Sjećam se, bio sam još uvijek prilično malen, otac mi je pričao o duhovima. Imao sam šest, sedam godina, a otac me je gladio po obrazu na mojem malom krevetu, govorio mi riječi pred san. Sjećam se, sjedio je, i činio se tako statičan i zamišljen naspram mojih razbacanih, bezbrižnih nožnih prstiju pod pokrivačem. Soba je bila tako topla da je zrak postao vidljiv, a moj se otac razvezao o duhovima još toplijim od nje, duhovima koji nisu bili ledeni već su se topili od miline. Sjećam se, prisjećao se kako su se držali u zagrljaju, on i moja, tada već pokojna, majka. Šapnuo mi je na uho…, rekao je: “Sine, ti se nikad nećeš bojati duhova jer ćeš znati da su oni ugrijani kao ljeto, i da se zauvijek žedni vječno ponavljaju kao ljeto”, misleći na zagrljaje. I još mi je šapnuo: “Zagrljaji su jedna od rijetkih, isključivo zajedničkih stvari na svijetu. Pogledaj, vidiš kako je smiješno kad samoga sebe grlim, izgleda kao da sam se zavezao!”, pa je, smijući se, počeo stezati svoje prste oko svojega vrata, pretvarajući se da ostaje bez zraka. U tom trenutku ja sam skočio na njega pokušavajući ga spasiti od vlastitih mu ruku, i mi smo se neko vrijeme škakljali, smijali i tukli, da bi me njegove ruke, naravno, zagrlile na kraju, a potom se i moje obavile oko njegovih pleća. “Vidiš…”, rekao je ubrzano dišući, “ove naše isprepletene ruke su ti duh, jedan veliki duh svih naših predaka. Što misliš? Kamo odlazi sva ta ljubav, nastala među ljudima otkad je svijeta i vijeka? Što misliš da se s njom događa!? Pa u nas ti ona ide, kamo bi drugamo išla, nego u naše ruke-duhove…” Ja sam u tom trenutku sigurno zijevnuo, ne sjećam se točno, a on je sigurno rekao, kao i mnogih drugih noći : „A sada, vrijeme je za spavanje! Daj da poljubim male, žedne duhove!“, pa mi je izljubio ruke i izašao iz sobe toliko tiho da mi se pričinilo da je prošao kroz zidove. Ja sam pak neko vrijeme u čudu promatrao svoje ruke, razmišljajući jesu li one doista duhovi (ili je duh možda ipak ovaj moj šašavi otac!) i mogu li s njima u tom slučaju razgovarati. Stoga sam uputio riječ objema (jer je otac rekao da su njih dvije jedino zajedno duh-zagrljaj)i čekao da mi nešto odgovore. Bile su sablasno bijele u toploj tami sobe, kao da se sama Mjesečina reinkarnirala u njihovim dlanovima, prepustivši našim voljenim precima samo cjevasti prostor prstiju… I dok je otac mirno spavao u svojem krevetu, uvjeren da se njegov sin nikad neće bojati duhova, ja sam vlastite ruke pokušavao pokopati pod pokrivač jer su mi u ostatku tijela izazivale jezu! Činilo mi se kao da su drugačije boje i mirisa od ostatka tijela. Činio sam sve da iz podzemnoga svijeta pokrivača ne pobjegnu van, u svijet živih! I tako su u toj neobičnoj igri doista protekla čitava tri sata prije no što sam utonuo u san. Ujutro su mi se, hvala Bogu, ponovno činile tople i pitome, poput mlijeka koje mi je otac donio u krevet…
“Otac na mojem krevetu” prva je “slika” koju pamtim i već je na njoj opsjednut smrću. To je uopće, jedno od rijetkih sjećanja na oca, urezano u moje pamćenje u obliku slike, jer će ga opsjednutost smrću odvesti daleko, daleko od slika. U narednim godinama neću imati prilike za smirene, statične slike sjećanja (osim gomile njegovih fotografija koje ću pak ja, baš zato, opsjednuto proizvoditi fotografskim aparatom), jer će otac otkriti vrlo jednostavnu, čarobnu formulu besmrtnosti. Ne iz sebičnih razloga, nego zato da mene ne ostavi sama! Jer na svijetu nisam imao niti bake niti djedove, niti ujne niti stričeve, već jedino tog šašavog oca, ipak dovoljno normalnog da od svijeta, koliko može, sakrije svoje, kako bi ih svijet nazvao – ludosti! Zato je uredio život tako da ima što manje prijatelja (čitaj: neprijatelja koji bi ga mogli špijunirati!), i da se što češće, skriven od svijeta, nalazi sam unutar četiri zida. I meni je (za moje vlastito dobro, jer ne želim valjda da mi otac ikad umre!) zabranio da doma dovodim prijatelje, i uopće da imam prijatelje, jer što je više ljudi oko nas, postoji veća opasnost da oca zauvijek odvedu od mene! I tako je i sin s vremenom postao čudak sličan ocu. Srasli smo u neobičan odnos, primjeren možda fetusima i maternicama, a ne pupčanom vrpcom već odvojenim očevima i sinovima. Negdje u primozgu, sve mi je to vrlo brzo postalo jasno, i tako je ostalo do dana današnjega… Oh, koliko sam puta zazivao svoju nikad upoznatu majku, uvjeren da bi sve bilo drugačije samo da je živa! Nikakva nam besmrtnost ne bi bila potrebna! No, stvari su krenule putem kojim su krenule, i drugačije nije moglo biti, osim onako kako je bilo.
A sve je počelo kad sam imao devet godina. Tri godine nakon priče o duhovima, otac me je svečano posjeo i objavio da je otkrio formulu besmrtnosti, odnosno da je samo odlučio primijeniti ono što su mnogi drugi već spoznali, činjenicu jasnu kao dan. Rekao je da još od majčine smrti intenzivno traži rješenje, jer ne želi da ja ikada ostanem sam na svijetu. Naš život će se od dana današnjega promijeniti i ja ću se kao i on tome morati prilagoditi. Jednoga ću dana i ja, ako poželim, na sebi moći primijeniti formulu besmrtnosti, no sada sam još premalen… Sada jedino moram pokušati upiti svaku crtu njegova lica jer više baš i neću imati priliku vidjeti ga ovako jasno. Ovo je zadnji puta da ga vidim u “stajaćem stanju”, ovako “statično-neuravnotežena”, odlučno je grmio, a ja sam upijao tu opipljivu sliku pred sobom kao da vidim duha, ili kao da mi je otac upravo objavio da odlazi na drugi svijet. Strahovito sam se prepao, gotovo da takav strah nisam osjetio nikad više u kasnijem životu! Poletio sam tati u naručje, a on me čvrsto zagrlio. Unutar zagrljaja upitao sam ga nisu li duhovi-zagrljaji uvijek statični i što će sad biti s njima… Rekao mi je da se ništa ne brinem, da će sve biti u redu jer on nikamo ne ide. Nas ćemo dvojica još dugo, dugo biti zajedno, no za velike je stvari u životu, a čak i za male, uvijek potrebna velika žrtva. Uplakan i ustrašen zaspao sam u njegovu zagrljaju, a ujutro, kad sam se probudio već ga nije bilo pored mene. Otišao sam u kuhinju i ondje ga našao kako ubrzano cupkajući, zamalo skačući s noge na nogu, uzima čvarke s tanjura. U prvom sam trenutku bio užasno sretan što mi je tata tako fora, pa sam smijući se kao blesava, zaigrana životinjica, u ludom veselju počeo cupkati s njim. “To ti je to, mali. Cijela filozofija (be)smrtnosti sakrivena je u samom gibanju. Moram se vječno što brže kretati, strujati kao slap, vrtjeti se kao Zemlja kako bih vječno postojao. Vrlo je jednostavno, ali to ti još nitko nikad nije pokušao, barem koliko ja znam… Pretpostavljam da nisu bili dovoljno hrabri, uvjereni da će uništiti kosti, kolabirati, ili što ja znam… Također, prije izuma kotača nije niti bilo moguće, jer i ljudsko biće koje se neprestano kreće mora spavati, zar ne? Zato ću ja odsad morati spavati u noćnim vlakovima, tako da ćeš noću biti sam kod kuće, no mi ne vjerujemo u ledene duhove, tako da nam to neće biti problem, je li tako?”, govorio mi je primajući me za ruku i vukući u visinu, gore prema plafonu i potom nebu. Ja sam prihvatio te njegove rečenice, iako ništa nisam razumio, pa čak niti ono što će me u školi uskoro učiti o gibanju. Kao što su se drugi naviknuli na očeve koji nose odijela, aktovke i kravate, ja sam se u tren oka naviknuo na činjenicu da imam oca koji se vječito nalazi u pokretu kako bi dosegao vječnost (i dalje malo skeptičan prema uspjehu svoje misije, jer nije bio siguran je li s kretanjem krenuo na vrijeme, smatrajući da je idealna godina za početak nezaustavljanja – dvadeset i peta, godina do koje se raste, odnosno, do koje se tijelo “kreće“ u visinu).. Kad čovjek razmisli, i nije neka velika razlika među tim nepodudarnim vrstama očeva… I moj je otac mene itekako umio prehraniti, jedino što je sad sav posao bio preselio kući kako ljudi ne bi vidjeli da se neprestano kreće i strpali ga u ludnicu pod dijagnozom “vječne kretnje“, a on, kako je lud, sigurno bi im odgovorio(rečenicom koju je meni svakodnevno ponavljao) da se i Zemlja neprestano kreće, i da smo svi mi u tom slučaju rezultat njenoga ludila, i da nas bez (toga) ludila ne bi niti bilo! He, he, znao sam zamišljati tu situaciju, i koliko god mi je s vremenom taj moj otac luđak sve više dizao živce, uvijek sam iznova uživao u toj pomisli. I sad uživam u njoj! Kao da me jedino ona oduvijek držala da ne skrenem s putanje normalnosti… I tako smo se mi, a osobito otac, s vremenom ustalili u tom vječno forsiranom pokretu. U vrtlogu u koji smo upali nije više bilo nijansi niti razlika, sve je bilo jedan veliki, monotoni TIK-TAK, iako vrijeme, ako ćemo se držati teorije mojega oca, za njega samoga nije prolazilo. Jer je njegovo fizičko stanje, naime, postalo više “tekuće” no “stajaće”. Neprestanim kretanjem, ekvivalentnim tečenju jednoga slapa, svoj je kruti, mesnati vanjski oklop, i svih onih njegovih pedeset i šest posto koji nisu voda, uvjerio da su i oni zapravo jedna od njenih molekula, odnosno da je on stopostotna voda – čisto, prozirno vrijeme. A vrijeme je, iako vječito vibrira i struji, kruto i neosjetljivo na bilo što, pa je s vremenom njemu sličan postao i moj otac. Jer, svi oni prekrasni tragovi koje vrijeme cijeli život ostavlja na nama, sve one bore na našim licima, samo su ogrebotine prstiju vremena kojima nas nikad ne uspijeva dohvatiti jer mu se uvijek, skliski kao ribe, izmigoljimo iz prstiju, osjetljivi na sve ono na što ono nije. I često mi se čini da smo mi proizvodi tog njegovog strujanja, njegove prekrasne vibracije s kojima ta glavna melodija praznog neba i nema neke veze.
U prvim godinama tatina gibanja još sam uvijek, barem u malim dozama, mogao razgovarati s njim, iako je i tad već bio duh onog čovjeka s kreveta mog djetinjstva koji mi priča o duhovima. U početku potrage za vječnosti on je čak i želio komunicirati, no ja sam bio taj koji bi vrlo često već nakon prve rečenice koju smo progovorili postao razdražljiv jer više nisam imao živaca za razgovor obgrljen vječnim ne stajanjem. Pa zar nije dovoljno kretati se riječima!? Zato sam ga, kad bih bio iznimno dobre volje, pokušavao izvući van u šetnju, budući je to bio jedini način da se osjećam kao da razgovaram s običnim čovjekom. Kod kuće je doista bilo nemoguće razgovarati s njim, naročito zato što on nije bio postojana Zemlja koja bi prakticirala samo jednu vrstu vrtnje, već je bio običan čovjek, očito nedorastao vječnoj kretnji, te je neprestano mijenjao način svoga izričaja! Koliko je to tek bilo nepodnošljivo! Malo je cupkao, malo skakao, malo cupkao na jednoj nozi, malo na drugoj, malo se poput psa vrtio u krug, malo se (za kontemplaciju) vrtio oko svoje osi, i tako dalje! Ah, koliko sam ga puta pokušavao uvjeriti da stane, iznoseći mu primjer Zemlje koja se kreće, a ipak stoji, što on nikada neće uspjeti postići jer je čovjek, mali, glupi čovjek! Također, uvjeravao sam ga da se Zemlja nijemo muči kako bismo mi mogli u miru živjeti na njoj, ponekad stati, ponekad se kretati te za razliku od nje – razgovarati! Ona nema potrebe razgovarati. Ova njegova ideja u potpunosti remeti prirodni ciklus! Uskoro se malo čak i uvrijedio na mene, uz veseli komentar da i besmrtnost remeti prirodni ciklus te da mu ti moji “antiargumenti” samo idu na vrtnju! To su bili zadnji izdisaji naše komunikacije jer je s vremenom otac doista prešao u drugo stanje. I ja sam odustao od ljutnje pokušavajući ga uvjeriti da se kreće rukama i glavom, a da noge malo oslobodi, da ne bude takav rob samozadanih pravila! No, ni da čuje. Jer me više doista nije čuo. Samo se kretao i hranio, kretao i hranio, kretao i hranio…, moj otac neka nova, neobična vrsta organizma… Jednom sam ga čak oborio na tlo, stišćući ga čvrsto u zagrljaj, no on je, kad sam ga pustio, samo bez riječi ustao i vratio u pokret. Stoga sam odustao od nasilnih, fizičkih mjera, i počeo ga mahnito fotografirati kako bih ga zaustavio. Paradoksalno, činilo mi se da mu fotografije vraćaju mir, život i dušu. Dok bi ih promatrao, one u meni nisu budile nostalgiju za prošlim vremenima kao u drugim ljudima, niti su mi prizivale prošle, sad nestvarne trenutke. Ne, one su u meni budile osjećaj stvarnosti i vjere u budućnost. Vjere da doista i stvarnost može biti onakva kakva je na fotografiji. Za mene stvarnost zapravo i jest bila ta fotografija. Nevjerojatno, ali meni je moj otac jedino na fotografijama bio stvaran. Mogao sam u miru razgovarati s njim. Mogao sam ga promatrati u miru. Bio je kao svi ostali očevi. Mogao sam strahovati za njega… Jer, od ove njegove vječne kretnje i meni se vrtjelo u glavi, polako sam i ja počeo vjerovati da on nikada neće umrijeti. Moj fotografski aparat vraćao me u stvarnost, a i bio je jedini s kojim sam mogao podijeliti istinu. Ljudskim bićima, u početku đacima iz škole, potom kolegama s posla, nisam mogao reći da moj otac cijele dane, već godinama cupka, i da se zajedno s pijancima i pijanim studentima noću valja po autobusima i vlakovima. Ne mogu reći kolegama: „Znate, to je jedna od onih protuha koju znate s noćne ceste.“ Ne zato što mi je neugodno, nego zato što i dan danas znam da još uvijek postoji šansa da je stari ipak u pravu! I dan danas zamalo da vjerujem u to. Tko sam ja da remetim njegovo životno djelo, ili možda dosad najveće otkriće na svijetu? Samo njegov sin, koji niti će postati vječan, nit će imati život. Sin, koji će imati samo ludog oca u životu, ili možda oca genijalca? Jer činjenica jest da stari sad već ima devedeset godina, i da je u iznimno dobroj formi, boljoj formi od mene, jer se i dalje neprestano kreće, a koji starčić od devedeset to može? Također, njegovo lice ima vrlo malo bora, nekad mi se čini da se bore kao na površini vode pojave pa nestanu (što potvrđuju i moje fotografije), što sve zajedno potvrđuje teoriju o kojoj sam govorio, odnosno da je stari postao čisto, prozirno vrijeme. Tijelo mu je i dalje ovdje, iako je toliko sitno, da se jedva vidi dok se kreće, zamalo tanko poput fotografija koje ga prikazuju. Mala usta koja više ne otvara djeluju kao da su prerasla udove… Već godinama stari više uopće ne govori, jezik je sigurno zaboravio, a kad bi pokušao govoriti taj bi govor vjerojatno zvučao nerazumljivo, ubrzano kao kad na videorekorderu pritisneš “forward“ dok film teče… Neobično, od trenutka kad je moj otac zbog mene odlučio postati besmrtan, svakim glasom koji je ispustio, svakom kretnjom koju je učinio, svakim kilometrom koji je na sve načine i u svim smjerovima poduzeo, nalazio se sve dalje od mene. Ne strahujući od toga da ću izgubiti oca, ja sam ga prvi od sviju izgubio. I kad su mnogi od mojih prijatelja ostali bez očeva ili majki, bio sam im zavidan – želio sam da stari napokon zauvijek stane kako bih ga napokon mogao osjetiti, kako bih ga njegovim apsolutnim nestankom s ove Zemlje u isto vrijeme izgubio i dobio, i kako bih se ja napokon rodio, mali sin velikog oca. Jer ovako ga nikada nisam imao, niti sam zbog njega (barem zasad)istinski imao bilo koga drugoga. Jedini čovjek s kojim sam bio blizak postao je duh koji živi na međi života i smrti, i nikad se neće opredijeliti ni za što od navedenoga. Samo će nastaviti cupkati! I sada, dok ja ovo pišem, taj luđak cupka, cupka, cupka, cupka, u dubini duše sigurno i dalje nesiguran u uspjeh svoje misije, no ide nekako, gura nekako, cupkajući unedogled! I ovaj tekst će nestati, i ja ću uskoro nestati, i smak Zemlje će postati, a taj stari luđak negdje će u svemiru, izrezan iz svekolikoga postojanja, i dalje cupkati, i možda će se iz njega izroditi neki novi svijet. Ja uistinu mislim da je to moguće, no nikad to neću saznati jer će me u tom slučaju stari nadživjeti, i nadživjet će sve, jer nadam se da drugi neće biti toliko ludi da se u ime ljubavi odreknu života i zagrljaja. Postanu drugačija vrsta duhova od onih u koje su vjerovali…
No, s druge strane, možda će ipak i stari vrag, na isti način kao Zemlja, naposljetku nestati, jer u početku bijaše riječ, a sama riječ “nestajanje” sastoji se od “ne stajanja“, tako da je ona možda ipak dokaz neminovnog kraja – apsolutno svih i svega
Smrtna priča o besmrtnosti
Sjećam se, bio sam još uvijek prilično malen, otac mi je pričao o duhovima. Imao sam šest, sedam godina, a otac me je gladio po obrazu na mojem malom krevetu, govorio mi riječi pred san. Sjećam se, sjedio je, i činio se tako statičan i zamišljen naspram mojih razbacanih, bezbrižnih nožnih prstiju pod pokrivačem. Soba je bila tako topla da je zrak postao vidljiv, a moj se otac razvezao o duhovima još toplijim od nje, duhovima koji nisu bili ledeni već su se topili od miline. Sjećam se, prisjećao se kako su se držali u zagrljaju, on i moja, tada već pokojna, majka. Šapnuo mi je na uho…, rekao je: “Sine, ti se nikad nećeš bojati duhova jer ćeš znati da su oni ugrijani kao ljeto, i da se zauvijek žedni vječno ponavljaju kao ljeto”, misleći na zagrljaje. I još mi je šapnuo: “Zagrljaji su jedna od rijetkih, isključivo zajedničkih stvari na svijetu. Pogledaj, vidiš kako je smiješno kad samoga sebe grlim, izgleda kao da sam se zavezao!”, pa je, smijući se, počeo stezati svoje prste oko svojega vrata, pretvarajući se da ostaje bez zraka. U tom trenutku ja sam skočio na njega pokušavajući ga spasiti od vlastitih mu ruku, i mi smo se neko vrijeme škakljali, smijali i tukli, da bi me njegove ruke, naravno, zagrlile na kraju, a potom se i moje obavile oko njegovih pleća. “Vidiš…”, rekao je ubrzano dišući, “ove naše isprepletene ruke su ti duh, jedan veliki duh svih naših predaka. Što misliš? Kamo odlazi sva ta ljubav, nastala među ljudima otkad je svijeta i vijeka? Što misliš da se s njom događa!? Pa u nas ti ona ide, kamo bi drugamo išla, nego u naše ruke-duhove…” Ja sam u tom trenutku sigurno zijevnuo, ne sjećam se točno, a on je sigurno rekao, kao i mnogih drugih noći : „A sada, vrijeme je za spavanje! Daj da poljubim male, žedne duhove!“, pa mi je izljubio ruke i izašao iz sobe toliko tiho da mi se pričinilo da je prošao kroz zidove. Ja sam pak neko vrijeme u čudu promatrao svoje ruke, razmišljajući jesu li one doista duhovi (ili je duh možda ipak ovaj moj šašavi otac!) i mogu li s njima u tom slučaju razgovarati. Stoga sam uputio riječ objema (jer je otac rekao da su njih dvije jedino zajedno duh-zagrljaj)i čekao da mi nešto odgovore. Bile su sablasno bijele u toploj tami sobe, kao da se sama Mjesečina reinkarnirala u njihovim dlanovima, prepustivši našim voljenim precima samo cjevasti prostor prstiju… I dok je otac mirno spavao u svojem krevetu, uvjeren da se njegov sin nikad neće bojati duhova, ja sam vlastite ruke pokušavao pokopati pod pokrivač jer su mi u ostatku tijela izazivale jezu! Činilo mi se kao da su drugačije boje i mirisa od ostatka tijela. Činio sam sve da iz podzemnoga svijeta pokrivača ne pobjegnu van, u svijet živih! I tako su u toj neobičnoj igri doista protekla čitava tri sata prije no što sam utonuo u san. Ujutro su mi se, hvala Bogu, ponovno činile tople i pitome, poput mlijeka koje mi je otac donio u krevet…
“Otac na mojem krevetu” prva je “slika” koju pamtim i već je na njoj opsjednut smrću. To je uopće, jedno od rijetkih sjećanja na oca, urezano u moje pamćenje u obliku slike, jer će ga opsjednutost smrću odvesti daleko, daleko od slika. U narednim godinama neću imati prilike za smirene, statične slike sjećanja (osim gomile njegovih fotografija koje ću pak ja, baš zato, opsjednuto proizvoditi fotografskim aparatom), jer će otac otkriti vrlo jednostavnu, čarobnu formulu besmrtnosti. Ne iz sebičnih razloga, nego zato da mene ne ostavi sama! Jer na svijetu nisam imao niti bake niti djedove, niti ujne niti stričeve, već jedino tog šašavog oca, ipak dovoljno normalnog da od svijeta, koliko može, sakrije svoje, kako bi ih svijet nazvao – ludosti! Zato je uredio život tako da ima što manje prijatelja (čitaj: neprijatelja koji bi ga mogli špijunirati!), i da se što češće, skriven od svijeta, nalazi sam unutar četiri zida. I meni je (za moje vlastito dobro, jer ne želim valjda da mi otac ikad umre!) zabranio da doma dovodim prijatelje, i uopće da imam prijatelje, jer što je više ljudi oko nas, postoji veća opasnost da oca zauvijek odvedu od mene! I tako je i sin s vremenom postao čudak sličan ocu. Srasli smo u neobičan odnos, primjeren možda fetusima i maternicama, a ne pupčanom vrpcom već odvojenim očevima i sinovima. Negdje u primozgu, sve mi je to vrlo brzo postalo jasno, i tako je ostalo do dana današnjega… Oh, koliko sam puta zazivao svoju nikad upoznatu majku, uvjeren da bi sve bilo drugačije samo da je živa! Nikakva nam besmrtnost ne bi bila potrebna! No, stvari su krenule putem kojim su krenule, i drugačije nije moglo biti, osim onako kako je bilo.
A sve je počelo kad sam imao devet godina. Tri godine nakon priče o duhovima, otac me je svečano posjeo i objavio da je otkrio formulu besmrtnosti, odnosno da je samo odlučio primijeniti ono što su mnogi drugi već spoznali, činjenicu jasnu kao dan. Rekao je da još od majčine smrti intenzivno traži rješenje, jer ne želi da ja ikada ostanem sam na svijetu. Naš život će se od dana današnjega promijeniti i ja ću se kao i on tome morati prilagoditi. Jednoga ću dana i ja, ako poželim, na sebi moći primijeniti formulu besmrtnosti, no sada sam još premalen… Sada jedino moram pokušati upiti svaku crtu njegova lica jer više baš i neću imati priliku vidjeti ga ovako jasno. Ovo je zadnji puta da ga vidim u “stajaćem stanju”, ovako “statično-neuravnotežena”, odlučno je grmio, a ja sam upijao tu opipljivu sliku pred sobom kao da vidim duha, ili kao da mi je otac upravo objavio da odlazi na drugi svijet. Strahovito sam se prepao, gotovo da takav strah nisam osjetio nikad više u kasnijem životu! Poletio sam tati u naručje, a on me čvrsto zagrlio. Unutar zagrljaja upitao sam ga nisu li duhovi-zagrljaji uvijek statični i što će sad biti s njima… Rekao mi je da se ništa ne brinem, da će sve biti u redu jer on nikamo ne ide. Nas ćemo dvojica još dugo, dugo biti zajedno, no za velike je stvari u životu, a čak i za male, uvijek potrebna velika žrtva. Uplakan i ustrašen zaspao sam u njegovu zagrljaju, a ujutro, kad sam se probudio već ga nije bilo pored mene. Otišao sam u kuhinju i ondje ga našao kako ubrzano cupkajući, zamalo skačući s noge na nogu, uzima čvarke s tanjura. U prvom sam trenutku bio užasno sretan što mi je tata tako fora, pa sam smijući se kao blesava, zaigrana životinjica, u ludom veselju počeo cupkati s njim. “To ti je to, mali. Cijela filozofija (be)smrtnosti sakrivena je u samom gibanju. Moram se vječno što brže kretati, strujati kao slap, vrtjeti se kao Zemlja kako bih vječno postojao. Vrlo je jednostavno, ali to ti još nitko nikad nije pokušao, barem koliko ja znam… Pretpostavljam da nisu bili dovoljno hrabri, uvjereni da će uništiti kosti, kolabirati, ili što ja znam… Također, prije izuma kotača nije niti bilo moguće, jer i ljudsko biće koje se neprestano kreće mora spavati, zar ne? Zato ću ja odsad morati spavati u noćnim vlakovima, tako da ćeš noću biti sam kod kuće, no mi ne vjerujemo u ledene duhove, tako da nam to neće biti problem, je li tako?”, govorio mi je primajući me za ruku i vukući u visinu, gore prema plafonu i potom nebu. Ja sam prihvatio te njegove rečenice, iako ništa nisam razumio, pa čak niti ono što će me u školi uskoro učiti o gibanju. Kao što su se drugi naviknuli na očeve koji nose odijela, aktovke i kravate, ja sam se u tren oka naviknuo na činjenicu da imam oca koji se vječito nalazi u pokretu kako bi dosegao vječnost (i dalje malo skeptičan prema uspjehu svoje misije, jer nije bio siguran je li s kretanjem krenuo na vrijeme, smatrajući da je idealna godina za početak nezaustavljanja – dvadeset i peta, godina do koje se raste, odnosno, do koje se tijelo “kreće“ u visinu).. Kad čovjek razmisli, i nije neka velika razlika među tim nepodudarnim vrstama očeva… I moj je otac mene itekako umio prehraniti, jedino što je sad sav posao bio preselio kući kako ljudi ne bi vidjeli da se neprestano kreće i strpali ga u ludnicu pod dijagnozom “vječne kretnje“, a on, kako je lud, sigurno bi im odgovorio(rečenicom koju je meni svakodnevno ponavljao) da se i Zemlja neprestano kreće, i da smo svi mi u tom slučaju rezultat njenoga ludila, i da nas bez (toga) ludila ne bi niti bilo! He, he, znao sam zamišljati tu situaciju, i koliko god mi je s vremenom taj moj otac luđak sve više dizao živce, uvijek sam iznova uživao u toj pomisli. I sad uživam u njoj! Kao da me jedino ona oduvijek držala da ne skrenem s putanje normalnosti… I tako smo se mi, a osobito otac, s vremenom ustalili u tom vječno forsiranom pokretu. U vrtlogu u koji smo upali nije više bilo nijansi niti razlika, sve je bilo jedan veliki, monotoni TIK-TAK, iako vrijeme, ako ćemo se držati teorije mojega oca, za njega samoga nije prolazilo. Jer je njegovo fizičko stanje, naime, postalo više “tekuće” no “stajaće”. Neprestanim kretanjem, ekvivalentnim tečenju jednoga slapa, svoj je kruti, mesnati vanjski oklop, i svih onih njegovih pedeset i šest posto koji nisu voda, uvjerio da su i oni zapravo jedna od njenih molekula, odnosno da je on stopostotna voda – čisto, prozirno vrijeme. A vrijeme je, iako vječito vibrira i struji, kruto i neosjetljivo na bilo što, pa je s vremenom njemu sličan postao i moj otac. Jer, svi oni prekrasni tragovi koje vrijeme cijeli život ostavlja na nama, sve one bore na našim licima, samo su ogrebotine prstiju vremena kojima nas nikad ne uspijeva dohvatiti jer mu se uvijek, skliski kao ribe, izmigoljimo iz prstiju, osjetljivi na sve ono na što ono nije. I često mi se čini da smo mi proizvodi tog njegovog strujanja, njegove prekrasne vibracije s kojima ta glavna melodija praznog neba i nema neke veze.
U prvim godinama tatina gibanja još sam uvijek, barem u malim dozama, mogao razgovarati s njim, iako je i tad već bio duh onog čovjeka s kreveta mog djetinjstva koji mi priča o duhovima. U početku potrage za vječnosti on je čak i želio komunicirati, no ja sam bio taj koji bi vrlo često već nakon prve rečenice koju smo progovorili postao razdražljiv jer više nisam imao živaca za razgovor obgrljen vječnim ne stajanjem. Pa zar nije dovoljno kretati se riječima!? Zato sam ga, kad bih bio iznimno dobre volje, pokušavao izvući van u šetnju, budući je to bio jedini način da se osjećam kao da razgovaram s običnim čovjekom. Kod kuće je doista bilo nemoguće razgovarati s njim, naročito zato što on nije bio postojana Zemlja koja bi prakticirala samo jednu vrstu vrtnje, već je bio običan čovjek, očito nedorastao vječnoj kretnji, te je neprestano mijenjao način svoga izričaja! Koliko je to tek bilo nepodnošljivo! Malo je cupkao, malo skakao, malo cupkao na jednoj nozi, malo na drugoj, malo se poput psa vrtio u krug, malo se (za kontemplaciju) vrtio oko svoje osi, i tako dalje! Ah, koliko sam ga puta pokušavao uvjeriti da stane, iznoseći mu primjer Zemlje koja se kreće, a ipak stoji, što on nikada neće uspjeti postići jer je čovjek, mali, glupi čovjek! Također, uvjeravao sam ga da se Zemlja nijemo muči kako bismo mi mogli u miru živjeti na njoj, ponekad stati, ponekad se kretati te za razliku od nje – razgovarati! Ona nema potrebe razgovarati. Ova njegova ideja u potpunosti remeti prirodni ciklus! Uskoro se malo čak i uvrijedio na mene, uz veseli komentar da i besmrtnost remeti prirodni ciklus te da mu ti moji “antiargumenti” samo idu na vrtnju! To su bili zadnji izdisaji naše komunikacije jer je s vremenom otac doista prešao u drugo stanje. I ja sam odustao od ljutnje pokušavajući ga uvjeriti da se kreće rukama i glavom, a da noge malo oslobodi, da ne bude takav rob samozadanih pravila! No, ni da čuje. Jer me više doista nije čuo. Samo se kretao i hranio, kretao i hranio, kretao i hranio…, moj otac neka nova, neobična vrsta organizma… Jednom sam ga čak oborio na tlo, stišćući ga čvrsto u zagrljaj, no on je, kad sam ga pustio, samo bez riječi ustao i vratio u pokret. Stoga sam odustao od nasilnih, fizičkih mjera, i počeo ga mahnito fotografirati kako bih ga zaustavio. Paradoksalno, činilo mi se da mu fotografije vraćaju mir, život i dušu. Dok bi ih promatrao, one u meni nisu budile nostalgiju za prošlim vremenima kao u drugim ljudima, niti su mi prizivale prošle, sad nestvarne trenutke. Ne, one su u meni budile osjećaj stvarnosti i vjere u budućnost. Vjere da doista i stvarnost može biti onakva kakva je na fotografiji. Za mene stvarnost zapravo i jest bila ta fotografija. Nevjerojatno, ali meni je moj otac jedino na fotografijama bio stvaran. Mogao sam u miru razgovarati s njim. Mogao sam ga promatrati u miru. Bio je kao svi ostali očevi. Mogao sam strahovati za njega… Jer, od ove njegove vječne kretnje i meni se vrtjelo u glavi, polako sam i ja počeo vjerovati da on nikada neće umrijeti. Moj fotografski aparat vraćao me u stvarnost, a i bio je jedini s kojim sam mogao podijeliti istinu. Ljudskim bićima, u početku đacima iz škole, potom kolegama s posla, nisam mogao reći da moj otac cijele dane, već godinama cupka, i da se zajedno s pijancima i pijanim studentima noću valja po autobusima i vlakovima. Ne mogu reći kolegama: „Znate, to je jedna od onih protuha koju znate s noćne ceste.“ Ne zato što mi je neugodno, nego zato što i dan danas znam da još uvijek postoji šansa da je stari ipak u pravu! I dan danas zamalo da vjerujem u to. Tko sam ja da remetim njegovo životno djelo, ili možda dosad najveće otkriće na svijetu? Samo njegov sin, koji niti će postati vječan, nit će imati život. Sin, koji će imati samo ludog oca u životu, ili možda oca genijalca? Jer činjenica jest da stari sad već ima devedeset godina, i da je u iznimno dobroj formi, boljoj formi od mene, jer se i dalje neprestano kreće, a koji starčić od devedeset to može? Također, njegovo lice ima vrlo malo bora, nekad mi se čini da se bore kao na površini vode pojave pa nestanu (što potvrđuju i moje fotografije), što sve zajedno potvrđuje teoriju o kojoj sam govorio, odnosno da je stari postao čisto, prozirno vrijeme. Tijelo mu je i dalje ovdje, iako je toliko sitno, da se jedva vidi dok se kreće, zamalo tanko poput fotografija koje ga prikazuju. Mala usta koja više ne otvara djeluju kao da su prerasla udove… Već godinama stari više uopće ne govori, jezik je sigurno zaboravio, a kad bi pokušao govoriti taj bi govor vjerojatno zvučao nerazumljivo, ubrzano kao kad na videorekorderu pritisneš “forward“ dok film teče… Neobično, od trenutka kad je moj otac zbog mene odlučio postati besmrtan, svakim glasom koji je ispustio, svakom kretnjom koju je učinio, svakim kilometrom koji je na sve načine i u svim smjerovima poduzeo, nalazio se sve dalje od mene. Ne strahujući od toga da ću izgubiti oca, ja sam ga prvi od sviju izgubio. I kad su mnogi od mojih prijatelja ostali bez očeva ili majki, bio sam im zavidan – želio sam da stari napokon zauvijek stane kako bih ga napokon mogao osjetiti, kako bih ga njegovim apsolutnim nestankom s ove Zemlje u isto vrijeme izgubio i dobio, i kako bih se ja napokon rodio, mali sin velikog oca. Jer ovako ga nikada nisam imao, niti sam zbog njega (barem zasad)istinski imao bilo koga drugoga. Jedini čovjek s kojim sam bio blizak postao je duh koji živi na međi života i smrti, i nikad se neće opredijeliti ni za što od navedenoga. Samo će nastaviti cupkati! I sada, dok ja ovo pišem, taj luđak cupka, cupka, cupka, cupka, u dubini duše sigurno i dalje nesiguran u uspjeh svoje misije, no ide nekako, gura nekako, cupkajući unedogled! I ovaj tekst će nestati, i ja ću uskoro nestati, i smak Zemlje će postati, a taj stari luđak negdje će u svemiru, izrezan iz svekolikoga postojanja, i dalje cupkati, i možda će se iz njega izroditi neki novi svijet. Ja uistinu mislim da je to moguće, no nikad to neću saznati jer će me u tom slučaju stari nadživjeti, i nadživjet će sve, jer nadam se da drugi neće biti toliko ludi da se u ime ljubavi odreknu života i zagrljaja. Postanu drugačija vrsta duhova od onih u koje su vjerovali…
No, s druge strane, možda će ipak i stari vrag, na isti način kao Zemlja, naposljetku nestati, jer u početku bijaše riječ, a sama riječ “nestajanje” sastoji se od “ne stajanja“, tako da je ona možda ipak dokaz neminovnog kraja – apsolutno svih i svega