sanjam police pune
kafkinih knjiga koje ne postoje.
lijepe su.
izdavačko poduzeće zora.
sanjam novi ormar za hodnik.
sutradan, ormar je tu, preda mnom.
ja podižem svoje male ruke
i sklapam ga dopola.
za drugu polovicu nema prostora.
rasklapam, prenosim ga u dijelovima na drugo mjesto,
potpuno neprikladno drugo mjesto, debakl volje.
zatvaram zatim oči i zamišljam svijet
kao svoju volju i predodžbu.
otvaram oči.
Ništa.
ormar stoji nepomućen,
otporan na solipsizam.
ni probudio se nisam.
porazio me predmet.
tko se još sjeća rafaela lemkina?
to sam pitanje sanjao.
sanjam da tata i ja nekim dostavnim vozilom, biciklima
idemo na misu.
ulazimo posljednji, sjedamo, napredujemo i pjevamo,
i ponavljamo,
vljamo,
ljamo,
jamo.
crkva je puna snebljivih leđa.
mi smo jedini komunisti.
lijevo od nas, u nekoj niši, ništini,
siguran u sebe odobrava misu purpurni biskup.
odjednom, tako mi dođe, i ja se ustremim,
zgrabim ga za damast, dignem
od čega se sastoji ukupna njegova težina,
zaurlam a šta vi,
šta nam vi vozite biskupe,
čime ste nam vi došli na misu.
—
(JEDNO PRIZNANJE: tata mi je teško bolestan. protiv svoje bolesti on se bori stavom. kuha, karta remi, čudi se golemim ljudskim gubicima kroz povijest, druži i govori da je sve u redu, kad ne šuti. ono što ne može kompenzirati stavom i tihom voljom, on za lijepa vremena kompenzira biciklom, na primjer, hodanje. nedavno mu je iz zaključane šupe netko ukrao bicikl. taj netko je imao ključ, sigurnu ruku i razrađen plan. taj netko je mom tati nedavno ukrao noge.)
snovi dva
sanjam police pune
kafkinih knjiga koje ne postoje.
lijepe su.
izdavačko poduzeće zora.
sanjam novi ormar za hodnik.
sutradan, ormar je tu, preda mnom.
ja podižem svoje male ruke
i sklapam ga dopola.
za drugu polovicu nema prostora.
rasklapam, prenosim ga u dijelovima na drugo mjesto,
potpuno neprikladno drugo mjesto, debakl volje.
zatvaram zatim oči i zamišljam svijet
kao svoju volju i predodžbu.
otvaram oči.
Ništa.
ormar stoji nepomućen,
otporan na solipsizam.
ni probudio se nisam.
porazio me predmet.
tko se još sjeća rafaela lemkina?
to sam pitanje sanjao.
sanjam da tata i ja nekim dostavnim vozilom, biciklima
idemo na misu.
ulazimo posljednji, sjedamo, napredujemo i pjevamo,
i ponavljamo,
vljamo,
ljamo,
jamo.
crkva je puna snebljivih leđa.
mi smo jedini komunisti.
lijevo od nas, u nekoj niši, ništini,
siguran u sebe odobrava misu purpurni biskup.
odjednom, tako mi dođe, i ja se ustremim,
zgrabim ga za damast, dignem
od čega se sastoji ukupna njegova težina,
zaurlam a šta vi,
šta nam vi vozite biskupe,
čime ste nam vi došli na misu.
—
(JEDNO PRIZNANJE: tata mi je teško bolestan. protiv svoje bolesti on se bori stavom. kuha, karta remi, čudi se golemim ljudskim gubicima kroz povijest, druži i govori da je sve u redu, kad ne šuti. ono što ne može kompenzirati stavom i tihom voljom, on za lijepa vremena kompenzira biciklom, na primjer, hodanje. nedavno mu je iz zaključane šupe netko ukrao bicikl. taj netko je imao ključ, sigurnu ruku i razrađen plan. taj netko je mom tati nedavno ukrao noge.)