Šteta, jedino, što Slavko Pervan, baletan i baletni koreograf, nije načinio karijeru u Demokratskoj Republici Njemačkoj, Čehoslovačkoj ili Poljskoj, jer bi se tada po njegovom životopisu snimali filmovi epohe i kritički dokumentarci, o njemu bi u televizijskim talk show spektaklima raspravljali filozofi i etičari, Žižek bi svakako o njemu imao što da kaže, a u Jutarnjem bi listu Tvrtko Jakovina svojim vječito smirujućim i objektivnim prikazom pokušavao da hrvatskoj javnosti objasni europski “fenomen Pervan”. Ovako, od svega toga ništa: taj Bošnjo, rođen 1936. u Jajcu, kojega su kao dijete selili u Sarajevo, prirođeni Slavonac, Osječanin, koji se zatim vraćao u Sarajevo, pa onda išao u Zagreb, da bi se konačno ukotvio u glavnome bosanskom gradu, od 1977. do 1982. bio je kreativni autor i koreograf sletova za Dan mladosti, 1984. radio je slet za otvaranje i zatvaranje četrnaestih Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, a 1992, u opkoljenom gradu, postavio je i režirao predstavu “Kosa, Sarajevo – Anno Domini 1992.”, jedan od nekolicine ključnih artefakata sarajevske opsade, predstavu koju je gledalo malo ljudi, ali je za nju znao cijeli svijet. I kako nije imao sreću da takvu karijeru napravi u DDR-u, priča o Slavku Pervanu u najvećoj će mjeri ostati privatna, svedena na anegdote iz kazališnih foajea, na pabirke slučajnih svjedoka i sačuvane uspomene nekog prošlog, raseljenog, uništenog i zaboravljenog Sarajeva. Nitko po njegovom životu neće snimiti film – koji će biti nominiran za Oskara, ali će nužno izgubiti od Hanekea, Zvjaginceva ili Jafara Panahija – niti će neki mladi i ambiciozni zagrebački povjesničar, pod Jakovininim mentorstvom, napisati povijest epohe, kroz biografiju Slavka Pervana. Kao što to biva u zabačenim provincijama velikoga carstva, sva naša memorija ostat će usmena. I napisana u epskim desetercima, da bi se što lakše pamtila.
Lani je načinjen, ipak, jedan sitan, ali kulturno važan i neobičan izuzetak. U izdanju Narodnog pozorišta iz Sarajeva, profesor fotografije i dizajner Mehmed A. Akšamija sagradio je od temelja jednu lijepu knjigu, u koju su stali kratki Pervanovi memoari, njegova umjetnička biografija s listom predstava, kroki povijesti baleta u Sarajevu te sjećanja suvremenika. Ali kako je čak i ovo privatna, a ne društvena gesta, Akšamija si je u oblikovanju knjige dao totalnu slobodu, pa je, uz tekst, kreirao svoj niz vizualnih sjećanja, kolaža, slika i dizajnerskih ekshibicija, koje sjajno izgledaju, i knjizi pridaju jedan pomalo neknjiški dojam. Listajući je, pa i čitajući, čovjek više stječe dojam da se našao na svečanosti otvorenja izložbe, ili je kasni sat, nakon neke davne baletne premijere, u Sarajevu, krajem osamdesetih.
Slavko Pervan postao je član baletnog ansambla Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku 1. rujna 1951. Bio je, dakle, petnaestogodišnjak – tada se u balet i ulazi – vremena su bila gladna i siromašna, Staljin je još uvijek bio živ, Jugoslavija se nalazila u sovjetskoj blokadi, Tršćanska kriza još uvijek nije bila okončana, Tito je još uvijek bio sumnjičen i na Zapadu. Naš svijet se, sve u svemu, nalazio na ivici katastrofe. Odredivši, u tom trenutku i u tim godinama, svoj životni poziv, Pervan je i sam bio bliži propasti, nego uspjehu. O kako su tužno skončavali ostarjeli baletani po našim provincijama, mladići koji bi krivo doskočili i lomili nožni zglob, ili bi se prekasno pokazalo da su oskudnoga talenta, ili bi se zaljubili u život a ne u igru, ili bi im prenizak bio prag bola, fizičkoga i duševnog, da bi ostali na pozornici… Toliko je bilo mogućnosti i obrazaca Slavkove propasti, da je posve nevjerojatno to da je, na kraju, ipak uspio. Vjerojatno je imao dara, sigurno je bio čudovišno marljiv (takvog ga i sam pamtim), ali nekako mi se čini, možda sam sasvim u krivu, gospođa Divna će to znati, da ga je na površinu iznijela njegova prirođena vedrina i optimizam, koji se tako lijepo slagao s vremenom socijalističke euforije, kada se moglo sve i svakim je novim danom čovječanstvo bilo bliže ostvarenju humanističkih ideala, ravnopravnosti, bratstva i slobode.
Istina, u Osijeku se Pervan još dvoumio između nogometa i kazališta. Pokušao je u pionirskome timu Proletera, u koji ga je uveo poznati poslijeratni trener, a njegov rođak, Florijan Matekalo. Fiskulturu mu je u gimnaziji predavao slavni predratni nogometaš i jugoslavenski reprezentativac Gustav Lehner, a trener seniorske momčadi Proletera bio je Blagoje Moša Marjanović, jedan od najvećih nogometaša u našoj povijesti, član reprezentacije koja je 1930. osvojila treće mjesto na prvome Svjetskom prvenstvu u Urugvaju, čija je legenda prepričana i nadopjevana u filmu i televizijskoj seriji “Montevideo, bog te video”.
Ali bez obzira na sve te likove, i na magičnu privlačnost nogometa, Slavko Pervan je završio u kazalištu, što, vjerojatno, ponešto govori ne samo o privatnim afinitetima, nego i o duhu vremena. Bez obzira na oskudicu i sirotinjstvo, bez obzira i na još uvijek tvrdi socijalizam, u kulturnom i svjetonazorskom smislu Osijek i Jugoslavija bili su tada bliži Europi i europskom sustavu vrijednosti, Parizu, Varšavi ili Beču, nego što je danas. Uostalom, pokušajte zamisliti klinca koji se u Osijeku ili bilo kojem drugom hrvatskom gradu, danas, 2013. dvoumi između baleta i nogometa? Jednaka dvoumica kao između seksualnog odgoja i fašizma.
Dvije su godine Pervanu trebale da mu postane preusko na osječkoj baletnoj pozornici. Krenuo je u veći grad, u grad svoga djetinjstva, u sarajevsko Narodno pozorište, da se prijavi na audiciju. “U Sarajevo sam se vratio prvim razredom, jer je pruga Šamac-Sarajevo bila već davno završena. Jednako je bilo i saznanje o velikim, čak ogromnim pozitivnim promjenama u državi. Takva je i radna akcija izgradnje auto-puta Bratstvo-jedinstvo (Zagreb-Beograd), na kojoj sam kao brigadir učestvovao sa svega 14 godina. Veliki entuzijazam i radni elan omladine bio je sveprisutan. Bili smo u posebnom radnom zanosu. Radovali se i najmanjem uspjehu, bili skromni i zadovoljni jednostavnim odijevanjem, pa i slabom ishranom. Vjerojatno i zato što smo osjećali i vidjeli kako život svaki dan postaje sve bolji. Vjera u budućnost je bila ogromna, a rad i druge društvene aktivnosti, praćeni su smijehom, veseljem i optimizmom mladog društva u obećavajućem historijskom razvoju.” I tako se Slavko vratio u Sarajevo putem kojim je i otišao, samo što je sad sve bilo ljepše, veće i zanesenije. A i Josif Visarjonovič Staljin bio je mrtav.
Karijera mu odmah kreće uzlaznim tokom, surađuje s doajenima i utemeljiteljicama sarajevskog baleta, s prvom poslijeratnom šeficom Baletnog ansambla Jitkom Iveljom, s Ubavkom Milanković i Helenom Uhlik Horvat, a 1954, s dolaskom Franje Horvata na čelo baleta, Pervan je zaigrao u “Labuđem jezeru”, vrlo brzo i kao solist. Ali sve bi to ostalo šećerna vodica, ili stidna umjetnost usred jednoga patrijarhalnog i ciničnog grada, da se početkom rujna 1955. nije dogodilo nešto što će odrediti život, a vjerojatno i karijeru, Slavka Pervana.
Upravo se bio vratio s godišnjeg odmora, i došao na Bentbašu, tada poznato gradsko kupalište na Miljacki, koje se nalazi pred ulazom u Sarajevo, koje će, nizvodno, ovu ubavu planinsku rječicu pretvoriti u otvorenu otvorenu kanalizacijsku cijev, gdje su se, u to vrijeme, okupljali svi oni koji su držali do sebe i do svojih tijela, a usput su se još htjeli i pokazati. Na Bentbašu se išlo ponajmanje radi kupanja – jer je to, valjda, bilo jedno od najmanjih gradskih kupališta u našemu svijetu – ali se išlo radi ašikovanja, zaljubljivanja ili, obranimo se tom starom ciničnom frazom, išlo se u “lov na trebe”. Tu je Slavko Pervan osmotrio Divnu, koja je bila plivačica u lokalnom klubu, upoznali su se, a ona je poželjela da ga upozna sa svojim klupskim drugovima. Kako? Tako što će i on sa skakaonice skočiti u bazen. Nevoljko se odšetao do skakaonice, ali kada je vidio što je to, nije skočio, nego se pješice vratio natrag.
Ovo je, znamo, sramota i u američkim tinejdžerskim komedijama, pa ni na Jarunu, valjda, dvadesetogodišnjaci ne bi ostajali ravnodušni prema baletanu koji se boji skočiti na glavu, ali je teško, ustvari nemoguće, opisati kakva je to socijalna katastrofa u Sarajevu, kakav udarac svakoj muškosti. Sa stanovišta osobnoga integriteta i nastavka života u tom gradu, preporučljivije bi uvijek bilo skočiti na glavu u plićak i slomiti vrat, nego odustati i ostati zdrav i čitav. Dobro to znam, jer sam koješta u svom životu učinio krivoga, samo da netko slučajno ne pomisli da se plašim ili da se ne usuđujem. Sarajevo je u ona doba dječake odgajalo tako da i pogineš ako te netko gleda, samo da ne ispadneš slabić. Kako je danas, ne znam.
Ali umjesto da prezre šonju koji se nije odvažio skočiti, mlada plivačica ga je svim srcem prigrlila. Ili, Slavkovim riječima, “između Divne i mene stvorila se prisnost – koja i danas traje.”
Gospođu Divnu upoznao sam prije već dvadeset i osam godina, kada sam kao devetnaestogodišnjak dolutao u redakciju kulture dnevnog lista Oslobođenje, nudeći, otprilike, ono što novinama nudim i danas. Uz tu razliku što sam bio neobuzdaniji, nepristojniji i – u svakom pogledu – politički nekorektniji, tako da današnji ja, posve sigurno, ne bih otrpio tadašnjeg ja, nego bih od njega, tojest od sebe, bježao glavom bez obzira i sakrivao bih se po veceu, dok divlji klinac ne napusti redakciju. Divna Pervanova nije se, međutim, od mene sakrivala, nego je s radošću i entuzijazmom, kakvoga danas nema u našem novinarstvu, prihvatila mladog kolegu i zagovarala njegove članke, hvalila mu pamet, obrazovanje i dar, gdje god je to bilo potrebno, i gdje nije bilo potrebno. U to vrijeme, ona nije bila urednica kulture, ali je bila ona vrsta autoriteta kakva su, u ozbiljnim i odgovornim novinama oduvijek bili, i danas jesu, iskusni kazališni, likovni i književni kritičari i kroničari. Oni su, unutar svake redakcije, arbitri ukusa, čija se riječ sluša, čak i kada nisu u pravu, čak i kada hvale neodgovorne i neobuzdane balavce.
Gospođa Divna iz stare je sarajevske porodice Hrisafovića. Legende o starim sarajevskim porodicama, kao i u zagrebačkom slučaju, podrazumijevaju i mnoga pretjerivanja, šovinizme sitnih duša, pa i čiste lagarije, ali u mojoj mladosti i u djetinjstvu, djeca iz starih sarajevskih porodica bila su, u pravilu, dobri drugovi, bolji i tolerantniji od većine, slobodni od duha vremena i od terora koji je duhom vremena bivao provođen. To se odnosilo i na stare muslimanske, i na stare katoličke, i na stare pravoslavne porodice, pa onda više nije ni važno napominjati iz koje je etno-nacionalne starine Divna Hrisafović. Neka to znaju samo oni koji znaju čemu takvo znanje služi. Za druge nas, ionako, nije briga, drugi su nas, ionako, pobijedili.
Preko Divne Pervanove upoznao sam, malo pred rat, i Slavka Pervana, ali nikada mi – što mogu – Divna nije postala Pervanova žena, nego mi je, zauvijek, Slavko ostao Divnin muž. Važna ličnost u kulturnoj povijesti jedne iščezle zemlje, ali, eto, meni je gospođa Divna ostala važnija.
U rujnu 1956. Slavko Pervan odlazi u vojsku, u Zagreb, da bi nakon obavezne obuke – vjerojatno nakon prvih šest mjeseci – bio pozvan u ansambl baleta zagrebačkog HNK. Do kraja vojnog roka bio je i vojnik, i plesač, nakon čega je ostao u HNK. U sljedećih pet godina odigrao je dvanaest uloga na zagrebačkoj pozornici, bio je solist u Šulekovom “Koriolanu”, u Bizetovoj “Karmen”, i u Smetaninoj “Prodanoj nevjesti”, ali se, što je, možda, i važnije u to vrijeme upoznao s televizijom, koja će ga pomalo i omađijati, možda i odvesti na put prema sletovima i velikim spektaklima. Pervan je surađivao u zabavnim i dramskim programima Televizije Zagreb, u vrijeme njezina rađanja. Nastupio je u prvoj, u nas ikad snimljenoj, televizijskoj drami, koju je režirao Daniel Marušić, a sa Đurđicom Ludvig je, u koreografiji Sonje Kastl, nastupio u solističkome baletnom paru, u jednoj, valjda pomalo edukativnoj, televizijskoj emisiji. Kako je Slavko, bez obzira na svu lakoću i neobaveznost, prilično odgovoran prema vlastitoj dokumentaciji, taj je duo sačuvan na jednoj ljupkoj crno-bijeloj fotografiji. Nije, možda, primjereno, ali teško je ne primijetiti: na toj se slici vidi u što se, u kakvu figuru i lik, zaljubila na Bentbaši mlada plivačica.
Nakon što su se 13. travnja 1960. vjenčali, iz kojeg će se braka izroditi dvoje djece, Slavko i Divna Pervan kratko su živjeli u Zagrebu, kao podstanari. Ali u Sarajevu su mu ponudili stan, samo neka se vrati kući: “Teška sam srca napustio Zagreb, grad pun muzike, teatra, filma i televizije, otvorenog komuniciranja sa inozemstvom. Uopće, prelijep grad, bogat i umjetničkim dešavanjima, koja su tih godina dobivala neke nove zamahe. Ipak, susret sa starim znancima i sa Sarajevom, gradom mojih prvih simpatija i ljubavi, otvarao je nove mogućnosti djelovanja… Prvo, u Narodnom pozorištu je čekao neumorni Franjo Horvat. On je u to vrijeme stvarao vrijedan ansambl i respektabilan repertoar, u kojem je za mene bilo mnogo posla – uloga koje sam volio, a neke i priželjkivao. Sve se to tokom vremena i ostvarilo. Sjećam se niza izuzetnih gostovanja u zemlji i inozemstvu. Po gruboj računici, do kraja moje plesačke karijere, koju sam završio u punoj formi 1972. godine, otplesao sam oko 2.000 predstava i koncerata, TV emisija i nastupa na filmu. Više od 40 različitih uloga u baletima. Koliki je to fizički napor i angažman u toku 21 godine plesnog staža, ilustrirat ću jednim primjerom. Bugarski koreograf Bogdan Kovačev postavio je 1963. balet ‘Na plavom Dunavu’, na muziku Johana Štrausa. Koliko god je ta muzika stvorena za ples, isto je zahtjevna za izvođače. U predstavi je, osim plesnih koraka, bilo i 200 ‘podrški’. To znači da sam balerinu u zraku, na rukama, imao 200 puta. Ako partnerica u prosjeku ima pedeset kilograma, to iznosi 10.000 kg u samo jednoj predstavi, što je ravno teretu koji prevozi jedan vagon! Srećom, to nije čest slučaj, jer standardna klasična predstava u četiri čina ima prosječno 70 podrški.”
U Sarajevu, Slavko Pervan je napravio veliku koreografsku, kazališnu i općekulturnu karijeru. Bilo je to vrijeme kada su u gradu bili još uvijek neobično aktivni glazbenici, profesori i kazališni ljudi, koji su nakon 1945. pristigli iz Zagreba, a već se rađala moćna generacija pisaca, glumaca, plesača i skladatelja, koja će se osamdesetih preliti po cijeloj Jugoslaviji i po Svijetu. Taj će naraštaj zauvijek ostati najplodniji u kulturnoj i društvenoj povijesti Sarajeva, a svoje će vrhunce doživjeti s Olimpijskih igrama 1984, prvim filmovima Emira Kusturice, predstavama Mladena Materića… U tom je vremenu Slavko Pervan imao važnu, veliku ulogu.
Nisam rad, a ni čest, posjetitelj baletnih predstava. Nisam to bio ni nekad, u Sarajevu. Čak sam i propustio ponešto on onoga što bi mi danas bilo dragocjeno imati u sjećanju, ali me je, kao gimnazijalca i nadobudnog čitatelja privukla jedna baletna predstava. Zoran Hristić – čije mi je ime tad bilo sporedno, a danas mi je važno – beogradski kompozitor, napisao je glazbu za balet “Adam i Eva”, čiji je libreto, po motivima Krležinog teksta, napisao sarajevski pisac i povjesničar kazališta Josip Lešić. Slavko Pervan bio je koreograf i redatelj predstave, koju sam još dvaput gledao, i bio sam oduševljen. To je, zapravo, bila prva prava i potpuna transformacija književnoga teksta, u nešto što je sasvim udaljeno od književnosti, kojoj sam u životu prisustvovao. Dugo ću, uzaludno, pa i u Zagrebu, pohoditi kojekakve koreodrame, dramske igrarije, scenska priviđenja i komade suvremenog plesa, kad god bi se autori naslovom i predloškom pozivali na književni ili dramski tekst, sve dok na kraju nisam odustao, shvativši kako je, obično, riječ samo o posudbi brenda ili o sitnoj podvali kojom se publika preko naracije vabi na nešto što je, već po prirodi žanra, oslobođeno od svake naracije. Frustriran sam i zamrzio sve te kazališne eksperimente, u kojima se od pisca i teksta uzima samo ime, e da bi se izvođači, glumci ili plesači, slobodno i bez ikakvih ograničenja valjali po sceni ili nešto nesuvislo blebetali. Kriv je Slavko Pervan, a pomalo su krivci i Hristić, i Lešić, jer su oni napravili balet koji je, doista, bio – Miroslav Krleža. Predstava je u Sarajevu dugo igrala, ne pamtim s kakvim je kritikama ispraćena, ne čujem da je se danas još netko – osim Slavka Pervana – i sjeća.
Neposredno pred rat Slavko Pervan započeo je suradnju s tada mladim i nevjerojatno probitačnim kazališnim kritičarem i piscem Darkom Lukićem. Lukić je napisao libreto za posljednji njegov predratni balet “Miris kiše na Balkanu”, sarajevsku židovsku priču, po bestseler romanu Gordane Kuić, po kojem će, prije nekoliko godina, u Beogradu biti snimljena i televizijska serija. Glazbu za ovu glasno najavljivanu i prilično raskošnu produkciju napisao je Igor Kuljerić. Predstava je davana sve do početka rata, sjećam se crvenih plakata za “Miris kiše na Balkanu” u porazbijanim kazališnim izlozima bombardiranog Sarajeva. Roman, pa onda i balet, bili su dijelom posvećeni Rikici Levi, učenici zagrebačke baletne škole, koja je u Sarajevu prvi put nastupila 1920. godine, i bila je prva Sarajka, profesionalna balerina. Simbolično, s njom je započela i svršila jedna povijest.
Ali ne spominjem samo zato Darka Lukića. Ovaj današnji profesor na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, dramaturg i libretist, te prilično samozatajna osoba zagrebačkog kulturnog života, u ono vrijeme u Sarajevu bio je sve, samo ne samozatajan. S Pervanom se lako sprijateljio, bez obzira na razliku u godinama (Lukić je 1962. godište), s njime će surađivati i u riječkome HNK, na baletu “Per Gint”, po adaptiranoj glazbi Edvarda Griega, te su i u Pervanovoj monografiji razmijenili naklone i međusobne, obostrano vrlo šarmantne i prikladne pohvale, no Darka Lukića, čovjeka iz tihog finala Pervanove karijere ne spominjem samo zato.
Osim što je bio važna, ali i vrlo ilustrativna osoba za priču o onom posljednjem predratnom Sarajevu, nikoga se tako često, pa zašto i to ne kazati – sa stanovitom zavišću, ne sjetim kao Darka Lukića, kada me spopadne duševna i intelektualna dijareja zbog svih tih mojih bespotrebnih, neplodnih, pa i egzistencijalno vrlo neugodnih nesporazuma sa zagrebačkom sredinom ili nekim njezinim akterima. Lukić je, naime, četiri godine od mene stariji. Otprilike se toliko prije mene pojavio na sarajevskoj kulturnoj i književnoj sceni, najprije kao kazališni kritičar. Kada je Oslobođenju zatrebao baletni kritičar, Darko je vrlo brzo savladao i taj posao, i obavljao ga vrlo odmjereno i kompetentno. Pisao je zanimljive kazališne kritike, uvijek dobronamjerne, ali s jasnim iskazivanjem vlastitih poetičkih i profesionalnih preferencija. Godine 1987. (čini mi se) objavio je zapaženu knjigu priča, preuzetnog naslova “Gonetanje zrcala”. Tri godine kasnije i roman u najelitnijoj izdavačkoj ediciji Svjetlosti, koja se zvala Savremeni Yu roman, naslov: “Noći punog mjeseca”. Ako me sjećanje ne vara, 1991, posljednje zajedničke godine, Darkov roman ušao je u uži izbor za Ninovu nagradu. Imao je jedva dvadeset osam godina, kada je izabran za direktora Drame Narodnog pozorišta u Sarajevu, a trideset i jednu kada je postao ministar vjera u Vladi Bosne i Hercegovine. Bio je glasan i aktivan, bio je prisutan, sve dok nije 1993. došao u Zagreb. Od tada je vrlo diskretan, skoro pa odsutan, kad god je pametnije biti odsutan. Eto, na tome mu zavidim.
Jednom sam, jedne ružne večeri, dok sam još znao nazočiti zagrebačkim kulturnim priredbama, slučajno naletio na tadašnjeg ministra kulture Antuna Vujića. Kako sam se u to vrijeme još pravio da ga prepoznajem, Vujić je držao umjesnim da mi se obrati: “Vidiš njega”, reče mi tada, sve tapšući Darka po ramenu, “na njemu se ni ne vidi da je došao iz Sarajeva, a ti tako!” Kiselo sam mu se kikotnuo, oćutio kosmičku nelagodu, koja mi neće do jutra dati da zaspem, gorko zažalivši što me Bog u onome Sarajevu nije stvorio takvim da gospon ministra na licu mjesta stjeram u materinu. Ali ispravnije bi, ipak, bilo, mnogo ispravnije i po život bolje da vujićima i inima nikada nisam dao povoda da mi se obrate, ili da sam se u samome sebi mogao sakriti, kao što se sakrio moj stari drug, Pervanov prijatelj, Darko Lukić.
I tako me je ovaj ekskurs nekako logično doveo do onoga po čemu bi Slavko Pervan bio slavan, eh da je slučajno živio u DDR-u ili Čehoslovačkoj, do sletova za Dan mladosti i otvorenja Olimpijade. Krivo bi bilo pretpostaviti da je on bio čovjek od partijskog povjerenja ili režimski umjetnik. Ama kakvi, ni govora. On je samo bio užasno marljiv, vedar i kooperativan čovjek, pritom od onih Bosanaca koje je moguće nagovoriti i na neizvedive stvari, naprimjer na masovnu koreografiju u kojoj će surađivati tisuće plesača. Počelo je tako što ga je u vrijeme priprema za Dan mladosti 1977. bosanski centralni komitet partije poslao u Beograd, na sastanak u Savez socijalističke omladine Jugoslavije. Sastankom je predsjedavao tadašnji predsjednik savezne omladine Azem Vlasi. Svi su nešto govorili, jedino je Pervan mudro šutio, sve dok ga predsjedavajući nije prozvao: “Hajde da čujemo šta nam drug iz Bosne ima da kaže!” Ispalo je kako je doveden pred svršen čin i kako je unaprijed odlučeno da će on raditi slet, bez obzira na to što nikada nije radio ništa slično.
Pervan se, bit će, uplašio kao nitko njegov, pa je učinio nešto što ga je moglo skupo koštati među kolegama: predložio je da u sletskoj priredbi ne sudjeluju samo amateri, nego i profesionalni članovi svih jugoslavenskih baletnih ansambala, kao i najpoznatija folklorna društva. A naravno, koliko god je velika većina građana, pa i velika većina balerina i baletana, te 1977. još uvijek voljela druga Tita i Jugoslaviju, nisu baš bili ludi za tim da sudjeluju na sletu i hopšu po travi Stadiona JNA, i da tako gube vrijeme i riskiraju da, u najmanju ruku, u čast Titova rođendana, istegnu ligamente ili iščaše gležanj. Na kraju, sve je sretno prošlo, Slavko je upoznao druga Tita, a zatim je još godinama radio sletove.
Trideset godina kasnije, kada je mudro i oportuno biti na drugoj strani, naročito ako si bio samo umjetnik i baletan, nikakav zaslužni drug, Slavno Pervan ovako piše: “Smrt predsjednika zatekla me je naredne 1980. godine. Bio sam u automobilu, negdje blizu Varaždina, gdje sam išao da obiđem omladinu koja se pripremala za proslavu Dana mladosti. Priznajem da me je ta tužna radio vijest tako iznenadila da ne znam kako sam stigao u Varaždin. Svi su bili na okupu, i svi smo održali probu, i svi smo plakali. Još sam sudjelovao na priredbi i 25. maja 1981. godine, poslije čega sam odustao jer sam vidio da pušu neki drugi vjetrovi, a u tome nisam želio sudjelovati. Nikada nisam zaboravio i neću zaboraviti radost koju je omladina iskazivala prilikom priprema tih manifestacija. Oni su zaista bili radosni, ja također. Za mene je to, prije svega, bila jedna civilizacijska tekovina, vrijedna svake pažnje i poštovanja, isto kao što je i balet civilizacijska tekovina potrebna kvalitetnom društvu.”
Poslije je bilo i nekako logično da mu povjere i rad na Zimskim olimpijskim igrama. Taj posao je obavio sjajno. Jedan mali slet za cijeli svijet. Kasnije je, u opsađenom Sarajevu, radio tu fascinantnu “Kosu”. Bilo je to vrijeme kada stranci još nisu navalili u grad, vrijeme prije Susan Sontag. Tu je predstavu radio samo za sebe i za nas. Bio sam tada na premijeri, iako je bio oblačan dan. Iz oblaka su padale mine i granate. Bilo mi je važno, dok sam se spremao u kazalište, da se živ vratim kući. Taj rizik bio je upisan u umjetnički doživljaj. Slavkovo vedro i čisto mučeništvo imponiralo je publici, i štitilo nas je trenutno od smrti i od poniženja. Nikada on nije napravo važniju predstavu, a u povijesti europskoga dvadesetog stoljeća malo je onih koji bi se s tom sarajevskom “Kosom” mogli mjeriti. Možda poneko u Staljingradu, Lenjingradu, Varšavi, Terezinu… U tom mi je trenutku, na čas ili na jedan dan, gospođa Divna bila samo žena Slavka Pervana.
Slavko Pervan je blagodarna duša. Svugdje ima prijatelje i mnogima je bio u životu dobar. Kada su 1993. zbog Divnine bolesti morali van iz Sarajeva, u Splitu mu se našao pri ruci njegov baletan Tonči Marinić, koji je u tamošnjem HNK bio direktor baleta. I odmah ga je uposlio. Još jedan obostrani naklon, razmjena dragosti i ljudskosti. Godinama je, kasnije, Slavko radio po Hrvatskoj, viđali smo se u Zagrebu, sretao sam njega i gospođu Divnu ispred Charlieja, a onda su se konačno vratili u Sarajevo. Koji lijep par, kakva ljubavna priča… On se, jadan, pred svim onim sarajevskim cinicima, nije odvažio skočiti s visine u bazen. I tako se ona zaljubila.
Danas mi je pomalo i žao što sam, uglavnom, propustio sve sarajevske baletne predstave, osim onih na koje sam, Noninom odlukom, morao ići da bih se obrazovao. Tada sam, kao jedanaestogodišnjak, recimo vidio i balet po glazbi Vojina Komadine i po motivima Hasanaginice, koji je, također, radio Slavko Pervan. Ali kasnije nisam vidio gotovo ništa, osim Hristićevih “Adama i Eve”. Nije mi, međutim, žao umjetnosti, nego mi je žao jedne propuštene povijesti, koja je danas, eto, postala važna. I to, uglavnom, zato što više nikome nije važna.
No, za kraj, evo i najvažnije epizode iz moje povijesti sarajevskog baleta. Slavko Pervan surađivao je i kao plesač i kao koreograf s Katarinom Kockom, Slovenkom iz Maribora, i vjerojatno najslavnijom sarajevskom poslijeratnom balerinom. Gledao sam je, čini mi se, u onom “Labuđem jezeru” na koje sam, kao osmogodišnjak, morao po zadatku ići. Katarina Kocka stanovala je preko puta nas. Kroz prozor naše spavaće sobe, kao i s naše terase, vidjeli su njezini prozori. Između je bila naša bašča. Svake druge nedjelje Katarina Kocka je prala prozore. Jaka i gipka izvijala se van, iznad ambisa, stajala na simsu, i novinama trljala staklo. Bila bi u farmerkama i nekoj staroj majci, maramom povezane kose, onakva kakve su u to vrijeme bile i druge sarajevske žene, kada bi prale prozore. Ali drukčije je bilo gledati nju. Nona bi došla, stala kraj mene, i rekla: “To je Katarina Kocka!” A onda: “Skloni se, prestani da gledaš, šta će žena misliti o nama!”
Nikad nisam pisao baletni libreto. Vjerojatno i neću. Ali u mom bi baletu plesačica u ulozi Katarine Kocke odigrala to pranje prozora nad ambisom.
Slavko Pervan, koreograf
Šteta, jedino, što Slavko Pervan, baletan i baletni koreograf, nije načinio karijeru u Demokratskoj Republici Njemačkoj, Čehoslovačkoj ili Poljskoj, jer bi se tada po njegovom životopisu snimali filmovi epohe i kritički dokumentarci, o njemu bi u televizijskim talk show spektaklima raspravljali filozofi i etičari, Žižek bi svakako o njemu imao što da kaže, a u Jutarnjem bi listu Tvrtko Jakovina svojim vječito smirujućim i objektivnim prikazom pokušavao da hrvatskoj javnosti objasni europski “fenomen Pervan”. Ovako, od svega toga ništa: taj Bošnjo, rođen 1936. u Jajcu, kojega su kao dijete selili u Sarajevo, prirođeni Slavonac, Osječanin, koji se zatim vraćao u Sarajevo, pa onda išao u Zagreb, da bi se konačno ukotvio u glavnome bosanskom gradu, od 1977. do 1982. bio je kreativni autor i koreograf sletova za Dan mladosti, 1984. radio je slet za otvaranje i zatvaranje četrnaestih Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, a 1992, u opkoljenom gradu, postavio je i režirao predstavu “Kosa, Sarajevo – Anno Domini 1992.”, jedan od nekolicine ključnih artefakata sarajevske opsade, predstavu koju je gledalo malo ljudi, ali je za nju znao cijeli svijet. I kako nije imao sreću da takvu karijeru napravi u DDR-u, priča o Slavku Pervanu u najvećoj će mjeri ostati privatna, svedena na anegdote iz kazališnih foajea, na pabirke slučajnih svjedoka i sačuvane uspomene nekog prošlog, raseljenog, uništenog i zaboravljenog Sarajeva. Nitko po njegovom životu neće snimiti film – koji će biti nominiran za Oskara, ali će nužno izgubiti od Hanekea, Zvjaginceva ili Jafara Panahija – niti će neki mladi i ambiciozni zagrebački povjesničar, pod Jakovininim mentorstvom, napisati povijest epohe, kroz biografiju Slavka Pervana. Kao što to biva u zabačenim provincijama velikoga carstva, sva naša memorija ostat će usmena. I napisana u epskim desetercima, da bi se što lakše pamtila.
Lani je načinjen, ipak, jedan sitan, ali kulturno važan i neobičan izuzetak. U izdanju Narodnog pozorišta iz Sarajeva, profesor fotografije i dizajner Mehmed A. Akšamija sagradio je od temelja jednu lijepu knjigu, u koju su stali kratki Pervanovi memoari, njegova umjetnička biografija s listom predstava, kroki povijesti baleta u Sarajevu te sjećanja suvremenika. Ali kako je čak i ovo privatna, a ne društvena gesta, Akšamija si je u oblikovanju knjige dao totalnu slobodu, pa je, uz tekst, kreirao svoj niz vizualnih sjećanja, kolaža, slika i dizajnerskih ekshibicija, koje sjajno izgledaju, i knjizi pridaju jedan pomalo neknjiški dojam. Listajući je, pa i čitajući, čovjek više stječe dojam da se našao na svečanosti otvorenja izložbe, ili je kasni sat, nakon neke davne baletne premijere, u Sarajevu, krajem osamdesetih.
Slavko Pervan postao je član baletnog ansambla Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku 1. rujna 1951. Bio je, dakle, petnaestogodišnjak – tada se u balet i ulazi – vremena su bila gladna i siromašna, Staljin je još uvijek bio živ, Jugoslavija se nalazila u sovjetskoj blokadi, Tršćanska kriza još uvijek nije bila okončana, Tito je još uvijek bio sumnjičen i na Zapadu. Naš svijet se, sve u svemu, nalazio na ivici katastrofe. Odredivši, u tom trenutku i u tim godinama, svoj životni poziv, Pervan je i sam bio bliži propasti, nego uspjehu. O kako su tužno skončavali ostarjeli baletani po našim provincijama, mladići koji bi krivo doskočili i lomili nožni zglob, ili bi se prekasno pokazalo da su oskudnoga talenta, ili bi se zaljubili u život a ne u igru, ili bi im prenizak bio prag bola, fizičkoga i duševnog, da bi ostali na pozornici… Toliko je bilo mogućnosti i obrazaca Slavkove propasti, da je posve nevjerojatno to da je, na kraju, ipak uspio. Vjerojatno je imao dara, sigurno je bio čudovišno marljiv (takvog ga i sam pamtim), ali nekako mi se čini, možda sam sasvim u krivu, gospođa Divna će to znati, da ga je na površinu iznijela njegova prirođena vedrina i optimizam, koji se tako lijepo slagao s vremenom socijalističke euforije, kada se moglo sve i svakim je novim danom čovječanstvo bilo bliže ostvarenju humanističkih ideala, ravnopravnosti, bratstva i slobode.
Istina, u Osijeku se Pervan još dvoumio između nogometa i kazališta. Pokušao je u pionirskome timu Proletera, u koji ga je uveo poznati poslijeratni trener, a njegov rođak, Florijan Matekalo. Fiskulturu mu je u gimnaziji predavao slavni predratni nogometaš i jugoslavenski reprezentativac Gustav Lehner, a trener seniorske momčadi Proletera bio je Blagoje Moša Marjanović, jedan od najvećih nogometaša u našoj povijesti, član reprezentacije koja je 1930. osvojila treće mjesto na prvome Svjetskom prvenstvu u Urugvaju, čija je legenda prepričana i nadopjevana u filmu i televizijskoj seriji “Montevideo, bog te video”.
Ali bez obzira na sve te likove, i na magičnu privlačnost nogometa, Slavko Pervan je završio u kazalištu, što, vjerojatno, ponešto govori ne samo o privatnim afinitetima, nego i o duhu vremena. Bez obzira na oskudicu i sirotinjstvo, bez obzira i na još uvijek tvrdi socijalizam, u kulturnom i svjetonazorskom smislu Osijek i Jugoslavija bili su tada bliži Europi i europskom sustavu vrijednosti, Parizu, Varšavi ili Beču, nego što je danas. Uostalom, pokušajte zamisliti klinca koji se u Osijeku ili bilo kojem drugom hrvatskom gradu, danas, 2013. dvoumi između baleta i nogometa? Jednaka dvoumica kao između seksualnog odgoja i fašizma.
Dvije su godine Pervanu trebale da mu postane preusko na osječkoj baletnoj pozornici. Krenuo je u veći grad, u grad svoga djetinjstva, u sarajevsko Narodno pozorište, da se prijavi na audiciju. “U Sarajevo sam se vratio prvim razredom, jer je pruga Šamac-Sarajevo bila već davno završena. Jednako je bilo i saznanje o velikim, čak ogromnim pozitivnim promjenama u državi. Takva je i radna akcija izgradnje auto-puta Bratstvo-jedinstvo (Zagreb-Beograd), na kojoj sam kao brigadir učestvovao sa svega 14 godina. Veliki entuzijazam i radni elan omladine bio je sveprisutan. Bili smo u posebnom radnom zanosu. Radovali se i najmanjem uspjehu, bili skromni i zadovoljni jednostavnim odijevanjem, pa i slabom ishranom. Vjerojatno i zato što smo osjećali i vidjeli kako život svaki dan postaje sve bolji. Vjera u budućnost je bila ogromna, a rad i druge društvene aktivnosti, praćeni su smijehom, veseljem i optimizmom mladog društva u obećavajućem historijskom razvoju.” I tako se Slavko vratio u Sarajevo putem kojim je i otišao, samo što je sad sve bilo ljepše, veće i zanesenije. A i Josif Visarjonovič Staljin bio je mrtav.
Karijera mu odmah kreće uzlaznim tokom, surađuje s doajenima i utemeljiteljicama sarajevskog baleta, s prvom poslijeratnom šeficom Baletnog ansambla Jitkom Iveljom, s Ubavkom Milanković i Helenom Uhlik Horvat, a 1954, s dolaskom Franje Horvata na čelo baleta, Pervan je zaigrao u “Labuđem jezeru”, vrlo brzo i kao solist. Ali sve bi to ostalo šećerna vodica, ili stidna umjetnost usred jednoga patrijarhalnog i ciničnog grada, da se početkom rujna 1955. nije dogodilo nešto što će odrediti život, a vjerojatno i karijeru, Slavka Pervana.
Upravo se bio vratio s godišnjeg odmora, i došao na Bentbašu, tada poznato gradsko kupalište na Miljacki, koje se nalazi pred ulazom u Sarajevo, koje će, nizvodno, ovu ubavu planinsku rječicu pretvoriti u otvorenu otvorenu kanalizacijsku cijev, gdje su se, u to vrijeme, okupljali svi oni koji su držali do sebe i do svojih tijela, a usput su se još htjeli i pokazati. Na Bentbašu se išlo ponajmanje radi kupanja – jer je to, valjda, bilo jedno od najmanjih gradskih kupališta u našemu svijetu – ali se išlo radi ašikovanja, zaljubljivanja ili, obranimo se tom starom ciničnom frazom, išlo se u “lov na trebe”. Tu je Slavko Pervan osmotrio Divnu, koja je bila plivačica u lokalnom klubu, upoznali su se, a ona je poželjela da ga upozna sa svojim klupskim drugovima. Kako? Tako što će i on sa skakaonice skočiti u bazen. Nevoljko se odšetao do skakaonice, ali kada je vidio što je to, nije skočio, nego se pješice vratio natrag.
Ovo je, znamo, sramota i u američkim tinejdžerskim komedijama, pa ni na Jarunu, valjda, dvadesetogodišnjaci ne bi ostajali ravnodušni prema baletanu koji se boji skočiti na glavu, ali je teško, ustvari nemoguće, opisati kakva je to socijalna katastrofa u Sarajevu, kakav udarac svakoj muškosti. Sa stanovišta osobnoga integriteta i nastavka života u tom gradu, preporučljivije bi uvijek bilo skočiti na glavu u plićak i slomiti vrat, nego odustati i ostati zdrav i čitav. Dobro to znam, jer sam koješta u svom životu učinio krivoga, samo da netko slučajno ne pomisli da se plašim ili da se ne usuđujem. Sarajevo je u ona doba dječake odgajalo tako da i pogineš ako te netko gleda, samo da ne ispadneš slabić. Kako je danas, ne znam.
Ali umjesto da prezre šonju koji se nije odvažio skočiti, mlada plivačica ga je svim srcem prigrlila. Ili, Slavkovim riječima, “između Divne i mene stvorila se prisnost – koja i danas traje.”
Gospođu Divnu upoznao sam prije već dvadeset i osam godina, kada sam kao devetnaestogodišnjak dolutao u redakciju kulture dnevnog lista Oslobođenje, nudeći, otprilike, ono što novinama nudim i danas. Uz tu razliku što sam bio neobuzdaniji, nepristojniji i – u svakom pogledu – politički nekorektniji, tako da današnji ja, posve sigurno, ne bih otrpio tadašnjeg ja, nego bih od njega, tojest od sebe, bježao glavom bez obzira i sakrivao bih se po veceu, dok divlji klinac ne napusti redakciju. Divna Pervanova nije se, međutim, od mene sakrivala, nego je s radošću i entuzijazmom, kakvoga danas nema u našem novinarstvu, prihvatila mladog kolegu i zagovarala njegove članke, hvalila mu pamet, obrazovanje i dar, gdje god je to bilo potrebno, i gdje nije bilo potrebno. U to vrijeme, ona nije bila urednica kulture, ali je bila ona vrsta autoriteta kakva su, u ozbiljnim i odgovornim novinama oduvijek bili, i danas jesu, iskusni kazališni, likovni i književni kritičari i kroničari. Oni su, unutar svake redakcije, arbitri ukusa, čija se riječ sluša, čak i kada nisu u pravu, čak i kada hvale neodgovorne i neobuzdane balavce.
Gospođa Divna iz stare je sarajevske porodice Hrisafovića. Legende o starim sarajevskim porodicama, kao i u zagrebačkom slučaju, podrazumijevaju i mnoga pretjerivanja, šovinizme sitnih duša, pa i čiste lagarije, ali u mojoj mladosti i u djetinjstvu, djeca iz starih sarajevskih porodica bila su, u pravilu, dobri drugovi, bolji i tolerantniji od većine, slobodni od duha vremena i od terora koji je duhom vremena bivao provođen. To se odnosilo i na stare muslimanske, i na stare katoličke, i na stare pravoslavne porodice, pa onda više nije ni važno napominjati iz koje je etno-nacionalne starine Divna Hrisafović. Neka to znaju samo oni koji znaju čemu takvo znanje služi. Za druge nas, ionako, nije briga, drugi su nas, ionako, pobijedili.
Preko Divne Pervanove upoznao sam, malo pred rat, i Slavka Pervana, ali nikada mi – što mogu – Divna nije postala Pervanova žena, nego mi je, zauvijek, Slavko ostao Divnin muž. Važna ličnost u kulturnoj povijesti jedne iščezle zemlje, ali, eto, meni je gospođa Divna ostala važnija.
U rujnu 1956. Slavko Pervan odlazi u vojsku, u Zagreb, da bi nakon obavezne obuke – vjerojatno nakon prvih šest mjeseci – bio pozvan u ansambl baleta zagrebačkog HNK. Do kraja vojnog roka bio je i vojnik, i plesač, nakon čega je ostao u HNK. U sljedećih pet godina odigrao je dvanaest uloga na zagrebačkoj pozornici, bio je solist u Šulekovom “Koriolanu”, u Bizetovoj “Karmen”, i u Smetaninoj “Prodanoj nevjesti”, ali se, što je, možda, i važnije u to vrijeme upoznao s televizijom, koja će ga pomalo i omađijati, možda i odvesti na put prema sletovima i velikim spektaklima. Pervan je surađivao u zabavnim i dramskim programima Televizije Zagreb, u vrijeme njezina rađanja. Nastupio je u prvoj, u nas ikad snimljenoj, televizijskoj drami, koju je režirao Daniel Marušić, a sa Đurđicom Ludvig je, u koreografiji Sonje Kastl, nastupio u solističkome baletnom paru, u jednoj, valjda pomalo edukativnoj, televizijskoj emisiji. Kako je Slavko, bez obzira na svu lakoću i neobaveznost, prilično odgovoran prema vlastitoj dokumentaciji, taj je duo sačuvan na jednoj ljupkoj crno-bijeloj fotografiji. Nije, možda, primjereno, ali teško je ne primijetiti: na toj se slici vidi u što se, u kakvu figuru i lik, zaljubila na Bentbaši mlada plivačica.
Nakon što su se 13. travnja 1960. vjenčali, iz kojeg će se braka izroditi dvoje djece, Slavko i Divna Pervan kratko su živjeli u Zagrebu, kao podstanari. Ali u Sarajevu su mu ponudili stan, samo neka se vrati kući: “Teška sam srca napustio Zagreb, grad pun muzike, teatra, filma i televizije, otvorenog komuniciranja sa inozemstvom. Uopće, prelijep grad, bogat i umjetničkim dešavanjima, koja su tih godina dobivala neke nove zamahe. Ipak, susret sa starim znancima i sa Sarajevom, gradom mojih prvih simpatija i ljubavi, otvarao je nove mogućnosti djelovanja… Prvo, u Narodnom pozorištu je čekao neumorni Franjo Horvat. On je u to vrijeme stvarao vrijedan ansambl i respektabilan repertoar, u kojem je za mene bilo mnogo posla – uloga koje sam volio, a neke i priželjkivao. Sve se to tokom vremena i ostvarilo. Sjećam se niza izuzetnih gostovanja u zemlji i inozemstvu. Po gruboj računici, do kraja moje plesačke karijere, koju sam završio u punoj formi 1972. godine, otplesao sam oko 2.000 predstava i koncerata, TV emisija i nastupa na filmu. Više od 40 različitih uloga u baletima. Koliki je to fizički napor i angažman u toku 21 godine plesnog staža, ilustrirat ću jednim primjerom. Bugarski koreograf Bogdan Kovačev postavio je 1963. balet ‘Na plavom Dunavu’, na muziku Johana Štrausa. Koliko god je ta muzika stvorena za ples, isto je zahtjevna za izvođače. U predstavi je, osim plesnih koraka, bilo i 200 ‘podrški’. To znači da sam balerinu u zraku, na rukama, imao 200 puta. Ako partnerica u prosjeku ima pedeset kilograma, to iznosi 10.000 kg u samo jednoj predstavi, što je ravno teretu koji prevozi jedan vagon! Srećom, to nije čest slučaj, jer standardna klasična predstava u četiri čina ima prosječno 70 podrški.”
U Sarajevu, Slavko Pervan je napravio veliku koreografsku, kazališnu i općekulturnu karijeru. Bilo je to vrijeme kada su u gradu bili još uvijek neobično aktivni glazbenici, profesori i kazališni ljudi, koji su nakon 1945. pristigli iz Zagreba, a već se rađala moćna generacija pisaca, glumaca, plesača i skladatelja, koja će se osamdesetih preliti po cijeloj Jugoslaviji i po Svijetu. Taj će naraštaj zauvijek ostati najplodniji u kulturnoj i društvenoj povijesti Sarajeva, a svoje će vrhunce doživjeti s Olimpijskih igrama 1984, prvim filmovima Emira Kusturice, predstavama Mladena Materića… U tom je vremenu Slavko Pervan imao važnu, veliku ulogu.
Nisam rad, a ni čest, posjetitelj baletnih predstava. Nisam to bio ni nekad, u Sarajevu. Čak sam i propustio ponešto on onoga što bi mi danas bilo dragocjeno imati u sjećanju, ali me je, kao gimnazijalca i nadobudnog čitatelja privukla jedna baletna predstava. Zoran Hristić – čije mi je ime tad bilo sporedno, a danas mi je važno – beogradski kompozitor, napisao je glazbu za balet “Adam i Eva”, čiji je libreto, po motivima Krležinog teksta, napisao sarajevski pisac i povjesničar kazališta Josip Lešić. Slavko Pervan bio je koreograf i redatelj predstave, koju sam još dvaput gledao, i bio sam oduševljen. To je, zapravo, bila prva prava i potpuna transformacija književnoga teksta, u nešto što je sasvim udaljeno od književnosti, kojoj sam u životu prisustvovao. Dugo ću, uzaludno, pa i u Zagrebu, pohoditi kojekakve koreodrame, dramske igrarije, scenska priviđenja i komade suvremenog plesa, kad god bi se autori naslovom i predloškom pozivali na književni ili dramski tekst, sve dok na kraju nisam odustao, shvativši kako je, obično, riječ samo o posudbi brenda ili o sitnoj podvali kojom se publika preko naracije vabi na nešto što je, već po prirodi žanra, oslobođeno od svake naracije. Frustriran sam i zamrzio sve te kazališne eksperimente, u kojima se od pisca i teksta uzima samo ime, e da bi se izvođači, glumci ili plesači, slobodno i bez ikakvih ograničenja valjali po sceni ili nešto nesuvislo blebetali. Kriv je Slavko Pervan, a pomalo su krivci i Hristić, i Lešić, jer su oni napravili balet koji je, doista, bio – Miroslav Krleža. Predstava je u Sarajevu dugo igrala, ne pamtim s kakvim je kritikama ispraćena, ne čujem da je se danas još netko – osim Slavka Pervana – i sjeća.
Neposredno pred rat Slavko Pervan započeo je suradnju s tada mladim i nevjerojatno probitačnim kazališnim kritičarem i piscem Darkom Lukićem. Lukić je napisao libreto za posljednji njegov predratni balet “Miris kiše na Balkanu”, sarajevsku židovsku priču, po bestseler romanu Gordane Kuić, po kojem će, prije nekoliko godina, u Beogradu biti snimljena i televizijska serija. Glazbu za ovu glasno najavljivanu i prilično raskošnu produkciju napisao je Igor Kuljerić. Predstava je davana sve do početka rata, sjećam se crvenih plakata za “Miris kiše na Balkanu” u porazbijanim kazališnim izlozima bombardiranog Sarajeva. Roman, pa onda i balet, bili su dijelom posvećeni Rikici Levi, učenici zagrebačke baletne škole, koja je u Sarajevu prvi put nastupila 1920. godine, i bila je prva Sarajka, profesionalna balerina. Simbolično, s njom je započela i svršila jedna povijest.
Ali ne spominjem samo zato Darka Lukića. Ovaj današnji profesor na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, dramaturg i libretist, te prilično samozatajna osoba zagrebačkog kulturnog života, u ono vrijeme u Sarajevu bio je sve, samo ne samozatajan. S Pervanom se lako sprijateljio, bez obzira na razliku u godinama (Lukić je 1962. godište), s njime će surađivati i u riječkome HNK, na baletu “Per Gint”, po adaptiranoj glazbi Edvarda Griega, te su i u Pervanovoj monografiji razmijenili naklone i međusobne, obostrano vrlo šarmantne i prikladne pohvale, no Darka Lukića, čovjeka iz tihog finala Pervanove karijere ne spominjem samo zato.
Osim što je bio važna, ali i vrlo ilustrativna osoba za priču o onom posljednjem predratnom Sarajevu, nikoga se tako često, pa zašto i to ne kazati – sa stanovitom zavišću, ne sjetim kao Darka Lukića, kada me spopadne duševna i intelektualna dijareja zbog svih tih mojih bespotrebnih, neplodnih, pa i egzistencijalno vrlo neugodnih nesporazuma sa zagrebačkom sredinom ili nekim njezinim akterima. Lukić je, naime, četiri godine od mene stariji. Otprilike se toliko prije mene pojavio na sarajevskoj kulturnoj i književnoj sceni, najprije kao kazališni kritičar. Kada je Oslobođenju zatrebao baletni kritičar, Darko je vrlo brzo savladao i taj posao, i obavljao ga vrlo odmjereno i kompetentno. Pisao je zanimljive kazališne kritike, uvijek dobronamjerne, ali s jasnim iskazivanjem vlastitih poetičkih i profesionalnih preferencija. Godine 1987. (čini mi se) objavio je zapaženu knjigu priča, preuzetnog naslova “Gonetanje zrcala”. Tri godine kasnije i roman u najelitnijoj izdavačkoj ediciji Svjetlosti, koja se zvala Savremeni Yu roman, naslov: “Noći punog mjeseca”. Ako me sjećanje ne vara, 1991, posljednje zajedničke godine, Darkov roman ušao je u uži izbor za Ninovu nagradu. Imao je jedva dvadeset osam godina, kada je izabran za direktora Drame Narodnog pozorišta u Sarajevu, a trideset i jednu kada je postao ministar vjera u Vladi Bosne i Hercegovine. Bio je glasan i aktivan, bio je prisutan, sve dok nije 1993. došao u Zagreb. Od tada je vrlo diskretan, skoro pa odsutan, kad god je pametnije biti odsutan. Eto, na tome mu zavidim.
Jednom sam, jedne ružne večeri, dok sam još znao nazočiti zagrebačkim kulturnim priredbama, slučajno naletio na tadašnjeg ministra kulture Antuna Vujića. Kako sam se u to vrijeme još pravio da ga prepoznajem, Vujić je držao umjesnim da mi se obrati: “Vidiš njega”, reče mi tada, sve tapšući Darka po ramenu, “na njemu se ni ne vidi da je došao iz Sarajeva, a ti tako!” Kiselo sam mu se kikotnuo, oćutio kosmičku nelagodu, koja mi neće do jutra dati da zaspem, gorko zažalivši što me Bog u onome Sarajevu nije stvorio takvim da gospon ministra na licu mjesta stjeram u materinu. Ali ispravnije bi, ipak, bilo, mnogo ispravnije i po život bolje da vujićima i inima nikada nisam dao povoda da mi se obrate, ili da sam se u samome sebi mogao sakriti, kao što se sakrio moj stari drug, Pervanov prijatelj, Darko Lukić.
I tako me je ovaj ekskurs nekako logično doveo do onoga po čemu bi Slavko Pervan bio slavan, eh da je slučajno živio u DDR-u ili Čehoslovačkoj, do sletova za Dan mladosti i otvorenja Olimpijade. Krivo bi bilo pretpostaviti da je on bio čovjek od partijskog povjerenja ili režimski umjetnik. Ama kakvi, ni govora. On je samo bio užasno marljiv, vedar i kooperativan čovjek, pritom od onih Bosanaca koje je moguće nagovoriti i na neizvedive stvari, naprimjer na masovnu koreografiju u kojoj će surađivati tisuće plesača. Počelo je tako što ga je u vrijeme priprema za Dan mladosti 1977. bosanski centralni komitet partije poslao u Beograd, na sastanak u Savez socijalističke omladine Jugoslavije. Sastankom je predsjedavao tadašnji predsjednik savezne omladine Azem Vlasi. Svi su nešto govorili, jedino je Pervan mudro šutio, sve dok ga predsjedavajući nije prozvao: “Hajde da čujemo šta nam drug iz Bosne ima da kaže!” Ispalo je kako je doveden pred svršen čin i kako je unaprijed odlučeno da će on raditi slet, bez obzira na to što nikada nije radio ništa slično.
Pervan se, bit će, uplašio kao nitko njegov, pa je učinio nešto što ga je moglo skupo koštati među kolegama: predložio je da u sletskoj priredbi ne sudjeluju samo amateri, nego i profesionalni članovi svih jugoslavenskih baletnih ansambala, kao i najpoznatija folklorna društva. A naravno, koliko god je velika većina građana, pa i velika većina balerina i baletana, te 1977. još uvijek voljela druga Tita i Jugoslaviju, nisu baš bili ludi za tim da sudjeluju na sletu i hopšu po travi Stadiona JNA, i da tako gube vrijeme i riskiraju da, u najmanju ruku, u čast Titova rođendana, istegnu ligamente ili iščaše gležanj. Na kraju, sve je sretno prošlo, Slavko je upoznao druga Tita, a zatim je još godinama radio sletove.
Trideset godina kasnije, kada je mudro i oportuno biti na drugoj strani, naročito ako si bio samo umjetnik i baletan, nikakav zaslužni drug, Slavno Pervan ovako piše: “Smrt predsjednika zatekla me je naredne 1980. godine. Bio sam u automobilu, negdje blizu Varaždina, gdje sam išao da obiđem omladinu koja se pripremala za proslavu Dana mladosti. Priznajem da me je ta tužna radio vijest tako iznenadila da ne znam kako sam stigao u Varaždin. Svi su bili na okupu, i svi smo održali probu, i svi smo plakali. Još sam sudjelovao na priredbi i 25. maja 1981. godine, poslije čega sam odustao jer sam vidio da pušu neki drugi vjetrovi, a u tome nisam želio sudjelovati. Nikada nisam zaboravio i neću zaboraviti radost koju je omladina iskazivala prilikom priprema tih manifestacija. Oni su zaista bili radosni, ja također. Za mene je to, prije svega, bila jedna civilizacijska tekovina, vrijedna svake pažnje i poštovanja, isto kao što je i balet civilizacijska tekovina potrebna kvalitetnom društvu.”
Poslije je bilo i nekako logično da mu povjere i rad na Zimskim olimpijskim igrama. Taj posao je obavio sjajno. Jedan mali slet za cijeli svijet. Kasnije je, u opsađenom Sarajevu, radio tu fascinantnu “Kosu”. Bilo je to vrijeme kada stranci još nisu navalili u grad, vrijeme prije Susan Sontag. Tu je predstavu radio samo za sebe i za nas. Bio sam tada na premijeri, iako je bio oblačan dan. Iz oblaka su padale mine i granate. Bilo mi je važno, dok sam se spremao u kazalište, da se živ vratim kući. Taj rizik bio je upisan u umjetnički doživljaj. Slavkovo vedro i čisto mučeništvo imponiralo je publici, i štitilo nas je trenutno od smrti i od poniženja. Nikada on nije napravo važniju predstavu, a u povijesti europskoga dvadesetog stoljeća malo je onih koji bi se s tom sarajevskom “Kosom” mogli mjeriti. Možda poneko u Staljingradu, Lenjingradu, Varšavi, Terezinu… U tom mi je trenutku, na čas ili na jedan dan, gospođa Divna bila samo žena Slavka Pervana.
Slavko Pervan je blagodarna duša. Svugdje ima prijatelje i mnogima je bio u životu dobar. Kada su 1993. zbog Divnine bolesti morali van iz Sarajeva, u Splitu mu se našao pri ruci njegov baletan Tonči Marinić, koji je u tamošnjem HNK bio direktor baleta. I odmah ga je uposlio. Još jedan obostrani naklon, razmjena dragosti i ljudskosti. Godinama je, kasnije, Slavko radio po Hrvatskoj, viđali smo se u Zagrebu, sretao sam njega i gospođu Divnu ispred Charlieja, a onda su se konačno vratili u Sarajevo. Koji lijep par, kakva ljubavna priča… On se, jadan, pred svim onim sarajevskim cinicima, nije odvažio skočiti s visine u bazen. I tako se ona zaljubila.
Danas mi je pomalo i žao što sam, uglavnom, propustio sve sarajevske baletne predstave, osim onih na koje sam, Noninom odlukom, morao ići da bih se obrazovao. Tada sam, kao jedanaestogodišnjak, recimo vidio i balet po glazbi Vojina Komadine i po motivima Hasanaginice, koji je, također, radio Slavko Pervan. Ali kasnije nisam vidio gotovo ništa, osim Hristićevih “Adama i Eve”. Nije mi, međutim, žao umjetnosti, nego mi je žao jedne propuštene povijesti, koja je danas, eto, postala važna. I to, uglavnom, zato što više nikome nije važna.
No, za kraj, evo i najvažnije epizode iz moje povijesti sarajevskog baleta. Slavko Pervan surađivao je i kao plesač i kao koreograf s Katarinom Kockom, Slovenkom iz Maribora, i vjerojatno najslavnijom sarajevskom poslijeratnom balerinom. Gledao sam je, čini mi se, u onom “Labuđem jezeru” na koje sam, kao osmogodišnjak, morao po zadatku ići. Katarina Kocka stanovala je preko puta nas. Kroz prozor naše spavaće sobe, kao i s naše terase, vidjeli su njezini prozori. Između je bila naša bašča. Svake druge nedjelje Katarina Kocka je prala prozore. Jaka i gipka izvijala se van, iznad ambisa, stajala na simsu, i novinama trljala staklo. Bila bi u farmerkama i nekoj staroj majci, maramom povezane kose, onakva kakve su u to vrijeme bile i druge sarajevske žene, kada bi prale prozore. Ali drukčije je bilo gledati nju. Nona bi došla, stala kraj mene, i rekla: “To je Katarina Kocka!” A onda: “Skloni se, prestani da gledaš, šta će žena misliti o nama!”
Nikad nisam pisao baletni libreto. Vjerojatno i neću. Ali u mom bi baletu plesačica u ulozi Katarine Kocke odigrala to pranje prozora nad ambisom.