Vaše je samo da umrete, ostalo je moja briga – već godinama uporno ponavljam prijateljima velikodušno im nudeći svoje skromne usluge pisca nekrologa. A oni kao da se utrkuju tko će me shvatiti doslovnije, pa odlaze leva-leva. Evo jučer je otišao i Predrag. Da sam morbidan, kao što nisam, rekao bih kako nije otišao prerano nego baš na vrijeme, jer barem neće morati čitati kako se mučim drljajući ovo mucavo posmrtno slovo.
Da je Predrag bio balistička a ne spisateljska činjenica, zvao bi se Gatling. Sjećate li se onih strojnica iz špageti vesterna, koje su se aktivirale potezanjem manice ilitiga kurble, pa bi onda iz nekoliko užarenih cijevi (od šest do deset, zavisno od modela) rigale olovo prema musavim meksičkim desperadosima? Kao što je slavna mašinka ispaljivala puste redenike metaka, tako je i Predrag liferovao dosjetke, rafalno nasmijavao ubitačno preciznim štosovima. Nekrologičarski bonton nalaže mi ispaliti nekoliko počasnih retoričkih plotuna u slavu pokojnika, a ja se, eto, mučim kako prigodnim praskom petarde ili dječjega pištolja na baline biti na visini gromke Galtingove grmljavine.
Predrag Lucić bio je čovjek s viškom talenata, ali i obraza. Vrlo petriotski, jedan od svojih obraza viška devedesetih je godina stavio na raspolaganje ovoj osramoćenoj zemlji. Samo zaslugom Predraga (u paketu, naravno, s Viktorom i Borom, preostalim utemeljiteljima Feral Tribunea) Hrvatska je uspjela sačuvati koliko-toliko dostojanstveno lice. Što Predragu (baš kao ni Viktoru ni Bori) mnogi do danas nisu oprostili.
Višak talenata rasipao je na širokome potezu između novinarstva, književnosti, kazališta… Obrazovanjem redatelj, možda bi i zaglavio isključivo u toj profesiji da se nije formatirao u uzbudljivim vremenima raspadanja jednog gnjilog poretka, grijan nadom cijelog svog naraštaja kako će budućnost, zajamčeno, biti bolja i zaveden činjenicom da su novine u to vrijeme okupljale intelektualce i kreativce svih profila, a ne ih, kao danas, šibom tjerale od sebe. Od kazališne naobrazbe načinio je, međutim, itekako ozbiljan publicistički kapital. Jer, i kad je pisao reportaže s vrućih terena, i kad je komentarima demontirao propagandističke ideološke konstrukte, i kad je štancao otrovnu koliko i smiješnu satiru, uvijek je to činio u suglasju sa zakonima dramaturgije, ispisujući slojevite i začudne, ali zaokružene i koherentne priče.
U petnaest godina koliko je Feral Tribune opstao na tržištu kao samostalno izdanje, naradio se za bataljun ljudi. Nije mu bilo dosta što je svakoga tjedna lopatama plemenite novinske rudače hranio visoku peć rotacije, nego se u jednome trenutku odlučio i ono malo preostale osobne slobode žrtvovati opslužujući istoimenu biblioteku koju je pokrenuo iz čiste radosne obijesti. Iz njegova redakcijskog sobička što ga je dijelio s Borom, tijesne ćibe prekrcane paletama kartušine, izašle su na desetine kapitalnih djela što ih je potpisao kao urednik. Bez Predragova udjela, ma koliko to patetično zvučalo, povijest bi naše pismenosti bila kudikamo siromašnija. Da njegov urednički talent i trud nisu bili zasjenjeni moćnom spisateljskom figurom danas bismo ga na onaj svijet ispraćali frazom kako je otišao jedan od naših najvećih književnih urednika ikada. Tko mu je kriv što je pod egidom „jedan od najvećih ikada“ zaigrao u nekoliko različitih konkurencija, pa se potvrdio kao jedan od najmoćnijih naših reportera, satiričara, pjesnika, kazališnih ljudi, peformera… Just name it.
Njegovi veliki talenti često su se ispostavljali kao barem malešna prokletstva. Tako je, primjerice, opće prihvaćena, aksiomatska činjenica da je bio jedan od najduhovitijih ljudi ne samo našega podneblja nego našega vremena, počesto – u što ćete se osvjedočiti i ovih dana čitajući nekrologe – zasjenjivala činjenicu kako je od Predragovog smisla za humor veći bio samo njegov osjećaj za tragično. Ne znam ni za jednog novinskog pisca koji je vlastitim čitateljima više puta zagropao grlo gorkom gvaljom ganuća od njega. Ne znam ni ja jednog pjesnika čija je nježnost ostala do te mjere neopažena ili nepročitana, jer ju je nadglasalo njegovo drugo veličanstveno svojstvo, da piše stihove koji imaju svojstvo ubojitog oružja, jer za njima ostaju ožiljci.
Predrag je bio višestruko nagrađivan i, što je još važnije, nagrđivan autor. Naglašavam potonje svojstvo, jer u kulturi kao što je naša baviti se pisanjem, a ne biti obilježen kao nacionalna sramota, znači osramotiti vlastitu djecu. Predrag je svoju kćer i sina ispunio ponosom. Nema tome dugo, manje od godinu dana, na jadnoj je javnoj televiziji u elitnome terminu prokazan kao jugoslavenčina i komunjara. Ta kibla pikseliziranih govana koju je prisavski komentator izlio po Predragovom tjemenu sjajnije blješti od bilo kojeg ordena što ga je mogao dobiti, ali neće, čak ni posthumno.
Budimo iskreni pa priznajmo bjelodano: na sprovodima ne plačemo zbog pokojnika, nego zbog nas samih. I što je naših suza više, što nam je teže kontrolirati jecaje, to se više sažalijevamo, jer nam se čini kako se s gubitkom nećemo znati nositi. Nema nikakve sumnje, de jure za Predragom, a de facto za nama samima, isplakat ćemo cijele rijeke. I nijedan ožalošćeni ne treba se nadati utjesi. Budućnost ćemo moći podnijeti jedino ako ne zaboravimo prošlost, ako se budemo vraćali Predragovim tekstovima. A hvala bogu, imamo čemu. Laku noć, kumpanjo.
Predrag Lucić, čovjek s viškom talenta
Objavljeno u Slobodnoj Dalmaciji
Vaše je samo da umrete, ostalo je moja briga – već godinama uporno ponavljam prijateljima velikodušno im nudeći svoje skromne usluge pisca nekrologa. A oni kao da se utrkuju tko će me shvatiti doslovnije, pa odlaze leva-leva. Evo jučer je otišao i Predrag. Da sam morbidan, kao što nisam, rekao bih kako nije otišao prerano nego baš na vrijeme, jer barem neće morati čitati kako se mučim drljajući ovo mucavo posmrtno slovo.
Da je Predrag bio balistička a ne spisateljska činjenica, zvao bi se Gatling. Sjećate li se onih strojnica iz špageti vesterna, koje su se aktivirale potezanjem manice ilitiga kurble, pa bi onda iz nekoliko užarenih cijevi (od šest do deset, zavisno od modela) rigale olovo prema musavim meksičkim desperadosima? Kao što je slavna mašinka ispaljivala puste redenike metaka, tako je i Predrag liferovao dosjetke, rafalno nasmijavao ubitačno preciznim štosovima. Nekrologičarski bonton nalaže mi ispaliti nekoliko počasnih retoričkih plotuna u slavu pokojnika, a ja se, eto, mučim kako prigodnim praskom petarde ili dječjega pištolja na baline biti na visini gromke Galtingove grmljavine.
Predrag Lucić bio je čovjek s viškom talenata, ali i obraza. Vrlo petriotski, jedan od svojih obraza viška devedesetih je godina stavio na raspolaganje ovoj osramoćenoj zemlji. Samo zaslugom Predraga (u paketu, naravno, s Viktorom i Borom, preostalim utemeljiteljima Feral Tribunea) Hrvatska je uspjela sačuvati koliko-toliko dostojanstveno lice. Što Predragu (baš kao ni Viktoru ni Bori) mnogi do danas nisu oprostili.
Višak talenata rasipao je na širokome potezu između novinarstva, književnosti, kazališta… Obrazovanjem redatelj, možda bi i zaglavio isključivo u toj profesiji da se nije formatirao u uzbudljivim vremenima raspadanja jednog gnjilog poretka, grijan nadom cijelog svog naraštaja kako će budućnost, zajamčeno, biti bolja i zaveden činjenicom da su novine u to vrijeme okupljale intelektualce i kreativce svih profila, a ne ih, kao danas, šibom tjerale od sebe. Od kazališne naobrazbe načinio je, međutim, itekako ozbiljan publicistički kapital. Jer, i kad je pisao reportaže s vrućih terena, i kad je komentarima demontirao propagandističke ideološke konstrukte, i kad je štancao otrovnu koliko i smiješnu satiru, uvijek je to činio u suglasju sa zakonima dramaturgije, ispisujući slojevite i začudne, ali zaokružene i koherentne priče.
U petnaest godina koliko je Feral Tribune opstao na tržištu kao samostalno izdanje, naradio se za bataljun ljudi. Nije mu bilo dosta što je svakoga tjedna lopatama plemenite novinske rudače hranio visoku peć rotacije, nego se u jednome trenutku odlučio i ono malo preostale osobne slobode žrtvovati opslužujući istoimenu biblioteku koju je pokrenuo iz čiste radosne obijesti. Iz njegova redakcijskog sobička što ga je dijelio s Borom, tijesne ćibe prekrcane paletama kartušine, izašle su na desetine kapitalnih djela što ih je potpisao kao urednik. Bez Predragova udjela, ma koliko to patetično zvučalo, povijest bi naše pismenosti bila kudikamo siromašnija. Da njegov urednički talent i trud nisu bili zasjenjeni moćnom spisateljskom figurom danas bismo ga na onaj svijet ispraćali frazom kako je otišao jedan od naših najvećih književnih urednika ikada. Tko mu je kriv što je pod egidom „jedan od najvećih ikada“ zaigrao u nekoliko različitih konkurencija, pa se potvrdio kao jedan od najmoćnijih naših reportera, satiričara, pjesnika, kazališnih ljudi, peformera… Just name it.
Njegovi veliki talenti često su se ispostavljali kao barem malešna prokletstva. Tako je, primjerice, opće prihvaćena, aksiomatska činjenica da je bio jedan od najduhovitijih ljudi ne samo našega podneblja nego našega vremena, počesto – u što ćete se osvjedočiti i ovih dana čitajući nekrologe – zasjenjivala činjenicu kako je od Predragovog smisla za humor veći bio samo njegov osjećaj za tragično. Ne znam ni za jednog novinskog pisca koji je vlastitim čitateljima više puta zagropao grlo gorkom gvaljom ganuća od njega. Ne znam ni ja jednog pjesnika čija je nježnost ostala do te mjere neopažena ili nepročitana, jer ju je nadglasalo njegovo drugo veličanstveno svojstvo, da piše stihove koji imaju svojstvo ubojitog oružja, jer za njima ostaju ožiljci.
Predrag je bio višestruko nagrađivan i, što je još važnije, nagrđivan autor. Naglašavam potonje svojstvo, jer u kulturi kao što je naša baviti se pisanjem, a ne biti obilježen kao nacionalna sramota, znači osramotiti vlastitu djecu. Predrag je svoju kćer i sina ispunio ponosom. Nema tome dugo, manje od godinu dana, na jadnoj je javnoj televiziji u elitnome terminu prokazan kao jugoslavenčina i komunjara. Ta kibla pikseliziranih govana koju je prisavski komentator izlio po Predragovom tjemenu sjajnije blješti od bilo kojeg ordena što ga je mogao dobiti, ali neće, čak ni posthumno.
Budimo iskreni pa priznajmo bjelodano: na sprovodima ne plačemo zbog pokojnika, nego zbog nas samih. I što je naših suza više, što nam je teže kontrolirati jecaje, to se više sažalijevamo, jer nam se čini kako se s gubitkom nećemo znati nositi. Nema nikakve sumnje, de jure za Predragom, a de facto za nama samima, isplakat ćemo cijele rijeke. I nijedan ožalošćeni ne treba se nadati utjesi. Budućnost ćemo moći podnijeti jedino ako ne zaboravimo prošlost, ako se budemo vraćali Predragovim tekstovima. A hvala bogu, imamo čemu. Laku noć, kumpanjo.