O jednoj svojoj pjesmi

Teta Branka, tetke Lole i dunda Andrije kći, živjela je u Njemačkoj i radila kao anesteziolog. U već zrelim godinama udala se za Nijemca, također liječnika, i rodila Katarinu. Umrla je iznenada, u jesen 1979, od aneurizme. Samo joj je prsnula žilica u mozgu, i više je nije bilo. Bez muke i bolesti, bez riječi, nestala je. Tih godina vijest o smrti obavezno je stizala noću. Zvonio je telefon i budio ukućane poput kamena koji bi se pokrenuo u bubregu.

O njezinom starijem bratu, kraljevskom, pa hrvatskom, pa britanskom zrakoplovcu Željku pisao sam u romanu Gloria in excelsis. On je poginuo malo nakon Drugoga svjetskog rata, tako što je pijan uzletio s borongajskog vojnog aerodroma. O Šišku, njezinome drugom bratu, kojega su tetka Lola i dundo Andrija godinama nakon rata usvojili, ne bi li im nadomjestio sina, ili ne bi li ga kako zaboravili, nisam pisao. On me je, kao trogodišnjaka, vodio u Akvarij, pa na Porporelu i u luku. Podigao me i posjeo na visoku glatku bitvu, da me fotografira. Bio sam prestravljen da ću pasti u more, ali nisam se usuđivao zaplakati. Šiško je bio pomorac. Jednom se posvađao s tetkom Lolom, svojom pomajkom, izašao je iz kuće i nismo više za njega čuli. Ni mi, ni itko njegov.

Teta Branka medicinu je studirala u Zagrebu. Bila je naočita žena, s nekim neobičnim prirodnim autoritetom. Kao da je sve što bi rekla stizalo odnekud poštom, promišljenije i smirenije, blago nadneseno nad naše svađe i strasti. I bila je duhovita. Ako se netko od naših starih jako razboli, mislili smo, pobrinut će se za njega Branka u Njemačkoj. Na mene kao dječaka neobično je intenzivno djelovalo to što ona uspavljuje ljude prije operacije, uvodi ih u san, a možda i u smrt. Način na koji je umrla djelovao je kao konačna profesionalna deformacija anesteziologa. Sebe je samu uspavala.

U mladosti, teta Branka je u Zagrebu bila udana za glumca Jovana Ličinu. Ah, Jovan, dragi Jovan, raznježila bi se, i uzdizao se tada i lebdio stol, uz koji smo, za nedjeljnim ručkom, sjedili u stanu tetke Lole, na Gundulićevoj poljani, i svi bi se, osim mene koji sam bio mali, sjećali Jovana, ah dragog Jovana, kao dijela Brankine, ali i zajedničke, obiteljske prošlosti, od koje nas nije rastavila smrt, a još manje rastava braka, nego postoji tako neki red da nam neki naši mili ostanu u prošlosti, da je čine lijepom.

Po stotinu puta je ponavljala, svaki puta kad bi netko spomenuo rođenja i rođendane, da je ovaj dječak rođen 28. svibnja, kao i njezin Jovan. Znao sam, svakoga rođendana to mi je na um padalo, da je na ovaj dan i on rođen.

S Jovanom je živjela burno i živo. Slavilo se i lumpovalo, trošilo godine lako, razmjenjivalo ih kao krupne novčanice, bez žaljenja i neoprezno, kao da se sprema smak svijeta. Na kraju, od svega ostala je samo nježnost, i činilo se kao da se s Jovanom i razišla iz čiste nježnosti. Okolo su bili sve sami strašni razvodi i bračni lomovi, krvavi abortusi i mrakovi, dok je njena prošla ljubav sjala svojim čistim sjajem i čuvala njenu mladost od svakoga zla. To je bila teta Branka.

Umirovljenog člana Drame Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu Jovana Ličinu nikada nisam upoznao, iako sam ga dvatriput tokom devedesetih sreo na ulici. Jednoga ranog jutra, u ljeto neke od tih godina, umalo što ga nisam zaustavio na Ilici. Dugo smo išli jedan prema drugom, bili smo sami, nikoga nije oko nas bilo, i da me je samo pogledao, da me je imalo prepoznao, ja bih to učinio. Ali po čemu je on mene mogao prepoznati? Nije on znao da je Branka Ćurlin bila prva rodica moje mame, niti da se, pri spomenu njegova imena, uzdizala naša nedjeljna trpeza u Dubrovniku.

Užasno me potresla vijest o njegovoj smrti. Umro je 18. prosinca 2002. u Zadru. Pročitao sam to dva dana kasnije, u novinskoj čitulji, u dnu koje je stajalo jedno žensko ime. Mislim Lada. Tekst u toj privatnoj smrtovnici bio je lijep i nekako uznosit. Ili se meni činilo da je uznosit. Ta meni nepoznata žena voljela je Jovana Ličinu isto onako kako ga je voljela teta Branka. Ah Jovan, dragi Jovan…

Njegova smrt bila je savršeno nevažna za sve zagrebačke novine, za televiziju i za sva zagrebačka kazališta. Nitko ga nije spomenuo.

Tako sam iz vlastite tuge i samoće napisao pjesmu i posvetio je jednome od rijetkih koji su u to vrijeme, ali i danas, mogli razumjeti i Jovana Ličinu, i mene.