Je li duhu književnosti o zločinu i zločincima imanentno i ovakvim jezikom govoriti: Ratovali su ali ne znamo tko je s kim ratovao, ubijani su civili ali ne znamo tko ih je ubijao, njihove naredbodavce i zagovornike zla nikad ne spominji u umjetničkom djelu. Takav zaštitnički jezik u korist počinitelja zla svaka umjetnost bi trebala zauvijek odbaciti. Ne smije se književnosti, umjetnosti uopće, na taj način sužavati sloboda govora, nametati autocenzura, pravo na povijesnu istinu, vlastito istraživanje i iskazivanje njegovih rezultata, autorsko svjedočenje. Stil ni tamte ni vamte narodski rečeno je poguban za umjetnost.
Kad je riječ o književnosti, njezina su prava na život neiscrpna kao i načini kako ih ona koristi. Ona su što i Svemir. Beskonačna. Ona su u Svemiru što i zvijezde kojima je cjelovitost života hrana, svakodnevni obrok misli i istini. Ni kad se brane prava književnosti na ezopovski govor, alegorijski, uvijeno, indirektno, u naznakama i simbolima, u maniri za koju je izravan govor kažnjiv, ne može joj se sužavati beskonačnost njezina prostora. Prostor književnosti se mora stalno širiti, u njemu se moraju stalno otkrivati novi svjetovi, nove misli i istine. Misao i istina u promijenjenoj odori u njezinom jeziku bezgraničnog prostora istraživanja i dokazivanja, i kad je ezopovski obojena, ne smiju nastaviti život bez zraka, kao u hermetički zatvorenoj vrećici od celofana. Književnosti ne treba takva konzumerska zaštita. Književnost, umjetnost uopće, svoju slobodu nikada ne dokazuje unutar tako zatvorenog prostora života. Ona je život sam, bezgraničan kao Svemir, njezini sadržaji nisu samo u jednom životnom sustavu, oni su u univerzumu više njih otkrivenih snagom jezika u kojemu ona nastaje, oni su zbir svega što je u njima najvrjednije i najljudskije.Vrijeme, prostor, energija, materija, planet, zvijezda, galaksija, intergalaktika, sve što je još svojim jezikom književnost sposobna dotaknuti i opisati kao vlastitu misao i istinu bez cenzure, eto, to je književnost, umjetnost uopće.
U ispunjavanju svoje takve zadaće književnosti se, dakako, ne može oduzimati pravo da punim glasom kaže tko je porušio Vukovar, tko je počinio genocid u Srebrenci, tko je Sarajevo držao u opsadi gotovo četiri godine. Koje osobe, imenom i prezimenom, koje ideologije i kakvo pomračenje uma. U takvoj ulozi književnost, umjetnost uopće, ne može oslobađati autore koji svojim djelima u koricama i izvan njih ignoriraju stradalnike, a počinitelje takvog zla veličaju i blagoslivljaju zanemarujući i presude međunarodnog suda, patnju stradalih (i ja sam među tisućama i tisućama takvih). Relativiziranjem zla ubijamo istinu, potičemo novo zlo, reći će preživjeli stradalnici. Svrstavanjem na stranu počinitelja skrnavimo duh umjetnosti i povijesti, dodat će neostrašćeni istražitelji. Ma kako veliko djelo imao autor koji to čini, nije na čast umjetnosti zvala se ona književnost, film ili likovna umjetnost, kazat će najstrožiji prosuditelji… A svi površni i neupućeni, progovorit će i ovako: Ma kako veliko djelo imao autor koji i izvan korica svog djela glorificira zločinca, ubojicu u ime samo svog naroda, nije zaslužio ni najminorniju nagradu a kamoli Nobelovu…
… A i tvrdnju onih najumnijih pojedinaca i znalaca da jadni čovjek još i ne zna odgovor na pitanje što je to istina, i što su to zlo i dobro u njoj, mnogi će protumačiti i kao poricanje istine: Nije bilo genocida u Srebrenici, nije bilo Vukovara, nije bilo ni troipolgodišnje opsade Sarajeva? Ni Auschwitza, ni Jasenovca…
U prirodi književnosti, međutim, i obrat je neizbježan. A on glasi: Svaki grešnik koji je iz beskonačnog prostora života kao iz najdubljeg vrela uspio za književnost izvući i uobličiti trajnu estetsku vrijednost ima pravo na Nobela. Jer je ojačao i proširio moć pisane riječi, a moćna pisana riječ ga oslobađa krivnje koju je nesmotreno rasuo u vjetar izvan korica takvog svoga djela. To djelo ga iskupljuje, slavi i ovjekovječuje, ako je njegova estetska čistota vrhunska, ono jedino u toj čistoti nastavlja svoj vječni život, čuva samo autorovo ime i prezime, sve ostalo njegovo zaboravlja i briše. Nobel za književnost, uostalom, samo je za književnost, nije za politiku i politikantstvo. Književnost istražuje, otkriva, izriče, njezin autor može u šetnju čim nešto veliko otkrije i uobliči, trčeći, vičući, psujući, vrišteći, smijući se, skakućući… Jer je čovjek. Jer nije svetac. Na volju mu, platit će što god uradi nakon toga, neće niti jednu zasluženu naplatu izbjeći. Kao ni njegovo djelo Nobela.
Ps. Ovaj tekst napisan je u Sarajevu 19. 10. 2019. u vrijeme ostrašćene politizacije Nobela za književnost u toj godini. Ponudio sam ga za objavljivanje Jergovićevom ajfelovom mostu, ali sam ga odmah i povukao. Nisam želio ni kao neistomišljenik u hor s onima s kojima se ni u čemu nisam slagao kad je u pitanju vrhunska književnost i njezin autor. Da ipak objavim ovaj tekst ponukala me je sjajna obrana Krzysztofa Varge od 1.IX.2022. (u originalu 30.VII.2022) „O idiotima, običnim i elitnim“ Olge Tokarczuk, dobitnice Nobelove nagrade za književnost 2018. godinu, u prijevodu s poljskog Milice Markić. Zapanjilo me saznanje da i Poljska ima svoje strijelce protiv vrsnih pisaca, onda sam se prisjetio i činjenice da ih je na našemu nesretnom prostoru mnogo više. Gotovo niti jednog našeg značajnog pisca nije mimoišla otrovna strijela, i živi i mrtvi njezini su ranjenici s više rana. Krležu, Andrića, Selimovića, Crnjanskog, da spomenem samo neke, i mrtve progone oni koji ne znaju što je književnost i što je obveza i onih najboljih i onih koji streme njihovim visinama. Šalji, Mirko, ponovno svoj neobjavljeni tekst Jergoviću! Otkad je na književnoj sceni, on je uvijek na strani autora, neka ga ipak pročitaju i čitatelji njegovog ajfelovog mosta.
A propos Nobela
Je li duhu književnosti o zločinu i zločincima imanentno i ovakvim jezikom govoriti: Ratovali su ali ne znamo tko je s kim ratovao, ubijani su civili ali ne znamo tko ih je ubijao, njihove naredbodavce i zagovornike zla nikad ne spominji u umjetničkom djelu. Takav zaštitnički jezik u korist počinitelja zla svaka umjetnost bi trebala zauvijek odbaciti. Ne smije se književnosti, umjetnosti uopće, na taj način sužavati sloboda govora, nametati autocenzura, pravo na povijesnu istinu, vlastito istraživanje i iskazivanje njegovih rezultata, autorsko svjedočenje. Stil ni tamte ni vamte narodski rečeno je poguban za umjetnost.
Kad je riječ o književnosti, njezina su prava na život neiscrpna kao i načini kako ih ona koristi. Ona su što i Svemir. Beskonačna. Ona su u Svemiru što i zvijezde kojima je cjelovitost života hrana, svakodnevni obrok misli i istini. Ni kad se brane prava književnosti na ezopovski govor, alegorijski, uvijeno, indirektno, u naznakama i simbolima, u maniri za koju je izravan govor kažnjiv, ne može joj se sužavati beskonačnost njezina prostora. Prostor književnosti se mora stalno širiti, u njemu se moraju stalno otkrivati novi svjetovi, nove misli i istine. Misao i istina u promijenjenoj odori u njezinom jeziku bezgraničnog prostora istraživanja i dokazivanja, i kad je ezopovski obojena, ne smiju nastaviti život bez zraka, kao u hermetički zatvorenoj vrećici od celofana. Književnosti ne treba takva konzumerska zaštita. Književnost, umjetnost uopće, svoju slobodu nikada ne dokazuje unutar tako zatvorenog prostora života. Ona je život sam, bezgraničan kao Svemir, njezini sadržaji nisu samo u jednom životnom sustavu, oni su u univerzumu više njih otkrivenih snagom jezika u kojemu ona nastaje, oni su zbir svega što je u njima najvrjednije i najljudskije. Vrijeme, prostor, energija, materija, planet, zvijezda, galaksija, intergalaktika, sve što je još svojim jezikom književnost sposobna dotaknuti i opisati kao vlastitu misao i istinu bez cenzure, eto, to je književnost, umjetnost uopće.
U ispunjavanju svoje takve zadaće književnosti se, dakako, ne može oduzimati pravo da punim glasom kaže tko je porušio Vukovar, tko je počinio genocid u Srebrenci, tko je Sarajevo držao u opsadi gotovo četiri godine. Koje osobe, imenom i prezimenom, koje ideologije i kakvo pomračenje uma. U takvoj ulozi književnost, umjetnost uopće, ne može oslobađati autore koji svojim djelima u koricama i izvan njih ignoriraju stradalnike, a počinitelje takvog zla veličaju i blagoslivljaju zanemarujući i presude međunarodnog suda, patnju stradalih (i ja sam među tisućama i tisućama takvih). Relativiziranjem zla ubijamo istinu, potičemo novo zlo, reći će preživjeli stradalnici. Svrstavanjem na stranu počinitelja skrnavimo duh umjetnosti i povijesti, dodat će neostrašćeni istražitelji. Ma kako veliko djelo imao autor koji to čini, nije na čast umjetnosti zvala se ona književnost, film ili likovna umjetnost, kazat će najstrožiji prosuditelji… A svi površni i neupućeni, progovorit će i ovako: Ma kako veliko djelo imao autor koji i izvan korica svog djela glorificira zločinca, ubojicu u ime samo svog naroda, nije zaslužio ni najminorniju nagradu a kamoli Nobelovu…
… A i tvrdnju onih najumnijih pojedinaca i znalaca da jadni čovjek još i ne zna odgovor na pitanje što je to istina, i što su to zlo i dobro u njoj, mnogi će protumačiti i kao poricanje istine: Nije bilo genocida u Srebrenici, nije bilo Vukovara, nije bilo ni troipolgodišnje opsade Sarajeva? Ni Auschwitza, ni Jasenovca…
U prirodi književnosti, međutim, i obrat je neizbježan. A on glasi: Svaki grešnik koji je iz beskonačnog prostora života kao iz najdubljeg vrela uspio za književnost izvući i uobličiti trajnu estetsku vrijednost ima pravo na Nobela. Jer je ojačao i proširio moć pisane riječi, a moćna pisana riječ ga oslobađa krivnje koju je nesmotreno rasuo u vjetar izvan korica takvog svoga djela. To djelo ga iskupljuje, slavi i ovjekovječuje, ako je njegova estetska čistota vrhunska, ono jedino u toj čistoti nastavlja svoj vječni život, čuva samo autorovo ime i prezime, sve ostalo njegovo zaboravlja i briše. Nobel za književnost, uostalom, samo je za književnost, nije za politiku i politikantstvo. Književnost istražuje, otkriva, izriče, njezin autor može u šetnju čim nešto veliko otkrije i uobliči, trčeći, vičući, psujući, vrišteći, smijući se, skakućući… Jer je čovjek. Jer nije svetac. Na volju mu, platit će što god uradi nakon toga, neće niti jednu zasluženu naplatu izbjeći. Kao ni njegovo djelo Nobela.
Ps. Ovaj tekst napisan je u Sarajevu 19. 10. 2019. u vrijeme ostrašćene politizacije Nobela za književnost u toj godini. Ponudio sam ga za objavljivanje Jergovićevom ajfelovom mostu, ali sam ga odmah i povukao. Nisam želio ni kao neistomišljenik u hor s onima s kojima se ni u čemu nisam slagao kad je u pitanju vrhunska književnost i njezin autor. Da ipak objavim ovaj tekst ponukala me je sjajna obrana Krzysztofa Varge od 1.IX.2022. (u originalu 30.VII.2022) „O idiotima, običnim i elitnim“ Olge Tokarczuk, dobitnice Nobelove nagrade za književnost 2018. godinu, u prijevodu s poljskog Milice Markić. Zapanjilo me saznanje da i Poljska ima svoje strijelce protiv vrsnih pisaca, onda sam se prisjetio i činjenice da ih je na našemu nesretnom prostoru mnogo više. Gotovo niti jednog našeg značajnog pisca nije mimoišla otrovna strijela, i živi i mrtvi njezini su ranjenici s više rana. Krležu, Andrića, Selimovića, Crnjanskog, da spomenem samo neke, i mrtve progone oni koji ne znaju što je književnost i što je obveza i onih najboljih i onih koji streme njihovim visinama. Šalji, Mirko, ponovno svoj neobjavljeni tekst Jergoviću! Otkad je na književnoj sceni, on je uvijek na strani autora, neka ga ipak pročitaju i čitatelji njegovog ajfelovog mosta.