U istanbulskoj četvrti Pera najstarija je knjižara na Orijentu. I najveća.
Mala katnica koja je u nizu sa drugim katnicama ove jednolične ulične kompozicije. Ostale kuće u nizu su zatvorene. Izgledaju prazne. Na kraju niza tih kuća, na uglu, je ulazak u Tunel. Tako ovdje zovu svoju jedinu liniju podzemne željeznice.
Iznad ulaza u knjižaru piše ime. Na francuskom. Librarie de Pera. Knjižara Pera. I broj. 22.
Unutra mrak.
Ono malo svjetla dolazi od prozora.
I lampi sa staklenim zelenim sjenilom.
Četrdeset tisuća knjiga. Tako piše u vodiču.
Nema šanse da ih je toliko. Knjižara se sastoji od samo jedne prostorije. U prostoriji je nekoliko zatvorenih vrata. Vjerojatno je ova kuća spojena tim vratima sa susjednim kućama. U kojima su pospremljene ostale knjige. I zbrajam. Koliko kuća je potrebno spojiti u kompoziciju da bi primile četrdeset tisuća knjiga? Vjerojatno dvadeset i dvije.
Putujem prstima po hrbtovima knjiga na policama. Dolazim do neobične knjige. Knjiga od kozje kože.
To još nisam vidio. Ima jednu kvalitetu koju današnje knjige nemaju. Težinu. Knjigu ne možeš suditi po težini. A trebali bi. Jer postoji naziv laka literatura. Zašto ne postoji naziv teška literatura? Trebalo bi tako biti da kad otvoriš knjigu da ona poprimi svoju stvarnu težinu. Sukladnu svojim riječima. Mislima. Idejama. Emocijama. Jer neke knjige ne zaslužuju da budu izdane u džepnom izdanju. I da ih se nosi u torbi sa češljem i gumicom za kosu. Neke knjige bi trebale kada ih otvoriš da padnu na pod od težine. Neke knjige se ne bi trebale moći držati rukama. Trebale bi postojati posebne dizalice za čitanje nekih knjiga. I da kad padnu, knjige, da ti zgnječe nožne prste. Da znaš da poslije te knjige više nikada nećeš moći isto onako kao prije hodati. I da ćeš njenu težinu čitav svoj život za sobom vući. Ali to nije kazna. Nego je to povećanje mase povećanje vlastite gravitacije. S nekim knjigama naša osobna gravitacija se povećava. I poslije svoga povećanja sposobna je privući druge svjetove. Koji su bili izvan dohvata naše prijašnje sile teže. Izvan dosega naše centrifuge. Dosega naše ruke.
Odjedanput se knjižara pomakla. Tek toliko da mi koljena klecnu. Ali nije mi ispala knjiga sa kozjom kožom iz ruke. Nije njezin pad zatresao knjižaru. Nešto drugo se dogodilo. Pogledao sam prodavača koji je sjedio u uglu. On se nije zabrinuo radi ovog udara ni najmanje. Sjedi u uglu na stolici. Nasmiješio mi se i dodirnuo je vrhovima prstiju šilt svoje kape. Prodavač je odjeven u uniformu. Čudno. Prodavač u knjižari u uniformi…
Diže se iz fotelje. Korača dva koraka do mene. Staje. Obraća mi se ljubazno i službeno na francuskom.
Treba mi malo vremena da shvatim. Kakvu kartu on želi od mene. Ali ne uspijevam shvatiti. To mu i kažem. Na francuskom.
– Ne razumijem.
– Ne razumijete francuski?
– Ne gospodine. Ne razumijem na koju točno kartu mislite.
– Kartu. Od Konstantinopola do Istočnog kolodvora…
– Mislim da Vas ne shvaćam. Vjerojatno sam Vas krivo shvatio. Možete li, molim Vas, ponoviti?
Nisam više siguran u svoj francuski. Dobro ga čitam, ali govorni mi je još šepav. I vjerojatno je u pitanju on. Moj francuski. Očigledno sam čovjeka krivo shvatio. I to je dovelo do ove zabune.
Ali on nastavlja:
– Pardon Monsieur. Ja sam taj koji je pogriješio. Molim Vas da iziđete. Onaj udarac maloprije, to se lokomotiva upravo spojila. Uskoro krećemo.
Sada sam već siguran. Očito krivo shvaćam što mi on želi reći. Bunim se.
– Ali radno vrijeme knjižare još nije gotovo i želim još…
– Žao mi je gospodine. Molim Vas…
Odlazi do vrata i uljudno mi ih pridržava dok ja zbunjen i uvrijeđen izlazim van.
Zatvara vrata za mnom odmjerenim potezom. Kao da je to radio tisuću puta.
Još uvijek sam zbunjen. I povrijeđen.
I zbunjeno gledam u izlog knjižare.
Postaje mi jasnije. Barem mislim da mi je jasnije. Jer poslije onog što sam vidio sve je na trenutak postalo jasno. Ali samo na trenutak. Jer mi je opet u sljedećem trenutku opet sve postalo nejasno.
Na prozoru izloga je sitan francuski natpis: Ne naginji se kroz prozor. I okačena je metalna tabla. Metalna tabla koja se stavlja na vagone vlakova. Na tabli piše ime ove kompozicije: Orient Express. Naznačena je početna stanica: Konstantinopol. I zadnja stanica: Gare de l’Est.
Stambolska priča: Ne naginji se kroz prozor
U istanbulskoj četvrti Pera najstarija je knjižara na Orijentu. I najveća.
Mala katnica koja je u nizu sa drugim katnicama ove jednolične ulične kompozicije. Ostale kuće u nizu su zatvorene. Izgledaju prazne. Na kraju niza tih kuća, na uglu, je ulazak u Tunel. Tako ovdje zovu svoju jedinu liniju podzemne željeznice.
Iznad ulaza u knjižaru piše ime. Na francuskom. Librarie de Pera. Knjižara Pera. I broj. 22.
Unutra mrak.
Ono malo svjetla dolazi od prozora.
I lampi sa staklenim zelenim sjenilom.
Četrdeset tisuća knjiga. Tako piše u vodiču.
Nema šanse da ih je toliko. Knjižara se sastoji od samo jedne prostorije. U prostoriji je nekoliko zatvorenih vrata. Vjerojatno je ova kuća spojena tim vratima sa susjednim kućama. U kojima su pospremljene ostale knjige. I zbrajam. Koliko kuća je potrebno spojiti u kompoziciju da bi primile četrdeset tisuća knjiga? Vjerojatno dvadeset i dvije.
Putujem prstima po hrbtovima knjiga na policama. Dolazim do neobične knjige. Knjiga od kozje kože.
To još nisam vidio. Ima jednu kvalitetu koju današnje knjige nemaju. Težinu. Knjigu ne možeš suditi po težini. A trebali bi. Jer postoji naziv laka literatura. Zašto ne postoji naziv teška literatura? Trebalo bi tako biti da kad otvoriš knjigu da ona poprimi svoju stvarnu težinu. Sukladnu svojim riječima. Mislima. Idejama. Emocijama. Jer neke knjige ne zaslužuju da budu izdane u džepnom izdanju. I da ih se nosi u torbi sa češljem i gumicom za kosu. Neke knjige bi trebale kada ih otvoriš da padnu na pod od težine. Neke knjige se ne bi trebale moći držati rukama. Trebale bi postojati posebne dizalice za čitanje nekih knjiga. I da kad padnu, knjige, da ti zgnječe nožne prste. Da znaš da poslije te knjige više nikada nećeš moći isto onako kao prije hodati. I da ćeš njenu težinu čitav svoj život za sobom vući. Ali to nije kazna. Nego je to povećanje mase povećanje vlastite gravitacije. S nekim knjigama naša osobna gravitacija se povećava. I poslije svoga povećanja sposobna je privući druge svjetove. Koji su bili izvan dohvata naše prijašnje sile teže. Izvan dosega naše centrifuge. Dosega naše ruke.
Odjedanput se knjižara pomakla. Tek toliko da mi koljena klecnu. Ali nije mi ispala knjiga sa kozjom kožom iz ruke. Nije njezin pad zatresao knjižaru. Nešto drugo se dogodilo. Pogledao sam prodavača koji je sjedio u uglu. On se nije zabrinuo radi ovog udara ni najmanje. Sjedi u uglu na stolici. Nasmiješio mi se i dodirnuo je vrhovima prstiju šilt svoje kape. Prodavač je odjeven u uniformu. Čudno. Prodavač u knjižari u uniformi…
Diže se iz fotelje. Korača dva koraka do mene. Staje. Obraća mi se ljubazno i službeno na francuskom.
– Bonjour Monsieur. Votre ticket, s’il vous plaît.
Treba mi malo vremena da shvatim. Kakvu kartu on želi od mene. Ali ne uspijevam shvatiti. To mu i kažem. Na francuskom.
– Ne razumijem.
– Ne razumijete francuski?
– Ne gospodine. Ne razumijem na koju točno kartu mislite.
– Kartu. Od Konstantinopola do Istočnog kolodvora…
– Mislim da Vas ne shvaćam. Vjerojatno sam Vas krivo shvatio. Možete li, molim Vas, ponoviti?
Nisam više siguran u svoj francuski. Dobro ga čitam, ali govorni mi je još šepav. I vjerojatno je u pitanju on. Moj francuski. Očigledno sam čovjeka krivo shvatio. I to je dovelo do ove zabune.
Ali on nastavlja:
– Pardon Monsieur. Ja sam taj koji je pogriješio. Molim Vas da iziđete. Onaj udarac maloprije, to se lokomotiva upravo spojila. Uskoro krećemo.
Sada sam već siguran. Očito krivo shvaćam što mi on želi reći. Bunim se.
– Ali radno vrijeme knjižare još nije gotovo i želim još…
– Žao mi je gospodine. Molim Vas…
Odlazi do vrata i uljudno mi ih pridržava dok ja zbunjen i uvrijeđen izlazim van.
Zatvara vrata za mnom odmjerenim potezom. Kao da je to radio tisuću puta.
Još uvijek sam zbunjen. I povrijeđen.
I zbunjeno gledam u izlog knjižare.
Postaje mi jasnije. Barem mislim da mi je jasnije. Jer poslije onog što sam vidio sve je na trenutak postalo jasno. Ali samo na trenutak. Jer mi je opet u sljedećem trenutku opet sve postalo nejasno.
Na prozoru izloga je sitan francuski natpis: Ne naginji se kroz prozor. I okačena je metalna tabla. Metalna tabla koja se stavlja na vagone vlakova. Na tabli piše ime ove kompozicije: Orient Express. Naznačena je početna stanica: Konstantinopol. I zadnja stanica: Gare de l’Est.
Istočni kolodvor.
U Parizu.