će mi Monja, verzija ikona uskrsnuća. Uskrsli Krist pruža ruku paocu Adamu i izvodi ga iz ada, iz pakla. Slikana je u bizantskoj stilizaciji koja likove predstavlja u osmom danu, u eshatonu, onom koje je iza vremena. „Iznela ju je iz ada, u vaskrsenje i život“, reći Monja. Adam je palo čovječanstvo, odvojeno od Boga, kojem uskrsli Krist pruža ruke i izvodi ga iz pakla.
Možda se baba baš zbog snage te ikone nije osvrtala dok je bila u progonstvu i izbjeglištvu ni na kakve informacije koje su dolaze iz vanjskog svijeta: za nju ubojstva, ratni zločini, logori o kojima se pričalo kad bi netko pokušao otići tražiti svoje, pogibije novih ljudi koje je upoznavala, nisu postojale. Kad bi joj netko u novotravničkim Barama rekao da nije pametno ići do crkve, tada jedine u gradu, jer u tom dijelu dvije ulice kontrolira Armija BiH, a dvije HVO, i da bi je netko mogao napasti i upucati, pa čak i naši jer ne znaju tko je, zbog čega ljudi ne izlaze iz stanova, baba mi samo rekla: “Ajde, reci misusovo. Pomolim se svetom Anti i ‘ko će meni šta.” Ponašala se tako spontano i opušteno, kao da nije rat, kao da nije izvanredno stanje u kojem te samo jedan pogrešan korak, i ne samo vani, nego i u stanu, može odvesti u smrt zbog vrlo uspješnih snajperista. Ljudi su živote gubili na balkonima i pred prozorima. Baba je to sve znala i slušala, ali nije vjerovala da bi se to moglo dogoditi baš njoj. Hrvatski su, kao i bošnjački civili, osim straha od vojske jednih i drugih, strahovali i pred britanskim časnicima. Svatko im je tih godina bio sumnjiv, svatko je bio prijetnja ‘ratu’ onako kako su taj ‘rat’ oni zamislili i kreirali. Baba je često išla na Ratenjsku, naselje na ulazu u Novi Travnik, gdje je živjela sestra bake Lucije, pokojna tetka Milka. Taj je prostor bio siguran za Hrvate, ali je trebalo proći sve livade, trebalo se provući kroz toliko ‘nekontrolirano’ polje gdje se u zraku susreću projektili i jednih i drugih. Kada su, tako, jedne prilike moje baba i baka došle na Ratenjsku, petorica britanskih časnika osiguravala su punkt razgraničenja. Dvojica su pušila. Baba nikad u životu nije zapalila cigaretu, ali je baka Lucija strastvena ovisnica o nikotinu koja je već brojala nekoliko mjeseci prisilnog prestanka pušenja. I moja baba, jedna mirna, pomalo plaha žena, koja, naravno, ne zna ni riječi engleskog jezika, pokazat će gestama da želi cigaretu, a Britanac će joj iz transportera izvaditi šteku. Kad su došle kod tetke Milke, ona ih je pitala, odakle im šteka cigara, a baba Marga će reći: “Pitala sam onog stranog što stoji malo iznad tvoje kuće da mi da cigaru, a on mi dade sve ovo, da priji dam. Bona Milka, nema sad svugdi više ni duana kupiti. Puno svita, brzo se rasproda.” Tetka Milka se i sama čudila i krstila da im je strani vojnik išta dao i da im se ništa nije dogodilo dok su prešle polje, a baba Marga je govorila: “Ajde Milka, reci misusovo, ko će nama šta, dvi babe, doduše prija se bolje drži, ali prekrstimo se, pomolimo se svetom Anti i moremo di oćemo ići.” I nakon što je rat stao, a ona ga preživjela živeći među svojima što je izbjeglicama tada bio jedini jamac života i opstanka, baba Marga je samo htjela – svojoj kući. Nijedna u kojoj je živjela poslije rata nije bila – njena. I ne zato što su zaista nisu bile njeno vlasništvo nego jer to nije bio njen svijet. Umrla je u lipnju, mjesecu svetog Ante. I to dva dana nakon vjenčanja njenog najstarijeg unuka. Baba je ustvari zaspala: u fotelji, glave dignute visoke, u rukama moleći krunicu.
Sveti je Anto nije vratio u njenu kuću, ali jest odveo u onu drugu, najvažniju koja postoji, kuću vječnosti. Njena je vjera cijelog života bila toliko jaka i velika, da se nije plašila ni smrti ni života. Vjerujući da je Bog i sveti Anto čuvaju od smrti u ratu kada ginu svi – i babe i djeca i vojska i žene i starci, kada istodobno i nestaju i nastaju države, kada i životinje bježe, vjerovala je u život, i ne samo vlastiti život, nego život sam. Često je znala reći: “Ma samo da mi se vratiti, taman jednu noć prispavala i nama izjutra umrla.” Iznoseći onu pravoslavnu ikonu iz Guče Gore, iznijela je cijeli jedan svijet bez da je i slutila što čini. Zahvaljujući toj ikoni, njenoj simbolici i načinu kako se ‘stvorila’ u životu moje obitelji, vjerujem da je svaka patnja ustvari blagoslov, žrtva dar, progonstvo jedini put do Krista, a smrt – jedina potvrda života.
Baba Marga iz ada iznosi ikonu
Sveti Anto moj je svetac otkako znam za sebe. Pokojna me baba Marga zavitovala, kako to lijepo, na ikavici, kažu stare bosanske Hrvatice, njemu malo poslije rata, u Busovači. Kasnije će to, nakon babine smrti, činiti mama, a onda i ja sama. Sveti Anto u djetinjstvu će mi biti omiljeni lik o kojem baba i mama pripovijedaju pred spavanje: neka se djevojčica, u dalekoj zemlji u kojoj postoji more, izgubila na plaži, tražili su je satima i satima, a onda se njena mama pomolila i djevojčica se pojavila, s lutkom, živa, zdrava i sretna; zaigrala se ispod nekog stabla i nije ni primijetila koliko je daleko otišla od roditelja. Sveti Anto u pričama babe Marge ima nevjerojatnu moć, ali je njegova osnovna ‘nadležnost’ – povratak. Vjerovala je u njegovu moć i snagu kojom se izgubljene stvari pronalaze jednostavno i lako, na mjestima za koja nikad ne bismo rekli da ćemo ih pronaći, od toga da, primjerice, vraća izgubljene šerpe ili tzv. mišaje za pekmez i čvarke, pa do nestalih zavičaja.
Baba Marga je iz Guče Gore izbjegla prvo kratko u Bučiće, a onda u Novi Travnik, u grad, u stan, a kasnije u tuđu kuću u Ahmićima u Vitezu gdje je i umrla. Vjerovala je svih tih godina da će je molitve i zavjeti svetom Anti vratiti u njenu porušenu i zapaljenu kuću, selo u kojem je rođena i odrasla, selo u kojem je bio sav njen svijet. I uvijek je samoj sebi prigovarala da se ne moli dovoljno, da nije dovoljno petaka postila i da joj zato ne uslišava tih godina najveću želju – da se vrati svojoj kući, premda kuće više nije bilo. Nisu je zanimali nikakvi politički i sigurnosni problemi zbog kojih povratka nije moglo biti, ili ga je bilo tek u kućama s početka sela koji se zove Glavice. Te kuće nisu bile porušene i zapaljene jer su u njima stanovali ratnici iz islamskih zemalja, dok je ‘za Krabanom’ sve bilo srušeno. Nije babu zanimalo ni šta je s njenom donacijom, ima li je i hoće li je ikada i biti, nije se ni brinula o tome gdje će i kako živjeti kada njene kuće više nema, samo je htjela u nju, u svoje dvorište, pod svoju jabuku koja rađa svake druge godine, pod svoju jelu. Baba je htjela vratiti svoj život nazad; nastaviti ga kao da nikad nije bio tako grubo i nasilno prekinut: pohoditi jutarnju i večernju misu, svaki dan, moliti krunicu ujutro, popodne i navečer, razvlačiti pite, kuhati grah i praviti potkrižu. Baba je htjela ponovo svoj vrto, svoju krompirovu zlaticu koju skuplja u galonke, tjedne odlaske u Travnik kad bi hodala po ‘radnjama’, unuke koji su već bili daleko, i nas, tek rođene, da joj dolazimo da nam pravi uštipke, palačinke i lutmu. Baba je samo htjela ponovo zaklati krme i imati punu pušnicu suhog mesa, svoje kokoši kojima je davala imena po sveticama iz Biblije, korov na stepenicama ispred kuće koji revnosno čupa. Natrag je htjela i one rijetke sate kada sjedi ispred šporeta i mota krpa, dane kada melje kavu na mlinac, štekle i kuhinjske ormariće uflekane masnim prstima. Natrag je željela i svoju kantu za melo. Htjela je opet sakrivati rakiju i maslo na tavan za ne daj Bože, htjela je opet mladim djevojkama i ženama govoriti da ne valja kad nož stoji okrenut prema gore jer to znači svađu u kući, a ona ih je imala previše i bez tog straha kako su joj noževi okrenuti.
Baba je htjela svoj život natrag i vjerovala je da ga samo sveti Anto može dati. Prvu noć koju je prespavala izvan svoje kuće, tu prvu veliku i tešku izbjegličku noć, provela je u Sportskoj dvorani u Novom Travniku. Baba nije povjerovala da traje rat, iako su joj i sin, kao dragovoljac, i kćer, kao medicinska sestra, bili na prvim crtama. U to je nije uvjerila ni kolona civila s kojom je izišla iz sela, ni britanski časnik koji je morao pucati u vojnike Armije, da ih zaštite dok odlaze od svojih kuća. Baba će prve večeri u Sportskoj dvorani, u koju će kasnije dolaziti redovno na svaki skup HDZ-a, reći mojoj mami: “Nevista, mislim da bi se mi trebale izjutra vratiti u Guču Goru. Mene je stra’ da mi one nove šerpe, što su mi keve iz Austrije poslale, Danica ne ukrade.” Kada su je vojnici tjerali da iziđe iz kuće, rekla je jednom koji joj je bio komšija: “Čekaj bolan ne bio, čekaj Ešrefe da svetinju uzmem.“ I ponijet će tako meduljicu Gospe Međugorske u smeđem kožnom okviru i pravoslavnu ikonu za koju nitko od njene djece nije znao ni odakle joj, a kamoli što predstavlja. I ikonu i meduljicu donijela sam u Zagreb. I da nije Monje Jović, koja piše o izgubljenim zavičajima koji više ne postoje nigdje, osim u nama samima, našim jezicima i sjećanjima, ne bih znala kakav je to prizor. Jedna je to od, objasnit će mi Monja, verzija ikona uskrsnuća. Uskrsli Krist pruža ruku paocu Adamu i izvodi ga iz ada, iz pakla. Slikana je u bizantskoj stilizaciji koja likove predstavlja u osmom danu, u eshatonu, onom koje je iza vremena. „Iznela ju je iz ada, u vaskrsenje i život“, reći Monja. Adam je palo čovječanstvo, odvojeno od Boga, kojem uskrsli Krist pruža ruke i izvodi ga iz pakla.
Možda se baba baš zbog snage te ikone nije osvrtala dok je bila u progonstvu i izbjeglištvu ni na kakve informacije koje su dolaze iz vanjskog svijeta: za nju ubojstva, ratni zločini, logori o kojima se pričalo kad bi netko pokušao otići tražiti svoje, pogibije novih ljudi koje je upoznavala, nisu postojale. Kad bi joj netko u novotravničkim Barama rekao da nije pametno ići do crkve, tada jedine u gradu, jer u tom dijelu dvije ulice kontrolira Armija BiH, a dvije HVO, i da bi je netko mogao napasti i upucati, pa čak i naši jer ne znaju tko je, zbog čega ljudi ne izlaze iz stanova, baba mi samo rekla: “Ajde, reci misusovo. Pomolim se svetom Anti i ‘ko će meni šta.” Ponašala se tako spontano i opušteno, kao da nije rat, kao da nije izvanredno stanje u kojem te samo jedan pogrešan korak, i ne samo vani, nego i u stanu, može odvesti u smrt zbog vrlo uspješnih snajperista. Ljudi su živote gubili na balkonima i pred prozorima. Baba je to sve znala i slušala, ali nije vjerovala da bi se to moglo dogoditi baš njoj. Hrvatski su, kao i bošnjački civili, osim straha od vojske jednih i drugih, strahovali i pred britanskim časnicima. Svatko im je tih godina bio sumnjiv, svatko je bio prijetnja ‘ratu’ onako kako su taj ‘rat’ oni zamislili i kreirali. Baba je često išla na Ratenjsku, naselje na ulazu u Novi Travnik, gdje je živjela sestra bake Lucije, pokojna tetka Milka. Taj je prostor bio siguran za Hrvate, ali je trebalo proći sve livade, trebalo se provući kroz toliko ‘nekontrolirano’ polje gdje se u zraku susreću projektili i jednih i drugih. Kada su, tako, jedne prilike moje baba i baka došle na Ratenjsku, petorica britanskih časnika osiguravala su punkt razgraničenja. Dvojica su pušila. Baba nikad u životu nije zapalila cigaretu, ali je baka Lucija strastvena ovisnica o nikotinu koja je već brojala nekoliko mjeseci prisilnog prestanka pušenja. I moja baba, jedna mirna, pomalo plaha žena, koja, naravno, ne zna ni riječi engleskog jezika, pokazat će gestama da želi cigaretu, a Britanac će joj iz transportera izvaditi šteku. Kad su došle kod tetke Milke, ona ih je pitala, odakle im šteka cigara, a baba Marga će reći: “Pitala sam onog stranog što stoji malo iznad tvoje kuće da mi da cigaru, a on mi dade sve ovo, da priji dam. Bona Milka, nema sad svugdi više ni duana kupiti. Puno svita, brzo se rasproda.” Tetka Milka se i sama čudila i krstila da im je strani vojnik išta dao i da im se ništa nije dogodilo dok su prešle polje, a baba Marga je govorila: “Ajde Milka, reci misusovo, ko će nama šta, dvi babe, doduše prija se bolje drži, ali prekrstimo se, pomolimo se svetom Anti i moremo di oćemo ići.” I nakon što je rat stao, a ona ga preživjela živeći među svojima što je izbjeglicama tada bio jedini jamac života i opstanka, baba Marga je samo htjela – svojoj kući. Nijedna u kojoj je živjela poslije rata nije bila – njena. I ne zato što su zaista nisu bile njeno vlasništvo nego jer to nije bio njen svijet. Umrla je u lipnju, mjesecu svetog Ante. I to dva dana nakon vjenčanja njenog najstarijeg unuka. Baba je ustvari zaspala: u fotelji, glave dignute visoke, u rukama moleći krunicu.
Sveti je Anto nije vratio u njenu kuću, ali jest odveo u onu drugu, najvažniju koja postoji, kuću vječnosti. Njena je vjera cijelog života bila toliko jaka i velika, da se nije plašila ni smrti ni života. Vjerujući da je Bog i sveti Anto čuvaju od smrti u ratu kada ginu svi – i babe i djeca i vojska i žene i starci, kada istodobno i nestaju i nastaju države, kada i životinje bježe, vjerovala je u život, i ne samo vlastiti život, nego život sam. Često je znala reći: “Ma samo da mi se vratiti, taman jednu noć prispavala i nama izjutra umrla.” Iznoseći onu pravoslavnu ikonu iz Guče Gore, iznijela je cijeli jedan svijet bez da je i slutila što čini. Zahvaljujući toj ikoni, njenoj simbolici i načinu kako se ‘stvorila’ u životu moje obitelji, vjerujem da je svaka patnja ustvari blagoslov, žrtva dar, progonstvo jedini put do Krista, a smrt – jedina potvrda života.