Šezdeset mi je godina. Pa dobro, šezdesetijedna.
Trudit ću se da budem precizna.
Neobično, ali ne preosta ni jedan
od tolikih osjećaja koje sam tražila (ili skoro),
tolike godine provedene sa samom sobom
da bi se nastavilo doživljavati se ozbiljno,
razumjeti se, razgovarati do iznemoglosti, prožimati se,
ušutkivati svakoga tko nam uskraćuje zrak.
Sama zato što ljubav se ne uči
ljubav nije nagovoriti se na podnošenje,
u igri primirja znam da varam
a vi dobro znate koga izbjegavati.
Neobično je biti sama u ovoj dobi
morate paziti što govorite
još uvijek zaljubljena u život
posljednja ljubav koju vidim da završava.
Mnoštvo jasnih djetinjih uspomena.
Seoski plesovi na cesti –
moj otac, njegov kuhinjski nož
koji me uhodi tom istom cestom –
božićna noć koja je meni
odrasloj u restoranu bila pustinja
na jednoj crno-bijeloj fotografiji, snijeg,
pastiri, Marija nagnuta nad desertom –
mrtvac kojega moj djed dostavlja
pogrebu s tri dana zakašnjenja…
Simboli ne nedostaju onome tko je rođen
pod zemaljskom pogrebnom plahtom, Gothard.
Otputovala sam. Svi ste poumirali
ili poludjeli ili ostarjeli, u svakom slučaju srce
koje sam zaručila drugdje ako ga premjestiš
ne odgovara a dolina želi neko ime.
Geografija opravdava šah.
Svaki potez podrazumijeva zamjenu
boje ili skok koji je prekid,
a svaka je država na mapi jedno srce.
Bilo koja godina života je doktor
koji promaši bolesni organ
ali u povjerenju ti označi gdje je
specijalist protekla godina.
Ljubila sam svom snagom,
nasmijavala te, obožavam slušati,
kad bih govorila o svršetku rekla bih “možda”.
Ne umijem više upotrebljavati “ti” u jednini.
No prostor i vrijeme stari su prijatelji,
rime koje ne umiju napustiti jedna drugu,
dok ti i ti i ti mi kažeš
da bio si spreman odgovarati a ja napadati.
Kad me zateknu licem prema zemlji
pročitaj na mojim usnama “Sad odlazim”,
potraži njihov trag budeš li kasnio,
više-manje tu, dobro znaš gdje sjedam.
Plamen će ti se ugasiti u grudima.
Ali na stranu to, imam novi gnoj
a skoro je puna i druga vrećica
sitnoga sjemena za tvoje rime –
no dobro znaš da bi ih ponekad mogao
upotrijebiti da pišeš i o najobičnijim
stvarima, manje gorkim,
zar je loše pisati o ružama?
Uostalom, učini kako želiš, ali sad briši
jer moram dovršiti gredicu,
kopati, ugasiti stari plamen
kalikantu, hajde, odlazi, bog maleni.
* Iz zbirke Il passo dell’ uomo, izd. Edizioni Casagrande, Bellinzona 2012., str. 16-17.
Šezdesetijedna *
Šezdeset mi je godina. Pa dobro, šezdesetijedna.
Trudit ću se da budem precizna.
Neobično, ali ne preosta ni jedan
od tolikih osjećaja koje sam tražila (ili skoro),
tolike godine provedene sa samom sobom
da bi se nastavilo doživljavati se ozbiljno,
razumjeti se, razgovarati do iznemoglosti, prožimati se,
ušutkivati svakoga tko nam uskraćuje zrak.
Sama zato što ljubav se ne uči
ljubav nije nagovoriti se na podnošenje,
u igri primirja znam da varam
a vi dobro znate koga izbjegavati.
Neobično je biti sama u ovoj dobi
morate paziti što govorite
još uvijek zaljubljena u život
posljednja ljubav koju vidim da završava.
Mnoštvo jasnih djetinjih uspomena.
Seoski plesovi na cesti –
moj otac, njegov kuhinjski nož
koji me uhodi tom istom cestom –
božićna noć koja je meni
odrasloj u restoranu bila pustinja
na jednoj crno-bijeloj fotografiji, snijeg,
pastiri, Marija nagnuta nad desertom –
mrtvac kojega moj djed dostavlja
pogrebu s tri dana zakašnjenja…
Simboli ne nedostaju onome tko je rođen
pod zemaljskom pogrebnom plahtom, Gothard.
Otputovala sam. Svi ste poumirali
ili poludjeli ili ostarjeli, u svakom slučaju srce
koje sam zaručila drugdje ako ga premjestiš
ne odgovara a dolina želi neko ime.
Geografija opravdava šah.
Svaki potez podrazumijeva zamjenu
boje ili skok koji je prekid,
a svaka je država na mapi jedno srce.
Bilo koja godina života je doktor
koji promaši bolesni organ
ali u povjerenju ti označi gdje je
specijalist protekla godina.
Ljubila sam svom snagom,
nasmijavala te, obožavam slušati,
kad bih govorila o svršetku rekla bih “možda”.
Ne umijem više upotrebljavati “ti” u jednini.
No prostor i vrijeme stari su prijatelji,
rime koje ne umiju napustiti jedna drugu,
dok ti i ti i ti mi kažeš
da bio si spreman odgovarati a ja napadati.
Kad me zateknu licem prema zemlji
pročitaj na mojim usnama “Sad odlazim”,
potraži njihov trag budeš li kasnio,
više-manje tu, dobro znaš gdje sjedam.
Plamen će ti se ugasiti u grudima.
Ali na stranu to, imam novi gnoj
a skoro je puna i druga vrećica
sitnoga sjemena za tvoje rime –
no dobro znaš da bi ih ponekad mogao
upotrijebiti da pišeš i o najobičnijim
stvarima, manje gorkim,
zar je loše pisati o ružama?
Uostalom, učini kako želiš, ali sad briši
jer moram dovršiti gredicu,
kopati, ugasiti stari plamen
kalikantu, hajde, odlazi, bog maleni.
* Iz zbirke Il passo dell’ uomo, izd. Edizioni Casagrande, Bellinzona 2012., str. 16-17.
S talijanskog izvornika preveo Tvrtko Klarić