U izlogu likvidirane šnajderske radnje ostao je gipsani muški torzo i drveni, pedalj široki i pedalj i pol visoki uspravljeni drveni okvir, s požutjelim novinskim izreskom ispod zamućenog, od muha upljuvanog stakla.
Godina je 1997, rat je završio prije malo duže od godine dana, u maloj je srednjobosanskoj kasabi umro stari krojač, i dvojica ljudi iz crkve gledaju gdje će i kako na staklo njegove bivše radnje zalijepiti crnu smrtovnicu sa znakovljem katoličkog križa i palmina lista.
Znaju oni da to što rade nema smisla, niti je više ovo bila njegova radnja, niti je u kasabi ostalo ljudi kojih bi se ticala njegova smrt, pa da se o njoj izvijeste s ovog izloga. Onih stotinjak preostalih katolika za smrt bližnjeg obično saznaju odmah, iz druge sobe ili, u najgorem slučaju, preko taraba. Ali svejedno ne odustaju, lijepe smrtovnicu, možda najprije zato da uznemire one druge. Da im kažu kako nas još ima, makar i mrtvih.
Dugih je osamnaest mjeseci Hrvatsko vijeće obrane granatiralo čaršiju, ne vodeći previše računa hoće li koja mina trehnuti i u crkveno dvorište. Sva stakla, i ono malo gradskih izloga, rasuli su se već nakon prvih napada.
Samo je izlog njegovog šnajderaja nekim čudom ostajao čitav.
Tebe tvoji čuvaju, zlobno su mu se u lice kikotale komšinice.
Ako bi im što odgovorio, rekle bi da se šale.
To što bi mu zasmetale njihove šale, bilo je još jedan dokaz. Čega? Onoga što se zna, da se i ne kaže, a kada se prvi put kaže, kao da je već hiljadu puta rečeno.
Molio je Boga da mu granata razbije izlog.
Ili da ga razlupaju djeca onih žena.
Ali ništa.
I tako dok ne zaboraviše i njega, i njegov izlog, i dok on, mučen starošću, ne zaboravi i tko je bio i što je radio. Više ni mlađu kćerku, kad bi mu iz Zagreba došla, ne bi prepoznavao. Stariju, šepavu, koja ga je čuvala, nije zaboravljao. Njoj je to bila najveća plaća.
Do kraja me znao, govorila onima koji su joj dolazili na žalost. Rekla to i svećeniku. Bog zna što je pomislio.
Radnik koji četrdeset dana po sahrani bude noktom odljepljivao selotejp kojim je smrtovnica pričvršćena uz staklo, i koji zatim bude čistio ono malo preostalih stvari iz radnje i izloga, kratko će pogledati uokvirenu sliku, i onda je, skupa s okvirom, baciti u kantu sa smećem, u kojoj su, uz praznu bocu razređivača i polomljen drveni metar za mjerenje štofova, ležala dva mrtva štakora.
Na slici je, možda, po figuri i držanju tijela, ali ne i po liku koji je već sasvim izblijedio, prepoznao maršala Tita. Sredovječnog i neobično lijepog muškarca u svijetlom odijelu, zalizane kose, nije prepoznao, premda je ta strana slike bila manje oštećena suncem i vlagom.
Taj lijepi čovjek stari je šnajder.
Jedne je godine svečana kolona na putu prema Zenici nenadano skrenula u ovu kasabu. Pred njegovim salonom zaustavio se crni mercedes, iz kojeg je iskočio ađutant, s maršalovim hlačama preko ruke.
Bilo je to još vrijeme nepouzdanih rajsfešlusa.
Nije mu rekao čije su to hlače, a ni šnajder ništa nije pitao. Platio je, pristojno pozdravio i izašao, ali umjesto da kolona nastavi dalje, minutu-dvije potom iz automobila izašao je osobno on, ušao u radnju. Bio je u onim hlačama.
Pa, majka mu stara, red je da vam zahvalim! – rekao je i pružio ruku.
Našao se tu i službeni fotograf.
Sliku koja je stigla mjesec dana kasnije, u koverti s memorandumom Maršalata, čuvao je šnajder među dragocjenostima.
Uokvirio je istu tu fotografiju, izrezanu iz Politike.
Istina, ispod slike je pisalo: drug Tito u razgovoru s građanima!
Šnajder
U izlogu likvidirane šnajderske radnje ostao je gipsani muški torzo i drveni, pedalj široki i pedalj i pol visoki uspravljeni drveni okvir, s požutjelim novinskim izreskom ispod zamućenog, od muha upljuvanog stakla.
Godina je 1997, rat je završio prije malo duže od godine dana, u maloj je srednjobosanskoj kasabi umro stari krojač, i dvojica ljudi iz crkve gledaju gdje će i kako na staklo njegove bivše radnje zalijepiti crnu smrtovnicu sa znakovljem katoličkog križa i palmina lista.
Znaju oni da to što rade nema smisla, niti je više ovo bila njegova radnja, niti je u kasabi ostalo ljudi kojih bi se ticala njegova smrt, pa da se o njoj izvijeste s ovog izloga. Onih stotinjak preostalih katolika za smrt bližnjeg obično saznaju odmah, iz druge sobe ili, u najgorem slučaju, preko taraba. Ali svejedno ne odustaju, lijepe smrtovnicu, možda najprije zato da uznemire one druge. Da im kažu kako nas još ima, makar i mrtvih.
Dugih je osamnaest mjeseci Hrvatsko vijeće obrane granatiralo čaršiju, ne vodeći previše računa hoće li koja mina trehnuti i u crkveno dvorište. Sva stakla, i ono malo gradskih izloga, rasuli su se već nakon prvih napada.
Samo je izlog njegovog šnajderaja nekim čudom ostajao čitav.
Tebe tvoji čuvaju, zlobno su mu se u lice kikotale komšinice.
Ako bi im što odgovorio, rekle bi da se šale.
To što bi mu zasmetale njihove šale, bilo je još jedan dokaz. Čega? Onoga što se zna, da se i ne kaže, a kada se prvi put kaže, kao da je već hiljadu puta rečeno.
Molio je Boga da mu granata razbije izlog.
Ili da ga razlupaju djeca onih žena.
Ali ništa.
I tako dok ne zaboraviše i njega, i njegov izlog, i dok on, mučen starošću, ne zaboravi i tko je bio i što je radio. Više ni mlađu kćerku, kad bi mu iz Zagreba došla, ne bi prepoznavao. Stariju, šepavu, koja ga je čuvala, nije zaboravljao. Njoj je to bila najveća plaća.
Do kraja me znao, govorila onima koji su joj dolazili na žalost. Rekla to i svećeniku. Bog zna što je pomislio.
Radnik koji četrdeset dana po sahrani bude noktom odljepljivao selotejp kojim je smrtovnica pričvršćena uz staklo, i koji zatim bude čistio ono malo preostalih stvari iz radnje i izloga, kratko će pogledati uokvirenu sliku, i onda je, skupa s okvirom, baciti u kantu sa smećem, u kojoj su, uz praznu bocu razređivača i polomljen drveni metar za mjerenje štofova, ležala dva mrtva štakora.
Na slici je, možda, po figuri i držanju tijela, ali ne i po liku koji je već sasvim izblijedio, prepoznao maršala Tita. Sredovječnog i neobično lijepog muškarca u svijetlom odijelu, zalizane kose, nije prepoznao, premda je ta strana slike bila manje oštećena suncem i vlagom.
Taj lijepi čovjek stari je šnajder.
Jedne je godine svečana kolona na putu prema Zenici nenadano skrenula u ovu kasabu. Pred njegovim salonom zaustavio se crni mercedes, iz kojeg je iskočio ađutant, s maršalovim hlačama preko ruke.
Bilo je to još vrijeme nepouzdanih rajsfešlusa.
Nije mu rekao čije su to hlače, a ni šnajder ništa nije pitao. Platio je, pristojno pozdravio i izašao, ali umjesto da kolona nastavi dalje, minutu-dvije potom iz automobila izašao je osobno on, ušao u radnju. Bio je u onim hlačama.
Pa, majka mu stara, red je da vam zahvalim! – rekao je i pružio ruku.
Našao se tu i službeni fotograf.
Sliku koja je stigla mjesec dana kasnije, u koverti s memorandumom Maršalata, čuvao je šnajder među dragocjenostima.
Uokvirio je istu tu fotografiju, izrezanu iz Politike.
Istina, ispod slike je pisalo: drug Tito u razgovoru s građanima!
Ali nije mu smetalo.
Znao je što je konspiracija.
Uostalom, on je i građanin.