Naređeno je da se u zatvorene prostore trgovačkih centara ljudi ne puštaju bez maski.
To će, po mišljenju nadležnih, zaustaviti virus.
Sa širokom glavnom ulicom i uskim, nejednako raspoređenim pokrajnjim uličicama, po kojima se može dugo lutati, uvijek uz nove vizure, s prostranim trgom navrh pokretnih stepenica i širokim plavim nebom iznad krova od pleksiglasa, trgovački centri prvi put su doživljeni upravo onako kako ih je arhitekt i zamislio, kao savršeno uređeni, šareni i svijetli gradovi iz bajke, izvan kojih su samo sivila sirotinjskih periferija i mračne srednjoeuropske kulise dodatno rasklimane proljetnim zemljotresom, koje dvadeset i četiri sata dnevno tonu u isti sumrak.
Iz ovih se gradova možemo premještati samo u druge, još luđe, veće i blještavije gradove, prostranih glavnih ulica i bezbrojnih uličica u kojima se čovjek lako i rado gubi, jer nijedna ne vodi van u mrak.
Otkako ljudi ne smiju ući bez maske, iz tih je gradova nestalo lica.
Samo figure, velike i male, ženske, muške i dječje, s očima koje se međusobno zagledaju i rijetko prepoznaju. Karakteri im se razlikuju po maskama, kao u tradicionalnom istočnjačkom teatru. Nijednoga ljudskog lica. Samo oči koje se nemirno kreću lijevo, i desno, gore i dolje.
Uskoro će se, u sljedećoj fazi stilizacije svijeta, pretvoriti u sjene. Ali nitko se toga ne plaši. Općenito, kao da se ljudi više ne plaše razčovječenja i groba.
Strepe da će, razbole li se, izgubiti pravo na novac i na slobodno kretanje po trgovačkom centru. I neće postati jedna od sjena.
Sjene
Naređeno je da se u zatvorene prostore trgovačkih centara ljudi ne puštaju bez maski.
To će, po mišljenju nadležnih, zaustaviti virus.
Sa širokom glavnom ulicom i uskim, nejednako raspoređenim pokrajnjim uličicama, po kojima se može dugo lutati, uvijek uz nove vizure, s prostranim trgom navrh pokretnih stepenica i širokim plavim nebom iznad krova od pleksiglasa, trgovački centri prvi put su doživljeni upravo onako kako ih je arhitekt i zamislio, kao savršeno uređeni, šareni i svijetli gradovi iz bajke, izvan kojih su samo sivila sirotinjskih periferija i mračne srednjoeuropske kulise dodatno rasklimane proljetnim zemljotresom, koje dvadeset i četiri sata dnevno tonu u isti sumrak.
Iz ovih se gradova možemo premještati samo u druge, još luđe, veće i blještavije gradove, prostranih glavnih ulica i bezbrojnih uličica u kojima se čovjek lako i rado gubi, jer nijedna ne vodi van u mrak.
Otkako ljudi ne smiju ući bez maske, iz tih je gradova nestalo lica.
Samo figure, velike i male, ženske, muške i dječje, s očima koje se međusobno zagledaju i rijetko prepoznaju. Karakteri im se razlikuju po maskama, kao u tradicionalnom istočnjačkom teatru. Nijednoga ljudskog lica. Samo oči koje se nemirno kreću lijevo, i desno, gore i dolje.
Uskoro će se, u sljedećoj fazi stilizacije svijeta, pretvoriti u sjene. Ali nitko se toga ne plaši. Općenito, kao da se ljudi više ne plaše razčovječenja i groba.
Strepe da će, razbole li se, izgubiti pravo na novac i na slobodno kretanje po trgovačkom centru. I neće postati jedna od sjena.