Café Ariman nalazi se u centru Lunda, u jednom uskom sokačiću pod kaldrmom iza glavne protestantske katedrale i knjižare Arken, na glasu je među mlađim svijetom, jer je tamo, poznih osamdesetih, mamio bohemluk a sad mami narkomane, transvestite, invandrare (strance) i ostali društveni poganluk. Ima, bezbeli, i viđenog svijeta. U starim, vlažnim i visokim zdanjima uokolo leži mnogo redakcija lokalnih listova, izdavačkih kuća, časopisa, humanitarnih i vjerskih društava i otuda, po podnevu, zaluta i pokoja krupna, raritetna faca da popije dobru i jeftinu kahvu. Ariman je, valja odmah naglasati, jedan od rijetkih kafea u kojem se može nekažnjivo i cigara zapaliti.
Ovo je petak, kiši koso, nikog živog nema uokolo. Za šankom su dvije Poljakinje. Jedna od njih uvijek pušta B. Marlija i pristavlja lošu kahvu. Ta je danas glavna, zato pijem pivo, prem ne pijem pivo kada čitam domovinsku štampu. Kupio sam, doduše, samo jedan švedski dnevnik, Dalarna demokrat, jer se B. E. Johnson u svojoj kolumni prisjeća Dana poezije u Malmeu i na jednom mjestu tvrdi kako “Refik Ličina u ovom trenutku piše najubedljiviju prozu u našoj zemlji. Doduše s povelikom greškom: piše na bosanskom, ne na švedskom.”
U rancu, danas, u većini – lirske izbjeglice: P. Celan, K. Kavafi, R. Auslender, R. Fulton. Ezra Paund: Krenite, pjesme moje. Rana Paundova poezija iz pizanskog perioda, silno mi se dopadala. Prepisujem nekoliko jednostavnih, brzih i čistih pjesmica. Jednu, dokon, pokušavam da prevedem:
Dum capitolum scandet
Koliko će ih doći poslije mene
pjevajući isto tako dobro kao ja, ako ne i bolje;
pripovijedajući istinu svog srca
onako kako sam ih ja učio da se pripovijeda.
Voće sa mog stabla,
o moja neopisiva djeco.
Volio sam vas od samog početka
govornici jasni, nesputani, goli ispod sunca.
Volio sam, velim, u mladosti Ezru i njegovu poeziju. I to što je bio fašist, držao sam, mlad i neupućen, propagandnom huškom “u inat gomili”. A onda sam, voljom božjom, na vlastitoj koži Paundovu tafru provjerio. I mislim ovako: Paund je bio, kao svaki egoista u usponu, obožavatelj vršne vlasti, tj. vršnih hulja. U njegovo vrijeme to behu fašisti. Ne vjerujem da mu nije bilo jasno da će oni, uz sve drugo, i književnost uništiti. Da će uništiti literarne centre, autore, izdavače, časopise. Uzmimo, na primjer, slučaj Praga. U periodu između dva rata, tu je živio i stvarao veći broj izvanrednih pisaca nego što ih danas ima u cijeloj Evropi (pretjeravam, ali neka, lijepo zvuči). Svaki ondašnji literarni kafé izbacivao je godišnje po dva-tri remek djela. Primjer: kafé Argus; Kafka, Rilke, Hašek, Werfel, Kraus, Jesenska. Mogu sebi da predstavim istančanost u ukusu ondašnjega čitaoca. Ali ne mogu sebi da predstavim jednog takvog čitaoca. Jer ih, po fašizmu, više nema, kao što nema, po fašizmu, potrebe za njima. Čipčijao sam kod Paunda pozadugo te je sada zalud obrtati ćurak naopako.
2.
Redakcija 00-Tala, književnoga časopisa šalje mi “Visefjerdu” na lekturu. Ići će u prvom prolećnome broju. Ima šest šlajfni, ne četiri. B. E. Johnson napisao je sjajnu introdukciju i preveo, sa Lj. Dufgran, još dvije pjesmice.
00-Tal je jedan od boljih časopisa, “okrenut avangardi, svijetu i istinskim umjetničkim vrijednostima”. Tako barem tvrdi redakcijski kolegijum. Uz svo dužno poštovanje i divljenje, ne valja im vjerovati. U Valhali takvih časopisa nema. Ovdje vlada antiintelektualizam i umjetnost po volji naroda: deckare, fantasy, dekontaminacija muslimana, kulinarski i berzanski priručnici. Pisma su me, ipak, podmašila da se otmem halu i nazovem u “Ellerstroms”, gdje mi, već drugu godinu, leži rukopis s trideset pjesama. I nazovem.
U Arimanu, tri sata docnije, zapisujem taj razgovor i u zapisano ne vjerujem. J. E., vlasnik kuće, rekao mi je da će prozu objaviti. Rukopis je isuviše tanak, valja dodati još materijala, a takođe valja osvijetliti neka mjesta u prijevodu. Javiće se poslije geterborškog sajma knjiga, kako bi se dogovorili kad će me primiti. Prije toga, dodaje na kraju, moram mu poslati sve što imam prevedeno.
3.
Nazvala me opet jedna dama iz 00-Tala. Ne ide mi “Visefjerda” u novembru. Ide temat: književnici-borci protiv diktatura. Pa, šta kažu, ide l poso? pitam, a ona se smije. Ipak, ne skriva neugodu. Pjesme su vam strašne, kaže. Mlađi članovi redakcije posebno su mi naklonjeni i smatraju da je dobro što se neće sada pojaviti. Ja se slažem. Žao mi je samo što će u tom broju ići jedan Kišov tekst o cenzuri. Nadao sam se, bićemo zajedno. Šta ću. Ne da mi se.
4.
Danas počinje sajam knjiga u Göteborgu. Dakle, u ovih par dana, odlučiće se sudbina mog sirotog rukopisa. Ako bude, kao što je bila u ex. Jugoslaviji, ne znam o šta privezati volju za životom. A dan rođen da u njemu čovjek na se digne ruku. Vjetar, magla i olovni garež sa Alfa Lavala.
Ex solio, rukopis. Nastao je, uglavnom, između oktobra 1997. i aprila 1998. godine. Išlo mi je lako, jer me ništa nije pritiskalo. Izgubio sam sve što se moglo izgubiti. Domovinu (najbolje što čovjek može učiniti s domovinom, jest da je se odrekne, veli Kafka), jezik, voćke (i imanje) u Šavcima, prijatelje, čitaoce.
Išao sam na kurs u Malmeu, dobijao mjesečno 8.000 kruna, bio slobodan od dva sata po podne, šetao sam (park uz Sent Larš, uži gradski centar, Knjigovezaška ulica i sokače sa kućicom u kojoj se nekad A. Strindberg opijao), čitao na oba jezika, divanio i “bolest se povratila”.» Imao sam ovu istu sobicu i par dobrih bodritelja: na stolu, minijaturni šipurak, kleku mekih bodlji i gužvicu osušenih glogovih grančica.Imao sam nov i sjajan Pelikan, zeleno-crni, koji mi je majka dobavila. Ona mi je uvijek ova pera kupovala. Svaku od tih kupovina prati vreća gorkih adjektiva, tako da ni toga nije zafalilo.
5.
Oktobar je, diktatura kiše, sjedim u Arimanu i uz tanak, odvratan espresso, zapisujem sitne, ali bolne stvari. Ništa što započnem ne završim, ono u šta se pouzdam, prvo se raspadne. Ničeg ispred i ničeg pozadi. Dobro, imam ovaj kožni ranac. Podižem ga, mećem na kolena, ali me mrzi da ga otvorim. Nemam volje za listanje. Za gledanje. Za disanje.
Lupa zvono s lundske katedrale.Tri prozukla, prijeteća udara. Blago onom ko mu se raduje.
6.
Nakon razgovora sa J. E., ušao sam u Ariman, sabiram se, sušim. U goloj sam (bio) vodi. “Ellerstrom” će objaviti poeziju, zapisujem u tankom, “cigaret” blokčiću, pod određenim uslovima. Ni jedan se ne tiče kvaliteta rukopisa, sem njegovog obima i prevoda. Rukopis je tanak, valja ga dopuniti, a prevodilac mora biti jedan. J. E. želi da radi sa najboljim. I pominje Đorđa Žarkovića. Gotovo je, radujem se, ova je stvar riješena. Dok odvaja prevode koji idu na doradu, J. E. posmatra moje naliv-pero. Zatim vadi svoje. Parker, Sonet. Mijenjajmo ih i probamo.
– Zgodno – velim, zaključivši da je moj teretni Pelikan barem dva put bolji.Iza toga pitam izokola, kad se mogu štampanju nadati.
– Sve zavisi od prevoda – odgovara.
U istome trenu opažamo jednu crnu mačku koja se penje na dasku prozora i sprema da otrese kišu iz gustoga krzna. I mi se stresamo.
– Jesi li ti sujeveran – pita J.E.
– Jesam – kažem i pričam mu o pripremama prije susreta. J.E. klima glavom i bodri me: – Biće to dobra knjiga. Ali ćeš na nju dugo počekati.
– To znam – kažem.. – To mi je sudbina.*
7.
Nekoliko mlađih, snažnih dama, lijepih i širokih zuba, žale se, gledajući u mom pravcu, na manjak prostora. Ja sjedim za stolom veličine 25 x 20 cm, sitan i providan poput mráke. Sada, slušam, pogađaju “orijentalnu rupu iz koje sam dogmizao”. Jedna tvrdi kako nisam arab, a jedna se pita: možda jude i ja gubim volju da se pravim da me nema i ustajem, oborivši šolju, čašu s vodom, pepeljaru. Zgađen, gubim zrak i ponovo sjedam. Primjećujem, naglo, kako nema Poljaka Jana, bivšeg Ruževičeog prevodioca i sadašnjeg beskućnika i bohema, kako nema ni jednoga drugog crnoglavca, niti ima Simone za šankom. Podižem ranac, smičem naočari i polako pratim svoju sjenku koja hmili ka izlazu.
* Rukopis još uvijek leži tamo, ne izlazi. Imao je nekih šansi prije rušenja trgovinskog centra u New Yorku, USA, a sad je bez šansi. Kada bih ti stao objašnjavati kakve veze moj rukopis kratke proze ima sa tim događajem, valjalo bi mi novu knjigu napisati. (17. 10. 2003. godine)
Cafe Ariman
1.
Café Ariman nalazi se u centru Lunda, u jednom uskom sokačiću pod kaldrmom iza glavne protestantske katedrale i knjižare Arken, na glasu je među mlađim svijetom, jer je tamo, poznih osamdesetih, mamio bohemluk a sad mami narkomane, transvestite, invandrare (strance) i ostali društveni poganluk. Ima, bezbeli, i viđenog svijeta. U starim, vlažnim i visokim zdanjima uokolo leži mnogo redakcija lokalnih listova, izdavačkih kuća, časopisa, humanitarnih i vjerskih društava i otuda, po podnevu, zaluta i pokoja krupna, raritetna faca da popije dobru i jeftinu kahvu. Ariman je, valja odmah naglasati, jedan od rijetkih kafea u kojem se može nekažnjivo i cigara zapaliti.
Ovo je petak, kiši koso, nikog živog nema uokolo. Za šankom su dvije Poljakinje. Jedna od njih uvijek pušta B. Marlija i pristavlja lošu kahvu. Ta je danas glavna, zato pijem pivo, prem ne pijem pivo kada čitam domovinsku štampu. Kupio sam, doduše, samo jedan švedski dnevnik, Dalarna demokrat, jer se B. E. Johnson u svojoj kolumni prisjeća Dana poezije u Malmeu i na jednom mjestu tvrdi kako “Refik Ličina u ovom trenutku piše najubedljiviju prozu u našoj zemlji. Doduše s povelikom greškom: piše na bosanskom, ne na švedskom.”
U rancu, danas, u većini – lirske izbjeglice: P. Celan, K. Kavafi, R. Auslender, R. Fulton. Ezra Paund: Krenite, pjesme moje. Rana Paundova poezija iz pizanskog perioda, silno mi se dopadala. Prepisujem nekoliko jednostavnih, brzih i čistih pjesmica. Jednu, dokon, pokušavam da prevedem:
Dum capitolum scandet
Koliko će ih doći poslije mene
pjevajući isto tako dobro kao ja, ako ne i bolje;
pripovijedajući istinu svog srca
onako kako sam ih ja učio da se pripovijeda.
Voće sa mog stabla,
o moja neopisiva djeco.
Volio sam vas od samog početka
govornici jasni, nesputani, goli ispod sunca.
Volio sam, velim, u mladosti Ezru i njegovu poeziju. I to što je bio fašist, držao sam, mlad i neupućen, propagandnom huškom “u inat gomili”. A onda sam, voljom božjom, na vlastitoj koži Paundovu tafru provjerio. I mislim ovako: Paund je bio, kao svaki egoista u usponu, obožavatelj vršne vlasti, tj. vršnih hulja. U njegovo vrijeme to behu fašisti. Ne vjerujem da mu nije bilo jasno da će oni, uz sve drugo, i književnost uništiti. Da će uništiti literarne centre, autore, izdavače, časopise. Uzmimo, na primjer, slučaj Praga. U periodu između dva rata, tu je živio i stvarao veći broj izvanrednih pisaca nego što ih danas ima u cijeloj Evropi (pretjeravam, ali neka, lijepo zvuči). Svaki ondašnji literarni kafé izbacivao je godišnje po dva-tri remek djela. Primjer: kafé Argus; Kafka, Rilke, Hašek, Werfel, Kraus, Jesenska. Mogu sebi da predstavim istančanost u ukusu ondašnjega čitaoca. Ali ne mogu sebi da predstavim jednog takvog čitaoca. Jer ih, po fašizmu, više nema, kao što nema, po fašizmu, potrebe za njima. Čipčijao sam kod Paunda pozadugo te je sada zalud obrtati ćurak naopako.
2.
Redakcija 00-Tala, književnoga časopisa šalje mi “Visefjerdu” na lekturu. Ići će u prvom prolećnome broju. Ima šest šlajfni, ne četiri. B. E. Johnson napisao je sjajnu introdukciju i preveo, sa Lj. Dufgran, još dvije pjesmice.
00-Tal je jedan od boljih časopisa, “okrenut avangardi, svijetu i istinskim umjetničkim vrijednostima”. Tako barem tvrdi redakcijski kolegijum. Uz svo dužno poštovanje i divljenje, ne valja im vjerovati. U Valhali takvih časopisa nema. Ovdje vlada antiintelektualizam i umjetnost po volji naroda: deckare, fantasy, dekontaminacija muslimana, kulinarski i berzanski priručnici. Pisma su me, ipak, podmašila da se otmem halu i nazovem u “Ellerstroms”, gdje mi, već drugu godinu, leži rukopis s trideset pjesama. I nazovem.
U Arimanu, tri sata docnije, zapisujem taj razgovor i u zapisano ne vjerujem. J. E., vlasnik kuće, rekao mi je da će prozu objaviti. Rukopis je isuviše tanak, valja dodati još materijala, a takođe valja osvijetliti neka mjesta u prijevodu. Javiće se poslije geterborškog sajma knjiga, kako bi se dogovorili kad će me primiti. Prije toga, dodaje na kraju, moram mu poslati sve što imam prevedeno.
3.
Nazvala me opet jedna dama iz 00-Tala. Ne ide mi “Visefjerda” u novembru. Ide temat: književnici-borci protiv diktatura. Pa, šta kažu, ide l poso? pitam, a ona se smije. Ipak, ne skriva neugodu. Pjesme su vam strašne, kaže. Mlađi članovi redakcije posebno su mi naklonjeni i smatraju da je dobro što se neće sada pojaviti. Ja se slažem. Žao mi je samo što će u tom broju ići jedan Kišov tekst o cenzuri. Nadao sam se, bićemo zajedno. Šta ću. Ne da mi se.
4.
Danas počinje sajam knjiga u Göteborgu. Dakle, u ovih par dana, odlučiće se sudbina mog sirotog rukopisa. Ako bude, kao što je bila u ex. Jugoslaviji, ne znam o šta privezati volju za životom. A dan rođen da u njemu čovjek na se digne ruku. Vjetar, magla i olovni garež sa Alfa Lavala.
Ex solio, rukopis. Nastao je, uglavnom, između oktobra 1997. i aprila 1998. godine. Išlo mi je lako, jer me ništa nije pritiskalo. Izgubio sam sve što se moglo izgubiti. Domovinu (najbolje što čovjek može učiniti s domovinom, jest da je se odrekne, veli Kafka), jezik, voćke (i imanje) u Šavcima, prijatelje, čitaoce.
Išao sam na kurs u Malmeu, dobijao mjesečno 8.000 kruna, bio slobodan od dva sata po podne, šetao sam (park uz Sent Larš, uži gradski centar, Knjigovezaška ulica i sokače sa kućicom u kojoj se nekad A. Strindberg opijao), čitao na oba jezika, divanio i “bolest se povratila”.» Imao sam ovu istu sobicu i par dobrih bodritelja: na stolu, minijaturni šipurak, kleku mekih bodlji i gužvicu osušenih glogovih grančica.Imao sam nov i sjajan Pelikan, zeleno-crni, koji mi je majka dobavila. Ona mi je uvijek ova pera kupovala. Svaku od tih kupovina prati vreća gorkih adjektiva, tako da ni toga nije zafalilo.
5.
Oktobar je, diktatura kiše, sjedim u Arimanu i uz tanak, odvratan espresso, zapisujem sitne, ali bolne stvari. Ništa što započnem ne završim, ono u šta se pouzdam, prvo se raspadne. Ničeg ispred i ničeg pozadi. Dobro, imam ovaj kožni ranac. Podižem ga, mećem na kolena, ali me mrzi da ga otvorim. Nemam volje za listanje. Za gledanje. Za disanje.
Lupa zvono s lundske katedrale.Tri prozukla, prijeteća udara. Blago onom ko mu se raduje.
6.
Nakon razgovora sa J. E., ušao sam u Ariman, sabiram se, sušim. U goloj sam (bio) vodi. “Ellerstrom” će objaviti poeziju, zapisujem u tankom, “cigaret” blokčiću, pod određenim uslovima. Ni jedan se ne tiče kvaliteta rukopisa, sem njegovog obima i prevoda. Rukopis je tanak, valja ga dopuniti, a prevodilac mora biti jedan. J. E. želi da radi sa najboljim. I pominje Đorđa Žarkovića. Gotovo je, radujem se, ova je stvar riješena. Dok odvaja prevode koji idu na doradu, J. E. posmatra moje naliv-pero. Zatim vadi svoje. Parker, Sonet. Mijenjajmo ih i probamo.
– Zgodno – velim, zaključivši da je moj teretni Pelikan barem dva put bolji. Iza toga pitam izokola, kad se mogu štampanju nadati.
– Sve zavisi od prevoda – odgovara.
U istome trenu opažamo jednu crnu mačku koja se penje na dasku prozora i sprema da otrese kišu iz gustoga krzna. I mi se stresamo.
– Jesi li ti sujeveran – pita J.E.
– Jesam – kažem i pričam mu o pripremama prije susreta. J.E. klima glavom i bodri me: – Biće to dobra knjiga. Ali ćeš na nju dugo počekati.
– To znam – kažem.. – To mi je sudbina.*
7.
Nekoliko mlađih, snažnih dama, lijepih i širokih zuba, žale se, gledajući u mom pravcu, na manjak prostora. Ja sjedim za stolom veličine 25 x 20 cm, sitan i providan poput mráke. Sada, slušam, pogađaju “orijentalnu rupu iz koje sam dogmizao”. Jedna tvrdi kako nisam arab, a jedna se pita: možda jude i ja gubim volju da se pravim da me nema i ustajem, oborivši šolju, čašu s vodom, pepeljaru. Zgađen, gubim zrak i ponovo sjedam. Primjećujem, naglo, kako nema Poljaka Jana, bivšeg Ruževičeog prevodioca i sadašnjeg beskućnika i bohema, kako nema ni jednoga drugog crnoglavca, niti ima Simone za šankom. Podižem ranac, smičem naočari i polako pratim svoju sjenku koja hmili ka izlazu.
* Rukopis još uvijek leži tamo, ne izlazi. Imao je nekih šansi prije rušenja trgovinskog centra u New Yorku, USA, a sad je bez šansi. Kada bih ti stao objašnjavati kakve veze moj rukopis kratke proze ima sa tim događajem, valjalo bi mi novu knjigu napisati. (17. 10. 2003. godine)