Fra Dominik (Viktor) J. (Jajce, 1913 – Jajce, 1950). Službu je započeo kao mladi kapelan 1938. u franjevačkom samostanu na Petrićevcu kraj Banje Luke, a život završio ustrijeljen nasred ulice u svomu Jajcu 1950. Između ta dva datuma stao je jedan kratak život, obilježen strašnim pečatom. Na Petrićevcu fra Dominik je služio zajedno sa svojim sugrađaninom i vršnjakom, fra Tomislavom Filipovićem; tamo su bili zajedno i u veljači 1942, onda kada je fra Tomislava pokrenula mračna kainovska krv. Kada je jednom Dominika pokušao prekaliti i ohrabriti da ide s njime u krvave pohode s ustašama gurajući mu u ruke golem krvav nož, on se počeo tresti, pao na pod, pjena mu je udarila na usta, i – nikad se više nije oporavio. Njegov mračni drug, izbačen iz Bosne Srebrene i iz Reda, otišao je dalje u svoju zločinačku slavu, a Dominika je bolest sve više izobličavala. Vratili su ga u Jajce u samostan, u kojemu je boravio cijeli rat, obavljao svećeničke dužnosti, ali uz povremene ispade poslije kojih se nije sjećao ničega. Obuzimala ga je slast i strast priprostoga domovinskog i nacionalnog zanosa, zbog kojega je dolazio u nemile sukobe s fratrima staroga kova.
Poslije rata bolest je naglo uznapredovala. Oslobođen od aktivne službe, Dominik je boravio kod majke Mande u Varošu, starome srednjovjekovnom jajačkom podgrađu. Tu ga je na ulici, u povratku s materom iz crkve, ubio mlad oficir Titove pobjedničke vojske, „vodnik, musliman Šabić iz Ključa“: repetirao pištolj i ubio Dominika na mjestu. Nije bilo nikakve istrage ni suđenja – majka i sva rodbina oprostili su ubojici i nisu tražili nikakav postupak.
II (obiteljska priča)
Kroza sve obiteljske brodolome, ondašnje i skorašnje, preživjelo je nekoliko listića bilježnice u koju je fra Dominik zapisivao svoje stihove, a sačuvana je jedna njegova fotografija iz mladih dana: dječak na prijelazu u adolescenciju, krupne oči pune nekakve nejasne panike, guste i duge obrve, široke, lijepo srezane usne. Stihovi bili su prazni i suhi, srednjoškolska ljubavna lirika na ah i oh, bez ijedne greške i bez ijednoga živa mjesta. Ni nalik na Dominikovu sudbinu. Ali, kad se malo bolje zagledaš, kroz njih se provlači motiv nekakvog neizrecivog straha: Ja se bojim / Tamnih sjena, / Što se kriju / Ispred zjena. // Kad u noći / Gdjegod stojim, / Sve me straši, / Sve se bojim. / Jer predamnom lete / Neke čudne, tamne / Silhuete. // I poput srne / Kroz poljane ravne / Sve ih više grne. Baštinik papira i uspomena došao je do bilježnice i fotografije dugo nakon što se je fra Dominikova sudbina ispunila, one noći pod starim jajačkim krovom kada mu se amidža otvorio i predao priče i papire. (E, moj Jablanoviću, beli si Jablanović! Dobro pamtiš, pa, evo pamti i za mene!)
Nakon ređenja, fra Dominik i fra Miroslav našli su se zajedno u samostanu na Petrićevcu. I odmah zaboravili jedan na drugoga. Fra Miroslav se predao uzbuđenju vremena i događaja, a fra Dominik, zasanjan i zatravljen, sve pažljivije i sa sve većom jezom osluškivao trnce i drhtaje koji su nailazili iz nepoznatih prostora nutrine. Rat gotovo da ga nije ni doticao: gledao je a nije vidio, slušao je a nije čuo.
Sa zimom i sa snijegom još više je ušao u se, još više se izmaknuo svijetu. Drugi su ga ostavili na miru, odjedanput svi zabavljeni nekim većim brigama i prečim poslovima. Samo je fra Miroslav katkad znao zapeti za njega, s nekim nerazumljivim zahtjevima i prijedlozima. Ali, sve kao šaleći se i žureći, usput… S tim čovjekom Dominiku je i inače bilo teško. Znali su se odmalena, odrasli su zajedno, ali ga se oduvijek bojao: lakoće s kojom je izgovarao teške i strašne riječi, nečiste čulnosti što se prosto presipala s njegovih mesnatih, izvraćenih usana, nikad suhih…
Za vrijeme zajedničkih objeda, sve kraćih i sve uzrujanijih, vidio da je da se gvardijan sve češće prepire s fra Miroslavom, oštro a ispod glasa, a da ostali fratri s njime više i ne govore bez velike potrebe. No sve je to prolazilo kraj njega kao tuđe…
Sve do onoga jutra.
Iza sna su ga, odjednom, trgnule psovke, strašna vika, tutanj koraka, mislio je da se kuća prolama. Čuo je gvardijanove teške kletve i fra Miroslavljeve psovke, i još se nije bio ni pribrao, kad je ovaj grunuo u njegovu sobu. Mahao je rukama, vikao, na licu mu je bio čas smijeh, čas neki opaki sijev, požurivao ga – da se oblači, da se spremi, da se konačno nađe jedan pravi… Bio je bez habita, u civilu, u čizmama, za pojasom mu je virila drška revolvera, iznad Dominikove glave mlatarao je golemim nožem i počeo mu ga gurati u ruku.
Dominik je tada doživio napad i slom od kojega se oporaviti neće nikada, a fra Miroslav otišao u svoj krvavi pohod. Za tri dana već u Sarajevu fra Anđeo, provincijal bosanski, hitnom naredbom poslao ga je u ramski samostan i pokrenuo njegovo izopćenje iz Reda, na što se on se glatko oglušio. Iz Bosne ga je nestalo i u njoj više nikada nije viđen. Dominik je legao u postelju, danima je njegovo stanje ličilo na agoniju, a kada se kako-tako oporavio, bio je to neki drugi čovjek. Izgledao je kao strašilo, govorio je nesuvislo. Strašno se uznemirivao na svaku buku, galamu, glasan smijeh. Opremili su ga u Jajce u samostan, blizu kući i materi.
Nakon oslobođenja grad je naglo i opasno oživio. Ispunio se novim ljudima, novim riječima, novim zvukovima. Sa svih strana odzvanjali su pozivi, pojačani uličnim razglasom, objašnjenja, naređenja, pa neke gromoglasne pjesme i svirka. Na igrankama, u kavanama, na ulici pojavljivali su se oficiri – mladi, utegnuti, s pištoljima o pasu. Svijet je bio njihov, oni su driješili i vezivali.
Po oslobođenju Dominikova se bolest naglo pogoršavala. Starješine su mu 1947. dali eksklaustraciju i pomogli da bude otpremljen u bolnicu za živčane bolesti u Vrapču. Tamo je otišao u siječnju 1948, a u kolovozu je vraćen – mati i braća su uvidjeli da mu oporavka nema, te su ga uzeli kući, na svoju njegu i brigu. Materi je ostalo da pali svsijeće i upravlja molitve: „Samo da ga Bog uzme!“
Za nekoga kratkog i varljivog poboljšanja, onih prozračnih, još ne previše toplih dana u lipnju, kada odozdo od Vrbasa struji ugodna svježina, mati se ponadala da bi dite moglo izaći iz kuće, među ljude, bar do crkve i natrag.
I, eto toga Dominikova dana!
Izlazi s materom iz crkve, s nedjeljne mise, hodaju polako, osjeća blagu prazninu i vrtoglavicu, tanak i visok, u mrkome habitu, čini mu se da mu je glava visoko iznad zemlje, čak iznad tijela, kao da odozgor odnekud gleda na sve, i na sebe sama. A onda najedanput u taj mir, u tu lijepu sporost provali neobuzdani čopor dječurlije, sjuriše se iz pokrajnjega sokaka, ugledaše Dominika onako nestvarnoga i ranjivoga, i nepogrešivo okrenuše na njega svu urnebesnu rugalačku energiju, skačući oko njega, urlajući, dižući prašinu. Dominik poče uzmicati, zatvarati oči rukama, podlakticama, čas jednom, čas drugom, ali na koju god stranu da krene, krug se zatvori, a vika pojača. Izbezumljen, on poče grabiti kamenje s puta i bacati spram djece. Pogodi slučajno jedno u butinu, ono se poče derati i plakati. Ostala malo ušutješe i ustuknuše, Dominik krenu izvan toga prokletoga kruga, majka sva usplahirena za njim. Odjedanput prolomi se strahovita zapovijed:
– Stoj! Ne mrdaj! Pucat ću!
Dominik se okrenu: na deset koraka pred njim stoji golem oficir u visokim čizmama s revolverom u ruci, koji nastavlja vikati:
– Bagro popovska i ustaška, zar na djecu…
Taj revolver i te čizme ispuniše Dominika nekom neizdrživom bolju. Sav se napregnu i zategnu, i zamahnu rukom u kojoj je još bio kamen veličine šake. No, taj se zamah još čestito ni ne rodi, kad prasnuše pucnji – jedan, pa drugi, pa još jedan za njima. Dominik se skupi po prašini, na putu pred crkvom, mati po njemu ridajući, svijet se razbježa, a ona dječurlija se nekuda rasuše. Oficir vrati revolver na mjesto, popogleda okolo, i ode službenim korakom, pisati izvještaj.
III (fakti 2)
Drugi svjetski rat u franjevačkom samostanu sv. Luke u Jajcu.
Kroz cijelu otomansku prošlost malen, zaspali bosanski gradić, umoran od nekadašnje velike, herceške i kraljevske historije, Jajce je u godinama ovoga rata ponovo pozornica burnih događaja i čestih vojnih i političkih promjena. Sve se one na poseban način prelamaju kroz život male redovničke zajednice. Starinskim fratrima, poput Josipa Markušića i Bone Ostojića ili Jaroslava Jaranovića, župnika u obližnjemu Podmilačju, mrska je tuđinska okupacija, kao i ustaški teror prema pripadnicima drugih vjera i nacija, osobito Srbima i Jevrejima. Na „kongresu“ provincije Bosne Srebrene u lipnju 1943. Markušić govori: „U srcu i osjećaju prema deset božijih zapovijedi, našoj prošlosti te nakanama crkve da se raširi pojam naroda tako da u našem govoru i shvaćanju ne budu isključene i druge vjere. Svi su oni naš narod, budući jednoga jezika, ili kao vjernici ili u nastojanju da nam budu prijazni (…) Slično kao u nekom naukovnom zavodu, na primjer gimnaziji, svi đaci bilo koje vjere, svi su naši đaci, svojih profesora. (…) Tako bi trebalo da i mi svi budemo prema svemu narodu sve triju vjera, iz pravde i iste nakane. (Ja sam zasadio, Apolo je zalio, a Bog je dao napretka. -1. Kor., III., 6.)“ Mlađi, pak, nisu otporni na zvuk nacionalnih trublji, lako nalaze opravdanja za sva zla, kao nužna u obrani „mlade hrvatske države od srbokomunističkih i partizanskih bandi“, ni ne primjećujući vlastiti ljudski, etički i franjevački debakl. (Markušić će u jednoj zgodi, ogorčen, napisati: „Zemlja će se okrenuti kad se stvari razjasne koliko je nepatriotizma bilo u telaljenom hrvatstvu!“)
Na sličan način dijeli se u gradu hrvatsko stanovništvo a jednim dijelom i muslimansko.
O svemu tome na pomalo stenografski ali vrlo plastičan način obavještava nas ljetopis koji je fra Josip Markušić vodio svih tih godina. Ovdje će nas zanimati tek dijelovi koji se tiču fra Dominika, i iz kojih se možda može nazreti pravolinijski kobna neizbježnost njegove sudbine, a u njima je opisan i napeti neprijateljski odnos između ove dvojice fratara, oprečnih po svemu. Za upotpunjavanje istine o fra Dominikovoj sudbini oni su važni zato što o mladiću govore jezikom i tonom posve drukčijim od obiteljskih uspomena – skeptičnim i racionalnim, bez milosti i ublažavanja.
Pa, najbolje je „pustiti čoveka da priča slobodno“ (I. Andrić):
26. XI. 42. Fra Dominik J. jučer u podne uteko nekuda, veli u Lučinu, u habitu i u kaputini, danas u podne vratio se sav izgubljen i iznemogao, gladan, veli da od jučer ništa nije jeo… Na kozlučkom mostu pitala ga straža partizanska gdje je bio, koliko ima do Lučine, kad je otišo? – Odgovorio da je išo nad bolesnika da ima do Lučine 1 sat, da ne zna kad je pošo
8. XII. 42. U Matici umrlih pišući o smrti dvojice Klarića nadobudni i suludi Fra Dominik napiso da su strijeljani od partizanskih bandi. (U službenu knjigu ne dolaze taki izrazi, uopće.)
27. III. 43. Ludi razgovori za večerom u 19 h: Fra Luka K. i Fra Dominik J. i njihovi gotski razgovori. (S ovakih propadaju narodi i države, pale se crkve i samostani, strijeljaju svećenici.)
6. V. 43. Fra Dominik J.: i pravo je da su topovi pobili seljake i avioni palili kuće, svi su oni komunisti.
27. VII. 43. Fra Dominik J.: u gradu ima oglas za ucjenu od 100.000 RM za glavu „druga Tita“, a da su jajačke cure rekle: „ne damo ga ni za 200.000, kako je lip“!
28. VII. 43. Fra Dominik: osuđuje ubojstva, ali je za to da se Židovima oduzme imetak i oni pošalju u logor. Ja: „Luđače jedan, i bezbožniče, na sramotu je našu, i moju najviše, da ti u samostanu boraviš!“
24. VIII. 43. Fra Dominik J. se izjašnjuje za njemački protektorat.
31. VIII. 43. Sukob u blagovaonici za ručkom radi odnošenja iz kuće: ja upozorio da je to i prije bilo, on: „Marš“. Ja: „Da si ti u pravom samostanu ili ne bi bio ovdje ili bi bio svezan! Crkva i narod moraju biti zaštićeni, bili pametni, bili ludi koji ga ugrožavaju.“ Gvardijan: „Ne smiješ govoriti starijemu: marš!“ – „Marš i ti!“ Gvardijan: „Ostavi tanjur!“ „Ne ostavljam!“ Poteže nož.
5. IX. 43. „Nožin-aga“ (Fra Dominik J.) govori o bombardiranju ili noćas, ili 8. IX. na Gospojinu, ili u petak 10. X. 43.
11. II. 44. Fra Dominik veli da će u šumu ako zavladaju partizani.
15. IV. 44. Fra D. J. išo na Mile nad bolesnika, presretnut i uhvaćen od partizanske patrole kao sumnjiv, radi nespretnosti, jer su tražili iskaznicu koju je on sakrio i nije htio pokazati. Prekopali mu džepove, vodili pred polit-komesara, ispitivali i zatim pustili.
6. V. 44. Fra Dominik J. ne će da potpiše fingiranog provincijalnog dopisa „za arhiv“, u kojem se osuđuju ubijanja 1941: ne ću, ja ne znam ništa, zovu sad naknadno, neka obrazlože za šta, hoću ako traži Poglavnik!
8. V. 44. Razgovor o taocima u Sarajevu, da se traži 100.000 Kn.; Fra Dominik veli: ne žalim ih kada su krivi! (To već ne spada u narod već u čopor!)
17. V. 44. Fra Dominik J.: što govori svijet o hrvatstvu u samostanu: on i Fra Bogoljub J. su Hrvati, gvardijan i Markušić su Jugoslaveni i anglofili.
3. VI. 44. Fra Dominik prijeti gvardijanu: da pazi s kim se sastaje.
13. VII. 44. Fra Dominik gvardijanu: ljuti se Gestapo da fratri ne surađuju, samo malo mlađi, od kojih je samo jedan ustaša. (Ja sam reko: kako bilo, ali ti si jedini izdajnik hrvatstva!)
12. IX. 44. Iza večere kad je opet poveden razgovor o općoj partizanskoj mobilizaciji, za koju se čulo, Fra Dominik J. kao obično infantilno počeo govoriti opasne stvari, našto sam ja iza duge šutnje reagovao, a on: „Stid Vas bilo, svijet se sablažnjuje; kad umrete nitko Vam ni na ukop ne će doći!“ Ja: „Bolje je da i to bude, nego da radi luđaka propane narod!“
15. IX. 44. Partizanski oficir najavljen da će doći u samostan prenoćiti. Fra Bogoljub J. i Fra Dominik J. ostali da otvore vrata, čekali do 20,50 h a onda otišli spavati. Oficir je došo u 21 h i zvonio. Čuo ga je ali nije nije htio ustati Fra Dominik, i oficir se vratio. „Hoću mi ja ustajati!“
24. IX. 44. Rasprava o istoj stvari: „Zar da mu ja ustajem, nisam s njime pod bukvom spavo“. Ja sam reko da on, Fra Dominik, nije nauk samostanskog života i uljudnosti, susretljivosti i gostoprimstva. On na to: „Ne bih usto ni Markušiću!“ Na to sam reko da je infantilan, a on je potego čašu, koju mu je oduzeo Fra Bogoljub J.
10. X. 44. Fra Dominik J.: „Njemačka je dala 150.000 vojnika da brani Hrvatsku, bit će velike krvi, sve će domobranske obitelji koji su se predali biti spremljene u logor a imetak im zapljenjen, hrvatska vojska doći će u sve gradove koji su sada zauzeti.“
13. X. 44. Fra Dominik J. ode u Barevo nad bolesnika: partizani mu dali konja alata, gotova osedlana. Konja pridržaje i pomaže uzjašiti seiz partizan, musliman.
Partizani: Janko Štukelj za Petrićevac član „Ozne“ u posjeti kod Fra Dominika J. (sa partizanom Srbinom Svetom): grle se i ljube, Fra Dominik izjavljuje: „Vi ste partizani podnijeli nadčovječanske napore“! Štukelj pita: jesu li vam šta činili partizani? – Nisu. – Znao sam ja, jer za jajačke fratre znaju sve brigade i u njima se o vama govori.
10. I. 45. Fra Dominik J.: Tko je za „njih“ ujest će se za jezik! Oni nisu zakonita vlast, ne moram se njima pokoravati, niti mi šta mogu učiniti.
18. I. 45. Priče babe Smiljane. Fra Dominik J.: ovo vam velim i podvlačim, upamtite da je to bilo 18. I. i nikad ne ću opozvati: Njemačka će pobijediti! Ustaše su vojska, domobrani nisu ništa, i sad strojnica iz Guče Gore praši na Travnik!
20. I. 45. Fra Dominik J. uči goniti motor i auto kod nekog partizanskog šofera. Za svoje čizme reče da ih se ne boji nositi kod partizana, ali bi se bojo od Nijemaca.
24. I. 45. Fra Dominik govori da se u Jajcu već pozdravljaju sa „Spremni!“ Da već imaju dvije satnije „ustašica“ koje predvodi gospođica Javor te će u Jajce doći, a „sigurno će mnoge jajačke djevojke pristupiti k njima“.
17. III. 45. Fra Dominik J.: javio radio „Donau“, da je Jajce zauzeto od partizana, to znači: eto za pet dana akcije!
30. III. 45. Čuje se da je počeo napadaj N.O.V.J. na Sarajevo. Fra Dominik: kažu da 100.000 oboružane njemačke vojske ide u pomoć Sarajevu.
15. IV. 45. Fra Dominik J.: čuje se da su Hrvati ubili Fr. Del. Rusvelta. U Kozluku ima žena koja pogađa s molitvenikom i ključem u ruci. I on je danas prisustvovo, te mu je pogađala kad je izmolio Očenaš: „Nijemci će pobijediti. Nijemci će doći u Jajce. Gvardijan će ići u partizane. Gvardijan će stradati.“
28. IX. 45. Fra Dominik J.: Šta ono pucaju topovi vazdan, pa sve bliže i bliže.
IV (fakti 3)
U leksikonu Tko je tko u NDH (Zagreb 1997) nalazimo nekoliko sistematiziranih podataka o Tomislavu Filipoviću – Miroslavu Majstoroviću. Rođen u Jajcu 4. VI 1915, pogubljen u Zagrebu 1945. Gimnaziju završio kod franjevaca u Visokom. U franjevački novicijat stupio u lipnju 1932. u Livnu i tom prigodom dobio ime fra Tomislav, pod kojim je poznat do srpnja 1942. Nakon završena novicijata položio prve zavjete 30. VI 1933; nastavio gimnaziju i nakon velike mature započeo studij filozofije i teologije u Sarajevu. Za svećenika zaređen u rujnu 1939. Posljednju godinu studija 1939/40. proveo je u Kraljevoj Sutjesci, a sredinom 1940. došao za kapelana na Petrićevac kraj Banje Luke. Povezuje se s Viktorom Gutićem i pristupa ustaškom pokretu. Nakon proglašenja NDH počeo je djelovati kao samozvani vojni kapelan, bez dopuštenja svog provincijala i banjalučkog biskupa. Zbog neposluha i svojevoljne veze s ustašama napisan mu je premještajni dekret u siječnju 1942, da ide u Ramu, na što se on oglušuje. Kao dušobrižnik 2. poglavnikove tjelesne bojne sudjelovao u napadu na sela Drakulić, Motike i Šargovac i zločinu nad pravoslavnim stanovništvom u veljači 1942. Koncem veljače odlazi u Zagreb, završava u istražnom zatvoru zbog tih zločina. Nakon puštanja Vjekoslav Luburić ga u lipnju1942. šalje u Jasenovac za jednog od zapovjednika logora, gdje se predstavlja prezimenom Majstorović. U međuvremenu ga je papinski legat Giuseppe Marcone suspendirao i upućen je zahtjev Upravi Reda i Svetoj Stolici za njegovo isključenje. Zahtjev je usvojen te je Filipović isključen iz franjevačkog reda 10. VII 1942, kada gubi i pravo na ime fra Tomislav. Koncem listopada 1942. premješten je iz Jasenovca u Staru Gradišku za zapovjednika logora i tamo ostaje do sredine ožujka 1943. U tim su logorima ubijeni deseci tisuća ljudi; prema raznim izvorima smatra ga se izravnim sudionikom u tim zločinima. U ožujku 1943. upućen u Mostar, u činu satnika pod prezimenom Karlović, za operativnog pobočnika pukovniku Franji Šimiću. U prosincu 1943. vraća se u Zagreb na raspolaganje zapovjedništvu Ustaške obrane. U travnju 1944. dobiva čin ustaškog bojnika i odlazi u Liku za pobočnika zapovjednika 4. ustaškog zdruga. U rujnu 1944. premješten je za zapovjednika Kozarskog područja, gdje ostaje do početka 1945. kada je zadužen za vođenje izvještajne službe u istočnoj Bosni. Početkom svibnja 1945. povlači se u Austriju i predaje Britancima koji ga odmah izručuju jugoslavenskim vlastima. Osuđen na smrt u Zagrebu 29. VI 1945.
U jajačkom ratnom ljetopisu fra Josipa Markušića, s datumom 11. siječnja 1945. nalazimo ovu bilješku: „Ing. Blum, iz Sarajeva, priča kako je bio u svim logorima N.D.H., a uteko je sa još petoricom drugova iz Gradiške, kad su napravili i iskušavali motorni čamac. Čamac upravili prema Kozari, pratili su ih tri ustaše s puškama. U zdogovoru su bili njih četvorica logoraša, a dva nisu. U zgodan čas na znak, koga je sam Blum dao, pograbili su njih četvorica trojicu stražara, kad nisu htjeli razoružani poći s njima, a u to su se pridružila i druga dvojica logoraša, pa su stražare s oružjem bacili u Savu. Jedan od logoraša je uhvaćen, Blum je uteko i preko Kozare došo u Jajce, četiri su se logoraša izgubila. Vidio je u logoru kako Majstorović jaši konja bjelca i vodi 2000 zatvorenih na klanje.“
V (fakti 4)
Kada je u lipnju 2003. godine papa Ivan Pavao II posjetio Banju Luku, ponovo je u srpskim medijima podgrijana mračna storija o Filipoviću-Majstoroviću, uz umjesno podsjećanje na ustaške zločine ali i uz ponavljanje uvriježenih a netačnih podataka. Na to je uredništvo franjevačke revije Svjetlo riječi po prvi put objavilo nekoliko izvornih dokumenata, iz kojih se može precizno rekonstruirati Filipovićeva uloga u tim zločinima. Onaj koji bilježi objavio je tada u novinama članak u kojemu je pisao o povijesnoj važnosti tih dokumenata i podcrtao u njima jedan moment: u tim izjavama, zapisnicima, dopisima, odlukam i osobnim pismima može se u puno kompleksnijemu svjetlu sagledati što se i kako se doista događalo – i u pokolju Srba Drakulića, Motika i Šargovca u veljači 1942, i sa samim fra Tomislavom Filipovićem. Tu je i njegova vlastoručno potpisana izjava, koju je dao istražnim organima Pavelićeva UNS-a u istrazi što su ju povodom pokolja ultimativno tražili Nijemci, tu je i prepiska između Sarajeva i Vatikana o njegovu izgonu iz reda i Crkve, tu je i objašnjenje kako su ga ustaše sklonili u Jasenovac, jer tamo Nijemci nisu mogli zalaziti. Među tim dokumentima najzanimljivije je pismo, što ga već ostarjeli banjalučki župnik Branko Župančić piše 1981. godine gvardijanu samostana na Petrićevcu fra Stanku Buzuku, koji ga moli da napismeno ispriča svoj susret s Filipovićem-Majstorovićem u logoru Stara Gradiška. (Tamo ga je sreo i Ilija Jakovljević, i opisao u svojim memoarima iz logora.)
Onaj koji bilježi upoznao je Župančića kao student ranih šezdesetih, kada je ovaj došao na župu, s glasom nesvršenogaa rimskog doktora crkvenoga prava i dugogodišnjega komunističkog robijaša. Bio je čeljade razgovora i ljubitelj književnosti, ali i pravi čovjek starinske vojujuće Crkve. Brzo su se razišli, između ostaloga na Krleži a naročito na Marinkovićevoj Gloriji. Za njega je to bila strašna blasfemija, i ništa drugo. Sada, dok čita njegovo pismo fra Stanku, desetljećima nakon njihovoga posljednjega susreta, i godinama nakon Župančićeve smrti, najedanput otkriva čovjeka umnijega, fleksibilnijega i toplijega nego u njegovim već okamenjenim predodžbama.
Piše Župančić kako je kao bosanskogradiški župnik jedanput bio zovnut da u logoru Stara Gradiška obavi pokop nekog ustaškog poručnika što je umro od sušice. Prepao se, kaže, jer je već prije dojavljivao crkvenim vlastima u Zagreb da se u tom logoru „svašta radi“, pa je sad pomislio da su ga provalili i da ga hoće na prijevaru dobiti u logor. No, tamo se doista radilo o sprovodu. Dok je prolazio logorom, spazio je Filipovića, kojega je još djetetom poznavao, navraćajući u njegovu roditeljsku kuću u Jajcu. Zazvao sam ga, kaže Župančić, a on me je unezvijereno prekinuo, i rekao: ovdje se zovem Miroslav Majstorović, nitko ne zna moje pravo ime. Sjeli su u neku praznu sobu, i on mu je ispričao svoju verziju događaja u Drakuliću. Tu dolazi ono najjezivije, što Župančić nekim običnim a jakim darom uspijeva sjajno ispričati. Filipović-Majstorović mu se zakune da tamo, u Drakuliću, nije nikoga ubio, a onda dodaje da je „prvi put zaklao u Jasenovcu“. Slijedi pregnantan opis neke pobune i njezina ugušenja u krvi. Tada je, kaže Župančić, „uzeo nož i htio mi pokazati kako je zaklao. Priznajem, da sam premro i jedva čekao da živ iziđem iz logora“ – završava pisac pisma, a čitatelja zadužuje jednim silno sugestivnim, uznemirujućim kroki-portretom zločinačkoga tipa, u kojemu očevidno gori opaka psihopatologija.
Revolver, čizme, nož
I (fakti 1)
Fra Dominik (Viktor) J. (Jajce, 1913 – Jajce, 1950). Službu je započeo kao mladi kapelan 1938. u franjevačkom samostanu na Petrićevcu kraj Banje Luke, a život završio ustrijeljen nasred ulice u svomu Jajcu 1950. Između ta dva datuma stao je jedan kratak život, obilježen strašnim pečatom. Na Petrićevcu fra Dominik je služio zajedno sa svojim sugrađaninom i vršnjakom, fra Tomislavom Filipovićem; tamo su bili zajedno i u veljači 1942, onda kada je fra Tomislava pokrenula mračna kainovska krv. Kada je jednom Dominika pokušao prekaliti i ohrabriti da ide s njime u krvave pohode s ustašama gurajući mu u ruke golem krvav nož, on se počeo tresti, pao na pod, pjena mu je udarila na usta, i – nikad se više nije oporavio. Njegov mračni drug, izbačen iz Bosne Srebrene i iz Reda, otišao je dalje u svoju zločinačku slavu, a Dominika je bolest sve više izobličavala. Vratili su ga u Jajce u samostan, u kojemu je boravio cijeli rat, obavljao svećeničke dužnosti, ali uz povremene ispade poslije kojih se nije sjećao ničega. Obuzimala ga je slast i strast priprostoga domovinskog i nacionalnog zanosa, zbog kojega je dolazio u nemile sukobe s fratrima staroga kova.
Poslije rata bolest je naglo uznapredovala. Oslobođen od aktivne službe, Dominik je boravio kod majke Mande u Varošu, starome srednjovjekovnom jajačkom podgrađu. Tu ga je na ulici, u povratku s materom iz crkve, ubio mlad oficir Titove pobjedničke vojske, „vodnik, musliman Šabić iz Ključa“: repetirao pištolj i ubio Dominika na mjestu. Nije bilo nikakve istrage ni suđenja – majka i sva rodbina oprostili su ubojici i nisu tražili nikakav postupak.
II (obiteljska priča)
Kroza sve obiteljske brodolome, ondašnje i skorašnje, preživjelo je nekoliko listića bilježnice u koju je fra Dominik zapisivao svoje stihove, a sačuvana je jedna njegova fotografija iz mladih dana: dječak na prijelazu u adolescenciju, krupne oči pune nekakve nejasne panike, guste i duge obrve, široke, lijepo srezane usne. Stihovi bili su prazni i suhi, srednjoškolska ljubavna lirika na ah i oh, bez ijedne greške i bez ijednoga živa mjesta. Ni nalik na Dominikovu sudbinu. Ali, kad se malo bolje zagledaš, kroz njih se provlači motiv nekakvog neizrecivog straha: Ja se bojim / Tamnih sjena, / Što se kriju / Ispred zjena. // Kad u noći / Gdjegod stojim, / Sve me straši, / Sve se bojim. / Jer predamnom lete / Neke čudne, tamne / Silhuete. // I poput srne / Kroz poljane ravne / Sve ih više grne. Baštinik papira i uspomena došao je do bilježnice i fotografije dugo nakon što se je fra Dominikova sudbina ispunila, one noći pod starim jajačkim krovom kada mu se amidža otvorio i predao priče i papire. (E, moj Jablanoviću, beli si Jablanović! Dobro pamtiš, pa, evo pamti i za mene!)
Nakon ređenja, fra Dominik i fra Miroslav našli su se zajedno u samostanu na Petrićevcu. I odmah zaboravili jedan na drugoga. Fra Miroslav se predao uzbuđenju vremena i događaja, a fra Dominik, zasanjan i zatravljen, sve pažljivije i sa sve većom jezom osluškivao trnce i drhtaje koji su nailazili iz nepoznatih prostora nutrine. Rat gotovo da ga nije ni doticao: gledao je a nije vidio, slušao je a nije čuo.
Sa zimom i sa snijegom još više je ušao u se, još više se izmaknuo svijetu. Drugi su ga ostavili na miru, odjedanput svi zabavljeni nekim većim brigama i prečim poslovima. Samo je fra Miroslav katkad znao zapeti za njega, s nekim nerazumljivim zahtjevima i prijedlozima. Ali, sve kao šaleći se i žureći, usput… S tim čovjekom Dominiku je i inače bilo teško. Znali su se odmalena, odrasli su zajedno, ali ga se oduvijek bojao: lakoće s kojom je izgovarao teške i strašne riječi, nečiste čulnosti što se prosto presipala s njegovih mesnatih, izvraćenih usana, nikad suhih…
Za vrijeme zajedničkih objeda, sve kraćih i sve uzrujanijih, vidio da je da se gvardijan sve češće prepire s fra Miroslavom, oštro a ispod glasa, a da ostali fratri s njime više i ne govore bez velike potrebe. No sve je to prolazilo kraj njega kao tuđe…
Sve do onoga jutra.
Iza sna su ga, odjednom, trgnule psovke, strašna vika, tutanj koraka, mislio je da se kuća prolama. Čuo je gvardijanove teške kletve i fra Miroslavljeve psovke, i još se nije bio ni pribrao, kad je ovaj grunuo u njegovu sobu. Mahao je rukama, vikao, na licu mu je bio čas smijeh, čas neki opaki sijev, požurivao ga – da se oblači, da se spremi, da se konačno nađe jedan pravi… Bio je bez habita, u civilu, u čizmama, za pojasom mu je virila drška revolvera, iznad Dominikove glave mlatarao je golemim nožem i počeo mu ga gurati u ruku.
Dominik je tada doživio napad i slom od kojega se oporaviti neće nikada, a fra Miroslav otišao u svoj krvavi pohod. Za tri dana već u Sarajevu fra Anđeo, provincijal bosanski, hitnom naredbom poslao ga je u ramski samostan i pokrenuo njegovo izopćenje iz Reda, na što se on se glatko oglušio. Iz Bosne ga je nestalo i u njoj više nikada nije viđen. Dominik je legao u postelju, danima je njegovo stanje ličilo na agoniju, a kada se kako-tako oporavio, bio je to neki drugi čovjek. Izgledao je kao strašilo, govorio je nesuvislo. Strašno se uznemirivao na svaku buku, galamu, glasan smijeh. Opremili su ga u Jajce u samostan, blizu kući i materi.
Nakon oslobođenja grad je naglo i opasno oživio. Ispunio se novim ljudima, novim riječima, novim zvukovima. Sa svih strana odzvanjali su pozivi, pojačani uličnim razglasom, objašnjenja, naređenja, pa neke gromoglasne pjesme i svirka. Na igrankama, u kavanama, na ulici pojavljivali su se oficiri – mladi, utegnuti, s pištoljima o pasu. Svijet je bio njihov, oni su driješili i vezivali.
Po oslobođenju Dominikova se bolest naglo pogoršavala. Starješine su mu 1947. dali eksklaustraciju i pomogli da bude otpremljen u bolnicu za živčane bolesti u Vrapču. Tamo je otišao u siječnju 1948, a u kolovozu je vraćen – mati i braća su uvidjeli da mu oporavka nema, te su ga uzeli kući, na svoju njegu i brigu. Materi je ostalo da pali svsijeće i upravlja molitve: „Samo da ga Bog uzme!“
Za nekoga kratkog i varljivog poboljšanja, onih prozračnih, još ne previše toplih dana u lipnju, kada odozdo od Vrbasa struji ugodna svježina, mati se ponadala da bi dite moglo izaći iz kuće, među ljude, bar do crkve i natrag.
I, eto toga Dominikova dana!
Izlazi s materom iz crkve, s nedjeljne mise, hodaju polako, osjeća blagu prazninu i vrtoglavicu, tanak i visok, u mrkome habitu, čini mu se da mu je glava visoko iznad zemlje, čak iznad tijela, kao da odozgor odnekud gleda na sve, i na sebe sama. A onda najedanput u taj mir, u tu lijepu sporost provali neobuzdani čopor dječurlije, sjuriše se iz pokrajnjega sokaka, ugledaše Dominika onako nestvarnoga i ranjivoga, i nepogrešivo okrenuše na njega svu urnebesnu rugalačku energiju, skačući oko njega, urlajući, dižući prašinu. Dominik poče uzmicati, zatvarati oči rukama, podlakticama, čas jednom, čas drugom, ali na koju god stranu da krene, krug se zatvori, a vika pojača. Izbezumljen, on poče grabiti kamenje s puta i bacati spram djece. Pogodi slučajno jedno u butinu, ono se poče derati i plakati. Ostala malo ušutješe i ustuknuše, Dominik krenu izvan toga prokletoga kruga, majka sva usplahirena za njim. Odjedanput prolomi se strahovita zapovijed:
– Stoj! Ne mrdaj! Pucat ću!
Dominik se okrenu: na deset koraka pred njim stoji golem oficir u visokim čizmama s revolverom u ruci, koji nastavlja vikati:
– Bagro popovska i ustaška, zar na djecu…
Taj revolver i te čizme ispuniše Dominika nekom neizdrživom bolju. Sav se napregnu i zategnu, i zamahnu rukom u kojoj je još bio kamen veličine šake. No, taj se zamah još čestito ni ne rodi, kad prasnuše pucnji – jedan, pa drugi, pa još jedan za njima. Dominik se skupi po prašini, na putu pred crkvom, mati po njemu ridajući, svijet se razbježa, a ona dječurlija se nekuda rasuše. Oficir vrati revolver na mjesto, popogleda okolo, i ode službenim korakom, pisati izvještaj.
III (fakti 2)
Drugi svjetski rat u franjevačkom samostanu sv. Luke u Jajcu.
Kroz cijelu otomansku prošlost malen, zaspali bosanski gradić, umoran od nekadašnje velike, herceške i kraljevske historije, Jajce je u godinama ovoga rata ponovo pozornica burnih događaja i čestih vojnih i političkih promjena. Sve se one na poseban način prelamaju kroz život male redovničke zajednice. Starinskim fratrima, poput Josipa Markušića i Bone Ostojića ili Jaroslava Jaranovića, župnika u obližnjemu Podmilačju, mrska je tuđinska okupacija, kao i ustaški teror prema pripadnicima drugih vjera i nacija, osobito Srbima i Jevrejima. Na „kongresu“ provincije Bosne Srebrene u lipnju 1943. Markušić govori: „U srcu i osjećaju prema deset božijih zapovijedi, našoj prošlosti te nakanama crkve da se raširi pojam naroda tako da u našem govoru i shvaćanju ne budu isključene i druge vjere. Svi su oni naš narod, budući jednoga jezika, ili kao vjernici ili u nastojanju da nam budu prijazni (…) Slično kao u nekom naukovnom zavodu, na primjer gimnaziji, svi đaci bilo koje vjere, svi su naši đaci, svojih profesora. (…) Tako bi trebalo da i mi svi budemo prema svemu narodu sve triju vjera, iz pravde i iste nakane. (Ja sam zasadio, Apolo je zalio, a Bog je dao napretka. -1. Kor., III., 6.)“ Mlađi, pak, nisu otporni na zvuk nacionalnih trublji, lako nalaze opravdanja za sva zla, kao nužna u obrani „mlade hrvatske države od srbokomunističkih i partizanskih bandi“, ni ne primjećujući vlastiti ljudski, etički i franjevački debakl. (Markušić će u jednoj zgodi, ogorčen, napisati: „Zemlja će se okrenuti kad se stvari razjasne koliko je nepatriotizma bilo u telaljenom hrvatstvu!“)
Na sličan način dijeli se u gradu hrvatsko stanovništvo a jednim dijelom i muslimansko.
O svemu tome na pomalo stenografski ali vrlo plastičan način obavještava nas ljetopis koji je fra Josip Markušić vodio svih tih godina. Ovdje će nas zanimati tek dijelovi koji se tiču fra Dominika, i iz kojih se možda može nazreti pravolinijski kobna neizbježnost njegove sudbine, a u njima je opisan i napeti neprijateljski odnos između ove dvojice fratara, oprečnih po svemu. Za upotpunjavanje istine o fra Dominikovoj sudbini oni su važni zato što o mladiću govore jezikom i tonom posve drukčijim od obiteljskih uspomena – skeptičnim i racionalnim, bez milosti i ublažavanja.
Pa, najbolje je „pustiti čoveka da priča slobodno“ (I. Andrić):
26. XI. 42. Fra Dominik J. jučer u podne uteko nekuda, veli u Lučinu, u habitu i u kaputini, danas u podne vratio se sav izgubljen i iznemogao, gladan, veli da od jučer ništa nije jeo… Na kozlučkom mostu pitala ga straža partizanska gdje je bio, koliko ima do Lučine, kad je otišo? – Odgovorio da je išo nad bolesnika da ima do Lučine 1 sat, da ne zna kad je pošo
8. XII. 42. U Matici umrlih pišući o smrti dvojice Klarića nadobudni i suludi Fra Dominik napiso da su strijeljani od partizanskih bandi. (U službenu knjigu ne dolaze taki izrazi, uopće.)
27. III. 43. Ludi razgovori za večerom u 19 h: Fra Luka K. i Fra Dominik J. i njihovi gotski razgovori. (S ovakih propadaju narodi i države, pale se crkve i samostani, strijeljaju svećenici.)
6. V. 43. Fra Dominik J.: i pravo je da su topovi pobili seljake i avioni palili kuće, svi su oni komunisti.
27. VII. 43. Fra Dominik J.: u gradu ima oglas za ucjenu od 100.000 RM za glavu „druga Tita“, a da su jajačke cure rekle: „ne damo ga ni za 200.000, kako je lip“!
28. VII. 43. Fra Dominik: osuđuje ubojstva, ali je za to da se Židovima oduzme imetak i oni pošalju u logor. Ja: „Luđače jedan, i bezbožniče, na sramotu je našu, i moju najviše, da ti u samostanu boraviš!“
24. VIII. 43. Fra Dominik J. se izjašnjuje za njemački protektorat.
31. VIII. 43. Sukob u blagovaonici za ručkom radi odnošenja iz kuće: ja upozorio da je to i prije bilo, on: „Marš“. Ja: „Da si ti u pravom samostanu ili ne bi bio ovdje ili bi bio svezan! Crkva i narod moraju biti zaštićeni, bili pametni, bili ludi koji ga ugrožavaju.“ Gvardijan: „Ne smiješ govoriti starijemu: marš!“ – „Marš i ti!“ Gvardijan: „Ostavi tanjur!“ „Ne ostavljam!“ Poteže nož.
5. IX. 43. „Nožin-aga“ (Fra Dominik J.) govori o bombardiranju ili noćas, ili 8. IX. na Gospojinu, ili u petak 10. X. 43.
11. II. 44. Fra Dominik veli da će u šumu ako zavladaju partizani.
15. IV. 44. Fra D. J. išo na Mile nad bolesnika, presretnut i uhvaćen od partizanske patrole kao sumnjiv, radi nespretnosti, jer su tražili iskaznicu koju je on sakrio i nije htio pokazati. Prekopali mu džepove, vodili pred polit-komesara, ispitivali i zatim pustili.
6. V. 44. Fra Dominik J. ne će da potpiše fingiranog provincijalnog dopisa „za arhiv“, u kojem se osuđuju ubijanja 1941: ne ću, ja ne znam ništa, zovu sad naknadno, neka obrazlože za šta, hoću ako traži Poglavnik!
8. V. 44. Razgovor o taocima u Sarajevu, da se traži 100.000 Kn.; Fra Dominik veli: ne žalim ih kada su krivi! (To već ne spada u narod već u čopor!)
17. V. 44. Fra Dominik J.: što govori svijet o hrvatstvu u samostanu: on i Fra Bogoljub J. su Hrvati, gvardijan i Markušić su Jugoslaveni i anglofili.
3. VI. 44. Fra Dominik prijeti gvardijanu: da pazi s kim se sastaje.
13. VII. 44. Fra Dominik gvardijanu: ljuti se Gestapo da fratri ne surađuju, samo malo mlađi, od kojih je samo jedan ustaša. (Ja sam reko: kako bilo, ali ti si jedini izdajnik hrvatstva!)
12. IX. 44. Iza večere kad je opet poveden razgovor o općoj partizanskoj mobilizaciji, za koju se čulo, Fra Dominik J. kao obično infantilno počeo govoriti opasne stvari, našto sam ja iza duge šutnje reagovao, a on: „Stid Vas bilo, svijet se sablažnjuje; kad umrete nitko Vam ni na ukop ne će doći!“ Ja: „Bolje je da i to bude, nego da radi luđaka propane narod!“
15. IX. 44. Partizanski oficir najavljen da će doći u samostan prenoćiti. Fra Bogoljub J. i Fra Dominik J. ostali da otvore vrata, čekali do 20,50 h a onda otišli spavati. Oficir je došo u 21 h i zvonio. Čuo ga je ali nije nije htio ustati Fra Dominik, i oficir se vratio. „Hoću mi ja ustajati!“
24. IX. 44. Rasprava o istoj stvari: „Zar da mu ja ustajem, nisam s njime pod bukvom spavo“. Ja sam reko da on, Fra Dominik, nije nauk samostanskog života i uljudnosti, susretljivosti i gostoprimstva. On na to: „Ne bih usto ni Markušiću!“ Na to sam reko da je infantilan, a on je potego čašu, koju mu je oduzeo Fra Bogoljub J.
10. X. 44. Fra Dominik J.: „Njemačka je dala 150.000 vojnika da brani Hrvatsku, bit će velike krvi, sve će domobranske obitelji koji su se predali biti spremljene u logor a imetak im zapljenjen, hrvatska vojska doći će u sve gradove koji su sada zauzeti.“
13. X. 44. Fra Dominik J. ode u Barevo nad bolesnika: partizani mu dali konja alata, gotova osedlana. Konja pridržaje i pomaže uzjašiti seiz partizan, musliman.
Partizani: Janko Štukelj za Petrićevac član „Ozne“ u posjeti kod Fra Dominika J. (sa partizanom Srbinom Svetom): grle se i ljube, Fra Dominik izjavljuje: „Vi ste partizani podnijeli nadčovječanske napore“! Štukelj pita: jesu li vam šta činili partizani? – Nisu. – Znao sam ja, jer za jajačke fratre znaju sve brigade i u njima se o vama govori.
10. I. 45. Fra Dominik J.: Tko je za „njih“ ujest će se za jezik! Oni nisu zakonita vlast, ne moram se njima pokoravati, niti mi šta mogu učiniti.
18. I. 45. Priče babe Smiljane. Fra Dominik J.: ovo vam velim i podvlačim, upamtite da je to bilo 18. I. i nikad ne ću opozvati: Njemačka će pobijediti! Ustaše su vojska, domobrani nisu ništa, i sad strojnica iz Guče Gore praši na Travnik!
20. I. 45. Fra Dominik J. uči goniti motor i auto kod nekog partizanskog šofera. Za svoje čizme reče da ih se ne boji nositi kod partizana, ali bi se bojo od Nijemaca.
24. I. 45. Fra Dominik govori da se u Jajcu već pozdravljaju sa „Spremni!“ Da već imaju dvije satnije „ustašica“ koje predvodi gospođica Javor te će u Jajce doći, a „sigurno će mnoge jajačke djevojke pristupiti k njima“.
17. III. 45. Fra Dominik J.: javio radio „Donau“, da je Jajce zauzeto od partizana, to znači: eto za pet dana akcije!
30. III. 45. Čuje se da je počeo napadaj N.O.V.J. na Sarajevo. Fra Dominik: kažu da 100.000 oboružane njemačke vojske ide u pomoć Sarajevu.
15. IV. 45. Fra Dominik J.: čuje se da su Hrvati ubili Fr. Del. Rusvelta. U Kozluku ima žena koja pogađa s molitvenikom i ključem u ruci. I on je danas prisustvovo, te mu je pogađala kad je izmolio Očenaš: „Nijemci će pobijediti. Nijemci će doći u Jajce. Gvardijan će ići u partizane. Gvardijan će stradati.“
28. IX. 45. Fra Dominik J.: Šta ono pucaju topovi vazdan, pa sve bliže i bliže.
IV (fakti 3)
U leksikonu Tko je tko u NDH (Zagreb 1997) nalazimo nekoliko sistematiziranih podataka o Tomislavu Filipoviću – Miroslavu Majstoroviću. Rođen u Jajcu 4. VI 1915, pogubljen u Zagrebu 1945. Gimnaziju završio kod franjevaca u Visokom. U franjevački novicijat stupio u lipnju 1932. u Livnu i tom prigodom dobio ime fra Tomislav, pod kojim je poznat do srpnja 1942. Nakon završena novicijata položio prve zavjete 30. VI 1933; nastavio gimnaziju i nakon velike mature započeo studij filozofije i teologije u Sarajevu. Za svećenika zaređen u rujnu 1939. Posljednju godinu studija 1939/40. proveo je u Kraljevoj Sutjesci, a sredinom 1940. došao za kapelana na Petrićevac kraj Banje Luke. Povezuje se s Viktorom Gutićem i pristupa ustaškom pokretu. Nakon proglašenja NDH počeo je djelovati kao samozvani vojni kapelan, bez dopuštenja svog provincijala i banjalučkog biskupa. Zbog neposluha i svojevoljne veze s ustašama napisan mu je premještajni dekret u siječnju 1942, da ide u Ramu, na što se on oglušuje. Kao dušobrižnik 2. poglavnikove tjelesne bojne sudjelovao u napadu na sela Drakulić, Motike i Šargovac i zločinu nad pravoslavnim stanovništvom u veljači 1942. Koncem veljače odlazi u Zagreb, završava u istražnom zatvoru zbog tih zločina. Nakon puštanja Vjekoslav Luburić ga u lipnju1942. šalje u Jasenovac za jednog od zapovjednika logora, gdje se predstavlja prezimenom Majstorović. U međuvremenu ga je papinski legat Giuseppe Marcone suspendirao i upućen je zahtjev Upravi Reda i Svetoj Stolici za njegovo isključenje. Zahtjev je usvojen te je Filipović isključen iz franjevačkog reda 10. VII 1942, kada gubi i pravo na ime fra Tomislav. Koncem listopada 1942. premješten je iz Jasenovca u Staru Gradišku za zapovjednika logora i tamo ostaje do sredine ožujka 1943. U tim su logorima ubijeni deseci tisuća ljudi; prema raznim izvorima smatra ga se izravnim sudionikom u tim zločinima. U ožujku 1943. upućen u Mostar, u činu satnika pod prezimenom Karlović, za operativnog pobočnika pukovniku Franji Šimiću. U prosincu 1943. vraća se u Zagreb na raspolaganje zapovjedništvu Ustaške obrane. U travnju 1944. dobiva čin ustaškog bojnika i odlazi u Liku za pobočnika zapovjednika 4. ustaškog zdruga. U rujnu 1944. premješten je za zapovjednika Kozarskog područja, gdje ostaje do početka 1945. kada je zadužen za vođenje izvještajne službe u istočnoj Bosni. Početkom svibnja 1945. povlači se u Austriju i predaje Britancima koji ga odmah izručuju jugoslavenskim vlastima. Osuđen na smrt u Zagrebu 29. VI 1945.
U jajačkom ratnom ljetopisu fra Josipa Markušića, s datumom 11. siječnja 1945. nalazimo ovu bilješku: „Ing. Blum, iz Sarajeva, priča kako je bio u svim logorima N.D.H., a uteko je sa još petoricom drugova iz Gradiške, kad su napravili i iskušavali motorni čamac. Čamac upravili prema Kozari, pratili su ih tri ustaše s puškama. U zdogovoru su bili njih četvorica logoraša, a dva nisu. U zgodan čas na znak, koga je sam Blum dao, pograbili su njih četvorica trojicu stražara, kad nisu htjeli razoružani poći s njima, a u to su se pridružila i druga dvojica logoraša, pa su stražare s oružjem bacili u Savu. Jedan od logoraša je uhvaćen, Blum je uteko i preko Kozare došo u Jajce, četiri su se logoraša izgubila. Vidio je u logoru kako Majstorović jaši konja bjelca i vodi 2000 zatvorenih na klanje.“
V (fakti 4)
Kada je u lipnju 2003. godine papa Ivan Pavao II posjetio Banju Luku, ponovo je u srpskim medijima podgrijana mračna storija o Filipoviću-Majstoroviću, uz umjesno podsjećanje na ustaške zločine ali i uz ponavljanje uvriježenih a netačnih podataka. Na to je uredništvo franjevačke revije Svjetlo riječi po prvi put objavilo nekoliko izvornih dokumenata, iz kojih se može precizno rekonstruirati Filipovićeva uloga u tim zločinima. Onaj koji bilježi objavio je tada u novinama članak u kojemu je pisao o povijesnoj važnosti tih dokumenata i podcrtao u njima jedan moment: u tim izjavama, zapisnicima, dopisima, odlukam i osobnim pismima može se u puno kompleksnijemu svjetlu sagledati što se i kako se doista događalo – i u pokolju Srba Drakulića, Motika i Šargovca u veljači 1942, i sa samim fra Tomislavom Filipovićem. Tu je i njegova vlastoručno potpisana izjava, koju je dao istražnim organima Pavelićeva UNS-a u istrazi što su ju povodom pokolja ultimativno tražili Nijemci, tu je i prepiska između Sarajeva i Vatikana o njegovu izgonu iz reda i Crkve, tu je i objašnjenje kako su ga ustaše sklonili u Jasenovac, jer tamo Nijemci nisu mogli zalaziti. Među tim dokumentima najzanimljivije je pismo, što ga već ostarjeli banjalučki župnik Branko Župančić piše 1981. godine gvardijanu samostana na Petrićevcu fra Stanku Buzuku, koji ga moli da napismeno ispriča svoj susret s Filipovićem-Majstorovićem u logoru Stara Gradiška. (Tamo ga je sreo i Ilija Jakovljević, i opisao u svojim memoarima iz logora.)
Onaj koji bilježi upoznao je Župančića kao student ranih šezdesetih, kada je ovaj došao na župu, s glasom nesvršenogaa rimskog doktora crkvenoga prava i dugogodišnjega komunističkog robijaša. Bio je čeljade razgovora i ljubitelj književnosti, ali i pravi čovjek starinske vojujuće Crkve. Brzo su se razišli, između ostaloga na Krleži a naročito na Marinkovićevoj Gloriji. Za njega je to bila strašna blasfemija, i ništa drugo. Sada, dok čita njegovo pismo fra Stanku, desetljećima nakon njihovoga posljednjega susreta, i godinama nakon Župančićeve smrti, najedanput otkriva čovjeka umnijega, fleksibilnijega i toplijega nego u njegovim već okamenjenim predodžbama.
Piše Župančić kako je kao bosanskogradiški župnik jedanput bio zovnut da u logoru Stara Gradiška obavi pokop nekog ustaškog poručnika što je umro od sušice. Prepao se, kaže, jer je već prije dojavljivao crkvenim vlastima u Zagreb da se u tom logoru „svašta radi“, pa je sad pomislio da su ga provalili i da ga hoće na prijevaru dobiti u logor. No, tamo se doista radilo o sprovodu. Dok je prolazio logorom, spazio je Filipovića, kojega je još djetetom poznavao, navraćajući u njegovu roditeljsku kuću u Jajcu. Zazvao sam ga, kaže Župančić, a on me je unezvijereno prekinuo, i rekao: ovdje se zovem Miroslav Majstorović, nitko ne zna moje pravo ime. Sjeli su u neku praznu sobu, i on mu je ispričao svoju verziju događaja u Drakuliću. Tu dolazi ono najjezivije, što Župančić nekim običnim a jakim darom uspijeva sjajno ispričati. Filipović-Majstorović mu se zakune da tamo, u Drakuliću, nije nikoga ubio, a onda dodaje da je „prvi put zaklao u Jasenovcu“. Slijedi pregnantan opis neke pobune i njezina ugušenja u krvi. Tada je, kaže Župančić, „uzeo nož i htio mi pokazati kako je zaklao. Priznajem, da sam premro i jedva čekao da živ iziđem iz logora“ – završava pisac pisma, a čitatelja zadužuje jednim silno sugestivnim, uznemirujućim kroki-portretom zločinačkoga tipa, u kojemu očevidno gori opaka psihopatologija.
ivanlovrenovic.com