Svaka priča ima svoju logiku i svoju tvrdoglavost. Bitno je da je počnem od bilo koje rečenice. Najbolje je da se odmah radi o jednoj od onih ključnih rečenica od kojih će se razviti priča. Nešto poput osnovne ideje. Znam da ću kasnije meandrirati, dodavati, produbljivati. U ovom serijalu, važno mi je da odgovorim na dva pitanja – kako sam došao do knjige koju spominjem, i šta je ona meni donijela? Ovo donijela znači više uzročno-posljedičnih veza. Tako biram knjige, tako se i one same trse da mi se nametnu kroz priču što je u svom nukleusu i samom meni još nepoznata. To je istovremeno i ogledalo značaja moje lične biblioteke. Ranko Marinković je govorio da niko ne treba da ima više od 300 knjiga. Ali, nisu to ove „moje“ knjige. Neka od njih jeste u tih Marinkovićevih 300, ali većina svakako nije. Pored ostalog, ne držim se striktno čiste književnosti, pogotovo ne same beletristike. Ali se i ne udaljavam suviše daleko od same književnosti, njene tajne i biti. Tako mogu da govorim o Milutinu Milankoviću, ali i Sigmundu Frojdu. Gotovo svi Frojdovi sljedbenici bavili su se književnim tekstovima na svoj način. Bar onoliko koliko je sama književnost pomagala psihoanalitičarima da sami shvate svoje posao.
Idem ovim redom. Moj rođak Branko, brat stričevič, stariji od mene deset godina, učitelj one prve poslijeratne generacije, sa službom po selima oko Bosanske Kostajnice, Bosanskog Novog i Bosanske Dubice, otkrivao mi je mnoge životne tajne koje vjerovatno očevi otkrivaju svojim sinovima. Ovdje neću o tome da skrećem priču, mada ona sama, radoznala kao sve priče, ne drži se strogo teme kojoj je matica. Branko je čitao savremenu književnost, što se ne bi moglo reći za druge tadašnje učitelje, takođe moje rođake. A bogami ni za današnje, ako ne još i manje. Pisao sam o tome u tekstu o Mladenu Oljači i njegovom romanu Molitva za moju braću, kojeg mi je Branko dao na čitanje, da bi kod mene ostao sve do danas. Branko je imao osjećaj za lijepu rečenicu, posebno za njenu melodiju i poetičnost. Poklanjao sam mu svoje knjige, ali nikada o njima nismo razgovarali. I dalje su nas zaokupljale one teme koje su pratile moje odrastanje. Čak i kada sam već stekao svoju porodicu i djecu. Među nama je sve do njegove prerane smrti postojao određeni hijerarhijski odnos.
U odnosu na ostale učitelje, Branko je u svemu odskakao. Kad sam već bio u gimnaziji, on je napokon upisao fakultet. Odlučio se bio za psihologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Samo se jednog dana pojavio kod nas u Pančevu, gdje sam stanovao kod rođaka, otkrivši nam razlog svoga dolaska. I to je bilo sve što sam od njega kasnije čuo o studiranju. Nosio je sa sobom tri knjige, koje je kupio u nekoj beogradskoj knjižari za potrebe studija. Izdavač Kosmos, s velikim K na hrbatu i nazivom biblioteke Karijatide. Kasnije ću otkriti da je riječ o biblioteci koja je nastala još prije Drugog svjetskog rata i u njoj su objavljene neke značajne knjige našeg vremena. Branko je kupio Uvod u psihoanalizu, Sigmnuda Frojda, Poznavanje čoveka, Alfreda Adlera i Psihološki tipovi, Karla Gustava Junga. Ja ću kasnije dopuniti ovu biblioteku Stvaralačkom evolucijom, Anrija Bergsona, Voljom za moć, Fridriha Ničea i Opštom psihopatologijom,Karla Jaspersa.
Kasnije, naročito me privukla Bergsonova čuvena knjiga, jer je upravo na njegovoj filozofiji doktorirao banjalučki profesor Anđelko Habazin, zanimljiva ličnost naše nauke. Bio je izuzetan znalac filozofije, ali teška saobraćaajna nesreća u kojoj je stradalo, koliko mi je poznato, neko dijete, a on proglašen krivim, uticaće negativno na njegovu karijeru, iako će on kasnije nastaviti da radi na Pedagoškoj akademiji u Banjaluci i na kraju na Filozofskom fakultetu u Zadru. Preveo je neke značajne knjige sa francuskog i njemačkog jezika i napisao više radova u kojima se uglavnom bavio istorijom filozofije i modernom estetikom. Bilo mu je veoma blisko učenje Merlo-Pontija i za ovog francuskog filozofa on je svakako kod nas bio ekspert. Za banjalučke Puteve napisao je u vrijeme mog urednikovanja tekst o Tomasu Manu i muzici u njegovom djelu. Bio je u svakom pogledu neobičan intelektualac o kome će se kasnije prepričavati brojne vesele kafanske anegdote. Po tome kao da je bio rođak mnogo mlađem sarajevskom filozofu Spasoju Ćuzulanu. Uostalom, obojica su se bavili istorijom filozofije i estetikom.
Kao što napisah, Brankovo studiranje bilo je poput neslavnog vojevanja. Gdje si pošao? Nigdje. Šta si uradio? Ništa. Ali, ništa nije bez nešta, kaže neki Kočićev junak. Tako i Brankove kupljene knjige i neuspjeh na studijama koje on naprosto nije mogao da završi vanredno, donio je ipak neku posrednu korist. Meni, naravno. Završivši gimnaziju, tog ljeta 1962. godine, razmišljao sam šta da studiram, i bio se napokon odlučio za filozofiju u Sarajevu. Počeo sam da čitam sasvim novu literaturu, od one marksističke do psihoanalitičke. Da li odmah, ili kasnije, više se ne sjećam, došle su na red i Brankove knjige i ja sam ih prisvojio.
Uvod u psihoanalizu sam čitao u vrijeme mog studiranja ne samo filozofije, jer je to trajalo nekih tri mjeseca, nego i kasnije matematike, fizike i svega i svačega. Brzo sam shvatio da je zvanično studiranje samo neki temelj na koji je potrebno neprekidno zidati i zidati. Svaku knjigu posmatrao sam kao udžbenik ili kao lektiru, trećeg nije bilo. U tim godinama, ne treba čitati onako, razonode radi. Bukvalno svaku knjigu treba savladati, kao da se spremam za ispit. Moje pamćenje je bilo vizuelno, da bih nešto naučio morao sam stalno da prepisujem, da bilježim svoja zapažanja, da potcrtavam riječi i rečenice. Kasnije će me to proći, kao dječije bolesti, ali u vrijeme čitanja Frojda sve je bilo važno. Način na koji je Frojd izložio svoje gradivo bio je takav da ga je mogao usvajati čitalac bez nekog prethodnog znanja, osim onog srednjoškolskog. Od lekcije do lekcije, otkrivao sam svijet podsvjesnog, svijet omaški, svijet snova, obrađen veoma opširno i za mene izuzetno podsticajno, i na kraju možda najteže poglavlje ali i najproblematičnije, svijet neuroza. U tom posljednjem poglavlju usvaja se nesvjesno, spoznaje otpor i potiskivanje, a potom prelazi na seksualni život i odnos libida i seksualne organizacije. Preda mnom se otkrivao novi pogled na svijet uopšte, pa i na književnost. Sve mi je bilo značajno, posmatranje straha na novi način, na primjer. A strah me je često ispunjavao do kraja, kao voda lončić. Naročito onaj noćni strah, vezan za moju usamljenost.
Tako se desilo da je Uvod u psihoanalizu za mene bio uvod u dalje čitanje Frojdovih djela. Posebno knjige naslovljene Iz kulture i umetnosti. A moje razmišljanje, možda više stav nego što je to bilo neko dublje razmišljanje, išlo je putem koji je povezao Frojda i Jensena, danskog književnika, autora poznate priče Gradiva. Za mene je Frojdov veliki ogled o Jensenu i Gradivi bio veliko otkriće. U knjizi Iz kulture i umetnosti nalaze se zaista kapitalni tekstovi: Sumanutost i snovi u „Gradivi“ V. Jensena, Jedna uspomena iz detinjstva Leondarda da Vinčija, Mikelanđelov Mojsije, Dostojevski i oceubistvo i Nelagodnost u kulturi. Riječ je o knjizi koja je izašla u novosadskoj „Matici srpskoj“, kao peta knjiga Frojdovih izabranih djela. Meni je to bila i ostala dragocjena knjiga koja mi je, pored ostalog, usmjerila pažnju prema psihoanalitičarima kao posebnim čitaocima. Nemoguće je reći ko je više uticao na potonje psihoanalitičari i književnike, psijhoanalitičari na književnike ili obrnuto. U našem izdanju, recimo, o Gradivi je pisao psihoanalitičar Vojin Matić, ali i sjajan kritičar i prevodilac, profesor Miodrag Radović. Frojd je otkrio kod nekih pisaca potvrdu svojim psihoanalitičkim hipotezama, čitajući ih u sasvim novom ključu. Kod nas su tako čitali, na primjer, pored Vojina Matića, Hugo Klajn, Borislav Lorenc, Vladeta Jerotić. Kasniji odnos prema Frojdu se bitno promijenio, danas čak toliko da je psihoanaliza postala kao elitna psihijatrijska usluga, više za dokone Amerikance i ostalu gospodu, nego za istinsku terapiju psihičkih bolesti. Pitao sam nedavno jednog učesnika skupa psihijatara Republike Srpske, da li se na tom skupu govori i o psihoanalizi. Odmahnuo je samo rukom i pokazao prospekte u holu banjalučkog Banskog dvora. Ogroman broj prospekata za lijekove i samo lijekove. Glani sufinansijeri ovakvih skupova su proizvođači lijekova i tu više nema mjesta za klasičnu psihoanalizu. Kome je onda ostao Frojd? Istoričarima psihoanalize i književnicima, uključujući i akademske kritičare. Jung je dao svoj veliki doprinos psihoanalizi, ali on time, kako neki tvrde, nije dokinuo značaj Frojdovog učenja. Uz Adlera svakako, Frojd je udario temelje psihoanalite.
Vrijeme između dva svjetska rata bilo je zlatno doba psihoanalize. O njoj se govorilo čak u banjalučkoj Učiteljskoj školi, a Frojd se obrađivao čak i u književnom kružoku u kome je veoma aktivno sudijelovao i učenik Branko Ćopić. On je jedno svoje izlaganje posvetio Gospodi Glembajevim.
Čitajući Frojdove tekstove o umjetničkim djelima, naročito o književnosti, razmišljao sam o njegovom uticaju na naše književnike. Na prvom mjestu, naravno, Krležu i Andrića. Činilo mi se da postoji veza između, recimo, Frojedovog teksta Sumanutost i snovi u „Gradivi“ V. Jensena, ili same Jensenove priče i nekih Andrićevih kasnijih priča, objavljenih u zbirci Žena na kamenu, 1962. godine. Na prvom mjestu zagonetne priče Jelena žena koje nema. Mada bi se i Žena na kamenu,Igra, Žena od slonove kosti i Bajron u Sintri, mogle donekle posmatrati na taj način. Andrić je bio veliki čitalac, od djetinjstva, i uticaji lektire nisu zanemarljivi. Ovdje je riječ o nečemu još dubljem, načinu posmatranja, odnosu prema prošlom, sublimaciji doživljenog i naučenog. Iza ovih priča sigurno se naziru i Jensen i Frojd. Ako se pročitaju na vrijeme, oni ulaze u ljudsku konstituciju, postaju njena svojina, svijest o tome se gubi kasnije potpuno.
Nedavni moj boravak u Krakovu, kratkotrajan toliko da sam jedva uspio da vidim nešto od grada, iskoristio sam da obiđem čuvenu biblioteku Jagelonskog univerziteta. Kao direktor Narodne i univerzitetske biblioteke RS mogao sam da prođem sve restrikcije i procedure, primio me je lično direktor te ugledne kulutrne institucije prof. dr Zislav Peterzik (Zdzislav Pieterzik), veoma predusretljiv i jednostavan čovjek. Kada je čuo da sam iz Bosne i Hercegovine, odmah je oduševljeno rekao da mu je Bijelo dugme omiljena grupa, a naročito pjesma Selma putuje na fakultet. Tu je naravno, brzo uspostavljena prijateljska veza, naročito kada sam mu ispričao ko je pisac teksta i da baš taj pisac teksta vuče porijeklo s ukrajinske, galicijanske strane. Riječ je, naravno, o Vladi Dijaku. Bio je moj prijatelj, rekao sam mu, rodom je iz Banjaluke. Tu nije bilo kraja njegovom oduševljenju. Pjesnikinja i prevodilac, Anjeska Žuhoska-Arent je prevodila, pomalo zbunjena takvim prijemom, jer pripada mladoj generaciji koja osjeća neku odbojnost prema zvučnim institucijama.
Potom mi je direktor rekao da je napisao tekst o tome ko je Jelena žena koje nema. Naveo je i ime djevojke iz Krakova kod čijih je roditelja u to vrijeme Andrić stanovao. O toj mogućnosti i sam sam napisao ponešto, naročito u drami Snovi i nemiri mladog Andrića, ali o tome nisam govorio mom domaćinu. Otac porodice i vlasnik stana bio je niko drugi nego viši sudski činovnik u Bosni i Hercegovini, Aleksandar Iržikovski. Iržikovski je u vrijeme velikog sudskog procesa tzv. veleizdajnicima bio na odgovornoj dužnosti predsjednika Okružnog suda u Banjaluci. Svojim odnosom prema optuženima on je toliko naljutio vlast da je bio pod hitno smijenjen i penzionisan. Nije mu pomogao ni veliki orden viteza kojim ga je odlikovao lično car Franjo Josip za raniji predani rad za carevinu. Iržikovski je imao dvije kćerke, od kojih je Andriću postala veoma bliska Helena, pijanistkinja u slobodnim časovima, kako je njeno sviranje okarakterisao sjajni Miroslav Karaulac. Karaulac još dodaje da je Andrić naručivao preko prijatelja iz Zagreba note za „Komitske pesme“ i za „Kad ja vidjeh oči tvoje“ i albume srpskih i hrvatskih pesama“. Više sam slušao direktora biblioteke nego što sam ja sam govorio o Andriću i mojem odnosu prema našem Nobelovcu. A o Jeleni, pošto je nema, sigurno će se i dalje ispredati priče i hipoteze, ali odgovor na to pitanje donosiće svaki čitalac divne Andrićeve priče. Tako ona postoji kao naša, čitalačka stvarnost. Sa Frojdom ili bez njega.
Moje knjige/22
SIGMUND FROJD – UVOD U PSIHOANALIZU
Svaka priča ima svoju logiku i svoju tvrdoglavost. Bitno je da je počnem od bilo koje rečenice. Najbolje je da se odmah radi o jednoj od onih ključnih rečenica od kojih će se razviti priča. Nešto poput osnovne ideje. Znam da ću kasnije meandrirati, dodavati, produbljivati. U ovom serijalu, važno mi je da odgovorim na dva pitanja – kako sam došao do knjige koju spominjem, i šta je ona meni donijela? Ovo donijela znači više uzročno-posljedičnih veza. Tako biram knjige, tako se i one same trse da mi se nametnu kroz priču što je u svom nukleusu i samom meni još nepoznata. To je istovremeno i ogledalo značaja moje lične biblioteke. Ranko Marinković je govorio da niko ne treba da ima više od 300 knjiga. Ali, nisu to ove „moje“ knjige. Neka od njih jeste u tih Marinkovićevih 300, ali većina svakako nije. Pored ostalog, ne držim se striktno čiste književnosti, pogotovo ne same beletristike. Ali se i ne udaljavam suviše daleko od same književnosti, njene tajne i biti. Tako mogu da govorim o Milutinu Milankoviću, ali i Sigmundu Frojdu. Gotovo svi Frojdovi sljedbenici bavili su se književnim tekstovima na svoj način. Bar onoliko koliko je sama književnost pomagala psihoanalitičarima da sami shvate svoje posao.
Idem ovim redom. Moj rođak Branko, brat stričevič, stariji od mene deset godina, učitelj one prve poslijeratne generacije, sa službom po selima oko Bosanske Kostajnice, Bosanskog Novog i Bosanske Dubice, otkrivao mi je mnoge životne tajne koje vjerovatno očevi otkrivaju svojim sinovima. Ovdje neću o tome da skrećem priču, mada ona sama, radoznala kao sve priče, ne drži se strogo teme kojoj je matica. Branko je čitao savremenu književnost, što se ne bi moglo reći za druge tadašnje učitelje, takođe moje rođake. A bogami ni za današnje, ako ne još i manje. Pisao sam o tome u tekstu o Mladenu Oljači i njegovom romanu Molitva za moju braću, kojeg mi je Branko dao na čitanje, da bi kod mene ostao sve do danas. Branko je imao osjećaj za lijepu rečenicu, posebno za njenu melodiju i poetičnost. Poklanjao sam mu svoje knjige, ali nikada o njima nismo razgovarali. I dalje su nas zaokupljale one teme koje su pratile moje odrastanje. Čak i kada sam već stekao svoju porodicu i djecu. Među nama je sve do njegove prerane smrti postojao određeni hijerarhijski odnos.
U odnosu na ostale učitelje, Branko je u svemu odskakao. Kad sam već bio u gimnaziji, on je napokon upisao fakultet. Odlučio se bio za psihologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Samo se jednog dana pojavio kod nas u Pančevu, gdje sam stanovao kod rođaka, otkrivši nam razlog svoga dolaska. I to je bilo sve što sam od njega kasnije čuo o studiranju. Nosio je sa sobom tri knjige, koje je kupio u nekoj beogradskoj knjižari za potrebe studija. Izdavač Kosmos, s velikim K na hrbatu i nazivom biblioteke Karijatide. Kasnije ću otkriti da je riječ o biblioteci koja je nastala još prije Drugog svjetskog rata i u njoj su objavljene neke značajne knjige našeg vremena. Branko je kupio Uvod u psihoanalizu, Sigmnuda Frojda, Poznavanje čoveka, Alfreda Adlera i Psihološki tipovi, Karla Gustava Junga. Ja ću kasnije dopuniti ovu biblioteku Stvaralačkom evolucijom, Anrija Bergsona, Voljom za moć, Fridriha Ničea i Opštom psihopatologijom, Karla Jaspersa.
Kasnije, naročito me privukla Bergsonova čuvena knjiga, jer je upravo na njegovoj filozofiji doktorirao banjalučki profesor Anđelko Habazin, zanimljiva ličnost naše nauke. Bio je izuzetan znalac filozofije, ali teška saobraćaajna nesreća u kojoj je stradalo, koliko mi je poznato, neko dijete, a on proglašen krivim, uticaće negativno na njegovu karijeru, iako će on kasnije nastaviti da radi na Pedagoškoj akademiji u Banjaluci i na kraju na Filozofskom fakultetu u Zadru. Preveo je neke značajne knjige sa francuskog i njemačkog jezika i napisao više radova u kojima se uglavnom bavio istorijom filozofije i modernom estetikom. Bilo mu je veoma blisko učenje Merlo-Pontija i za ovog francuskog filozofa on je svakako kod nas bio ekspert. Za banjalučke Puteve napisao je u vrijeme mog urednikovanja tekst o Tomasu Manu i muzici u njegovom djelu. Bio je u svakom pogledu neobičan intelektualac o kome će se kasnije prepričavati brojne vesele kafanske anegdote. Po tome kao da je bio rođak mnogo mlađem sarajevskom filozofu Spasoju Ćuzulanu. Uostalom, obojica su se bavili istorijom filozofije i estetikom.
Kao što napisah, Brankovo studiranje bilo je poput neslavnog vojevanja. Gdje si pošao? Nigdje. Šta si uradio? Ništa. Ali, ništa nije bez nešta, kaže neki Kočićev junak. Tako i Brankove kupljene knjige i neuspjeh na studijama koje on naprosto nije mogao da završi vanredno, donio je ipak neku posrednu korist. Meni, naravno. Završivši gimnaziju, tog ljeta 1962. godine, razmišljao sam šta da studiram, i bio se napokon odlučio za filozofiju u Sarajevu. Počeo sam da čitam sasvim novu literaturu, od one marksističke do psihoanalitičke. Da li odmah, ili kasnije, više se ne sjećam, došle su na red i Brankove knjige i ja sam ih prisvojio.
Uvod u psihoanalizu sam čitao u vrijeme mog studiranja ne samo filozofije, jer je to trajalo nekih tri mjeseca, nego i kasnije matematike, fizike i svega i svačega. Brzo sam shvatio da je zvanično studiranje samo neki temelj na koji je potrebno neprekidno zidati i zidati. Svaku knjigu posmatrao sam kao udžbenik ili kao lektiru, trećeg nije bilo. U tim godinama, ne treba čitati onako, razonode radi. Bukvalno svaku knjigu treba savladati, kao da se spremam za ispit. Moje pamćenje je bilo vizuelno, da bih nešto naučio morao sam stalno da prepisujem, da bilježim svoja zapažanja, da potcrtavam riječi i rečenice. Kasnije će me to proći, kao dječije bolesti, ali u vrijeme čitanja Frojda sve je bilo važno. Način na koji je Frojd izložio svoje gradivo bio je takav da ga je mogao usvajati čitalac bez nekog prethodnog znanja, osim onog srednjoškolskog. Od lekcije do lekcije, otkrivao sam svijet podsvjesnog, svijet omaški, svijet snova, obrađen veoma opširno i za mene izuzetno podsticajno, i na kraju možda najteže poglavlje ali i najproblematičnije, svijet neuroza. U tom posljednjem poglavlju usvaja se nesvjesno, spoznaje otpor i potiskivanje, a potom prelazi na seksualni život i odnos libida i seksualne organizacije. Preda mnom se otkrivao novi pogled na svijet uopšte, pa i na književnost. Sve mi je bilo značajno, posmatranje straha na novi način, na primjer. A strah me je često ispunjavao do kraja, kao voda lončić. Naročito onaj noćni strah, vezan za moju usamljenost.
Tako se desilo da je Uvod u psihoanalizu za mene bio uvod u dalje čitanje Frojdovih djela. Posebno knjige naslovljene Iz kulture i umetnosti. A moje razmišljanje, možda više stav nego što je to bilo neko dublje razmišljanje, išlo je putem koji je povezao Frojda i Jensena, danskog književnika, autora poznate priče Gradiva. Za mene je Frojdov veliki ogled o Jensenu i Gradivi bio veliko otkriće. U knjizi Iz kulture i umetnosti nalaze se zaista kapitalni tekstovi: Sumanutost i snovi u „Gradivi“ V. Jensena, Jedna uspomena iz detinjstva Leondarda da Vinčija, Mikelanđelov Mojsije, Dostojevski i oceubistvo i Nelagodnost u kulturi. Riječ je o knjizi koja je izašla u novosadskoj „Matici srpskoj“, kao peta knjiga Frojdovih izabranih djela. Meni je to bila i ostala dragocjena knjiga koja mi je, pored ostalog, usmjerila pažnju prema psihoanalitičarima kao posebnim čitaocima. Nemoguće je reći ko je više uticao na potonje psihoanalitičari i književnike, psijhoanalitičari na književnike ili obrnuto. U našem izdanju, recimo, o Gradivi je pisao psihoanalitičar Vojin Matić, ali i sjajan kritičar i prevodilac, profesor Miodrag Radović. Frojd je otkrio kod nekih pisaca potvrdu svojim psihoanalitičkim hipotezama, čitajući ih u sasvim novom ključu. Kod nas su tako čitali, na primjer, pored Vojina Matića, Hugo Klajn, Borislav Lorenc, Vladeta Jerotić. Kasniji odnos prema Frojdu se bitno promijenio, danas čak toliko da je psihoanaliza postala kao elitna psihijatrijska usluga, više za dokone Amerikance i ostalu gospodu, nego za istinsku terapiju psihičkih bolesti. Pitao sam nedavno jednog učesnika skupa psihijatara Republike Srpske, da li se na tom skupu govori i o psihoanalizi. Odmahnuo je samo rukom i pokazao prospekte u holu banjalučkog Banskog dvora. Ogroman broj prospekata za lijekove i samo lijekove. Glani sufinansijeri ovakvih skupova su proizvođači lijekova i tu više nema mjesta za klasičnu psihoanalizu. Kome je onda ostao Frojd? Istoričarima psihoanalize i književnicima, uključujući i akademske kritičare. Jung je dao svoj veliki doprinos psihoanalizi, ali on time, kako neki tvrde, nije dokinuo značaj Frojdovog učenja. Uz Adlera svakako, Frojd je udario temelje psihoanalite.
Vrijeme između dva svjetska rata bilo je zlatno doba psihoanalize. O njoj se govorilo čak u banjalučkoj Učiteljskoj školi, a Frojd se obrađivao čak i u književnom kružoku u kome je veoma aktivno sudijelovao i učenik Branko Ćopić. On je jedno svoje izlaganje posvetio Gospodi Glembajevim.
Čitajući Frojdove tekstove o umjetničkim djelima, naročito o književnosti, razmišljao sam o njegovom uticaju na naše književnike. Na prvom mjestu, naravno, Krležu i Andrića. Činilo mi se da postoji veza između, recimo, Frojedovog teksta Sumanutost i snovi u „Gradivi“ V. Jensena, ili same Jensenove priče i nekih Andrićevih kasnijih priča, objavljenih u zbirci Žena na kamenu, 1962. godine. Na prvom mjestu zagonetne priče Jelena žena koje nema. Mada bi se i Žena na kamenu, Igra, Žena od slonove kosti i Bajron u Sintri, mogle donekle posmatrati na taj način. Andrić je bio veliki čitalac, od djetinjstva, i uticaji lektire nisu zanemarljivi. Ovdje je riječ o nečemu još dubljem, načinu posmatranja, odnosu prema prošlom, sublimaciji doživljenog i naučenog. Iza ovih priča sigurno se naziru i Jensen i Frojd. Ako se pročitaju na vrijeme, oni ulaze u ljudsku konstituciju, postaju njena svojina, svijest o tome se gubi kasnije potpuno.
Nedavni moj boravak u Krakovu, kratkotrajan toliko da sam jedva uspio da vidim nešto od grada, iskoristio sam da obiđem čuvenu biblioteku Jagelonskog univerziteta. Kao direktor Narodne i univerzitetske biblioteke RS mogao sam da prođem sve restrikcije i procedure, primio me je lično direktor te ugledne kulutrne institucije prof. dr Zislav Peterzik (Zdzislav Pieterzik), veoma predusretljiv i jednostavan čovjek. Kada je čuo da sam iz Bosne i Hercegovine, odmah je oduševljeno rekao da mu je Bijelo dugme omiljena grupa, a naročito pjesma Selma putuje na fakultet. Tu je naravno, brzo uspostavljena prijateljska veza, naročito kada sam mu ispričao ko je pisac teksta i da baš taj pisac teksta vuče porijeklo s ukrajinske, galicijanske strane. Riječ je, naravno, o Vladi Dijaku. Bio je moj prijatelj, rekao sam mu, rodom je iz Banjaluke. Tu nije bilo kraja njegovom oduševljenju. Pjesnikinja i prevodilac, Anjeska Žuhoska-Arent je prevodila, pomalo zbunjena takvim prijemom, jer pripada mladoj generaciji koja osjeća neku odbojnost prema zvučnim institucijama.
Potom mi je direktor rekao da je napisao tekst o tome ko je Jelena žena koje nema. Naveo je i ime djevojke iz Krakova kod čijih je roditelja u to vrijeme Andrić stanovao. O toj mogućnosti i sam sam napisao ponešto, naročito u drami Snovi i nemiri mladog Andrića, ali o tome nisam govorio mom domaćinu. Otac porodice i vlasnik stana bio je niko drugi nego viši sudski činovnik u Bosni i Hercegovini, Aleksandar Iržikovski. Iržikovski je u vrijeme velikog sudskog procesa tzv. veleizdajnicima bio na odgovornoj dužnosti predsjednika Okružnog suda u Banjaluci. Svojim odnosom prema optuženima on je toliko naljutio vlast da je bio pod hitno smijenjen i penzionisan. Nije mu pomogao ni veliki orden viteza kojim ga je odlikovao lično car Franjo Josip za raniji predani rad za carevinu. Iržikovski je imao dvije kćerke, od kojih je Andriću postala veoma bliska Helena, pijanistkinja u slobodnim časovima, kako je njeno sviranje okarakterisao sjajni Miroslav Karaulac. Karaulac još dodaje da je Andrić naručivao preko prijatelja iz Zagreba note za „Komitske pesme“ i za „Kad ja vidjeh oči tvoje“ i albume srpskih i hrvatskih pesama“. Više sam slušao direktora biblioteke nego što sam ja sam govorio o Andriću i mojem odnosu prema našem Nobelovcu. A o Jeleni, pošto je nema, sigurno će se i dalje ispredati priče i hipoteze, ali odgovor na to pitanje donosiće svaki čitalac divne Andrićeve priče. Tako ona postoji kao naša, čitalačka stvarnost. Sa Frojdom ili bez njega.