Poslije nesretnoga mladića ostao je samo tanušan, uzak tefter. Na njemu je kaligrafski pisalo Fra Dominik Lovrenović – Stihovi. Baštinik papira i uspomena došao je do njega dugo nakon što se je fra Dominikova sudbina ispunila, one noći pod starim jajačkim krovom kada mu se amidža otvorio i predao priče i papire. (E, moj Jablanoviću, beli si Jablanović! Dobro pamtiš, pa, evo pamti i za mene!) Stihovi bili su potpuno prazni i suhi, srednjoškolska ljubavna lirika na ah i oh, bez ijedne greške i bez ijednoga živa mjesta. Ni nalik na fra Dominikovu sudbinu.
Nakon ređenja, fra Dominik i fra Miroslav našli su se zajedno u samostanu na Petrićevcu kod Banje Luke. I odmah zaboravili jedan na drugoga. Fra Miroslav se predao uzbuđenju vremena i događaja, a fra Dominik, zasanjan i zatravljen, sve pažljivije i sa sve većom jezom osluškivao trnce i drhtaje koji su nailazili iz nepoznatih prostora nutrine. Rat gotovo da ga nije ni doticao: gledao je a nije vidio, slušao je a nije čuo.
Sa zimom i sa snijegom još više je ušao u se, još više se izmaknuo svijetu. Drugi su ga ostavili na miru, odjedanput svi zabavljeni nekim većim brigama i prečim poslovima. Samo je fra Miroslav katkad znao zapeti za njega, s nekim nerazumljivim zahtjevima i prijedlozima. Ali, sve kao šaleći se i žureći, usput… S tim čovjekom Dominiku je i inače bilo teško. Znali su se odmalena, odrasli su zajedno, ali ga se oduvijek bojao: lakoće s kojom je izgovarao teške i strašne riječi, nečiste čulnosti što se prosto presipala s njegovih mesnatih, izvraćenih usana, nikad suhih…
Za vrijeme zajedničkih objeda, sve kraćih i sve uzrujanijih, vidio je da se gvardijan sve češće prepire s fra Miroslavom, oštro a ispod glasa, a da ostali fratri s njime više i ne govore bez velike potrebe. No sve je to prolazilo kraj njega kao tuđe…
Sve do onoga jutra.
Iza sna su ga, odjednom, trgnule psovke, strašna vika, tutanj koraka, mislio je da se kuća prolama. Čuo je gvardijanove teške kletve i fra Miroslavljeve psovke, i još se nije bio ni pribrao, kad je ovaj grunuo u njegovu sobu. Mahao je rukama, vikao, na licu mu je bio čas smijeh, čas neki opaki sijev, požurivao ga – da se oblači, da se spremi, da se konačno nađe jedan pravi… Bio je bez habita, u civilu, u čizmama, za pojasom mu je virila drška revolvera, iznad Dominikove glave mlatarao je golemim nožem i počeo mu ga gurati u ruku.
Dominik je tada doživio napad i slom od kojega se oporaviti neće nikada, a fra Miroslav otišao u svoj krvavi pohod. Za tri dana već u Sarajevu fra Anđeo, provincijal bosanski, hitnim dekretom zabranio mu je povratak u bilo koji samostan i pokrenuo njegovo izopćenje iz Reda. Iz Bosne ga je nestalo i u njoj više nikada nije viđen. Fra Dominik je legao u postelju, danima je njegovo stanje ličilo na agoniju, a kada se kako-tako oporavio, fratri su shvatili da od njega nema ništa. Izgledao je kao strašilo, gotovo da je prestao govoriti, samo je povremeno nešto izmumljavao. Bio je miran i pitom, samo se strašno uznemirivao na svaku buku, galamu, glasan smijeh. Opremili su ga kući, u Jajce, nesretnoj materi na brigu i njegu.
Tako su mu, s mirom, prošli zadnji dani rata. Mati je bdjela nad njime, crkva je bila odmah tu, preko puta, moglo se je do nje i kroz bašču ako baš treba, sve je bilo mirno, tiho, svoje.
Ali, nakon oslobođenja grad je naglo i opasno oživio. Ispunio se novim ljudima, novim riječima, novim zvukovima. Sa svih strana odzvanjali su pozivi, pojačani uličnim razglasom, objašnjenja, naređenja, pa gromoglasne neke pjesme i svirka.. Na igrankama, u kavanama, na ulici pojavljivali su se oficiri – mladi, utegnuti, s pištoljima o pasu. Svijet je bio njihov, oni su driješili i vezivali.
Dominik je venuo u kući, u sobi, iza zatvorena prozora. Mati ga je pazila k’o što se pazi kućno cvijeće, bosiljak! Prošli su prvi dani oslobođenja. Prošla cika, pucnjava, život se počeo smirivati, pa se mati ponadala da bi dite moglo izaći iz kuće, među ljude, bar do crkve i natrag.
I, eto toga Dominikova dana!
Izlazi s materom iz crkve, s nedjeljne mise, hodaju polako, osjeća blagu prazninu i vrtoglavicu, tanak i visok, u tamnome habitu, čini mu se da mu je glava visoko iznad zemlje, čak iznad tijela, kao da odozgor odnekud gleda na sve, i na sebe sama. A onda najedanput u taj mir, u tu lijepu sporost provali neobuzdani čopor dječurlije, sjuriše se iz pokrajnjega sokaka, ugledaše fra Dominika onako nestvarnoga i ranjivoga, i nepogrešivo okrenuše na njega svu urnebesnu rugalačku energiju, skačući oko njega, urlajući, dižući prašinu. Dominik poče uzmicati, zatvarati oči rukama, podlakticama, čas jednom, čas drugom, ali na koju god stranu da krene, krug se zatvori, a vika pojača. Izbezumljen, on poče grabiti kamenje s puta i bacati spram djece. Pogodi slučajno jedno u butinu, ono se poče derati i plakati. Ostala malo ušutješe i ustuknuše, fra Dominik krenu izvan toga prokletoga kruga, majka sva usplahirena za njim. Odjedanput prolomi se strahovita zapovijed:
– Stoj! Ne mrdaj! Pucat ću!
Dominik se okrenu: na deset koraka pred njim stoji golem oficir u visokim čizmama s revolverom u ruci, koji nastavlja vikati:
– Bagro popovska i ustaška, pa zar na djecu…
Taj revolver i te čizme ispuniše Dominika nekom neizdrživom bolju. Sav se napregnu i zategnu, i zamahnu rukom u kojoj je još bio kamen veličine šake. No, taj se zamah još čestito ni ne rodi, kad prasnuše pucnji – jedan, pa drugi, pa još jedan za njima. Fra Dominik se skupi po prašini, na putu pred crkvom, mati po njemu ridajući, svijet se razbježa, a i ona dječurlija se nekuda rasuše. Oficir vrati revolver na mjesto, popogleda okolo, i ode službenim korakom, pisati izvještaj.
(1995)
(fakti I)
Fra Dominik (Viktor) Lovrenović (Jajce, 1913 – Jajce, 1950). Službu je započeo kao mladi kapelan 1938. u franjevačkom samostanu na Petrićevcu kraj Banje Luke, a život je završio ustrijeljen nasred ulice u svomu Jajcu 1950. Između ta dva datuma stao je jedan kratak život, obilježen strašnim pečatom. Na Petrićevcu fra Dominik je služio zajedno sa svojim sugrađaninom i vršnjakom, fra Tomislavom Filipovićem; tamo su bili zajedno i u veljači 1942, onda kada je fra Tomislava pokrenula mračna kainovska krv, i on se otisnuo u krvave pohode s ustašama po nekim srpskim selima u banjalučkom i prijedorskom kraju. Na svoje sam uši slušao od jajačkih tetaka i rodica tu priču. Filipović se vraćao sve žešći, zakrvavljenih očiju, i stalno napastovao fra Dominika: moraš s nama… Jednom mu je, tako, nazor pokušao ugurati u ruku golem krvav nož. Dominik se počeo tresti, pao na pod, pjena mu je udarila na usta, i – nikad se više nije oporavio. Njegov mračni drug, izbačen iz Bosne Srebrene i iz Reda, otišao je dalje u svoju zločinačku slavu, a fra Dominika je padavica sve više mučila i strašno izobličavala. Oslobođen od aktivne službe, boravio je kod majke u Varošu, starome srednjovjekovnom jajačkom podgrađu. Poslije rata pokušali su s liječenjem u Vrapču, ali nije bilo pomoći. Jednoga dana 1950. išao je s majkom Mandom iz crkve. Onako visok i mršav, kao prikaza u habitu, izgubljena pogleda, izazvao je zločestu maštu ulične dječurlije, koja ga je počela gađati kamenjem. Sagnuo se da dohvati nešto čime bi uzvratio. U tom trenutku naišao je mlad oficir Titove pobjedničke vojske, “neki musliman Šabić iz Ključa”. Repetirao je svoj pištolj i ubio fra Dominika na mjestu. Nije bilo nikakve istrage ni suđenja – majka i sva rodbina oprostili su ubojici.
Kroza sve obiteljske brodolome, ondašnje i skorašnje, preživjelo je nekoliko listića bilježnice u koju je fra Dominik zapisivao svoje stihove, a sačuvana je jedna njegova fotografija iz mladih dana: dječak na prijelazu u adolescenciju, krupne oči pune nekakve nejasne panike, guste i duge obrve, široke, lijepo srezane usne. Stihovi naivni, diletantski, bez vrijednosti, ali, kad se malo bolje zagledaš, kroz njih se stalno provlači motiv nekakvog neizrecivog straha: Ja se bojim / Tamnih sjena, / Što se kriju / Ispred zjena. // Kad u noći / Gdjegod stojim, / Sve me straši, / Sve se bojim. / Jer predamnom lete / Neke čudne, tamne / Silhuete. // I poput srne / Kroz poljane ravne / Sve ih više grne.
(fakti II)
U leksikonu Tko je tko u NDH (Zagreb 1997) nalazimo nekoliko sistematiziranih podataka o Tomislavu Filipoviću – Miroslavu Majstoroviću. Rođen u Jajcu 4. VI 1915, pogubljen u Zagrebu 1945. Gimnaziju završio kod franjevaca u Visokom. U franjevački novicijat stupio u lipnju 1932. u Livnu i tom prigodom dobio ime fra Tomislav, pod kojim je poznat do srpnja 1942. Nakon završena novicijata položio prve zavjete 30. VI 1933; nastavio gimnaziju i nakon velike mature započeo studij filozofije i teologije u Sarajevu. Za svećenika zaređen u rujnu 1939. Posljednju godinu studija 1939/40. proveo je u Kraljevoj Sutjesci, a sredinom 1940. došao za kapelana na Petrićevac kraj Banje Luke. Povezuje se s Viktorom Gutićem i pristupa ustaškom pokretu. Nakon proglašenja NDH počeo je djelovati kao samozvani vojni kapelan, bez dopuštenja svog provincijala i banjalučkog biskupa. Zbog neposluha i svojevoljne veze s ustašama napisan mu je premještajni dekret u siječnju 1942, da ide u Ramu, na što se on oglušuje. Kao dušobrižnik 2. poglavnikove tjelesne bojne sudjelovao u napadu na sela Drakulić, Motike i Šargovac i zločinu nad pravoslavnim stanovništvom u veljači 1942. Koncem veljače odlazi u Zagreb, završava u istražnom zatvoru zbog tih zločina 2. poglavnikove tjelesne bojne. Nakon puštanja Vjekoslav Luburić ga u lipnju1942. šalje u Jasenovac za jednog od zapovjednika logora, gdje se predstavlja prezimenom Majstorović. U međuvremenu ga je papinski legat Giuseppe Marcone suspendirao i upućen je zahtjev Upravi Reda i Svetoj Stolici za njegovo isključenje. Zahtjev je usvojen te je Filipović isključen iz franjevačkog reda 10. VII 1942, kada gubi i pravo na ime fra Tomislav. Koncem listopada 1942. premješten je iz Jasenovca u Staru Gradišku za zapovjednika logora i tamo ostaje do sredine ožujka 1943. U tim su logorima ubijeni deseci tisuća ljudi; prema raznim izvorima smatra ga se izravnim sudionikom u tim zločinima. U ožujku 1943. upućen u Mostar, u činu satnika pod prezimenom Karlović, za operativnog pobočnika pukovniku Franji Šimiću. U prosincu 1943. vraća se u Zagreb na raspolaganje zapovjedništvu Ustaške obrane. U travnju 1944. dobiva čin ustaškog bojnika i odlazi u Liku za pobočnika zapovjednika 4. ustaškog zdruga. U rujnu 1944. premješten je za zapovjednika Kozarskog područja, gdje ostaje do početka 1945. kada je zadužen za vođenje izvještajne službe u istočnoj Bosni. Početkom svibnja 1945. povlači se u Austriju i predaje Britancima koji ga odmah izručuju jugoslavenskim vlastima. Osuđen na smrt u Zagrebu 29. VI 1945.
(fakti III)
Kada je u lipnju 2003. godine papa Ivan Pavao II posjetio Banju Luku, ponovo je u srpskim medijima podgrijana mračna storija o Filipoviću-Majstoroviću, uz umjesno podsjećanje na ustaške zločine ali i uz ponavljanje uvriježenih a netačnih podataka. Na to je uredništvo franjevačke revije Svjetlo riječi po prvi put objavilo nekoliko izvornih dokumenata, iz kojih se može precizno rekonstruirati Filipovićeva uloga u tim zločinima. Objavio sam tada u novinama (Feral Tribune, Split, 28. 6. 2003) članak, u kojemu sam pisao o povijesnoj važnosti tih dokumenata i podcrtao u njima jedan moment: u tim izjavama, zapisnicima, dopisima, odlukam i osobnim pismima može se u puno kompleksnijemu svjetlu sagledati što se i kako se doista događalo – i u pokolju Srba Drakulića, Motika i Šargovca u veljači 1942, i sa samim fra Tomislavom Filipovićem. Tu je i njegova vlastoručno potpisana izjava, koju je dao istražnim organima Pavelićeva UNS-a u istrazi što su ju povodom pokolja ultimativno tražili Nijemci, tu je i prepiska između Sarajeva i Vatikana o njegovu izgonu iz reda i Crkve, tu je i objašnjenje kako su ga ustaše sklonili u Jasenovac, jer tamo Nijemci nisu mogli zalaziti. No, meni je među tim dokumentima najzanimljivije pismo, što ga već ostarjeli banjalučki župnik Branko Župančić piše 1981. godine gvardijanu samostana na Petrićevcu fra Stanku Buzuku, koji ga moli da napismeno ispriča svoj susret s Filipovićem-Majstorovićem u logoru Stara Gradiška. (Tamo ga je, prisjećam se, sreo i opisao Ilija Jakovljević.)
Župančića sam upoznao kao student ranih šezdesetih, kada je došao u nas na župu, s glasom nesvršenogaa rimskog doktora crkvenoga prava i dugogodišnjega komunističkog robijaša. Bio je čeljade razgovora i ljubitelj književnosti, ali i pravi čovjek starinske vojujuće Crkve. Brzo smo se razišli, između ostaloga na Krleži a naročito na Marinkovićevoj Gloriji. Za njega je to bila strašna blasfemija, i ništa drugo. Sada, dok čitam njegovo pismo fra Stanku, desetljećima nakon našega posljednjega susreta, i godinama nakon Župančićeve smrti, najedanput otkrivam čovjeka umnijega, fleksibilnijega i toplijega nego u mojim već okamenjenim predodžbama.
Piše Župančić kako je kao bosanskogradiški župnik jedanput bio zovnut da u logoru Stara Gradiška obavi pokop nekog ustaškog poručnika što je umro od sušice. Prepao se, kaže, jer je već prije dojavljivao crkvenim vlastima u Zagreb da se u tom logoru “svašta radi”, pa je sad pomislio da su ga provalili i da ga hoće na prijevaru dobiti u logor. No, tamo se doista radilo o sprovodu. Dok je prolazio logorom, spazio je Filipovića, kojega je još djetetom poznavao, navraćajući u njegovu roditeljsku kuću u Jajcu. Zazvao sam ga, kaže Župančić, a on me je unezvijereno prekinuo, i rekao: ovdje se zovem Miroslav Majstorović, nitko ne zna moje pravo ime. Sjeli su u neku praznu sobu, i on mu je ispričao svoju verziju događaja u Drakuliću. Tu dolazi ono najjezivije, što Župančić nekim običnim a jakim darom uspijeva sjajno ispričati. Filipović-Majstorović mu se zakune da tamo, u Drakuliću, nije nikoga ubio, a onda dodaje da je “prvi put zaklao u Jasenovcu”. Slijedi pregnantan opis neke pobune i njezina ugušenja u krvi. Tada je, kaže Župančić, “uzeo nož i htio mi pokazati kako je zaklao. Priznajem, da sam premro i jedva čekao da živ iziđem iz logora” – završava pisac pisma, a čitatelja zadužuje jednim silno sugestivnim, uznemirujućim krokijem tipa, u kojemu očevidno gori opaka psihopatologija.
Tako je, dakle, ako ništa drugo, nakana ostarjeloga pape Wojtyłe da svoje stotinuprvo globtrotersko putovanje obavi u Banjoj Luci, pokrenula i izmamila na svjetlo dana mučnu temu Filipović-Majstorović na dosad najkorisniji način.
Revolver i čizme
(priča)
Poslije nesretnoga mladića ostao je samo tanušan, uzak tefter. Na njemu je kaligrafski pisalo Fra Dominik Lovrenović – Stihovi. Baštinik papira i uspomena došao je do njega dugo nakon što se je fra Dominikova sudbina ispunila, one noći pod starim jajačkim krovom kada mu se amidža otvorio i predao priče i papire. (E, moj Jablanoviću, beli si Jablanović! Dobro pamtiš, pa, evo pamti i za mene!) Stihovi bili su potpuno prazni i suhi, srednjoškolska ljubavna lirika na ah i oh, bez ijedne greške i bez ijednoga živa mjesta. Ni nalik na fra Dominikovu sudbinu.
Nakon ređenja, fra Dominik i fra Miroslav našli su se zajedno u samostanu na Petrićevcu kod Banje Luke. I odmah zaboravili jedan na drugoga. Fra Miroslav se predao uzbuđenju vremena i događaja, a fra Dominik, zasanjan i zatravljen, sve pažljivije i sa sve većom jezom osluškivao trnce i drhtaje koji su nailazili iz nepoznatih prostora nutrine. Rat gotovo da ga nije ni doticao: gledao je a nije vidio, slušao je a nije čuo.
Sa zimom i sa snijegom još više je ušao u se, još više se izmaknuo svijetu. Drugi su ga ostavili na miru, odjedanput svi zabavljeni nekim većim brigama i prečim poslovima. Samo je fra Miroslav katkad znao zapeti za njega, s nekim nerazumljivim zahtjevima i prijedlozima. Ali, sve kao šaleći se i žureći, usput… S tim čovjekom Dominiku je i inače bilo teško. Znali su se odmalena, odrasli su zajedno, ali ga se oduvijek bojao: lakoće s kojom je izgovarao teške i strašne riječi, nečiste čulnosti što se prosto presipala s njegovih mesnatih, izvraćenih usana, nikad suhih…
Za vrijeme zajedničkih objeda, sve kraćih i sve uzrujanijih, vidio je da se gvardijan sve češće prepire s fra Miroslavom, oštro a ispod glasa, a da ostali fratri s njime više i ne govore bez velike potrebe. No sve je to prolazilo kraj njega kao tuđe…
Sve do onoga jutra.
Iza sna su ga, odjednom, trgnule psovke, strašna vika, tutanj koraka, mislio je da se kuća prolama. Čuo je gvardijanove teške kletve i fra Miroslavljeve psovke, i još se nije bio ni pribrao, kad je ovaj grunuo u njegovu sobu. Mahao je rukama, vikao, na licu mu je bio čas smijeh, čas neki opaki sijev, požurivao ga – da se oblači, da se spremi, da se konačno nađe jedan pravi… Bio je bez habita, u civilu, u čizmama, za pojasom mu je virila drška revolvera, iznad Dominikove glave mlatarao je golemim nožem i počeo mu ga gurati u ruku.
Dominik je tada doživio napad i slom od kojega se oporaviti neće nikada, a fra Miroslav otišao u svoj krvavi pohod. Za tri dana već u Sarajevu fra Anđeo, provincijal bosanski, hitnim dekretom zabranio mu je povratak u bilo koji samostan i pokrenuo njegovo izopćenje iz Reda. Iz Bosne ga je nestalo i u njoj više nikada nije viđen. Fra Dominik je legao u postelju, danima je njegovo stanje ličilo na agoniju, a kada se kako-tako oporavio, fratri su shvatili da od njega nema ništa. Izgledao je kao strašilo, gotovo da je prestao govoriti, samo je povremeno nešto izmumljavao. Bio je miran i pitom, samo se strašno uznemirivao na svaku buku, galamu, glasan smijeh. Opremili su ga kući, u Jajce, nesretnoj materi na brigu i njegu.
Tako su mu, s mirom, prošli zadnji dani rata. Mati je bdjela nad njime, crkva je bila odmah tu, preko puta, moglo se je do nje i kroz bašču ako baš treba, sve je bilo mirno, tiho, svoje.
Ali, nakon oslobođenja grad je naglo i opasno oživio. Ispunio se novim ljudima, novim riječima, novim zvukovima. Sa svih strana odzvanjali su pozivi, pojačani uličnim razglasom, objašnjenja, naređenja, pa gromoglasne neke pjesme i svirka.. Na igrankama, u kavanama, na ulici pojavljivali su se oficiri – mladi, utegnuti, s pištoljima o pasu. Svijet je bio njihov, oni su driješili i vezivali.
Dominik je venuo u kući, u sobi, iza zatvorena prozora. Mati ga je pazila k’o što se pazi kućno cvijeće, bosiljak! Prošli su prvi dani oslobođenja. Prošla cika, pucnjava, život se počeo smirivati, pa se mati ponadala da bi dite moglo izaći iz kuće, među ljude, bar do crkve i natrag.
I, eto toga Dominikova dana!
Izlazi s materom iz crkve, s nedjeljne mise, hodaju polako, osjeća blagu prazninu i vrtoglavicu, tanak i visok, u tamnome habitu, čini mu se da mu je glava visoko iznad zemlje, čak iznad tijela, kao da odozgor odnekud gleda na sve, i na sebe sama. A onda najedanput u taj mir, u tu lijepu sporost provali neobuzdani čopor dječurlije, sjuriše se iz pokrajnjega sokaka, ugledaše fra Dominika onako nestvarnoga i ranjivoga, i nepogrešivo okrenuše na njega svu urnebesnu rugalačku energiju, skačući oko njega, urlajući, dižući prašinu. Dominik poče uzmicati, zatvarati oči rukama, podlakticama, čas jednom, čas drugom, ali na koju god stranu da krene, krug se zatvori, a vika pojača. Izbezumljen, on poče grabiti kamenje s puta i bacati spram djece. Pogodi slučajno jedno u butinu, ono se poče derati i plakati. Ostala malo ušutješe i ustuknuše, fra Dominik krenu izvan toga prokletoga kruga, majka sva usplahirena za njim. Odjedanput prolomi se strahovita zapovijed:
– Stoj! Ne mrdaj! Pucat ću!
Dominik se okrenu: na deset koraka pred njim stoji golem oficir u visokim čizmama s revolverom u ruci, koji nastavlja vikati:
– Bagro popovska i ustaška, pa zar na djecu…
Taj revolver i te čizme ispuniše Dominika nekom neizdrživom bolju. Sav se napregnu i zategnu, i zamahnu rukom u kojoj je još bio kamen veličine šake. No, taj se zamah još čestito ni ne rodi, kad prasnuše pucnji – jedan, pa drugi, pa još jedan za njima. Fra Dominik se skupi po prašini, na putu pred crkvom, mati po njemu ridajući, svijet se razbježa, a i ona dječurlija se nekuda rasuše. Oficir vrati revolver na mjesto, popogleda okolo, i ode službenim korakom, pisati izvještaj.
(1995)
(fakti I)
Fra Dominik (Viktor) Lovrenović (Jajce, 1913 – Jajce, 1950). Službu je započeo kao mladi kapelan 1938. u franjevačkom samostanu na Petrićevcu kraj Banje Luke, a život je završio ustrijeljen nasred ulice u svomu Jajcu 1950. Između ta dva datuma stao je jedan kratak život, obilježen strašnim pečatom. Na Petrićevcu fra Dominik je služio zajedno sa svojim sugrađaninom i vršnjakom, fra Tomislavom Filipovićem; tamo su bili zajedno i u veljači 1942, onda kada je fra Tomislava pokrenula mračna kainovska krv, i on se otisnuo u krvave pohode s ustašama po nekim srpskim selima u banjalučkom i prijedorskom kraju. Na svoje sam uši slušao od jajačkih tetaka i rodica tu priču. Filipović se vraćao sve žešći, zakrvavljenih očiju, i stalno napastovao fra Dominika: moraš s nama… Jednom mu je, tako, nazor pokušao ugurati u ruku golem krvav nož. Dominik se počeo tresti, pao na pod, pjena mu je udarila na usta, i – nikad se više nije oporavio. Njegov mračni drug, izbačen iz Bosne Srebrene i iz Reda, otišao je dalje u svoju zločinačku slavu, a fra Dominika je padavica sve više mučila i strašno izobličavala. Oslobođen od aktivne službe, boravio je kod majke u Varošu, starome srednjovjekovnom jajačkom podgrađu. Poslije rata pokušali su s liječenjem u Vrapču, ali nije bilo pomoći. Jednoga dana 1950. išao je s majkom Mandom iz crkve. Onako visok i mršav, kao prikaza u habitu, izgubljena pogleda, izazvao je zločestu maštu ulične dječurlije, koja ga je počela gađati kamenjem. Sagnuo se da dohvati nešto čime bi uzvratio. U tom trenutku naišao je mlad oficir Titove pobjedničke vojske, “neki musliman Šabić iz Ključa”. Repetirao je svoj pištolj i ubio fra Dominika na mjestu. Nije bilo nikakve istrage ni suđenja – majka i sva rodbina oprostili su ubojici.
Kroza sve obiteljske brodolome, ondašnje i skorašnje, preživjelo je nekoliko listića bilježnice u koju je fra Dominik zapisivao svoje stihove, a sačuvana je jedna njegova fotografija iz mladih dana: dječak na prijelazu u adolescenciju, krupne oči pune nekakve nejasne panike, guste i duge obrve, široke, lijepo srezane usne. Stihovi naivni, diletantski, bez vrijednosti, ali, kad se malo bolje zagledaš, kroz njih se stalno provlači motiv nekakvog neizrecivog straha: Ja se bojim / Tamnih sjena, / Što se kriju / Ispred zjena. // Kad u noći / Gdjegod stojim, / Sve me straši, / Sve se bojim. / Jer predamnom lete / Neke čudne, tamne / Silhuete. // I poput srne / Kroz poljane ravne / Sve ih više grne.
(fakti II)
U leksikonu Tko je tko u NDH (Zagreb 1997) nalazimo nekoliko sistematiziranih podataka o Tomislavu Filipoviću – Miroslavu Majstoroviću. Rođen u Jajcu 4. VI 1915, pogubljen u Zagrebu 1945. Gimnaziju završio kod franjevaca u Visokom. U franjevački novicijat stupio u lipnju 1932. u Livnu i tom prigodom dobio ime fra Tomislav, pod kojim je poznat do srpnja 1942. Nakon završena novicijata položio prve zavjete 30. VI 1933; nastavio gimnaziju i nakon velike mature započeo studij filozofije i teologije u Sarajevu. Za svećenika zaređen u rujnu 1939. Posljednju godinu studija 1939/40. proveo je u Kraljevoj Sutjesci, a sredinom 1940. došao za kapelana na Petrićevac kraj Banje Luke. Povezuje se s Viktorom Gutićem i pristupa ustaškom pokretu. Nakon proglašenja NDH počeo je djelovati kao samozvani vojni kapelan, bez dopuštenja svog provincijala i banjalučkog biskupa. Zbog neposluha i svojevoljne veze s ustašama napisan mu je premještajni dekret u siječnju 1942, da ide u Ramu, na što se on oglušuje. Kao dušobrižnik 2. poglavnikove tjelesne bojne sudjelovao u napadu na sela Drakulić, Motike i Šargovac i zločinu nad pravoslavnim stanovništvom u veljači 1942. Koncem veljače odlazi u Zagreb, završava u istražnom zatvoru zbog tih zločina 2. poglavnikove tjelesne bojne. Nakon puštanja Vjekoslav Luburić ga u lipnju1942. šalje u Jasenovac za jednog od zapovjednika logora, gdje se predstavlja prezimenom Majstorović. U međuvremenu ga je papinski legat Giuseppe Marcone suspendirao i upućen je zahtjev Upravi Reda i Svetoj Stolici za njegovo isključenje. Zahtjev je usvojen te je Filipović isključen iz franjevačkog reda 10. VII 1942, kada gubi i pravo na ime fra Tomislav. Koncem listopada 1942. premješten je iz Jasenovca u Staru Gradišku za zapovjednika logora i tamo ostaje do sredine ožujka 1943. U tim su logorima ubijeni deseci tisuća ljudi; prema raznim izvorima smatra ga se izravnim sudionikom u tim zločinima. U ožujku 1943. upućen u Mostar, u činu satnika pod prezimenom Karlović, za operativnog pobočnika pukovniku Franji Šimiću. U prosincu 1943. vraća se u Zagreb na raspolaganje zapovjedništvu Ustaške obrane. U travnju 1944. dobiva čin ustaškog bojnika i odlazi u Liku za pobočnika zapovjednika 4. ustaškog zdruga. U rujnu 1944. premješten je za zapovjednika Kozarskog područja, gdje ostaje do početka 1945. kada je zadužen za vođenje izvještajne službe u istočnoj Bosni. Početkom svibnja 1945. povlači se u Austriju i predaje Britancima koji ga odmah izručuju jugoslavenskim vlastima. Osuđen na smrt u Zagrebu 29. VI 1945.
(fakti III)
Kada je u lipnju 2003. godine papa Ivan Pavao II posjetio Banju Luku, ponovo je u srpskim medijima podgrijana mračna storija o Filipoviću-Majstoroviću, uz umjesno podsjećanje na ustaške zločine ali i uz ponavljanje uvriježenih a netačnih podataka. Na to je uredništvo franjevačke revije Svjetlo riječi po prvi put objavilo nekoliko izvornih dokumenata, iz kojih se može precizno rekonstruirati Filipovićeva uloga u tim zločinima. Objavio sam tada u novinama (Feral Tribune, Split, 28. 6. 2003) članak, u kojemu sam pisao o povijesnoj važnosti tih dokumenata i podcrtao u njima jedan moment: u tim izjavama, zapisnicima, dopisima, odlukam i osobnim pismima može se u puno kompleksnijemu svjetlu sagledati što se i kako se doista događalo – i u pokolju Srba Drakulića, Motika i Šargovca u veljači 1942, i sa samim fra Tomislavom Filipovićem. Tu je i njegova vlastoručno potpisana izjava, koju je dao istražnim organima Pavelićeva UNS-a u istrazi što su ju povodom pokolja ultimativno tražili Nijemci, tu je i prepiska između Sarajeva i Vatikana o njegovu izgonu iz reda i Crkve, tu je i objašnjenje kako su ga ustaše sklonili u Jasenovac, jer tamo Nijemci nisu mogli zalaziti. No, meni je među tim dokumentima najzanimljivije pismo, što ga već ostarjeli banjalučki župnik Branko Župančić piše 1981. godine gvardijanu samostana na Petrićevcu fra Stanku Buzuku, koji ga moli da napismeno ispriča svoj susret s Filipovićem-Majstorovićem u logoru Stara Gradiška. (Tamo ga je, prisjećam se, sreo i opisao Ilija Jakovljević.)
Župančića sam upoznao kao student ranih šezdesetih, kada je došao u nas na župu, s glasom nesvršenogaa rimskog doktora crkvenoga prava i dugogodišnjega komunističkog robijaša. Bio je čeljade razgovora i ljubitelj književnosti, ali i pravi čovjek starinske vojujuće Crkve. Brzo smo se razišli, između ostaloga na Krleži a naročito na Marinkovićevoj Gloriji. Za njega je to bila strašna blasfemija, i ništa drugo. Sada, dok čitam njegovo pismo fra Stanku, desetljećima nakon našega posljednjega susreta, i godinama nakon Župančićeve smrti, najedanput otkrivam čovjeka umnijega, fleksibilnijega i toplijega nego u mojim već okamenjenim predodžbama.
Piše Župančić kako je kao bosanskogradiški župnik jedanput bio zovnut da u logoru Stara Gradiška obavi pokop nekog ustaškog poručnika što je umro od sušice. Prepao se, kaže, jer je već prije dojavljivao crkvenim vlastima u Zagreb da se u tom logoru “svašta radi”, pa je sad pomislio da su ga provalili i da ga hoće na prijevaru dobiti u logor. No, tamo se doista radilo o sprovodu. Dok je prolazio logorom, spazio je Filipovića, kojega je još djetetom poznavao, navraćajući u njegovu roditeljsku kuću u Jajcu. Zazvao sam ga, kaže Župančić, a on me je unezvijereno prekinuo, i rekao: ovdje se zovem Miroslav Majstorović, nitko ne zna moje pravo ime. Sjeli su u neku praznu sobu, i on mu je ispričao svoju verziju događaja u Drakuliću. Tu dolazi ono najjezivije, što Župančić nekim običnim a jakim darom uspijeva sjajno ispričati. Filipović-Majstorović mu se zakune da tamo, u Drakuliću, nije nikoga ubio, a onda dodaje da je “prvi put zaklao u Jasenovcu”. Slijedi pregnantan opis neke pobune i njezina ugušenja u krvi. Tada je, kaže Župančić, “uzeo nož i htio mi pokazati kako je zaklao. Priznajem, da sam premro i jedva čekao da živ iziđem iz logora” – završava pisac pisma, a čitatelja zadužuje jednim silno sugestivnim, uznemirujućim krokijem tipa, u kojemu očevidno gori opaka psihopatologija.
Tako je, dakle, ako ništa drugo, nakana ostarjeloga pape Wojtyłe da svoje stotinuprvo globtrotersko putovanje obavi u Banjoj Luci, pokrenula i izmamila na svjetlo dana mučnu temu Filipović-Majstorović na dosad najkorisniji način.