1. Ne volim gužve. Ne volim pretrpane kafiće; ne volim ni zaviriti u njih, a kamoli ući. Ne volim čekati u redu, nigdje, ni za šta. Ne volim plaže na kojima je previše kupača i ležača na peškirima. Ne volim izvikane restorane prepune gostiju koji glasno mljackaju i srču i podriguju. Ne volim zabavne parkove. Ne volim koncerte na kojima se znojna tijela češu o mene, neću da udišem tuđi dah, neću da mi iko vrišti na uho. Ne volim prodavnice u kojima ću se sudarati i gužvati sa ljudima. Ne volim se tiskati, laktati. Ne volim ulice i trgove nalik na ljudske mravinjake. Ne volim, doduše, ni pustinje, volim da je ‘nako, da je ljudi kraj mene i oko mene, ali ne previše. Ali ako ću birati između mravinjaka i pustinje, ja bih haman prije pustinju.
2. Ne volim buku. Ako se iz onog gore kafića, pretrpanog, još prosipa preglasna muzika, zaobići ću ga u što širem luku, preći na drugu stranu ulice; što je nekima sunčana meni je tiha strana ulice. Ne volim glasna auta i motore. Kada prođu kraj mene, lice mi se skuplja u grimasu, bore urezuju u čelo i oko očiju.
3. Ne volim ajfone i androide, ne volim apple uređaje, ne volim bluetooth, ne volim bežične slušalice, ne volim televizore velikih ekrana, ne volim pametne satove, ne volim Alexu, ne volim Google assistant, ne volim Siri.
4. Teško se zbližavam sa ljudima. Oni koje odavno znam, oni stoje – postojano kano klisurine. Njima ću mnogo toga progledati kroz prste. Novima svaku osobinu i svaki stav stavljam pod mikroskop i puno mi toga smeta. A da one stare mjerim aršinima kojima mjerim nove – bio bih kao Pavle sam na svijetu.
5. Volim knjige od papira, s tvrdim koricama. Ne volim čitati na elektronskim uređajima. Kada uzmem knjigu, ona i ja sklopimo ugovor: ona će mene voditi kroz nove svjetove, a ja ću odstraniti sve digresije i distrakcije. Bićemo samo ona i ja. Možda jedino pustim da mi dok čitam iz ćoška sobe istiha svira – onako sevdalijski, meraklijski – Clapton ili Steely Dan.
P.S. Danas sam na radiju u autu čuo Pinball Wizard by the Who i srce mi je zaigralo jače, lice se razvuklo u osmijeh. Tako je bilo i kad sam neki dan na nekom našem radiju čuo Azru:
“…obrati pažnju na posljednju stvar
zadrži me u sebi
osjećam da lutam kroz terase svjesti
nešto se u meni dijeli…”
Uh, kad neočekivano čujem Azru, onda se i oči ovlaže i brdo slika putuje svemirom. To su bile pjesme. Ne valja vam, djeco, ova nova muzika, ništa ne valja.
Starenje u pet crtica (plus post scriptum)
1. Ne volim gužve. Ne volim pretrpane kafiće; ne volim ni zaviriti u njih, a kamoli ući. Ne volim čekati u redu, nigdje, ni za šta. Ne volim plaže na kojima je previše kupača i ležača na peškirima. Ne volim izvikane restorane prepune gostiju koji glasno mljackaju i srču i podriguju. Ne volim zabavne parkove. Ne volim koncerte na kojima se znojna tijela češu o mene, neću da udišem tuđi dah, neću da mi iko vrišti na uho. Ne volim prodavnice u kojima ću se sudarati i gužvati sa ljudima. Ne volim se tiskati, laktati. Ne volim ulice i trgove nalik na ljudske mravinjake. Ne volim, doduše, ni pustinje, volim da je ‘nako, da je ljudi kraj mene i oko mene, ali ne previše. Ali ako ću birati između mravinjaka i pustinje, ja bih haman prije pustinju.
2. Ne volim buku. Ako se iz onog gore kafića, pretrpanog, još prosipa preglasna muzika, zaobići ću ga u što širem luku, preći na drugu stranu ulice; što je nekima sunčana meni je tiha strana ulice. Ne volim glasna auta i motore. Kada prođu kraj mene, lice mi se skuplja u grimasu, bore urezuju u čelo i oko očiju.
3. Ne volim ajfone i androide, ne volim apple uređaje, ne volim bluetooth, ne volim bežične slušalice, ne volim televizore velikih ekrana, ne volim pametne satove, ne volim Alexu, ne volim Google assistant, ne volim Siri.
4. Teško se zbližavam sa ljudima. Oni koje odavno znam, oni stoje – postojano kano klisurine. Njima ću mnogo toga progledati kroz prste. Novima svaku osobinu i svaki stav stavljam pod mikroskop i puno mi toga smeta. A da one stare mjerim aršinima kojima mjerim nove – bio bih kao Pavle sam na svijetu.
5. Volim knjige od papira, s tvrdim koricama. Ne volim čitati na elektronskim uređajima. Kada uzmem knjigu, ona i ja sklopimo ugovor: ona će mene voditi kroz nove svjetove, a ja ću odstraniti sve digresije i distrakcije. Bićemo samo ona i ja. Možda jedino pustim da mi dok čitam iz ćoška sobe istiha svira – onako sevdalijski, meraklijski – Clapton ili Steely Dan.
P.S. Danas sam na radiju u autu čuo Pinball Wizard by the Who i srce mi je zaigralo jače, lice se razvuklo u osmijeh. Tako je bilo i kad sam neki dan na nekom našem radiju čuo Azru:
“…obrati pažnju na posljednju stvar
zadrži me u sebi
osjećam da lutam kroz terase svjesti
nešto se u meni dijeli…”
Uh, kad neočekivano čujem Azru, onda se i oči ovlaže i brdo slika putuje svemirom. To su bile pjesme. Ne valja vam, djeco, ova nova muzika, ništa ne valja.