– Hello, sir – vedro će konobar, mehanički brišući čašu bijelom krpom, pitati muževnog nekog tipa leđima oslonjenog na šank. – Bad day today?
– Not bad at all – procijedit će tajni agent James Bond, ne skrećući pogled s egzotične Afganistanke na kraju šanka, ljubavnice opakog masterminda nekakve arapske terorističke organizacije.
– As usual, sir? – izgovorit će tada konobar svoje slavno pitanje, koje pita evo već točno pedeset godina, otkako je 1962. u filmu Dr. No, prvom iz serijala, Seanu Conneryju u hotelsku sobu donio njegov glasoviti medium dry vodka-martini.
– As usual. Shaken, nit stirred – odsutno će tajni agent Bond naručiti svoje slavno piće, kojega naručuje evo već točno pedeset godina, otkako je u onom hotelu na Jamajci prvi put naručio u sobu martini, “protresen, ne promiješan”.
– Of course – nasmiješit će se konobar, i u sljedećem trenutku šokiranog će Jamesa Bonda zaslijepiti odvratna nekakva bijela pjena, legendarni će se tajni agent cijeli ulijepiti gorkom žućkastom tekućinom, izgledat će da se upišao kao hidrocentrala.
Cijeli bar grohotom će se smijati dok Bond bude pljucao ljepljivu pjenu, prezirno će se smijati i egzotična Afganistanka na kraju šanka, ljubavnica opakog masterminda nekakve arapske terorističke organizacije, prići će onda ljepotica popišanom slavnom agentu i najzad ga, dok bude trapavo klizao, posrtao i padao po upljackanom podu, dokrajčiti s vidljivim gađenjem i tri hica iz malog damskog pištolja.
Tako će na prljavom, mokrom podu bara neslavno skončati svoju veličanstvenu polustoljetnu karijeru tajni agent James Bond, poput miša iz ulja, sav mrtav, ulijepljen i usvinjen pjenom iz “protresene, ne promiješane” boce piva.
Tako će valjda James Bond završiti u Skyfallu – novom, dvadeset trećem filma iz serijala, čijem su scenarističkom timu sponzori iz pivskog giganta Heineken neobavezno sugerirali kako ne bi bilo loše da slavni agent uhvati korak s vremenom, i nakon pedeset godina ispijanja “protresenog, ne promiješanog” martinija naruči njihovo jeftino, konfekcijsko pivo. Da dobije, ukratko, licencu za ubijanje od piva.
Svakako, tako bi James Bond završio da u filmskoj industriji ima pravde kao što je ima na filmu. Pa da u grozničavom i bjesomučnom “hvatanju koraka s vremenom” – nakon što su mu umjesto klasičnog Astona Martina uvalili BMW, pa ga pretvorili u rabijatnog huligana što spašava svijet pljucajući i podrigujući – konačno ostave nesretnog Jamesa Bonda na miru i vrate tamo gdje pripada, u dobru prošlost. Tamo gdje su i Tarzan, i Rip Kirby, i Old Surehand, i Sherlock, i Kojak, i bezbrojni njeni drugi junaci. Kao spomenik kulture, za subotnje cikluse u kinotekama.
Pa kao što nikome nije palo na pamet da hvata korak s vremenom “updateom” i osuvremenjavanjem Keopsove piramide, katedrale u Chartresu, Dechampsova pisoara, Van Goghovih suncokreta ili Joyceova Ulyssesa, da nam ostave našega Jamesa Bonda i nabave sebi svoga. Neka taj pije što hoće, neka radi što hoće, neka se zove kako god hoće, ali ne može se zvati James Bond.
– Hello, sir – vedro će konobar, mehanički brišući čašu bijelom krpom, pitati neobičnog nekog tipa s mudantama prevučenim preko glave. – As usual?
– Of course. Heineken, protresen, ne promiješan – procijedit će tajni agent 008, Junak Novog Doba, šeretski namigujući tetoviranoj trudnoj kurvi na kraju šanka, što se zabavlja cijedeći iz svoje lijeve dojke mlijeko u espresso.
– My name is Ass – prići će joj uskoro, cijeli ulijepljen gorkom pjenom. – Jack Ass.
Ass. Jack Ass.
– Hello, sir – vedro će konobar, mehanički brišući čašu bijelom krpom, pitati muževnog nekog tipa leđima oslonjenog na šank. – Bad day today?
– Not bad at all – procijedit će tajni agent James Bond, ne skrećući pogled s egzotične Afganistanke na kraju šanka, ljubavnice opakog masterminda nekakve arapske terorističke organizacije.
– As usual, sir? – izgovorit će tada konobar svoje slavno pitanje, koje pita evo već točno pedeset godina, otkako je 1962. u filmu Dr. No, prvom iz serijala, Seanu Conneryju u hotelsku sobu donio njegov glasoviti medium dry vodka-martini.
– As usual. Shaken, nit stirred – odsutno će tajni agent Bond naručiti svoje slavno piće, kojega naručuje evo već točno pedeset godina, otkako je u onom hotelu na Jamajci prvi put naručio u sobu martini, “protresen, ne promiješan”.
– Of course – nasmiješit će se konobar, i u sljedećem trenutku šokiranog će Jamesa Bonda zaslijepiti odvratna nekakva bijela pjena, legendarni će se tajni agent cijeli ulijepiti gorkom žućkastom tekućinom, izgledat će da se upišao kao hidrocentrala.
Cijeli bar grohotom će se smijati dok Bond bude pljucao ljepljivu pjenu, prezirno će se smijati i egzotična Afganistanka na kraju šanka, ljubavnica opakog masterminda nekakve arapske terorističke organizacije, prići će onda ljepotica popišanom slavnom agentu i najzad ga, dok bude trapavo klizao, posrtao i padao po upljackanom podu, dokrajčiti s vidljivim gađenjem i tri hica iz malog damskog pištolja.
Tako će na prljavom, mokrom podu bara neslavno skončati svoju veličanstvenu polustoljetnu karijeru tajni agent James Bond, poput miša iz ulja, sav mrtav, ulijepljen i usvinjen pjenom iz “protresene, ne promiješane” boce piva.
Tako će valjda James Bond završiti u Skyfallu – novom, dvadeset trećem filma iz serijala, čijem su scenarističkom timu sponzori iz pivskog giganta Heineken neobavezno sugerirali kako ne bi bilo loše da slavni agent uhvati korak s vremenom, i nakon pedeset godina ispijanja “protresenog, ne promiješanog” martinija naruči njihovo jeftino, konfekcijsko pivo. Da dobije, ukratko, licencu za ubijanje od piva.
Svakako, tako bi James Bond završio da u filmskoj industriji ima pravde kao što je ima na filmu. Pa da u grozničavom i bjesomučnom “hvatanju koraka s vremenom” – nakon što su mu umjesto klasičnog Astona Martina uvalili BMW, pa ga pretvorili u rabijatnog huligana što spašava svijet pljucajući i podrigujući – konačno ostave nesretnog Jamesa Bonda na miru i vrate tamo gdje pripada, u dobru prošlost. Tamo gdje su i Tarzan, i Rip Kirby, i Old Surehand, i Sherlock, i Kojak, i bezbrojni njeni drugi junaci. Kao spomenik kulture, za subotnje cikluse u kinotekama.
Pa kao što nikome nije palo na pamet da hvata korak s vremenom “updateom” i osuvremenjavanjem Keopsove piramide, katedrale u Chartresu, Dechampsova pisoara, Van Goghovih suncokreta ili Joyceova Ulyssesa, da nam ostave našega Jamesa Bonda i nabave sebi svoga. Neka taj pije što hoće, neka radi što hoće, neka se zove kako god hoće, ali ne može se zvati James Bond.
– Hello, sir – vedro će konobar, mehanički brišući čašu bijelom krpom, pitati neobičnog nekog tipa s mudantama prevučenim preko glave. – As usual?
– Of course. Heineken, protresen, ne promiješan – procijedit će tajni agent 008, Junak Novog Doba, šeretski namigujući tetoviranoj trudnoj kurvi na kraju šanka, što se zabavlja cijedeći iz svoje lijeve dojke mlijeko u espresso.
– My name is Ass – prići će joj uskoro, cijeli ulijepljen gorkom pjenom. – Jack Ass.
(travanj 2011.)