Šeširi su tada bili od obojanog papira. I bili su jako vrijedni. Kad bi se potrgao, dugo sam trebao čekati da dođe sljedeći rođendan da dobijem novi. Zato sam jako sam pazio na šešir. Da se ne podere.
Revolvera sam imao na izbor. Kao u priči. Moj otac je opsesivno skupljao revolvere iz 19. i 20. stoljeća. Čitav jedan zid dnevne sobe bio je pun obješenih revolvera. Samo sam trebao odabrati.
Drugi zidovi u dnevnoj sobi bili su puni obješenih satova. Džepnih i zidnih. Iz istog razdoblja, iz 19. i 20. stoljeća. To je druga stvar koju je moj otac skupljao. Satove.
Revolveri i džepni satovi kao u kaubojskom filmu. Trebao sam samo odabrati revolver i sat. Staviti sat u lijevi, i revolver u desni džep hlača. I staviti na glavu šešir. I bio sam kauboj. S pravim pravcatim pištoljem. Tome niti jedan kauboj niti indijanac u susjedstvu nije mogao doskočiti. Mome metalnom revolveru. Jer bit svake igre je da se što bliže približi istini. I igra je najbolja kada se linija između igre i istine počinje gubiti. Dvije stvarnosti se počinju ispreplitati i stvaraju novu stvarnost. U kojoj je igrač onaj koji kontrolira. Onaj koji ju gradi. Koji ju podređuje svojim željama. Jer igra je sanjanje i kao sanjanje nam ispunjava želje i snove koji su nam zapriječeni u stvarnosti. A pravi metalni pištolj i sat su bili amuleti. Kojima sam mogao prizvati tu drugu stvarnost. I tko je mogao reći da ono što je u mojoj glavi nije istina. Kad držim tu svoju stvarnost u rukama. I osjećam u lijevom džepu glatko lomno staklo džepnog sata u lijevoj ruci, a u desnom džepu hrapavo drvo drške pištolja.
Tko je mogao tvrditi da je ono što je u mojoj glavi laž. Da je nestvarno? I vlak koji je kao u vesternu prolazio kroz moj mali grad i čiji zvuk se odbijao od zidova nebodera mog kvarta govorio mi je: na Divljem si zapadu.
Problem je bio šešir. Koji je bio krhak. Čiji papirnati obod se redovito uništavao. Od kiše. Od udarca štapa kojim je mahao indijanac Damir. Od stražnjice neopreznog gosta koji ga nije vidio kad je sjedao u fotelju. Svoju vlastitu stvarnost morao sam čekati da dođe i postane kompletna. S novim rođendanom. I novim šeširom.
I onda sam dobio šešir. Ali nije mi bio rođendan. Dobio sam ga kao utjehu od ujaka. Pištolj koji sam dobio sa šeširom bio je plastičan! A pištolji i satovi su nestali sa zidova. Stvarnosti su se raspadale, više nije bilo veze jednog i drugog svijeta. Sve je odjedanput bilo izvan dosega. I otac je od toga dana odjedanput bio izvan dosega.
I odrastao sam. U različitim stvarnostima. I čitao sam. I čitao. Tražio sam odgovore. U novim stvarnostima koje su mi odjedanput otvarale knjige. Jer mi ništa nije bilo jasno. Zašto bi dječak čiji su roditelji ubijeni vatrenim oružjem pred njegovim očima skupljao revolvere i stavljao ih na zid? Zašto je isti dječak skupljao satove? Znao je da nema vremena? Da mu vrijeme odbrojava?
I čujem opet vlak. I sirenu. Dvanaest je sati. Kroz ovaj grad prolazi jedan jedini vlak. Točno u dvanaest. Kotrlja se Erzurum express. Povezuje Istanbul sa najistočnijim dijelom Turske. Sa Kavkazom. Sa istočnom granicom.
A ja sam iznad ravnice kroz koju prolazi pruga. Na brdu na kojem je Erzurumska tvrđava. I gledam zbirku oružja u muzeju i ruski revolver koji je ostao iza ruske carske vojske koja je ovdje stolovala. I isti takav ruski revolver je u svojoj zbirci imao moj otac. Zaostao iz nekog od Balkanskih ratova. Jednog od ratova zbog kojeg je i otac mog oca ostao bez svog oca.
Ova tvrđava na ovom brdu izvlači te misli iz mene s razlogom. Radi zidova od kojih se odbija zvuk najsporijeg vlaka na svijetu, kako zovu Erzurum Express. Radi sahat kule prislonjene na zidove ove tvrđave. I radi vojske koja je ovdje stolovala prije ruske – janjičara. Ova tvrđava je bila njihova najistočnija postaja. I ta vojska skupljena kroz danak u krvi bila je sastavljene od dječaka čije se misli probijaju iz ovih zidova u moju stvarnost. Jer ja čujem te misli, a čujem i raspoznajem ih jer to su misli mišljene mojim jezikom. Tisuće i tisuće misli tisuće i tisuće dječaka koji su ovdje odrastali bez oca. I koji su čuvali najistočniju granicu propadajućeg tuskog carstva. Granicu na Kavkazu. Na turskom divljem istoku.
I sad su mi konačno jasni i oni pištolji na zidu. I satovi u dnevnoj sobi od prije trideset godina.
Oni su odbrojavali vrijeme. Do novog danka. Danka u krvi.
Tamo daleko. Na drugom kraju ove pruge. Na Balkanu.
Kavkaska priča: Divlji zapad
Revolver.
I šešir.
I bio sam kauboj.
Bio sam na Divljem zapadu.
Šeširi su tada bili od obojanog papira. I bili su jako vrijedni. Kad bi se potrgao, dugo sam trebao čekati da dođe sljedeći rođendan da dobijem novi. Zato sam jako sam pazio na šešir. Da se ne podere.
Revolvera sam imao na izbor. Kao u priči. Moj otac je opsesivno skupljao revolvere iz 19. i 20. stoljeća. Čitav jedan zid dnevne sobe bio je pun obješenih revolvera. Samo sam trebao odabrati.
Drugi zidovi u dnevnoj sobi bili su puni obješenih satova. Džepnih i zidnih. Iz istog razdoblja, iz 19. i 20. stoljeća. To je druga stvar koju je moj otac skupljao. Satove.
Revolveri i džepni satovi kao u kaubojskom filmu. Trebao sam samo odabrati revolver i sat. Staviti sat u lijevi, i revolver u desni džep hlača. I staviti na glavu šešir. I bio sam kauboj. S pravim pravcatim pištoljem. Tome niti jedan kauboj niti indijanac u susjedstvu nije mogao doskočiti. Mome metalnom revolveru. Jer bit svake igre je da se što bliže približi istini. I igra je najbolja kada se linija između igre i istine počinje gubiti. Dvije stvarnosti se počinju ispreplitati i stvaraju novu stvarnost. U kojoj je igrač onaj koji kontrolira. Onaj koji ju gradi. Koji ju podređuje svojim željama. Jer igra je sanjanje i kao sanjanje nam ispunjava želje i snove koji su nam zapriječeni u stvarnosti. A pravi metalni pištolj i sat su bili amuleti. Kojima sam mogao prizvati tu drugu stvarnost. I tko je mogao reći da ono što je u mojoj glavi nije istina. Kad držim tu svoju stvarnost u rukama. I osjećam u lijevom džepu glatko lomno staklo džepnog sata u lijevoj ruci, a u desnom džepu hrapavo drvo drške pištolja.
Tko je mogao tvrditi da je ono što je u mojoj glavi laž. Da je nestvarno? I vlak koji je kao u vesternu prolazio kroz moj mali grad i čiji zvuk se odbijao od zidova nebodera mog kvarta govorio mi je: na Divljem si zapadu.
Problem je bio šešir. Koji je bio krhak. Čiji papirnati obod se redovito uništavao. Od kiše. Od udarca štapa kojim je mahao indijanac Damir. Od stražnjice neopreznog gosta koji ga nije vidio kad je sjedao u fotelju. Svoju vlastitu stvarnost morao sam čekati da dođe i postane kompletna. S novim rođendanom. I novim šeširom.
I onda sam dobio šešir. Ali nije mi bio rođendan. Dobio sam ga kao utjehu od ujaka. Pištolj koji sam dobio sa šeširom bio je plastičan! A pištolji i satovi su nestali sa zidova. Stvarnosti su se raspadale, više nije bilo veze jednog i drugog svijeta. Sve je odjedanput bilo izvan dosega. I otac je od toga dana odjedanput bio izvan dosega.
I odrastao sam. U različitim stvarnostima. I čitao sam. I čitao. Tražio sam odgovore. U novim stvarnostima koje su mi odjedanput otvarale knjige. Jer mi ništa nije bilo jasno. Zašto bi dječak čiji su roditelji ubijeni vatrenim oružjem pred njegovim očima skupljao revolvere i stavljao ih na zid? Zašto je isti dječak skupljao satove? Znao je da nema vremena? Da mu vrijeme odbrojava?
I čujem opet vlak. I sirenu. Dvanaest je sati. Kroz ovaj grad prolazi jedan jedini vlak. Točno u dvanaest. Kotrlja se Erzurum express. Povezuje Istanbul sa najistočnijim dijelom Turske. Sa Kavkazom. Sa istočnom granicom.
A ja sam iznad ravnice kroz koju prolazi pruga. Na brdu na kojem je Erzurumska tvrđava. I gledam zbirku oružja u muzeju i ruski revolver koji je ostao iza ruske carske vojske koja je ovdje stolovala. I isti takav ruski revolver je u svojoj zbirci imao moj otac. Zaostao iz nekog od Balkanskih ratova. Jednog od ratova zbog kojeg je i otac mog oca ostao bez svog oca.
Ova tvrđava na ovom brdu izvlači te misli iz mene s razlogom. Radi zidova od kojih se odbija zvuk najsporijeg vlaka na svijetu, kako zovu Erzurum Express. Radi sahat kule prislonjene na zidove ove tvrđave. I radi vojske koja je ovdje stolovala prije ruske – janjičara. Ova tvrđava je bila njihova najistočnija postaja. I ta vojska skupljena kroz danak u krvi bila je sastavljene od dječaka čije se misli probijaju iz ovih zidova u moju stvarnost. Jer ja čujem te misli, a čujem i raspoznajem ih jer to su misli mišljene mojim jezikom. Tisuće i tisuće misli tisuće i tisuće dječaka koji su ovdje odrastali bez oca. I koji su čuvali najistočniju granicu propadajućeg tuskog carstva. Granicu na Kavkazu. Na turskom divljem istoku.
I sad su mi konačno jasni i oni pištolji na zidu. I satovi u dnevnoj sobi od prije trideset godina.
Oni su odbrojavali vrijeme. Do novog danka. Danka u krvi.
Tamo daleko. Na drugom kraju ove pruge. Na Balkanu.
Na turskom Divljem zapadu.