Situacije/10

KOKINO, KAZIMIR

 

Otkada su parkirani automobili zauzeli ionako tesne trotoare po gradu, broj pešaka-žrtava je rastao u korak sa onim pregaženih pasa i mačaka. Sa nestankom poslednje zaštite pred razularenim automobilima-kuršumima, pešaci su se uplašeno razbežali kud koji mili moji pred pretnjom nadolazećeg režanja mašina. Neki od njih bi se sakrili iza karoserije najbližeg parkiranog auta, neki bi se podvukli pod njega, samo da se sakriju od terminatora na četiri točka. Drveće se ne može koristiti kao zaklon, jer je posečeno po naredbi gradskih moćnika da ne bi smetali “slobodnom saobraćaju“.

Trčeći slalom po trotoaru, između brojno dominantnih automobila, gospodin A., sa rukama u džepovima starog, ali dobro očuvanog plavog kaputa, ugleda prijatelja, gospodina I., prilepljenog uz jedan reno, kako proklinje nesavesne šofere: – Ajmo na kafu. – Da požurimo dok nas neki od ovih ludih vozača ne pokosi – odgovara mu ovaj, ubrzanog daha.

Lepota nekog drevnog hrama ne proizlazi od toga što je služio kao azil za određenu sadržinu života, nego od toga što je njegov oblik nastao od čiste percepcije plastičnih odnosa. Ta umetnička percepcija (koja u građi hrama postaje oblik) je skupocena i živa za sve nas, za sva vremena iako sadržaj života u vreme nastanka hrama odavno ne postoji.

Ideja o izletu na Kokino, odakle potiču preci gospodina A. došla je pre nego što je tamo otkrivena megalitska opservatorija (što ga je, svakako, ispunila pionirskom praljudskom gordošću), ali je sve ostalo na kafanskim dogovorima, iako su već počeli da se štampaju kalendari sa drevnim ruševinama u netaknutom prirodnom ambijentu. Ali iskreno rečeno, g-in A. i g-in I. su pravi gnjavatori, kod njih je sve nadugačko i naširoko, a efekat… ispod očekivanja!

Ionako će doći divlji da isteraju pitome. Varvari skrnave svetinje, gnusni na četiri točka eliminišu izgubljene pešake. A onda, kao da se ništa nije dogodilo, posle nekoliko decenija među ruševinama hrama iznikla trava i neki čoban dovodi svoje stado na ispašu, baš tu. Posle par dana, jedan pešak pred naletom besnog automobila skameni se na istom mestu, na istoj zebra gde je bio prignječen penzioner koji je žurio prema obdaništu da sačeka svoju unuku. Na livadi je tiho i momčić poduprt na jednom od razbacanih kamenja nekadašnjeg hrama polako briše oznojeno čelo, dok ovčice unaokolo mirno žvaču travu. Pešak, otkako automobil strelovito protutnja kraj njega, podskoči, pa se zatrča prema trotoaru, skide naočare (dioptrija 4,5), “uh, ludak”, kad – “zdravo, otkud ti tu?” – obraća mu se veseo glas, vraća naočare na čelo i pred sobom vidi najslađe stvorenje u svom dosadašnjem životu. Milo mu je što je tu, pred njim, kao da nisu prošla tolika proleća od onog njihovog. Svaka asocijacija u vezi prethodnog incidenta je izbrisana. Bez straha, bez surovosti.

crni kvadrat = senzibilitet

bela pozadina = ono što je van senzibiliteta

Lepe životinje spavaju u crnom kvadratu. Neugroženi, razumljivi na svim jezicima, očuvani u svom čulnom obliku. Istovremeno i čisti – duhovna higijena, odbacivanje nedostojnih tovara.

Gospodin A. i gospodin I. ponekad umeju da zasednu. Još uvek se nisu dogovorili kada će za Kokino, sutra izjutra, prekosutra izjutra, ili možda najbolje – u nedelju. Jedna trudnica ulazi u kafanu. – Olgina ćerka?… Olga iz naše gimnazije. Olga Janevska. – Moja Olga. Malopre sam je video na ulici. – Ma šta mi reče. Nije moguće.

Nezavisne duše ostavljaju podnapita tela i putuju. Ka crnom kvadratu! Ka crnom kvadratu!

 

S makedonskog preveo autor

 

Aleksandar Prokopiev 13. 01. 2018.