Komadić gaze na lijevom oku. Preko nje, u vidu X-a, dvije trake flastera.
Na stolu, pred jednim okom, otvorena knjiga. Slova bježe u izmaglicu.
Odjednom, bez smislenosti slova, svijet postaje besmislen!
NOĆNA KIŠA
Noć raznježene tišine.
Kiša tiho kuca o prozorsko staklo, traži srodnu dušu u koju bi uselila svoju melanholiju. Žubori kiša i sjetno pjevuši kako je nekad bila mlada rosa, ogledalo prvom sunčevom zračku na listu breze i latici ruže, zrnce bisera u planinskom slapu, prosjev nebeske vedrine na krljuštima potočne pastrmke, suza radosnica na dječijem licu.
Šapuće kiša i pada na dno sna onog koji zapisuje njen smiren dah, i traži ležaj u sjećanju na kome će budna dočekati zoru.
Kratko trlja oči, ustaje, otvara prozor i noćnoj kiši pokazuje svoj prazan ležaj.
Žubor u oluku rastače se u podrugljiv smijeh.
PJESNIKINJA SE SPREMA ZA ODLAZAK NA MORE
Pjesnikinja se sprema da gladnom suncu izloži obline svojih stihova, da morsku so dosoli metaforama, da u galebov krik udjene pletivo pjesme kojom će spojiti plavet neba i plavet mora.
Osjeća, milovaće je baršun primorskog lahora, a ona će mu se davati kao onom mladiću iz djevojačkih snova koji je nikad nije dotakao.
Dok se sprema za odlazak na more, pjesnikinja desnom rukom zapisuje stih o suštom u životu, a lijevom u putnu torbu trpa sve one kamenčiće sumnje koji su je žuljali u cipeli i snu, da ih preda uvijek žednom moru.
PREDAH
Sjedio je na davno oborenom stablu i zurio u daljinu.
Nad planinskim vrhom načas je zastalo sunce. Tek toliko da iz oka istisne kapljicu znoja, pomislio je. Ili da ga on, pjesnik što sjedi iznad odavno puste roditeljske kuće, snimi za svoj imaginarni album vječnosti. Potom će ga, kao majka novorođenče, smjestiti u meku postelju još nenapisanog stiha.
Tiho se gasi rumen plamen u oblačku nad suncem i u šumi pod njim. Ne čeka, pomisli, vatrogasce (bez)uma, jer vječnost pali i gasi vatru, zna to dobro sunce koje još nikad nije zaboravilo da se jutrom probudi.
Trže ga cvrkut usamljene ptice koja je pjesmom uspavljivala za planinskim vrhom već skrivenu krvlju podlivenu loptu, baš kad je on, odlomljenom suvom grančicom sa stabla na kome je sjedio, po sparušenoj travi pred sobom, ispisivao posljednju riječ stiha koji će suncu biti postelja.
IZ DRUGE GALAKSIJE
U ledenu tišinu noćnog ravnodušja prvo se usjeklo nekakvo krkljanje, kao da se vrela vulkanska lava, iz sinoćnjeg televizijskog dokumentarnog programa, sliva niz vanjske strmine kratera.
Trudio se da dokuči šta mu to nemilosrdno trga niti sna.
Iz krkljanja se, kao iz rastopljene smole na ispucaloj kori bora na avgustovskoj vrućini, izvlačio nekad mu poznat, a sada sasvim tuđ, nerazumljiv glas.
Kratko mu je taj nerazgovjetan šapat krkljao u ušima, a onda se izvio u kosmički zuj, dugo križio tajanstvenim prostranstvima, pa se, umoran, kao da dolazi iz neke druge galaksije, načas smirio na drugoj strani kreveta.
– Hoćemo li – dolazilo mu je časak kasnije do svijesti nešto razgovjetnije mrmljanje – hoćemo li u nedjelju pozvati sinove, unuke i kumove i proslaviti pedesetogodišnjicu braka?
Još pet vrlo kratkih priča
SLOVA U IZMAGLICI
Komadić gaze na lijevom oku. Preko nje, u vidu X-a, dvije trake flastera.
Na stolu, pred jednim okom, otvorena knjiga. Slova bježe u izmaglicu.
Odjednom, bez smislenosti slova, svijet postaje besmislen!
NOĆNA KIŠA
Noć raznježene tišine.
Kiša tiho kuca o prozorsko staklo, traži srodnu dušu u koju bi uselila svoju melanholiju. Žubori kiša i sjetno pjevuši kako je nekad bila mlada rosa, ogledalo prvom sunčevom zračku na listu breze i latici ruže, zrnce bisera u planinskom slapu, prosjev nebeske vedrine na krljuštima potočne pastrmke, suza radosnica na dječijem licu.
Šapuće kiša i pada na dno sna onog koji zapisuje njen smiren dah, i traži ležaj u sjećanju na kome će budna dočekati zoru.
Kratko trlja oči, ustaje, otvara prozor i noćnoj kiši pokazuje svoj prazan ležaj.
Žubor u oluku rastače se u podrugljiv smijeh.
PJESNIKINJA SE SPREMA ZA ODLAZAK NA MORE
Pjesnikinja se sprema da gladnom suncu izloži obline svojih stihova, da morsku so dosoli metaforama, da u galebov krik udjene pletivo pjesme kojom će spojiti plavet neba i plavet mora.
Osjeća, milovaće je baršun primorskog lahora, a ona će mu se davati kao onom mladiću iz djevojačkih snova koji je nikad nije dotakao.
Dok se sprema za odlazak na more, pjesnikinja desnom rukom zapisuje stih o suštom u životu, a lijevom u putnu torbu trpa sve one kamenčiće sumnje koji su je žuljali u cipeli i snu, da ih preda uvijek žednom moru.
PREDAH
Sjedio je na davno oborenom stablu i zurio u daljinu.
Nad planinskim vrhom načas je zastalo sunce. Tek toliko da iz oka istisne kapljicu znoja, pomislio je. Ili da ga on, pjesnik što sjedi iznad odavno puste roditeljske kuće, snimi za svoj imaginarni album vječnosti. Potom će ga, kao majka novorođenče, smjestiti u meku postelju još nenapisanog stiha.
Tiho se gasi rumen plamen u oblačku nad suncem i u šumi pod njim. Ne čeka, pomisli, vatrogasce (bez)uma, jer vječnost pali i gasi vatru, zna to dobro sunce koje još nikad nije zaboravilo da se jutrom probudi.
Trže ga cvrkut usamljene ptice koja je pjesmom uspavljivala za planinskim vrhom već skrivenu krvlju podlivenu loptu, baš kad je on, odlomljenom suvom grančicom sa stabla na kome je sjedio, po sparušenoj travi pred sobom, ispisivao posljednju riječ stiha koji će suncu biti postelja.
IZ DRUGE GALAKSIJE
U ledenu tišinu noćnog ravnodušja prvo se usjeklo nekakvo krkljanje, kao da se vrela vulkanska lava, iz sinoćnjeg televizijskog dokumentarnog programa, sliva niz vanjske strmine kratera.
Trudio se da dokuči šta mu to nemilosrdno trga niti sna.
Iz krkljanja se, kao iz rastopljene smole na ispucaloj kori bora na avgustovskoj vrućini, izvlačio nekad mu poznat, a sada sasvim tuđ, nerazumljiv glas.
Kratko mu je taj nerazgovjetan šapat krkljao u ušima, a onda se izvio u kosmički zuj, dugo križio tajanstvenim prostranstvima, pa se, umoran, kao da dolazi iz neke druge galaksije, načas smirio na drugoj strani kreveta.
– Hoćemo li – dolazilo mu je časak kasnije do svijesti nešto razgovjetnije mrmljanje – hoćemo li u nedjelju pozvati sinove, unuke i kumove i proslaviti pedesetogodišnjicu braka?