Čim nastupe ljetne vrućine, on bi dane provodio u kinu.
U mraku prostrane hladne dvorane, ukopane duboko u zemlju, koja je nekada bila hram u međuvremenu iščezle vjerske zajednice, on bi drijemao negdje u sredini tridesetog reda, tamo gdje se nikome neće naći na putu.
Katkad bi i čvrsto zaspao, prespavao sve projekcije od one prve jutarnje u jedanaest, preko sve tri popodnevne, da bi ga budila tek ona brojnija publika za ranovečernju projekciju u sedam.
Poskočio bi iz škripavog tapeciranog sjedala, koje bi se za njim munjevito zaklapalo, i istrčao van u sumrak, dok su mu kroz glavu, negdje iza pameti, promicali glasovi i poneka slika filmova što ih je prespavao.
Nekoliko dana prije početka rata tako je – premda je ljeto još bilo daleko – odspavao dan u kinu, i dok je istrčavao iz kina koje se do vrha punilo ljudima, jer se prikazivala povijesna drama s mnoštvom mrtvih, a na projekciju je trebao doći i predsjednik, tamo iza pameti, na unutarnjem kino platnu, jasno je mogao vidjeti svoju smrt.
Na nogama je u trenucima smrti imao iste ove tenisice, po čemu je zaključio da će ga smrt ubrzo stići.
Na ulici, samo se srušio.
Svih godina rata je i za najvećih raketiranja izlazio u grad.
Znao je da ga neće, jer nije obuo one tenisice.
Svi su se, kolege studenti, profesori, pa čak i vojnici, divili njegovoj hrabrosti, ili su ga prezirali zbog njegove ludosti.
Nikome nije rekao za tenisice.
Jutro je tiho, bliži se mir.
Negdje u nekom dalekom gradu velike zemlje potpisuju se mirovni sporazumi s neprijateljem. On spava, kako što je prije rata znao spavati u kinu.
U fotelji, s knjigom na koljenima, dok kroz otvoren prozor dopiru mirisi ranoga ljeta: cvat lipe, barutni dim, kamena prašina…
I tiho je.
Ona se tiho iskrada, da ga umornog ne budi. Odlazi po kruh, jer bi ga u pekari moglo nestati, i umjesto da obuje cipele u kojima je došla, obuva njegove tenisice.
Spavač
Čim nastupe ljetne vrućine, on bi dane provodio u kinu.
U mraku prostrane hladne dvorane, ukopane duboko u zemlju, koja je nekada bila hram u međuvremenu iščezle vjerske zajednice, on bi drijemao negdje u sredini tridesetog reda, tamo gdje se nikome neće naći na putu.
Katkad bi i čvrsto zaspao, prespavao sve projekcije od one prve jutarnje u jedanaest, preko sve tri popodnevne, da bi ga budila tek ona brojnija publika za ranovečernju projekciju u sedam.
Poskočio bi iz škripavog tapeciranog sjedala, koje bi se za njim munjevito zaklapalo, i istrčao van u sumrak, dok su mu kroz glavu, negdje iza pameti, promicali glasovi i poneka slika filmova što ih je prespavao.
Nekoliko dana prije početka rata tako je – premda je ljeto još bilo daleko – odspavao dan u kinu, i dok je istrčavao iz kina koje se do vrha punilo ljudima, jer se prikazivala povijesna drama s mnoštvom mrtvih, a na projekciju je trebao doći i predsjednik, tamo iza pameti, na unutarnjem kino platnu, jasno je mogao vidjeti svoju smrt.
Na nogama je u trenucima smrti imao iste ove tenisice, po čemu je zaključio da će ga smrt ubrzo stići.
Na ulici, samo se srušio.
Svih godina rata je i za najvećih raketiranja izlazio u grad.
Znao je da ga neće, jer nije obuo one tenisice.
Svi su se, kolege studenti, profesori, pa čak i vojnici, divili njegovoj hrabrosti, ili su ga prezirali zbog njegove ludosti.
Nikome nije rekao za tenisice.
Jutro je tiho, bliži se mir.
Negdje u nekom dalekom gradu velike zemlje potpisuju se mirovni sporazumi s neprijateljem. On spava, kako što je prije rata znao spavati u kinu.
U fotelji, s knjigom na koljenima, dok kroz otvoren prozor dopiru mirisi ranoga ljeta: cvat lipe, barutni dim, kamena prašina…
I tiho je.
Ona se tiho iskrada, da ga umornog ne budi. Odlazi po kruh, jer bi ga u pekari moglo nestati, i umjesto da obuje cipele u kojima je došla, obuva njegove tenisice.
Od ljubavi.