Teme građanskih sloboda, ljudskih prava i slobode štampe danas se primjenjuju samo na dvije do tri zemlje svijeta: na Rusiju, ali tek nakon što je 24. veljače napala Ukrajinu, na Iran i na Kinu. Ostali, koji se ponašaju u skladu s vašingtonskim i briselskim diktatima kapitala, u rasponu od Orbanove Madžarske do Saudijske Arabije, te od Vučićeve Srbije do Bolsonarovog Brazila (sve dok satrap nije zgažen), prema ljudskoj se slobodi mogu odnositi jednako kao Kinezi ili približno kao Iranci, neće biti primijećeno da nešto nije u redu. Tako progonjeni umjetnici, disidenti, junaci otpora – kakvih ima i u Madžarskoj, i u Srbiji, pa čak i u Saudiji – na Zapadu su priznati i primijećeni samo ako su Kinezi ili Iranci. I onda sloboda strada tako što ti ljudi, boreći se za ljudska prava, bivaju korisni idioti neke Amerike i nekog Bruxellesa. A kada bi se jednom vlade u Pekingu i Teheranu počele prema kapitalu odnositi onako kako to žele Amerikanci i Europljani, oni bi prestali biti idioti. Prestali bi postojati.
Ai Weiwei najčuveniji je progonjeni umjetnik i disident novoga milenija. Njegova knjiga “1000 godina radosti i tuge” bit će, mimo njegove volje i namjere, upotrijebljena kao propagandno oružje u borbi protiv kineskoga režima. A kako je svaka propaganda dvostrana: boreći se protiv frankenštajnovske Kine, tog spoja komunističke diktature i kapitalizma, Zapad diskretno veliča vlastito slobodarstvo, koje miruhi slatko poput gaćica Ursule von der Leyen za posjeta Budimpešti, Zagrebu, Beogradu. Ai Weiwei, međutim, kvari taj miris. On moćno sabotira ulogu korisnog idiota. To čini u rečenici-dvije. Ili u jednoj riječi, u metafori, u slici koja na ljubitelje selektivne slobode djeluje jednako iritantno kao čitateljevo zazivanje donjeg veša.
Recimo, 1981. kao dvadesetčetverogodišnjak se napokon uspio dokopati pasoša, i iz Kine bez dolara u džepu poći na studij u Ameriku. Nije znao jezik, pa je krenuo od vrata do vrata, po američkom susjedstvu, mucajući jednu jedinu englesku rečenicu: ja sam student iz Kine, imate li posla za mene, mogu raditi bilo što. “Ubrzo mi se posrećilo: jedna žena je otvorila vrata i nakon što je nekoliko trenutaka otvorenih usta zurila u stranca koji joj je stajao na kućnom pragu, djelovala je sretno kao gospođa Nixon kad su joj pokazali pande u pekinškom zoološkom vrtu.”
Ta slika, savršeno pogođena, ustvari govori o susretu kultura, onakvom kakav se odvija u suvremenom svijetu, u kojem superiorni i bogati Zapad osjeti ganuće pri pogledu na sirotinju s Istoka. To nikad nije ganuće Drugim, nego je ganuće samim sobom i vlastitom dobrotom i ispravnošću pri pogledu na nešto tako slatko i nježno kao što je – panda. Inače, sam događaj iz kojeg se rodila metafora, posjet američkog predsjednika Richarda Nixona Kini, odvio se između 21. i 28. veljače 1972. I da, tada se dogodilo to čudo susreta Nixonove hanume i pande, nakon čega u sljedećih pedeset godina Kinezi, kad god hoće nekoga potkupiti ganućem, poklone mu pandu za njegov zoološki vrt… Kineski zatvori puni su ljudi koje je inkriminirala njihova žudnja za slobodom, a zapadni su zoološki vrtovi puni panda. Tako to izgleda.
Ai Weiwei u Americi je živio, radio i učio, ali je Amerikom ostao manje očaran nego što je, možda, Amerika (makar u figuri gospođe koja mu je otvorila vrata) bila očarana njime. Na kraju je, u gotovo kompulzivnoj gesti, morao otići otamo. U knjizi taj odlazak obrazložen je vjerojatno i najotrovnijom rečenicom kojom je neki naš umjetnik opisao Ameriku: “Sjedinjene Države vole za sebe misliti da su lonac za taljenje, ali ja bih ih prije opisao kao badanj sumporne kiseline u kojem se raznolikost rastopi bez grižnje savjesti.” Pritom, valja znati da je Ai Weiwei u stilsko-estetskom smislu vrlo amerikaniziran, kao što smo amerikanizirani i mi, njegovi čitatelji i pratitelji. Recimo, nekoliko rečenica koje on napiše o Warholu nešto su najjasnije i najbolje što je uopće o Warholu napisano: “Warhol je bio proizvod samoizrade i samopromocije; komunikacija je bila duša njegova djelovanja. Stvorio je stvarnost koja se opirala konvencionalnim, elitnim vrijednostima. (…) Tjedan dana prije nego što je umro, Warhol je u svom dnevniku zapisao: ‘Stvarno kratak dan. Ništa se posebno nije dogodilo. Otišao sam u šoping, obavljao stvari, pa se vratio kući, telefonirao… Da, to je sve. Stvarno. Stvarno kratak dan.’ Premda Warhol i ja nismo imali ništa zajedničko, njegova je smrt produbila moj osjećaj praznine.” Posljednja rečenica, zbog koje je, zapravo, vrijedilo citirati i sve ostalo, veoma je važna. Njome je opisana smrt općenito, ali je njome upisana i uloga Andyja Warhola u povijesti suvremene kulture. Popunjavao je prazninu, manje je kratkim činio dane svijeta. U toj je rečenici, makar da je dvostruko prevedena – s kineskog na engleski, pa s engleskog na hrvatski (prevoditeljica Katarina Penđer), poetika je, književna, likovna i aktivistička, Ai Weiweija. U jednostavnom iskazu, u krajnje svedenoj estetsko-jezičnoj formi, bogatstvo je i raskoš značenja i smisla. Raskoš poezije i svedene mudrosti.
U Americi je pomalo studirao, ali neambiciozno, bez uvjerenja. Na trenutke nezainteresirano. Ali ono za što je Ai Weiwei, do šokantnih razmjera otpočetka nezainteresiran, svođenje je umjetnosti na materijalne ekvivalente, na kapitaliziranje arta. Načinio je, živeći u Americi, “Visećeg čovjeka”, portret Marcela Duchampa, od one najjednostavnije žičane vješalice za konfekciju. Naziv izložbe bio je “Stare cipele, Siguran seks”. Kritike su bile sjajne, možda je imao priliku za iskorak u višu klasu, ili za slavu, ali… “Bio sam jako sretan što sam dobio tako pohvalnu kritiku – ali ni jedan moj rad nije se prodao. Negdje u isto vrijeme nekoliko mojih slika izloženo je na jednoj skupnoj izložbi u East Villageu. Kad je izložba završila, umjesto da slike odnesem kući, samo sam ih bacio u kantu za smeće. Ulice New Yorka pune su kanta za smeće i u njima biste vjerojatno mogli naći hrpu remek-djela. Selio sam se dobrih deset puta tijekom svojih njujorških godina i pri svakoj selidbi prvo bih se rješavao svojih djela. Ponosio sam se njima, dakako, ali čim bih ih završio, moje prijateljstvo s njima bi završilo. Nisam im ništa bio dužan, a ni ona meni i bilo bi mi neugodnije da ponovno sretnem njih nego koju bivšu ljubavnicu. Ako neće visjeti nekome drugom na zidu, posve su nebitne.”
Nelagoda koju Ai Weiwei osjeća pred svojim radovima je autentična nelagoda svakog umjetnika. Nju neće osjetiti obrtnici u slikarstvu, trgovci ili skribomani. Pogled na vlastitu sliku, čitanje vlastite knjige, u sebi imaju nešto od slušanja vlastitog glasa snimljenog na automatskoj sekretarici. Čovjek nije normalan ako ne osjeća nelagodu pred tim glasom. I nije umjetnik ako ne osjeća otpor, pa i stanovito gađenje prema svojim djelima. Ali malo tko je, valjda, u tome tako radikalan kao što je Ai Weiwei. Recimo, u neka dosta rana je doba prestao slikati, jer je bio opterećen idejom da će završiti u nekom ateljeu, u nekoj sobici, stanu, zatrpan svojim slikama. Odvratna sudbina, doista.
Umjesto toga radio je nešto drugo, nešto što se samo na prvi pogled čini gubitničkim: “Sada sam zarađivao kao ulični crtač, crtajući portrete ugljenom ili kredom, uglavnom u blizini Christopher Streeta u Greenwich Villageu, a ponekad na Times Squareu. Promatrao sam ljude kako se promaljaju iz podzemne željeznice i nije me ni najmanje zanimalo tko su ni kamo idu – samo mi je bilo važno imaju li petnaest minuta da ih nacrtam. Čim bih krenuo, iza mene bi se počeo stvarati red, pa ne bih imao ni časka predaha da nešto pojedem ili odem na zahod. Otkrio sam da su američki turisti najvelikodušniji modeli; strane turiste, pogotovo Izraelce ili Indijce, bilo je najteže zadovoljiti. Nije trebalo previše mašte za te crteže i gledao bih svoje modele kako se udaljavaju s portretom pod rukom i odnose moj ideal. Znao sam da nikad neću postati novi Picasso, ali barem sam sljedeći mjesec imao za stanarinu i račun za grijanje.”
Manimo se lažnog sentimenta iz zadnje rečenice, kojim autor udovoljava socijalnoj mašti ljubitelja i ljubiteljica panda, ali već je u to vrijeme Ai Weiwei bio umjetnik dovršene poetike. On nije izrađivač nečega: slika, skulptura, objekata. Ai Weiwei svoju umjetnost nosi u sebi, kao što je nose veliki glumac, poneki pisac, konceptualni umjetnici i svi oni čije je djelo u izvedbenoj gesti, u grimasi, u živoj riječi… Paradoks je, međutim, u tome – ako paradoks uopće postoji! – što je Ai Weiwei, recimo, genijalan crtač, što su svaka njegova slika i objekat za koje znamo ili smo ih makar u reprodukciji mogli vidjeti izvanredno dojmljivi i tehnički na takav način izvedeni da se promatraču učini da je pred njim netko tko je u zanatskom smislu svemoguć. Paradoks je – ako Ai Weiweijev paradoks postoji! – u tome što su njegove ideje najčešće vrlo materijalne, vrlo fizičke, i podrazumijevaju stvaranje slike, predmeta, fizičkog djela, ali njega nije baš nimalo briga hoće li to djelo poslije poći u prah i pepeo. Knjiga “1000 godina radosti i tuge”, u izdanju Naklade OceanMore, osim što donosi zanimljiv i važan tekst – da sam Ai Weiweia čitao kad mi je bilo dvadeset, njegovom bi knjigom bila značajno obilježena moja putanja, danas kada ga čitam, nudi mi utjehu i pouzdanje! – donosi i niz slika i ilustracija, savršeno reproduciranih i otisnutih. Važno je, čitajući, gledati njegove crteže.
Ai Weiwei piše: “Ni najmanje me ne zanima umjetnost koja se pokušava držati podalje od stvarnosti.” On je aktivist, borac za slobodu, koliko god to danas zvučalo čudno, on je, kad to zaželi, čovjek-parola! Njegove umjetničke akcije ponekad idu do krajnjih granica društvenog i društveno-političkog angažmana, recimo s radom iz Kassela, nazvanom “Bajka”, kada je na Documenta doveo 1001 Kineza, da žive u slobodi tri mjeseca bienala. U razradi je, naravno, bilo precizirano ono što čini osobnu čovjekovu slobodu, uključujući i mogućnost čovjekovu da prihvaća i da bude društveno prihvaćen, ali je zanimljivo što “Bajku” zapravo čini šokantnom. To što je riječ o radikalnoj kritici i posramljivanju totalitarnog kineskog društva, koja je istovremeno radikalna kritika i posramljivanje Zapada. Ali i kada odlazi do krajnjih granica, Ai Weiwei inzistira na krajnjoj estetizaciji, na jasnom i preciznom govoru umjetnosti. (Inače, njegova “Bajka” podsjeća na rad Jusufa Hadžifejzovića “Strah od pitke vode”, umjetničku akciju iz 1994, održanu na Cetinju, pod pokroviteljstvom princa Nikole Petrovića Njegoša. I mimo toga, Jusuf je blizak srodnik Ai Weiweijev…)
Knjiga “1000 godina radosti i tuge”, podnaslova “Sjećanja”, može se čitati i na posve drugi način, pa je tako većina ljudi, možda, i čita. Naime, negdje do polovice knjige Ai Weiwei, uglavnom, pripovijeda životopis svoga oca, kineskog pjesnika i disidenta Ai Qinga, prati očev život sve do vlastitog rođenja, da bi zatim, malo-pomalo, započinjao svoju priču, koja je u velikoj mjeri ponavljanje prethodnih očevih iskustava, uz tek neznatne modifikacije. Otac je, optužen za desničarenje, prognan zajedno s obitelji negdje u neku nedođiju, gdje je godinama, u jednom logoru, čistio poljske zahode. Živjeli su u zemunici pod zemljom, dječak je odrastao u uvjetima teško zamislivim europskome čitatelju. U mladosti, otac je studirao u Parizu. Učio je slikarstvo, ali ipak je postao pjesnik. Nakon očeve rehabilitacije, koja se zbiva nakon Maove smrti, poraza Kulturne revolucije i suđenja Četveročlanoj bandi, započinje sinovljevo uzdizanje i stradavanje. Sin, kao ni otac, nije odolio iskušenju slobode. Razlike u njihovim sudbinama su, međutim, pomalo i razlike u duhu epohe. Ali ono što je nama važno, i što bi moglo posramiti europocentriste i amerikaniziranu čeljad, jest da se u bitnom smislu kineski svjetovi ne razlikuju od naših, samo što u Kini ljudski život vlastima vrijedi još manje nego što je vrijedio u Staljinovoj Rusiji. Ali suvremenost je posvuda ista. Samo što joj stvarnost pridoda na snazi. Pogledajte, recimo, kako izgleda kineski performans iz sredine devedesetih. Piše Ai Weiwei: “U ono vrijeme grad se nije protezao daleko izvan trećeg cestovnog prstena, pa je dvadesetak mladih umjetnika i rokera odlučilo iskoristiti niske najamnine u trošnim nastambama u seocetu u predgrađu. Običavali su ga zvati pekinškim ‘East Villageom’, a meni su dali jednako maštovit nadimak – bio sam njihov Kum. Zhang Huan, umjetnik iz Hanana, zamolio me da budem kustos za njegov performans pod nazivom ’12 četvornih metara’. Jednoga vrelog ljetnog popodneva u javnom toaletu na rubu ‘East Villagea’ skinuo se gol i sav uvaljao u riblje iznutrice; za nekoliko sekundi bio je prekriven muhama. Rekao je da su ga nadahnuli pothvati moga oca kad je čistio zahode u Xinjangu. (…) Moje fotografije toga događaja poslije su se našle u mojoj prvoj knjizi ‘Knjige s crnim ovitkom’.”
“1000 godina radosti i tuge” je i svojevrsni katalog i skladište opačina jednoga totalitarnog društva i načina na koje se to društvo u dva svoja povijesna razdoblja, maoističkom i postmaoističkom, tojest današnjem, obračunava s pjesnicima i vlastitim kritičarima, kao i svima kod kojih se detektira manjak patriotizma i ideološke spremnosti. Ali, opet za razliku od tolikih pisaca i disidenata, a pogotovu za razliku od inozemnih svjedoka i kroničara, Ai Weiwei se usuđuje primijetiti i ovo: “Ideološke čistke, moram primijetiti, nisu svojstvene samo totalitarnim režimima – prisutne su, u različitim oblicima, i u zapadnim liberalnim demokracijama. Pod utjecajem politički korektnog ekstremizma individualno mišljenje i izražavanje vrlo se često suzbijaju i zamjenjuju praznim političkim sloganima. Ni danas nije teško pronaći primjere ljudi koji govore i čine ono u što ne vjeruju tek da bi se uskladili s prevladavajućim narativom i prikazali se u javnosti u određenom svjetlu.”
Nakon što je propao njegov pokušaj da umjetnošću mijenja svoju zemlju, nakon montiranog poreznog procesa, koji je opet veliko i važno poglavlje knjige, Ai Weiwei otišao je iz Kine. Najprije je živio u Berlinu, danas je u Portugalu. Ima sina Ai Laoa, čijem su djetinjstvu i slobodnom jezičnom artizmu posvećene neke od posljednjih stranica knjige. Recimo ovo:
“‘Misliš li da je ljubav korisna?’ upitala je njegova mama.
‘Ljubav nam može dati osjećaje’, odgovorio je on.
‘Pa što bi onda točno bila ljubav?’
‘Ljubav?’ Časak je razmišljao. ‘Ljubav je boca vode koja se lako može razbiti, ali ako ti padne na pod neće se razbiti.’ (…)
‘Što je bilo, Ai Lao?’ Upitao sam. ‘Nisi sretan?’
‘Tata, znaš li zašto nisam sretan? Jer mislim da vrijeme na ovom svijetu prolazi prebrzo.’
‘Pa onda smisli kako da vrijeme prolazi sporije. Ti si vrlo domišljat entomolog.’
‘Jedini način je da budeš tužan. Kad si tužan, vrijeme prolazi sporije.’ (…)
Razvio je poseban interes za riječi, imao je žicu za jezik. (…)
Jednom sam mu za vrijeme vožnje pričao priče i upitao ga: ‘Što da napišemo heroju na nadgrobnu ploču?’
‘Tata, napiši ovo’, rekao je: ‘Nadam se da će mu na grobu puhati povjetarac koji ga voli.’
Svidjelo mi se to. Čuvaj to za mene, pomislio sam.”
Ai Weiwei veliki je umjetnik, i ovo je velika knjiga. U svemu što radi, on je odistinski. Crtač, slikar, kipar, performer, arhitekt koji nikad nije studirao arhitekturu. Pjesnik i pisac. Veliki pisac s vrlo istančanim osjećajem za jezik i za ono što može biti rečeno. Ai Weiwei istim očima gleda veliki i mali svijet. Istinski čovjek.
Kineski kavezi puni su ljudi koji žude za slobodom, zapadni su kavezi puni kineskih panda
Teme građanskih sloboda, ljudskih prava i slobode štampe danas se primjenjuju samo na dvije do tri zemlje svijeta: na Rusiju, ali tek nakon što je 24. veljače napala Ukrajinu, na Iran i na Kinu. Ostali, koji se ponašaju u skladu s vašingtonskim i briselskim diktatima kapitala, u rasponu od Orbanove Madžarske do Saudijske Arabije, te od Vučićeve Srbije do Bolsonarovog Brazila (sve dok satrap nije zgažen), prema ljudskoj se slobodi mogu odnositi jednako kao Kinezi ili približno kao Iranci, neće biti primijećeno da nešto nije u redu. Tako progonjeni umjetnici, disidenti, junaci otpora – kakvih ima i u Madžarskoj, i u Srbiji, pa čak i u Saudiji – na Zapadu su priznati i primijećeni samo ako su Kinezi ili Iranci. I onda sloboda strada tako što ti ljudi, boreći se za ljudska prava, bivaju korisni idioti neke Amerike i nekog Bruxellesa. A kada bi se jednom vlade u Pekingu i Teheranu počele prema kapitalu odnositi onako kako to žele Amerikanci i Europljani, oni bi prestali biti idioti. Prestali bi postojati.
Ai Weiwei najčuveniji je progonjeni umjetnik i disident novoga milenija. Njegova knjiga “1000 godina radosti i tuge” bit će, mimo njegove volje i namjere, upotrijebljena kao propagandno oružje u borbi protiv kineskoga režima. A kako je svaka propaganda dvostrana: boreći se protiv frankenštajnovske Kine, tog spoja komunističke diktature i kapitalizma, Zapad diskretno veliča vlastito slobodarstvo, koje miruhi slatko poput gaćica Ursule von der Leyen za posjeta Budimpešti, Zagrebu, Beogradu. Ai Weiwei, međutim, kvari taj miris. On moćno sabotira ulogu korisnog idiota. To čini u rečenici-dvije. Ili u jednoj riječi, u metafori, u slici koja na ljubitelje selektivne slobode djeluje jednako iritantno kao čitateljevo zazivanje donjeg veša.
Recimo, 1981. kao dvadesetčetverogodišnjak se napokon uspio dokopati pasoša, i iz Kine bez dolara u džepu poći na studij u Ameriku. Nije znao jezik, pa je krenuo od vrata do vrata, po američkom susjedstvu, mucajući jednu jedinu englesku rečenicu: ja sam student iz Kine, imate li posla za mene, mogu raditi bilo što. “Ubrzo mi se posrećilo: jedna žena je otvorila vrata i nakon što je nekoliko trenutaka otvorenih usta zurila u stranca koji joj je stajao na kućnom pragu, djelovala je sretno kao gospođa Nixon kad su joj pokazali pande u pekinškom zoološkom vrtu.”
Ta slika, savršeno pogođena, ustvari govori o susretu kultura, onakvom kakav se odvija u suvremenom svijetu, u kojem superiorni i bogati Zapad osjeti ganuće pri pogledu na sirotinju s Istoka. To nikad nije ganuće Drugim, nego je ganuće samim sobom i vlastitom dobrotom i ispravnošću pri pogledu na nešto tako slatko i nježno kao što je – panda. Inače, sam događaj iz kojeg se rodila metafora, posjet američkog predsjednika Richarda Nixona Kini, odvio se između 21. i 28. veljače 1972. I da, tada se dogodilo to čudo susreta Nixonove hanume i pande, nakon čega u sljedećih pedeset godina Kinezi, kad god hoće nekoga potkupiti ganućem, poklone mu pandu za njegov zoološki vrt… Kineski zatvori puni su ljudi koje je inkriminirala njihova žudnja za slobodom, a zapadni su zoološki vrtovi puni panda. Tako to izgleda.
Ai Weiwei u Americi je živio, radio i učio, ali je Amerikom ostao manje očaran nego što je, možda, Amerika (makar u figuri gospođe koja mu je otvorila vrata) bila očarana njime. Na kraju je, u gotovo kompulzivnoj gesti, morao otići otamo. U knjizi taj odlazak obrazložen je vjerojatno i najotrovnijom rečenicom kojom je neki naš umjetnik opisao Ameriku: “Sjedinjene Države vole za sebe misliti da su lonac za taljenje, ali ja bih ih prije opisao kao badanj sumporne kiseline u kojem se raznolikost rastopi bez grižnje savjesti.” Pritom, valja znati da je Ai Weiwei u stilsko-estetskom smislu vrlo amerikaniziran, kao što smo amerikanizirani i mi, njegovi čitatelji i pratitelji. Recimo, nekoliko rečenica koje on napiše o Warholu nešto su najjasnije i najbolje što je uopće o Warholu napisano: “Warhol je bio proizvod samoizrade i samopromocije; komunikacija je bila duša njegova djelovanja. Stvorio je stvarnost koja se opirala konvencionalnim, elitnim vrijednostima. (…) Tjedan dana prije nego što je umro, Warhol je u svom dnevniku zapisao: ‘Stvarno kratak dan. Ništa se posebno nije dogodilo. Otišao sam u šoping, obavljao stvari, pa se vratio kući, telefonirao… Da, to je sve. Stvarno. Stvarno kratak dan.’ Premda Warhol i ja nismo imali ništa zajedničko, njegova je smrt produbila moj osjećaj praznine.” Posljednja rečenica, zbog koje je, zapravo, vrijedilo citirati i sve ostalo, veoma je važna. Njome je opisana smrt općenito, ali je njome upisana i uloga Andyja Warhola u povijesti suvremene kulture. Popunjavao je prazninu, manje je kratkim činio dane svijeta. U toj je rečenici, makar da je dvostruko prevedena – s kineskog na engleski, pa s engleskog na hrvatski (prevoditeljica Katarina Penđer), poetika je, književna, likovna i aktivistička, Ai Weiweija. U jednostavnom iskazu, u krajnje svedenoj estetsko-jezičnoj formi, bogatstvo je i raskoš značenja i smisla. Raskoš poezije i svedene mudrosti.
U Americi je pomalo studirao, ali neambiciozno, bez uvjerenja. Na trenutke nezainteresirano. Ali ono za što je Ai Weiwei, do šokantnih razmjera otpočetka nezainteresiran, svođenje je umjetnosti na materijalne ekvivalente, na kapitaliziranje arta. Načinio je, živeći u Americi, “Visećeg čovjeka”, portret Marcela Duchampa, od one najjednostavnije žičane vješalice za konfekciju. Naziv izložbe bio je “Stare cipele, Siguran seks”. Kritike su bile sjajne, možda je imao priliku za iskorak u višu klasu, ili za slavu, ali… “Bio sam jako sretan što sam dobio tako pohvalnu kritiku – ali ni jedan moj rad nije se prodao. Negdje u isto vrijeme nekoliko mojih slika izloženo je na jednoj skupnoj izložbi u East Villageu. Kad je izložba završila, umjesto da slike odnesem kući, samo sam ih bacio u kantu za smeće. Ulice New Yorka pune su kanta za smeće i u njima biste vjerojatno mogli naći hrpu remek-djela. Selio sam se dobrih deset puta tijekom svojih njujorških godina i pri svakoj selidbi prvo bih se rješavao svojih djela. Ponosio sam se njima, dakako, ali čim bih ih završio, moje prijateljstvo s njima bi završilo. Nisam im ništa bio dužan, a ni ona meni i bilo bi mi neugodnije da ponovno sretnem njih nego koju bivšu ljubavnicu. Ako neće visjeti nekome drugom na zidu, posve su nebitne.”
Nelagoda koju Ai Weiwei osjeća pred svojim radovima je autentična nelagoda svakog umjetnika. Nju neće osjetiti obrtnici u slikarstvu, trgovci ili skribomani. Pogled na vlastitu sliku, čitanje vlastite knjige, u sebi imaju nešto od slušanja vlastitog glasa snimljenog na automatskoj sekretarici. Čovjek nije normalan ako ne osjeća nelagodu pred tim glasom. I nije umjetnik ako ne osjeća otpor, pa i stanovito gađenje prema svojim djelima. Ali malo tko je, valjda, u tome tako radikalan kao što je Ai Weiwei. Recimo, u neka dosta rana je doba prestao slikati, jer je bio opterećen idejom da će završiti u nekom ateljeu, u nekoj sobici, stanu, zatrpan svojim slikama. Odvratna sudbina, doista.
Umjesto toga radio je nešto drugo, nešto što se samo na prvi pogled čini gubitničkim: “Sada sam zarađivao kao ulični crtač, crtajući portrete ugljenom ili kredom, uglavnom u blizini Christopher Streeta u Greenwich Villageu, a ponekad na Times Squareu. Promatrao sam ljude kako se promaljaju iz podzemne željeznice i nije me ni najmanje zanimalo tko su ni kamo idu – samo mi je bilo važno imaju li petnaest minuta da ih nacrtam. Čim bih krenuo, iza mene bi se počeo stvarati red, pa ne bih imao ni časka predaha da nešto pojedem ili odem na zahod. Otkrio sam da su američki turisti najvelikodušniji modeli; strane turiste, pogotovo Izraelce ili Indijce, bilo je najteže zadovoljiti. Nije trebalo previše mašte za te crteže i gledao bih svoje modele kako se udaljavaju s portretom pod rukom i odnose moj ideal. Znao sam da nikad neću postati novi Picasso, ali barem sam sljedeći mjesec imao za stanarinu i račun za grijanje.”
Manimo se lažnog sentimenta iz zadnje rečenice, kojim autor udovoljava socijalnoj mašti ljubitelja i ljubiteljica panda, ali već je u to vrijeme Ai Weiwei bio umjetnik dovršene poetike. On nije izrađivač nečega: slika, skulptura, objekata. Ai Weiwei svoju umjetnost nosi u sebi, kao što je nose veliki glumac, poneki pisac, konceptualni umjetnici i svi oni čije je djelo u izvedbenoj gesti, u grimasi, u živoj riječi… Paradoks je, međutim, u tome – ako paradoks uopće postoji! – što je Ai Weiwei, recimo, genijalan crtač, što su svaka njegova slika i objekat za koje znamo ili smo ih makar u reprodukciji mogli vidjeti izvanredno dojmljivi i tehnički na takav način izvedeni da se promatraču učini da je pred njim netko tko je u zanatskom smislu svemoguć. Paradoks je – ako Ai Weiweijev paradoks postoji! – u tome što su njegove ideje najčešće vrlo materijalne, vrlo fizičke, i podrazumijevaju stvaranje slike, predmeta, fizičkog djela, ali njega nije baš nimalo briga hoće li to djelo poslije poći u prah i pepeo. Knjiga “1000 godina radosti i tuge”, u izdanju Naklade OceanMore, osim što donosi zanimljiv i važan tekst – da sam Ai Weiweia čitao kad mi je bilo dvadeset, njegovom bi knjigom bila značajno obilježena moja putanja, danas kada ga čitam, nudi mi utjehu i pouzdanje! – donosi i niz slika i ilustracija, savršeno reproduciranih i otisnutih. Važno je, čitajući, gledati njegove crteže.
Ai Weiwei piše: “Ni najmanje me ne zanima umjetnost koja se pokušava držati podalje od stvarnosti.” On je aktivist, borac za slobodu, koliko god to danas zvučalo čudno, on je, kad to zaželi, čovjek-parola! Njegove umjetničke akcije ponekad idu do krajnjih granica društvenog i društveno-političkog angažmana, recimo s radom iz Kassela, nazvanom “Bajka”, kada je na Documenta doveo 1001 Kineza, da žive u slobodi tri mjeseca bienala. U razradi je, naravno, bilo precizirano ono što čini osobnu čovjekovu slobodu, uključujući i mogućnost čovjekovu da prihvaća i da bude društveno prihvaćen, ali je zanimljivo što “Bajku” zapravo čini šokantnom. To što je riječ o radikalnoj kritici i posramljivanju totalitarnog kineskog društva, koja je istovremeno radikalna kritika i posramljivanje Zapada. Ali i kada odlazi do krajnjih granica, Ai Weiwei inzistira na krajnjoj estetizaciji, na jasnom i preciznom govoru umjetnosti. (Inače, njegova “Bajka” podsjeća na rad Jusufa Hadžifejzovića “Strah od pitke vode”, umjetničku akciju iz 1994, održanu na Cetinju, pod pokroviteljstvom princa Nikole Petrovića Njegoša. I mimo toga, Jusuf je blizak srodnik Ai Weiweijev…)
Knjiga “1000 godina radosti i tuge”, podnaslova “Sjećanja”, može se čitati i na posve drugi način, pa je tako većina ljudi, možda, i čita. Naime, negdje do polovice knjige Ai Weiwei, uglavnom, pripovijeda životopis svoga oca, kineskog pjesnika i disidenta Ai Qinga, prati očev život sve do vlastitog rođenja, da bi zatim, malo-pomalo, započinjao svoju priču, koja je u velikoj mjeri ponavljanje prethodnih očevih iskustava, uz tek neznatne modifikacije. Otac je, optužen za desničarenje, prognan zajedno s obitelji negdje u neku nedođiju, gdje je godinama, u jednom logoru, čistio poljske zahode. Živjeli su u zemunici pod zemljom, dječak je odrastao u uvjetima teško zamislivim europskome čitatelju. U mladosti, otac je studirao u Parizu. Učio je slikarstvo, ali ipak je postao pjesnik. Nakon očeve rehabilitacije, koja se zbiva nakon Maove smrti, poraza Kulturne revolucije i suđenja Četveročlanoj bandi, započinje sinovljevo uzdizanje i stradavanje. Sin, kao ni otac, nije odolio iskušenju slobode. Razlike u njihovim sudbinama su, međutim, pomalo i razlike u duhu epohe. Ali ono što je nama važno, i što bi moglo posramiti europocentriste i amerikaniziranu čeljad, jest da se u bitnom smislu kineski svjetovi ne razlikuju od naših, samo što u Kini ljudski život vlastima vrijedi još manje nego što je vrijedio u Staljinovoj Rusiji. Ali suvremenost je posvuda ista. Samo što joj stvarnost pridoda na snazi. Pogledajte, recimo, kako izgleda kineski performans iz sredine devedesetih. Piše Ai Weiwei: “U ono vrijeme grad se nije protezao daleko izvan trećeg cestovnog prstena, pa je dvadesetak mladih umjetnika i rokera odlučilo iskoristiti niske najamnine u trošnim nastambama u seocetu u predgrađu. Običavali su ga zvati pekinškim ‘East Villageom’, a meni su dali jednako maštovit nadimak – bio sam njihov Kum. Zhang Huan, umjetnik iz Hanana, zamolio me da budem kustos za njegov performans pod nazivom ’12 četvornih metara’. Jednoga vrelog ljetnog popodneva u javnom toaletu na rubu ‘East Villagea’ skinuo se gol i sav uvaljao u riblje iznutrice; za nekoliko sekundi bio je prekriven muhama. Rekao je da su ga nadahnuli pothvati moga oca kad je čistio zahode u Xinjangu. (…) Moje fotografije toga događaja poslije su se našle u mojoj prvoj knjizi ‘Knjige s crnim ovitkom’.”
“1000 godina radosti i tuge” je i svojevrsni katalog i skladište opačina jednoga totalitarnog društva i načina na koje se to društvo u dva svoja povijesna razdoblja, maoističkom i postmaoističkom, tojest današnjem, obračunava s pjesnicima i vlastitim kritičarima, kao i svima kod kojih se detektira manjak patriotizma i ideološke spremnosti. Ali, opet za razliku od tolikih pisaca i disidenata, a pogotovu za razliku od inozemnih svjedoka i kroničara, Ai Weiwei se usuđuje primijetiti i ovo: “Ideološke čistke, moram primijetiti, nisu svojstvene samo totalitarnim režimima – prisutne su, u različitim oblicima, i u zapadnim liberalnim demokracijama. Pod utjecajem politički korektnog ekstremizma individualno mišljenje i izražavanje vrlo se često suzbijaju i zamjenjuju praznim političkim sloganima. Ni danas nije teško pronaći primjere ljudi koji govore i čine ono u što ne vjeruju tek da bi se uskladili s prevladavajućim narativom i prikazali se u javnosti u određenom svjetlu.”
Nakon što je propao njegov pokušaj da umjetnošću mijenja svoju zemlju, nakon montiranog poreznog procesa, koji je opet veliko i važno poglavlje knjige, Ai Weiwei otišao je iz Kine. Najprije je živio u Berlinu, danas je u Portugalu. Ima sina Ai Laoa, čijem su djetinjstvu i slobodnom jezičnom artizmu posvećene neke od posljednjih stranica knjige. Recimo ovo:
“‘Misliš li da je ljubav korisna?’ upitala je njegova mama.
‘Ljubav nam može dati osjećaje’, odgovorio je on.
‘Pa što bi onda točno bila ljubav?’
‘Ljubav?’ Časak je razmišljao. ‘Ljubav je boca vode koja se lako može razbiti, ali ako ti padne na pod neće se razbiti.’ (…)
‘Što je bilo, Ai Lao?’ Upitao sam. ‘Nisi sretan?’
‘Tata, znaš li zašto nisam sretan? Jer mislim da vrijeme na ovom svijetu prolazi prebrzo.’
‘Pa onda smisli kako da vrijeme prolazi sporije. Ti si vrlo domišljat entomolog.’
‘Jedini način je da budeš tužan. Kad si tužan, vrijeme prolazi sporije.’ (…)
Razvio je poseban interes za riječi, imao je žicu za jezik. (…)
Jednom sam mu za vrijeme vožnje pričao priče i upitao ga: ‘Što da napišemo heroju na nadgrobnu ploču?’
‘Tata, napiši ovo’, rekao je: ‘Nadam se da će mu na grobu puhati povjetarac koji ga voli.’
Svidjelo mi se to. Čuvaj to za mene, pomislio sam.”
Ai Weiwei veliki je umjetnik, i ovo je velika knjiga. U svemu što radi, on je odistinski. Crtač, slikar, kipar, performer, arhitekt koji nikad nije studirao arhitekturu. Pjesnik i pisac. Veliki pisac s vrlo istančanim osjećajem za jezik i za ono što može biti rečeno. Ai Weiwei istim očima gleda veliki i mali svijet. Istinski čovjek.