(poglavlje iz romana u nastajanju, hommage Krsti Papiću)
*
Nikad se nisam zadubio u to kako i velika prijateljstva naglo prođu. Sjećam se kad je moj otac o tomu govorio, a imao je mnogo prijatelja, “to je kao kad snijeg iskopni, nema ga više, ostane vlaga, pa se i ona osuši”. Razne očeve sentence bile su mi smiješne; ja nisam nikad pritrčao blizu njega da bih čuo što će izvaliti, zapravo sam se rugao mudrostima, ma tko ih izustio. Ali sada mi je zgodno ispalo kazati kako je snijeg između Torija i mene naglo iskopnio i kako od toga prijateljstva nije ostalo ništa. Već od sredine šezdesetih godina naši se putovi više nisu ukrštali, čak ni na onim mjestima na kojima smo nekad divanili i nazivali ih “univerzitetima života”, premda je bilo srdačnih susreta na nekim premijerama i festivalima, ali češće smo se mimoilazili, a u nekoliko navrata dogovorali smo susrete koji nisu uspjeli, kao da nam nije bilo suđeno da se vidimo. I tek nakon projekcije filma Žike Pavlovića Povratak, za koji je Tori napisao scenarij, sjedili smo sat-dva skupa, na zajedničkoj večeri, ćaskali o svemu, ponajviše o filmu, obojica smo hvalili scenu silovanja na igralištu pod snijegom, izustili smo nekoliko kvazi-intelektualnih dosjetki, kao da smo filmski kritičari. U filmu se pojavljuju i mladi slikari Šejka, Ljuba Popović, D. Lubarda, trče za žrtvom duž igrališta, da bi se cio taj čopor našao između vratnica u mreži gola; takvu scenu mogao je tada napraviti još samo Joseph Losey, inače uzor našem režiseru. Tori je na ruci nosio prsten nekoć namijenjen Zoji, sada ga je često vrtio na prstu, igrao se s njim, skidao ga i stavljao na stol, pa se više puta ta zlatna široka burma našla ispred mene, ali nisam je ni pogledao, a kamoli posegnuo da je uzmem i podsjetim se neuspjelih zaruka, niti sam ijednom spomenuo tu curu; neki su dijelovi prošlosti zauvijek pokopani. Mnogo godina kasnije taj sam prsten vidio na ruci Torijeve supruge, o njoj ništa nisam znao, a sreo sam je samo jednom.
Ne znam koliko je filmova Tori režirao, to bi se moglo lako provjeriti, ali čemu; nijedan njegov film nisam gledao, a sjećam se kad mi je dao posljednju verziju scenarija za svoj film-prvijenac Krvavu bajku, o strijeljanju đaka u Kragujevcu 1941., da je sve moje primjedbe glatko odbacio i rekao, “nisam ja reakcionar, volim Srbiju, volim svoj narod, i ne bih želio da se tragedija pretvori u grotesku”. Pogrešno me shvatio, ili je to bila taština i način da odbaci bilo kakve primjedbe, uvjeren u epsku snagu svog filma, dočim sam ja iskazao odbojnost prema masovnim egzekucijama rekavši da su scene strijeljanja dosadne i da gledatelji jedva čekaju da se što prije završi masakr i da vide još nešto u filmu, ako toga ima, a ja sam za to “još nešto”, rekao sam. Također sam rekao da ne treba gaziti na broju mrtvih; tko zna je li doista bilo sedam tisuća strijeljanih, jer mi volimo manipulirati žrtvama, a svaka brojka bit će jednom osporena, ovisno o zbivanjima na povijesnoj sceni. I tako je svršila naša suradnja, a i naše prijateljevanje. Tada sam bio pomalo nadmen i ohol, jer je film po mom scenariju, Mali vojnici Bate Čengića bio prikazan na festivalu u Cannesu i predložen za jednu od nagrada, ali festival su kao buržujsku instituciju rasturile studentske demonstracije 1968. godine.
I negdje baš u isto vrijeme kad je Tori pripremao svoj film, našao sam se u Beogradu s Krstom Papićem da bismo nastavili rad na scenariju za film Lisice; prva je verzija napisana na Pokljuki, u Sloveniji, ostale u Zagrebu, ali smo obojica bili svjesni da nam nedostaje neki jači i žešći obrat, jedna luđa scena koja bi toj svadbi dala više muke i surove orgije, a uza sve, morali smo misliti o tomu da nas tu, u našem gradu, čeka malj cenzure, u rukama je ljudi koje znamo i koji se neće libiti mlatnuti nas tim maljem po glavi. U Beogradu se nije moglo raditi, mirnog kutka nije bilo, vrvjelo je na ulicama i u auli Filozofskog fakulteta, studentska gibanja bila su u jeku, bijahu tada svi ljevičari, čak i oni koji to nikad nisu bili poput mog prijatelja B. Pekića, a ja sam taj bunt podupirao u Književnim novinama, u svojoj kolumni Noćnik, unatoč tomu što su njihove ideje bile u opreci s onim što sam ja mislio o revoluciji, imajući na umu onu De Maistreovu da su mediokriteti najbolji revolucionari. Ako smo željeli konačnu verziju scenarija, morali smo naći neko skrovište podalje od toga meteža i vreve, bilo je mirnih kutaka u okolici Beograda, ali su za nas ti pansioni bili skupi, scenarij smo radili gotovo volonterski, ili tek uz pomoć dnevnica Jadran-filma iz Zagreba.
A onda nas je moj prijatelj i kolega Sloba S., odvezao u svoj požarevački kraj, pa smo najprije obišli okolicu Požarevca, a on je uživao kao vodič, često je spominjao drevnu rimsku kulturu koja je ostavila pečat na taj kraj Istočne Srbije, a te lijepe građevine ne bi bile tako skladne da se duhom nisu oslanjale upravo na svoje praizvore. S. je bio obrazovan i načitan, a kao dramaturg kazališta na Crvenom krstu oplemenio je taj repertoar, tu sam gledao, još dok se nismo poznavali, slavne američke dramatičare T. Williamsa, A. Millera i još mnoge od njih, na neke sam predstave išao više puta, san mi je bio postati dramskim piscem, ali u tomu nisam uspio u mjeri u kojoj sam želio.
Sloba nam je pokazao zgodne kutke i pansione na brežuljcima, pomalo se dičio svojim krajem, a sve vrijeme držao se tako kao da je imao nešto za nas, ali nam to nije htio otkriti dok ne upijemo ljepotu tih krajeva i ne osjetimo dah mistike koja izbija na svakom koraku; dovoljno je negdje zastati, kod nekog nadgrobnika ili bunara, pa da se odmah otvori ponešto iz daleke prošlosti, često sablasne i pune krvi. Vozili smo se bijelom cestom ili hodali uređenim stazama kroz brezovu šumu koja je zasađena odmah poslije Drugog svjetskog rata u čast poginulih ruskih vojnika. Sloba je pričao da se sjeća kada su stizale kompozicije vagona s ruskom zemljom, jer ta sorta breza uspijeva samo u jednom kraju Rusije, samo na toj zemlji punoj hranljivih minerala koji pogoduju toj brezi. Mi smo dodirivali ta vitka stabla i milovali njihovu glatku lijepu koru, to je najženstvenije drvo, rekao je Sloba. A najljepši su opisi breza kod Turgenjeva, rekao je.
Manastiri oko Požarevca udaljeni su od grada između desetak i petnaest kilometara, neke od njih povezuje legenda o djevojci Jelici koju su braća, vlastelini Radići, rastrgala “konj’ma na repove”, jer su nasjela na priču žene vlastelina Pavla da je lijepa Jelica ugušila njihovo dijete u kolijevci, a kad su braća razotkrila da je to laž, podigla su manastire na onim mjestima gdje su nađeni ostaci rastrganog Jeličina tijela. Sloba je kao pravi znalac povijesti svog kraja govorio da građevine u Srbiji ne bi imale nikakvu cijenu bez legendi, jer sve što je ovdje podignuto i stvoreno, nastalo je na nekom grijehu, rekao je.
Kada smo skrenuli s glavne ceste na uski put kroz šumu, Sloba nam je napokon otkrio da nas je smjestio u Konaku manastira Zaova, kod popa Teodosija; to je kraj između Morave i Mlave, 15 km jugoistočno od Požarevca, između Toponice i Velikog sela, 1 km od glavnog puta, mir je grobni, tišina srednjovjekovna, rekao je. Crkva je u moravskom stilu, bez kubeta i s križem u osnovi, posvećena je arhistratizima Mihajlu i Gavrilu, u njoj je zazidan Jeličin grob, a iznad groba je freska na kojoj se prikazuje njezino rastrzanje s četiri bijela konja. Čim smo se smjestili i upoznali popa Teodosija, uputili smo se stazom do čudotvornog izvora, umili smo se i popili s dlana po gutljaj vode, a potom smo se vratili na zajednički objed, pridružio nam se i domaćin pop Teodosije. Bilo je još gostiju oko nas, nekoliko starih parova, te i jedan knjigovođa u općini Požarevac, mršavi dugajlija koji mi se odmah pohvalio da svakog jutra ispira oči na jednom od izvora ljekovite, čudotvorne vode, “ako patite od bilo kakve boljke očiju, niste mogli naći bolje mjesto”, rekao je, a potom mi je objasnio kako se dolazi do izvora na uzvisini iznad manastira, ima više staza, a samo je jedna za one koji “ištu iscjeljenje”, šira je i na više mjesta ima podzide i stepenice od drvenih oblica. Kod svih pravoslavnih manastira izvire ljekovita i čudotvorna voda, privlačna koliko i religija, a Crkva je vazda imala smisla za marketing.
Nakon objeda pozdravili smo se sa Slobom, morao je natrag u Beograd, s nama je ostao domaćin Teodosije, upisao nas je u knjigu gostiju, predočio nam cijenu pansiona koja je bila tako niska da sam se istrčao i uzviknuo, to je bagatela, a Krsto me ošinuo prijekornim i ljutitim pogledom. Teodosije je mirno uzvratio:
“Nije bagatela, ima mnogo našeg svijeta koji to ne može platiti. Mi smo zadovoljni i s ovom cijenom, a bićemo još zadovoljniji ako vi obavite ono zbog čega ste ovdje. Nije neki konfor, klozet je napolju, a ako vam se noću pripiša, imate lavor. U toj sobi, prije desetak godina, boravio je veliki srpski lirik Sima Pandurović, već je bio narušena zdravlja, ali nam je svake večeri, uz čašu vina, kazivao svoje divne stihove”, rekao je, a onda je dubokim glasom, kao glumac, izustio jednu strofu toga dragog mu pjesnika.
Danas je život samo ružna mrlja,
Danas je jesen; i kad vetar dune
I trulo, žuto lišće zakotrlja,
Mlaz mračne vere u sudbinu sune.
Predvečer sam se osamio i podulje hodao uokolo, nabasao sam na malo jezero i ondje se zadržao do prvog mraka. Sjedio sam u travi kada je iz šumarka izronio knjigovođa, već smo se bili upoznali, sada je na oku držao mokri oblog maloprije natopljen izvorskom vodom, može se i s ove strane do izvora, rekao je. Stajao je ispred mene, a ja sam i nadalje sjedio u travi, nisam bio raspoložen za razgovor, a činilo se da i on nema što reći, osvrtao se i gledao jezero i površinu vode koju insekti povremeno namreškaju, a onda mi je pružio ruku i rekao:
“Ujutro rano odlazim, nećemo se vidjeti, ali ako vam se nešto dogodi s okom, ili vas, ne daj Bože, ošine neka grana po oku, idite na gornji izvor i isprirajte oko u onom intervalu dok sunce izlazi, čim izađe prekinite ispirati i izustite bilo što pobožno, spustite se uskom stazom do groba u grmu makije, to je grob nekog hodočasnika, na ploči je latinički napis, tu ostanite sve dok se ne začuje bilo kakav glas, svejedno je li životinjski ili ljudski, ili samo pjev ptice, jer taj glas šalje Svevišnji da je liječenje uspjelo i da se tretman ne mora ponavljati. Dobro je taj ritual obaviti i u vrijeme zalaska sunca”, rekao je i brzo šmugnuo u šumarak iz koga je izronio. Mogao sam ga vidjeti dok poskakujući odmiče uskom stazom, s jedne i druge strane puteljka bili su gusti grmovi lijeske, a u dva-tri maha kresao je kosijerom grane koje bi se ispriječile ispred njega. Taj kosijer nisam maloprije vidio u njegovim rukama; možda je bio zadjenut na remenu, negdje otraga.
Dan-dva nakon odlaska knjigovođe potražio sam taj grob, ali ga nisam lako pronašao, morao sam se probijati kroz visoku paprat i provlačiti ispod gustog spleta grana, to se oteglo, tako da i nisam opazio kako se brzo smrklo, pa ipak sam uspio primaknuti se blizu i pročitati napis F. M. Taussig, urezan na kamenoj ploči. Teodosije mi je pričao da taj grob potječe s kraja 19 stoljeća, tuda su prolazile karavane prema istoku i od istoka prema zapadu, ostalo je iza njih na desetine grobova, raznih imena i znakova, riječi koje nikad nismo odgonetnuli. Dok sam bježao da me mrak ne uhvati, jedna suha grana dobro me ošinula po oku, dotrčao sam u manastir, bio sam zadihan i uplašen, svi su mi pomagali i tješili me, oko je već bilo podliveno krvlju, a pop Teodosije rekao je da se ne može oslijepiti tamo gdje se liječi vid. Dobio sam iste upute koje mi knjigovođa već bješe predočio.
Sljedećih dana rano sam ustajao i odlazio do izvora na brežuljku, tu sam čekao izalazak sunca, a čim bi se prva usijana kriška pojavila, počeo bih ispirati oko i pogledavati u sunce. I kad bi sunce potpuno izronilo, sišao bih do groba F. M. Taussiga; tu sam prvog dana čekao da se bilo što glasne iz šume, ili iz daljine, jedino sam dočekao crkvena zvona, poziv na jutrenje, iako ondje nije bilo vjernika čak ni među osobljem manastirskog Konaka. Navečer sam ponovio isti ritual, ali “glasovi Svevišnjeg”, kako je govorio knjigovođa, nisu me pohodili. Taj obred obavljao sam još nekoliko dana, oko sam isprirao ljekovitom vodom svakoga jutra dok sunce izlazi i svake večeri kad je sunce na zalasku, a s te uzvisine oba prizora, jutarnji i večernji, mogla su se vidjeti u svoj raskoši, jutarnji u pozlati cijelog krajolika, a večernji u grimiznom sjaju i vatri zalaska koja je, nakon što se ugasi, ostavljala ugodne i blage večeri. I dok sam jednog jutra čekao pokraj groba, tu blizu, u krošnji hrasta, počela je kreštati svraka, Bog mi se smilovao, a na povratku u Konak svi su prilazili i zagledali moje oko, sve je bilo čisto i kao rukom odnešeno, a popu Teodosiju sam rekao da sam od pobožnih tekstova najčešće izgovarao Očenaš, pa sam tu molitvu i pred njim izustio na crkvenoslavenskom.
Krsto je znao reći da je Teodosije filmski lik, te da bi se o njemu mogao napraviti kratki igrani film ili dokumentarac. Iako je bio pastir bez stada, on je redovito služio svete liturgije, otaljao bi to kao dio rutinskog posla, a onda bi se pretvarao u umjetnika, oblačio je i mijenjao razne odježde i sam u crkvi pjevao operske arije, mahom one ruskih skladatelja. Imao je lijep glas i dobro je pjevao, pa smo Krsto i ja, svakiput kad ga čujemo, ulazili u crkvu i ondje stajali kao njegovi vjerni i jedini slušatelji. On je hodao na uzdignutom podiju ispred oltara okrenut prema nama, zatim bi nestao iza carskih dveri i ponovno izašao s nekim novim dijelom odjeće koja je ostala kao crkveni fundus još iz vremena kada se u tome hramu za velikih blagdana i pred punom crkvom bogoslužilo. Prema tri stupnja crkvene hijerarhije, te su se halje dijelile na đakonske, svećeničke i episkopske, a sada ih je Teodosije odijevao ovisno o tomu koju nam numeru iz opere izvodi, pa bi se tako na njemu našla odježda počev od one u koju se oblače niži činovi sve do arhijerejske mitre. Najčešće bi ogrnuo plašt, tzv. felon, da bi ga pokatkad u dramskoj sceni zbacio i otkrio blještavu odjeću i obavezni epitrahilj bez koga se bogosluženje ne može obaviti. I mi bismo svakiput kad završi i nakloni se, dugo pljeskali, a on je odlazio iza oltara i ponovno se vraćao duboko se klanjajući. I ja sam jednom obukao svećeničko ruho, Teodosije me zaogrnuo u bijeli stihar da bih s amvona kazivao Disove stihove; znao sam naizust dvije pjesme toga srpskog Tina, Nirvanui Tamnicu. Dobro su u crkvi zvučali stihovi iz Nirvane:
Noćas su me pohodili mrtvi.
Nova groblja i vekovi stari;
Prilazili k meni kao žrtvi,
Kao boji prolaznosti stvari.
Teodosije je bio jedan od rijetkih pravoslavnih svećenika koji je hvalio komuniste, je li bio iskren ili je nešto kalkulirao misleći da smo nas dvojica komunisti, to je bilo teško ustvrditi, a naše katkad oštre i zajedljive opaske na račun vlasti, očito je primao kao provokaciju, pa bi, dok nas to prođe, zašutio. Bio je odličan sugovornik, često je isticao da je rođak umjetnika i da je njegov talent zapretan u pepelu vlastitog života koji je sagorio u služenju Bogu. Više puta išao sam sa svećenikom na izvor, nosili smo kanistre, a kad natočimo vodu sjedali smo na zidić pokraj česme da Teodosije zapali cigaretu i popuši je na miru. Tada sam mu pričao o nama, najprije sam govorio o stalnom Papićevu trvenju s vlastima, prijatelj mi je, znam što misli, čak i meni zamjera da sam u svojim tekstovima veći ljevičar od onih iz studentske bune. I da bih svećenika što više pridobio, i njegove sumnje, ako ih je imao u nas dvojicu, raspršio, rekao sam da mi se čini kako moj prijatelj sve više naginje religiji, a onda sam se malo hvalio da u svojim tekstovima u Književnim novinama “cepam” vlastodršce i crvenu buržoaziju. On je pušio i slušao, potom je rekao da njegova familija živi u Požarevcu, dvojica sinova studiraju na Pravnom fakultetu u Beogradu, jedan od njih je partijski sekretar i ljuti protivnik pomodara koji kopiraju Zapad u stilu one “vidjela žaba da se konji kuju”, rekao je. Bila mi je posve jasna njegova naklonost prema komunistima. Često su u Beogradu četnički sinovi bili “veći katolici od Pape”, vjerojatno su i svećenikovi sinovi utjecali na oca; o tomu sam ga priupitao, “Pa, jesu li?”
“Mislim da je obrnuto”, rekao je. “Nisam učio svoju djecu da se prodaju, da puze pred bilo kime, ali sam govorio, dok su još bili gimnazijalci, da je komunizam intelektualni san o boljem i pravednijem društvu”, rekao je.
“San se izjalovio”, rekao sam. “Ta je ideologija deformirano kršćanstvo.”
“Komunisti su vjernici i to cijenim. Vjeruju u ono svoje, kao mi u svoje. Demokrati su ništa. Oni vjeruju samo u novac”, rekao je. “I zapamti što ti kaže jedan pop iz srpske zabiti, prije ili kasnije komunisti će se pomiriti s Bogom. Ja ne znam kako će se to odvijati, ali njima su bliske dogme. Oni će se u dalekoj budućnosti naći na istoj strani s hrišćanima. Mi u Crkvi još robujemo starom režimu i kralju. Komunisti nam daju više para u jednoj godini za obnovu manastira, nego što je kralj davao za pet godina. Mi nismo imali ništa od toga što nam je kraljevska vlast tepala da smo religijski hram, da smo čuvari srpstva, dočim komunisti ne priznaju religiju, ali kažu da je ovo spomenik kulture i odriješe kesu kad god nam zatreba. Pa i ovaj Konak je na dotacijama Turističke organizacije Srbije.”
Mi smo po cio dan radili na scenariju, ali pričali smo i o drugim stvarima, o filmovima ili ženama, a u nekim intervalima razdavajali smo se kako bi svatko od nas ostao sam sa sobom i bez upliva drugog provjerio i raščistio sve ono što smo dotad nabacili kao građu. Mi nismo štedili jedan drugog, padale su i teške riječi; ja sam, primjerice, zadugo odbijao ubojstvo glavne junakinje, dok je Krsto vikao, “treba je ubiti, treba je ubiti”, čak sam pomislio da se nešto osvećuje nekoj ženi iz stvarnog života. Posvađali smo se oko te scene i nismo govorili cio dan, a na moje optužbe Krsto je razumno i argumentirano uzvratio:
“To je patrijarhalna sredina, žena je kriva i kad je siluju.”
Imali smo dva stola ispod krošnje oraha, za jednim smo objedovali, a drugi je bio radni; ja sam tipkao na pisaćem stroju i to s indigom, u dva primjerka. Katkad smo šetajući vikali i galamili, a kad smo htjeli bučno i glasno raspravljati, odlazili smo u šumu, tamo smo našli malu brvnaru, stol i klupu, pa smo tu ostajali i po nekoliko sati, dok ne ogladnimo, a i neki strahovi bjehu se u nas uvukli, nismo znali otkuda dolaze; u više navrata ja sam osjećao jaku drhtavicu u trbuhu. Tu je sve imalo neku sablasnu dimenziju; možete zamisliti kad me ondje uplašilo jedno janje koje me slijedilo i trčkaralo za mnom, pa sam počeo bježati, a na svakom drugom mjestu to bih janje prigrlio i zavolio. Možda je upravo taj metafizički prostor djelovao kao čudotvorni napitak, kao ljekovita voda za oči – tko zna, možda je to hranilo naše ideje i mračne slike koje su frcale da smo ih jedva obuzdavali. Mi smo znali dokasno u noć smišljati scene i dijaloge, ali nismo galamili, štoviše, šaputali smo; bili smo obzirni prema gostima pansiona. Bili smo glasni samo jednom kad smo došli do scene silovanja na svadbi, čak smo se uplašili te scene, pa smo rekli da se to mora prespavati.
I negdje pred kraj našeg boravka u Zaovi pristigoše novi gosti, mahom stariji bračni parovi, te i jedan samac, vozio je fiat 1300, čovjek onižeg rasta, krivonog i širokih pleća, očito jak, u trenirki, nije skidao s lica očale za sunce. Teodosije nam je rekao da je to njihov česti gost, ostane najviše pet-šest dana, bio je udbaš, ali ga je vrag odnio s Rankovićem, voli u sve zabadati nos, mrzi cio svijet, a sebe ponajviše, rekao je svećenik. Odvraća ljude koji idu na izvor, govori da nema ljekovite vode, to su popovske laži. I nama je bio odvratan. Prisluškivao je naše razgovore, gledao nas prezirno, samo se čekalo kad će napraviti neki kastig, ali nije trebalo dugo čekati, prišao je našem stolu, “O kakvom zločinu govorite i plašite ovaj narod koji se ovdje odmara. Vi nećete nikoga ubiti, nemate muda, samo lajete i zagorčavate odmor ovim ljudima. Ovdje ima žena i djece, a vi psujete kao kočijaši.” I dok smo se mi cerekali, on je sve više bjesnio, a onda je Teodosije morao odvući napasnika, sjeo je s njim za stol i vjerojatno mu objasnio tko smo i što smo, ali on je i nadalje vikao, “Kakvi umjetnici, kakvi filmski radnici, to su barabe!” Taj incident nije nas otjerao, ostali smo još dan-dva, izbjegavali smo susrete s njim, jer Krsto je dobro rekao da su propali udbaši gori od aktivnih, ogorčeni su, kivni na cio svijet, ne mogu više nekažnjeno gaziti ljude. Znao je taj udbaš što je scenarij i kako nastaje film, ali to mu je ispalo zgodno da iskali mržnju i nesnošljivost prema nama.
Film Lisice za koji smo konačnu verziju scenarija napisali u manastiru Zaova, danas jeklasika, odlična su pera domaća i svjetska pisala o filmu i kontroverzama oko njega, visoko je na ljestvici najboljih hrvatskih filmova, a ako bismo se upuštali u podulju povijest hrvatsko-srpskih trvenja, onda su i Lisice bile jedan kamenčić spoticanja u tim trvenjima. I dok su beogradski ideolozi zabranili prikazivanje filma u Srbiji, a njihovi filmski izmećari pisali da je to “primitivno i prizemno tumačenje istorije”, u Zagrebu su Lisice dočekane s aklamacijama, premda nisam vjerovao da je zagrebački kulturni milieu bio baš tako oduševljen ludim ruralnim svijetom Dalmatinske zagore, ali su u toj drami vidjeli prste srpske Udbe i tako film svrstali u političku provokaciju dva suprotstavljena svijeta, iako to nije bila naša autorska nakana, nas su zanimale sudbine, tragedija, odnos pojedinca i rulje, teror vlasti, animalnost u liku Andrije, zlo kao takvo, krivnja koju moramo svi dijeliti htjeli mi to ili ne, jer se odnosi na svakog čovjeka kao i grijeh. Nije bilo jednostavno da sve to prođe u društvu bez slobode, a čim ideolozi nanjuše da se nešto krijumčari u nekom djelu, eto ih brzo da banaliziraju umjetnost i svedu je na vlastitu razinu, na političku banalnost. Pa ipak su Lisice na Filmskom festivalu u Puli, 1970. godine, dobile Veliku zlatnu arenu za najbolji film, a redatelj Krsto Papić dobio je Zlatnu arenu za režiju. Tadašnji šef Canneskog festivala Favre Le Bré želio je Lisice na svom festivalu, ali komisija u Beogradu nije odobrila da taj film zastupa Jugoslaviju, pa je prikazan u sekciji QuinzainedesRéalisateurs, tu upliva više nisu imale državne komisije, autor je zastupao samoga sebe, a film je bio hvaljen.
Nisam bio na festivalu u Puli, niti sam doživio trijumf filma Lisice, a uza sve pohvale i pokude, dobio je i nagradu Septima koju dodjeljuje Društvo filmskih i tv kritičara i publicista Hrvatske, što je za mene bilo gotovo neshvatljivo i to sam tumačio samo kao odgovor srpskim cenzorima, jer hrvatski su kritičari zazirali od filmova koji uznemiravaju i bave se stvarnošću. I moj drugar Tori J. dobio je Srebrnu arenu za režiju filma Krvava bajka, a tjedan dana kasnije sreo sam ga na terasi Gradske kavane u Beogradu, prišao sam mu i kao prijatelju čestitao, a on je na moju čestitku ogorčeno uzvratio, “Pokrala su me braća Hrvati.”
Stajao sam pokraj njegova stola, nije mi ponudio da sjednem, niti se obradovao našem susretu; ranije bi to bio radostan događaj, pa sam u ime sretnih vremena položio ruku na njegovo rame, htio sam vratiti nešto od one intime, ali on se pomaknuo, pa je moja ruka ostala bez oslonca, kao i naše prijateljstvo.
“Gledao sam Lisice, to je reakcionaran film, hrvatska varijanta crnog talasa”, rekao je. “Bolji je moj film. Mnogo bolji.”
“Nisam gledao, ne mogu ništa reći.”
“Tebe to ne bi zanimalo. Film govori o patnji mog naroda”, rekao je.
“Govoriš kao da sam ja bio u žiriju”, rekao sam.
“Očajan sam, prijatelju. Imam pravo na to.”
“Srebrna arena veliki je uspjeh”, rekao sam.
Tori se, baš ono jetko, osmjehnuo, a ja sam osjećao kako se između nas već prostire neprohodno polje, to je velika razdaljina koju više nikad nećemo savladati. Čak i da nije bilo počelo truljenje našeg prijateljstva, sada bi se naprečac raspalo. I kada je samo za sebe naručio piće, što njegov običaj nije bio, ja sam otišao bez riječi, nisam izustio ni zbogom, pa ni ono neobvezujuće, vidjet ćemo se. Hodao sam brzo i dugo, kao da sam bježao iz pustog grada, nisam uopće bio svjestan kamo idem, pa sam se u jednom trenutku zapitao, bježim li to od bliskog prijatelja, raskidam li na ovaj način prijateljstvo, ili pravim simboličku razdaljinu, ali takvo što, apstraktno i dramatično nije moj stil. Vjerojatno sam išao nekomu s periferije, sada se više ne mogu sjetiti ni toga dijela grada gdje sam se našao, niti razloga zbog koga sam ondje dospio. Mogla me namamiti neka putena cura, kao onog Andrićeva profesora iz priče Šetnja, ali nikoga nije bilo ispred mene, nitko se nije osvrtao pratim li ga, sjećam se samo da sam se obreo među potleušicama i prljavom dječurlijom koja su se međusobno, uz vrisku i smijeh, polijevala vodom iz šlaufa. Ako je u kolovozu centar grada bio pust, periferija se doimala življom, unatoč tomu što su muškarci izgledali kao živi mrtvaci, posvuda su ležali, uz male naherene tarabe, u sjeni kakve krošnje ili zidića, a tamnopute i razgolićene žene bile su erotične, pušile su i zijevale, a pokraj njih dahtali su psi. Vrata nekih potleušica bila su otvorena, na jednim se pojavio razbarušen čovjek, polugol, mahao mi je i uzviknuo, “Upadaj”, ali ja sam se oglušio na njegov poziv i pohitao puteljkom koji je vodio preko sparušene, suhe ledine; brzo sam izbio na asfaltnu cestu. Sada nema svrhe objašnjavati mnoge svoje odluke i postupke, često nerazumne, svatko ih je imao, svatko se od nas našao u nekom zakutku života iz koga se nekako i na jedvite jade iskobeljao.
Prošlo je osam godina od susreta s Torijem na terasi Gradske kavane, a za to vrijeme sreli smo se samo jednom kada mi je predstavio svoju suprugu, “Ova je lijepa žena majka moje djece”, rekao je. Ja sam uzeo njezinu ruku i pogledao Zojin prsten, ona je svoju ruku hitro istrgnula iz moje i nervozno počela rovati po taški. Bili smo na nekom prijemu, Tori je svaki čas skakutao od jednog do drugog uzvanika, a nas dvoje ostajali smo sami, pa mi je ona rekla kako je toliko puta skidala i bacala taj prsten, jer je Tori znao reći da ga ne zaslužuje, te da je bio namijenjen njegovoj velikoj ljubavi.
“Bio si blizak s njim, je li mu ta Zoja zaista bila velika ljubav?” upitala je.
“To je bila njegova fikcija”, rekao sam. “Sve su njegove žene bile nestvarne.”
“Katkad mislim da i ja postojim samo kao hrana njegovim luđačkim ljubomorama, a to će nas oboje ubiti”, rekla je.
Jednog popodneva, negdje na izmaku srpnja 1978. godine, sjedio sam s prijateljima, mahom glumcima, na terasi hotela Argentina u Dubrovniku, pilo se, kako to već biva u umjetničkom svijetu, uz galamu i prepirke oko sporednih stvari, čak nam je ljubavnica jednog glumca koja je sjedila s nama, inače svjetska dama, rekla da smo sitničavi i da izbjegavamo prave teme, “lakše je tračati nego se suprotstaviti lešinarima”, rekla je. I kad smo se još malo podnapili, počeli smo ozbiljno o kazalištu i filmu, postali smo još bučniji, nitko se ni s kim nije slagao, pa je ono opušteno i fino zezanje preraslo u uvrede, gotovo da je došlo do šakanja između jednog glumca i kritičara. Ja sam se obrecnuo na damu i rekao da nas ne podučava dijalogu; ovdje je bilo divno i zabavno sve dok nije počela diskusija o umjetnosti. Tu galamu, malne svađu, prekinuo je veliki i slavni glumac Ljuba Tadić, dolazio je iz vrta, polako je išao prema nama, svatko ga je želio u svom društvu, pa smo mu odmah ponudili da sjedne, ali on je zastao pokraj našeg stola, nije bio bučan, niti onaj veseljak na kakvoga smo navikli, rekao je da mora na probu i položio ruku upravo na moje rame, znao je zašto to čini.
“Sad sam čuo vijesti, ubio se Tori, moja kragujevačka budala, zar je to smio napraviti svojoj djeci”, rekao je. “Znam da ste bili nerazdvojni”, obratio mi se stojeći iza mene, sada su obje njegove ruke bile na mojim ramenima, potom se sagnuo i poljubio me u čelo. Zavladao je muk, a ja sam skočio od stola i sišao stepenicama do stijena na kojima smo se preko dana sunčali. Sada mi je Tori bio blizak, bliži nego ikad. Iako je prošlo osam godina otkako smo se udaljili, činilo mi se to razdoblje kratkim, a od svega onoga što smo zajedno prošli dijelio me mali korak. Uvijek je ta nasilna smrt nad samim sobom izazivala nelagodu i težak osjećaj, nešto mučno i tjeskobno. Stajao sam na stijeni, a suze su se same slijevale niz lice; dugačka usijana brazda od zalazećeg sunca sjekla je površinu mora, kao da je tuda maločas zaorao vapor i nestao u vatri. Taj sjaj zadržao se sve dok sunce nije utonulo, a ja sam se vratio svom društvu, šutjeli smo kratko, onda smo pili za pokoj duše Torijeve, prosipali smo piće oko stola, kao to je bio neki običaj. Ubrzo smo nastavili tamo gdje smo stali prije Ljubina dolaska, samo još luđe i raskalašnije, zadugo se orio smijeh, a onda smo nekako odbauljali do svojih soba.
Sutradan sam rano ustao i plivao svoju jutarnju dionicu; netko je dobro rekao da je more najbolji lijek protiv mamurluka, a ne metak kako je Kiš pisao. Dobro sam se osjećao nakon toga tretmana, pa sam otrčao i kupio novine. Na povratku u hotel sišao sam do kafića i male terase iznad teniskog igrališta, naručio sam kavu i sjeo u pletenu stolicu, brzo sam listao novine kako bih pronašao vijest o Torijevoj smrti, ali još ništa ne bješe objavljeno, možda je bilo rano, ovo su provincijska izdanja.
Osim dvoje-troje spavača iz našeg društva, već su silazili u kafić mamurni glumci, još su se protezali i zijevajući naručivali kave, “ima li što u novinama o Toriju, zna li se zbog čega se ubio?”, pitao je jedan od tih bunovnih glumaca, ali to je pitao tek-tako, nije bio voljan saslušati bilo što, jer je već gledao igrače na teniskom terenu i zapljeskao slikaru Veličkoviću na sjajnom dvoručnom bekhendu. Nisam nikoga pozivao za stol, štoviše, bio sam neljubazan i odbojan, a kad je Ljuba Tadić privukao stolicu i sjeo za moj stol, osjećao sam se počašćenim, volio sam sjediti s njim i slušati ga, imao je duha i lijepo je pričao, a sada smo nešto dulje šutjeli; Torijeva smrt tomu je dala pečat. Tada nam se pridružila ljubavnica našeg prijatelja, ona svjetska dama prema kojoj sam pokatkad bio zločest, bila je brbljava, u sve se miješala i o svemu je imala neko svoje učeno mišljenje. Ljuba je rekao da mu se jutros javio brat iz Beograda, “Tori je zario viljušku u vene jedne ruke, potom je zabo u drugu ruku, a da bi bio siguran još je i skočio sa šestog sprata”, rekao je. Dama nije znala tko je Tori, ali nam je sve rastumačila, tako samouvjereno kao da je znanstvenica, “To probadanje, to bušenje vena jest destruktivni osjećaj usmjeren protiv vanjskog svijeta, a kad se taj osjećaj okrene prema sebi, onda je to samouništenje”, rekla je. Osorno sam je pitao je li ona psiholog ili samo ljubavnica poznatih glumaca.
“Tori je bio ljubitelj smrti”, rekao je Ljuba Tadić.
I kad sve sagledam, kad prolistam raspored zvijezda, onda nema boljega mjesta od ovoga gdje sam se nekim čudom obreo, kao da sam pomilovan, kao da sam vraćen iz nekog drugog života. Da bih stavio točku na ovo poglavlje, na ovu pripovijest, još sam pomalo kopkao po starim tekama i fasciklima, nisam tražio ništa određeno, niti sam znao što se sve skriva u tim fasciklima i među požutjelim papirićima i isječcima iz novina, a nabasao sam na Torijevu pjesmu iz ranih šezdesetih, jednu od onih što sam ih spasio i oteo iz pjesnikovih ruku.
Kada sam jutros ustao
i prišao do otvorenog prozora
svoje sobe na jedanaestom spratu solitera
pogledao sam svoju braću-blizance
kako slatko spavaju
pomislio sam da bi najbolje bilo
izaći kroz prozor
sa jedanaestog sprata na trotoar
jer vrata spavaće sobe škripe
mogao bih probuditi braću.
Udaljavanje
(poglavlje iz romana u nastajanju, hommage Krsti Papiću)
*
Nikad se nisam zadubio u to kako i velika prijateljstva naglo prođu. Sjećam se kad je moj otac o tomu govorio, a imao je mnogo prijatelja, “to je kao kad snijeg iskopni, nema ga više, ostane vlaga, pa se i ona osuši”. Razne očeve sentence bile su mi smiješne; ja nisam nikad pritrčao blizu njega da bih čuo što će izvaliti, zapravo sam se rugao mudrostima, ma tko ih izustio. Ali sada mi je zgodno ispalo kazati kako je snijeg između Torija i mene naglo iskopnio i kako od toga prijateljstva nije ostalo ništa. Već od sredine šezdesetih godina naši se putovi više nisu ukrštali, čak ni na onim mjestima na kojima smo nekad divanili i nazivali ih “univerzitetima života”, premda je bilo srdačnih susreta na nekim premijerama i festivalima, ali češće smo se mimoilazili, a u nekoliko navrata dogovorali smo susrete koji nisu uspjeli, kao da nam nije bilo suđeno da se vidimo. I tek nakon projekcije filma Žike Pavlovića Povratak, za koji je Tori napisao scenarij, sjedili smo sat-dva skupa, na zajedničkoj večeri, ćaskali o svemu, ponajviše o filmu, obojica smo hvalili scenu silovanja na igralištu pod snijegom, izustili smo nekoliko kvazi-intelektualnih dosjetki, kao da smo filmski kritičari. U filmu se pojavljuju i mladi slikari Šejka, Ljuba Popović, D. Lubarda, trče za žrtvom duž igrališta, da bi se cio taj čopor našao između vratnica u mreži gola; takvu scenu mogao je tada napraviti još samo Joseph Losey, inače uzor našem režiseru. Tori je na ruci nosio prsten nekoć namijenjen Zoji, sada ga je često vrtio na prstu, igrao se s njim, skidao ga i stavljao na stol, pa se više puta ta zlatna široka burma našla ispred mene, ali nisam je ni pogledao, a kamoli posegnuo da je uzmem i podsjetim se neuspjelih zaruka, niti sam ijednom spomenuo tu curu; neki su dijelovi prošlosti zauvijek pokopani. Mnogo godina kasnije taj sam prsten vidio na ruci Torijeve supruge, o njoj ništa nisam znao, a sreo sam je samo jednom.
Ne znam koliko je filmova Tori režirao, to bi se moglo lako provjeriti, ali čemu; nijedan njegov film nisam gledao, a sjećam se kad mi je dao posljednju verziju scenarija za svoj film-prvijenac Krvavu bajku, o strijeljanju đaka u Kragujevcu 1941., da je sve moje primjedbe glatko odbacio i rekao, “nisam ja reakcionar, volim Srbiju, volim svoj narod, i ne bih želio da se tragedija pretvori u grotesku”. Pogrešno me shvatio, ili je to bila taština i način da odbaci bilo kakve primjedbe, uvjeren u epsku snagu svog filma, dočim sam ja iskazao odbojnost prema masovnim egzekucijama rekavši da su scene strijeljanja dosadne i da gledatelji jedva čekaju da se što prije završi masakr i da vide još nešto u filmu, ako toga ima, a ja sam za to “još nešto”, rekao sam. Također sam rekao da ne treba gaziti na broju mrtvih; tko zna je li doista bilo sedam tisuća strijeljanih, jer mi volimo manipulirati žrtvama, a svaka brojka bit će jednom osporena, ovisno o zbivanjima na povijesnoj sceni. I tako je svršila naša suradnja, a i naše prijateljevanje. Tada sam bio pomalo nadmen i ohol, jer je film po mom scenariju, Mali vojnici Bate Čengića bio prikazan na festivalu u Cannesu i predložen za jednu od nagrada, ali festival su kao buržujsku instituciju rasturile studentske demonstracije 1968. godine.
I negdje baš u isto vrijeme kad je Tori pripremao svoj film, našao sam se u Beogradu s Krstom Papićem da bismo nastavili rad na scenariju za film Lisice; prva je verzija napisana na Pokljuki, u Sloveniji, ostale u Zagrebu, ali smo obojica bili svjesni da nam nedostaje neki jači i žešći obrat, jedna luđa scena koja bi toj svadbi dala više muke i surove orgije, a uza sve, morali smo misliti o tomu da nas tu, u našem gradu, čeka malj cenzure, u rukama je ljudi koje znamo i koji se neće libiti mlatnuti nas tim maljem po glavi. U Beogradu se nije moglo raditi, mirnog kutka nije bilo, vrvjelo je na ulicama i u auli Filozofskog fakulteta, studentska gibanja bila su u jeku, bijahu tada svi ljevičari, čak i oni koji to nikad nisu bili poput mog prijatelja B. Pekića, a ja sam taj bunt podupirao u Književnim novinama, u svojoj kolumni Noćnik, unatoč tomu što su njihove ideje bile u opreci s onim što sam ja mislio o revoluciji, imajući na umu onu De Maistreovu da su mediokriteti najbolji revolucionari. Ako smo željeli konačnu verziju scenarija, morali smo naći neko skrovište podalje od toga meteža i vreve, bilo je mirnih kutaka u okolici Beograda, ali su za nas ti pansioni bili skupi, scenarij smo radili gotovo volonterski, ili tek uz pomoć dnevnica Jadran-filma iz Zagreba.
A onda nas je moj prijatelj i kolega Sloba S., odvezao u svoj požarevački kraj, pa smo najprije obišli okolicu Požarevca, a on je uživao kao vodič, često je spominjao drevnu rimsku kulturu koja je ostavila pečat na taj kraj Istočne Srbije, a te lijepe građevine ne bi bile tako skladne da se duhom nisu oslanjale upravo na svoje praizvore. S. je bio obrazovan i načitan, a kao dramaturg kazališta na Crvenom krstu oplemenio je taj repertoar, tu sam gledao, još dok se nismo poznavali, slavne američke dramatičare T. Williamsa, A. Millera i još mnoge od njih, na neke sam predstave išao više puta, san mi je bio postati dramskim piscem, ali u tomu nisam uspio u mjeri u kojoj sam želio.
Sloba nam je pokazao zgodne kutke i pansione na brežuljcima, pomalo se dičio svojim krajem, a sve vrijeme držao se tako kao da je imao nešto za nas, ali nam to nije htio otkriti dok ne upijemo ljepotu tih krajeva i ne osjetimo dah mistike koja izbija na svakom koraku; dovoljno je negdje zastati, kod nekog nadgrobnika ili bunara, pa da se odmah otvori ponešto iz daleke prošlosti, često sablasne i pune krvi. Vozili smo se bijelom cestom ili hodali uređenim stazama kroz brezovu šumu koja je zasađena odmah poslije Drugog svjetskog rata u čast poginulih ruskih vojnika. Sloba je pričao da se sjeća kada su stizale kompozicije vagona s ruskom zemljom, jer ta sorta breza uspijeva samo u jednom kraju Rusije, samo na toj zemlji punoj hranljivih minerala koji pogoduju toj brezi. Mi smo dodirivali ta vitka stabla i milovali njihovu glatku lijepu koru, to je najženstvenije drvo, rekao je Sloba. A najljepši su opisi breza kod Turgenjeva, rekao je.
Manastiri oko Požarevca udaljeni su od grada između desetak i petnaest kilometara, neke od njih povezuje legenda o djevojci Jelici koju su braća, vlastelini Radići, rastrgala “konj’ma na repove”, jer su nasjela na priču žene vlastelina Pavla da je lijepa Jelica ugušila njihovo dijete u kolijevci, a kad su braća razotkrila da je to laž, podigla su manastire na onim mjestima gdje su nađeni ostaci rastrganog Jeličina tijela. Sloba je kao pravi znalac povijesti svog kraja govorio da građevine u Srbiji ne bi imale nikakvu cijenu bez legendi, jer sve što je ovdje podignuto i stvoreno, nastalo je na nekom grijehu, rekao je.
Kada smo skrenuli s glavne ceste na uski put kroz šumu, Sloba nam je napokon otkrio da nas je smjestio u Konaku manastira Zaova, kod popa Teodosija; to je kraj između Morave i Mlave, 15 km jugoistočno od Požarevca, između Toponice i Velikog sela, 1 km od glavnog puta, mir je grobni, tišina srednjovjekovna, rekao je. Crkva je u moravskom stilu, bez kubeta i s križem u osnovi, posvećena je arhistratizima Mihajlu i Gavrilu, u njoj je zazidan Jeličin grob, a iznad groba je freska na kojoj se prikazuje njezino rastrzanje s četiri bijela konja. Čim smo se smjestili i upoznali popa Teodosija, uputili smo se stazom do čudotvornog izvora, umili smo se i popili s dlana po gutljaj vode, a potom smo se vratili na zajednički objed, pridružio nam se i domaćin pop Teodosije. Bilo je još gostiju oko nas, nekoliko starih parova, te i jedan knjigovođa u općini Požarevac, mršavi dugajlija koji mi se odmah pohvalio da svakog jutra ispira oči na jednom od izvora ljekovite, čudotvorne vode, “ako patite od bilo kakve boljke očiju, niste mogli naći bolje mjesto”, rekao je, a potom mi je objasnio kako se dolazi do izvora na uzvisini iznad manastira, ima više staza, a samo je jedna za one koji “ištu iscjeljenje”, šira je i na više mjesta ima podzide i stepenice od drvenih oblica. Kod svih pravoslavnih manastira izvire ljekovita i čudotvorna voda, privlačna koliko i religija, a Crkva je vazda imala smisla za marketing.
Nakon objeda pozdravili smo se sa Slobom, morao je natrag u Beograd, s nama je ostao domaćin Teodosije, upisao nas je u knjigu gostiju, predočio nam cijenu pansiona koja je bila tako niska da sam se istrčao i uzviknuo, to je bagatela, a Krsto me ošinuo prijekornim i ljutitim pogledom. Teodosije je mirno uzvratio:
“Nije bagatela, ima mnogo našeg svijeta koji to ne može platiti. Mi smo zadovoljni i s ovom cijenom, a bićemo još zadovoljniji ako vi obavite ono zbog čega ste ovdje. Nije neki konfor, klozet je napolju, a ako vam se noću pripiša, imate lavor. U toj sobi, prije desetak godina, boravio je veliki srpski lirik Sima Pandurović, već je bio narušena zdravlja, ali nam je svake večeri, uz čašu vina, kazivao svoje divne stihove”, rekao je, a onda je dubokim glasom, kao glumac, izustio jednu strofu toga dragog mu pjesnika.
Danas je život samo ružna mrlja,
Danas je jesen; i kad vetar dune
I trulo, žuto lišće zakotrlja,
Mlaz mračne vere u sudbinu sune.
Predvečer sam se osamio i podulje hodao uokolo, nabasao sam na malo jezero i ondje se zadržao do prvog mraka. Sjedio sam u travi kada je iz šumarka izronio knjigovođa, već smo se bili upoznali, sada je na oku držao mokri oblog maloprije natopljen izvorskom vodom, može se i s ove strane do izvora, rekao je. Stajao je ispred mene, a ja sam i nadalje sjedio u travi, nisam bio raspoložen za razgovor, a činilo se da i on nema što reći, osvrtao se i gledao jezero i površinu vode koju insekti povremeno namreškaju, a onda mi je pružio ruku i rekao:
“Ujutro rano odlazim, nećemo se vidjeti, ali ako vam se nešto dogodi s okom, ili vas, ne daj Bože, ošine neka grana po oku, idite na gornji izvor i isprirajte oko u onom intervalu dok sunce izlazi, čim izađe prekinite ispirati i izustite bilo što pobožno, spustite se uskom stazom do groba u grmu makije, to je grob nekog hodočasnika, na ploči je latinički napis, tu ostanite sve dok se ne začuje bilo kakav glas, svejedno je li životinjski ili ljudski, ili samo pjev ptice, jer taj glas šalje Svevišnji da je liječenje uspjelo i da se tretman ne mora ponavljati. Dobro je taj ritual obaviti i u vrijeme zalaska sunca”, rekao je i brzo šmugnuo u šumarak iz koga je izronio. Mogao sam ga vidjeti dok poskakujući odmiče uskom stazom, s jedne i druge strane puteljka bili su gusti grmovi lijeske, a u dva-tri maha kresao je kosijerom grane koje bi se ispriječile ispred njega. Taj kosijer nisam maloprije vidio u njegovim rukama; možda je bio zadjenut na remenu, negdje otraga.
Dan-dva nakon odlaska knjigovođe potražio sam taj grob, ali ga nisam lako pronašao, morao sam se probijati kroz visoku paprat i provlačiti ispod gustog spleta grana, to se oteglo, tako da i nisam opazio kako se brzo smrklo, pa ipak sam uspio primaknuti se blizu i pročitati napis F. M. Taussig, urezan na kamenoj ploči. Teodosije mi je pričao da taj grob potječe s kraja 19 stoljeća, tuda su prolazile karavane prema istoku i od istoka prema zapadu, ostalo je iza njih na desetine grobova, raznih imena i znakova, riječi koje nikad nismo odgonetnuli. Dok sam bježao da me mrak ne uhvati, jedna suha grana dobro me ošinula po oku, dotrčao sam u manastir, bio sam zadihan i uplašen, svi su mi pomagali i tješili me, oko je već bilo podliveno krvlju, a pop Teodosije rekao je da se ne može oslijepiti tamo gdje se liječi vid. Dobio sam iste upute koje mi knjigovođa već bješe predočio.
Sljedećih dana rano sam ustajao i odlazio do izvora na brežuljku, tu sam čekao izalazak sunca, a čim bi se prva usijana kriška pojavila, počeo bih ispirati oko i pogledavati u sunce. I kad bi sunce potpuno izronilo, sišao bih do groba F. M. Taussiga; tu sam prvog dana čekao da se bilo što glasne iz šume, ili iz daljine, jedino sam dočekao crkvena zvona, poziv na jutrenje, iako ondje nije bilo vjernika čak ni među osobljem manastirskog Konaka. Navečer sam ponovio isti ritual, ali “glasovi Svevišnjeg”, kako je govorio knjigovođa, nisu me pohodili. Taj obred obavljao sam još nekoliko dana, oko sam isprirao ljekovitom vodom svakoga jutra dok sunce izlazi i svake večeri kad je sunce na zalasku, a s te uzvisine oba prizora, jutarnji i večernji, mogla su se vidjeti u svoj raskoši, jutarnji u pozlati cijelog krajolika, a večernji u grimiznom sjaju i vatri zalaska koja je, nakon što se ugasi, ostavljala ugodne i blage večeri. I dok sam jednog jutra čekao pokraj groba, tu blizu, u krošnji hrasta, počela je kreštati svraka, Bog mi se smilovao, a na povratku u Konak svi su prilazili i zagledali moje oko, sve je bilo čisto i kao rukom odnešeno, a popu Teodosiju sam rekao da sam od pobožnih tekstova najčešće izgovarao Očenaš, pa sam tu molitvu i pred njim izustio na crkvenoslavenskom.
Krsto je znao reći da je Teodosije filmski lik, te da bi se o njemu mogao napraviti kratki igrani film ili dokumentarac. Iako je bio pastir bez stada, on je redovito služio svete liturgije, otaljao bi to kao dio rutinskog posla, a onda bi se pretvarao u umjetnika, oblačio je i mijenjao razne odježde i sam u crkvi pjevao operske arije, mahom one ruskih skladatelja. Imao je lijep glas i dobro je pjevao, pa smo Krsto i ja, svakiput kad ga čujemo, ulazili u crkvu i ondje stajali kao njegovi vjerni i jedini slušatelji. On je hodao na uzdignutom podiju ispred oltara okrenut prema nama, zatim bi nestao iza carskih dveri i ponovno izašao s nekim novim dijelom odjeće koja je ostala kao crkveni fundus još iz vremena kada se u tome hramu za velikih blagdana i pred punom crkvom bogoslužilo. Prema tri stupnja crkvene hijerarhije, te su se halje dijelile na đakonske, svećeničke i episkopske, a sada ih je Teodosije odijevao ovisno o tomu koju nam numeru iz opere izvodi, pa bi se tako na njemu našla odježda počev od one u koju se oblače niži činovi sve do arhijerejske mitre. Najčešće bi ogrnuo plašt, tzv. felon, da bi ga pokatkad u dramskoj sceni zbacio i otkrio blještavu odjeću i obavezni epitrahilj bez koga se bogosluženje ne može obaviti. I mi bismo svakiput kad završi i nakloni se, dugo pljeskali, a on je odlazio iza oltara i ponovno se vraćao duboko se klanjajući. I ja sam jednom obukao svećeničko ruho, Teodosije me zaogrnuo u bijeli stihar da bih s amvona kazivao Disove stihove; znao sam naizust dvije pjesme toga srpskog Tina, Nirvanu i Tamnicu. Dobro su u crkvi zvučali stihovi iz Nirvane:
Noćas su me pohodili mrtvi.
Nova groblja i vekovi stari;
Prilazili k meni kao žrtvi,
Kao boji prolaznosti stvari.
Teodosije je bio jedan od rijetkih pravoslavnih svećenika koji je hvalio komuniste, je li bio iskren ili je nešto kalkulirao misleći da smo nas dvojica komunisti, to je bilo teško ustvrditi, a naše katkad oštre i zajedljive opaske na račun vlasti, očito je primao kao provokaciju, pa bi, dok nas to prođe, zašutio. Bio je odličan sugovornik, često je isticao da je rođak umjetnika i da je njegov talent zapretan u pepelu vlastitog života koji je sagorio u služenju Bogu. Više puta išao sam sa svećenikom na izvor, nosili smo kanistre, a kad natočimo vodu sjedali smo na zidić pokraj česme da Teodosije zapali cigaretu i popuši je na miru. Tada sam mu pričao o nama, najprije sam govorio o stalnom Papićevu trvenju s vlastima, prijatelj mi je, znam što misli, čak i meni zamjera da sam u svojim tekstovima veći ljevičar od onih iz studentske bune. I da bih svećenika što više pridobio, i njegove sumnje, ako ih je imao u nas dvojicu, raspršio, rekao sam da mi se čini kako moj prijatelj sve više naginje religiji, a onda sam se malo hvalio da u svojim tekstovima u Književnim novinama “cepam” vlastodršce i crvenu buržoaziju. On je pušio i slušao, potom je rekao da njegova familija živi u Požarevcu, dvojica sinova studiraju na Pravnom fakultetu u Beogradu, jedan od njih je partijski sekretar i ljuti protivnik pomodara koji kopiraju Zapad u stilu one “vidjela žaba da se konji kuju”, rekao je. Bila mi je posve jasna njegova naklonost prema komunistima. Često su u Beogradu četnički sinovi bili “veći katolici od Pape”, vjerojatno su i svećenikovi sinovi utjecali na oca; o tomu sam ga priupitao, “Pa, jesu li?”
“Mislim da je obrnuto”, rekao je. “Nisam učio svoju djecu da se prodaju, da puze pred bilo kime, ali sam govorio, dok su još bili gimnazijalci, da je komunizam intelektualni san o boljem i pravednijem društvu”, rekao je.
“San se izjalovio”, rekao sam. “Ta je ideologija deformirano kršćanstvo.”
“Komunisti su vjernici i to cijenim. Vjeruju u ono svoje, kao mi u svoje. Demokrati su ništa. Oni vjeruju samo u novac”, rekao je. “I zapamti što ti kaže jedan pop iz srpske zabiti, prije ili kasnije komunisti će se pomiriti s Bogom. Ja ne znam kako će se to odvijati, ali njima su bliske dogme. Oni će se u dalekoj budućnosti naći na istoj strani s hrišćanima. Mi u Crkvi još robujemo starom režimu i kralju. Komunisti nam daju više para u jednoj godini za obnovu manastira, nego što je kralj davao za pet godina. Mi nismo imali ništa od toga što nam je kraljevska vlast tepala da smo religijski hram, da smo čuvari srpstva, dočim komunisti ne priznaju religiju, ali kažu da je ovo spomenik kulture i odriješe kesu kad god nam zatreba. Pa i ovaj Konak je na dotacijama Turističke organizacije Srbije.”
Mi smo po cio dan radili na scenariju, ali pričali smo i o drugim stvarima, o filmovima ili ženama, a u nekim intervalima razdavajali smo se kako bi svatko od nas ostao sam sa sobom i bez upliva drugog provjerio i raščistio sve ono što smo dotad nabacili kao građu. Mi nismo štedili jedan drugog, padale su i teške riječi; ja sam, primjerice, zadugo odbijao ubojstvo glavne junakinje, dok je Krsto vikao, “treba je ubiti, treba je ubiti”, čak sam pomislio da se nešto osvećuje nekoj ženi iz stvarnog života. Posvađali smo se oko te scene i nismo govorili cio dan, a na moje optužbe Krsto je razumno i argumentirano uzvratio:
“To je patrijarhalna sredina, žena je kriva i kad je siluju.”
Imali smo dva stola ispod krošnje oraha, za jednim smo objedovali, a drugi je bio radni; ja sam tipkao na pisaćem stroju i to s indigom, u dva primjerka. Katkad smo šetajući vikali i galamili, a kad smo htjeli bučno i glasno raspravljati, odlazili smo u šumu, tamo smo našli malu brvnaru, stol i klupu, pa smo tu ostajali i po nekoliko sati, dok ne ogladnimo, a i neki strahovi bjehu se u nas uvukli, nismo znali otkuda dolaze; u više navrata ja sam osjećao jaku drhtavicu u trbuhu. Tu je sve imalo neku sablasnu dimenziju; možete zamisliti kad me ondje uplašilo jedno janje koje me slijedilo i trčkaralo za mnom, pa sam počeo bježati, a na svakom drugom mjestu to bih janje prigrlio i zavolio. Možda je upravo taj metafizički prostor djelovao kao čudotvorni napitak, kao ljekovita voda za oči – tko zna, možda je to hranilo naše ideje i mračne slike koje su frcale da smo ih jedva obuzdavali. Mi smo znali dokasno u noć smišljati scene i dijaloge, ali nismo galamili, štoviše, šaputali smo; bili smo obzirni prema gostima pansiona. Bili smo glasni samo jednom kad smo došli do scene silovanja na svadbi, čak smo se uplašili te scene, pa smo rekli da se to mora prespavati.
I negdje pred kraj našeg boravka u Zaovi pristigoše novi gosti, mahom stariji bračni parovi, te i jedan samac, vozio je fiat 1300, čovjek onižeg rasta, krivonog i širokih pleća, očito jak, u trenirki, nije skidao s lica očale za sunce. Teodosije nam je rekao da je to njihov česti gost, ostane najviše pet-šest dana, bio je udbaš, ali ga je vrag odnio s Rankovićem, voli u sve zabadati nos, mrzi cio svijet, a sebe ponajviše, rekao je svećenik. Odvraća ljude koji idu na izvor, govori da nema ljekovite vode, to su popovske laži. I nama je bio odvratan. Prisluškivao je naše razgovore, gledao nas prezirno, samo se čekalo kad će napraviti neki kastig, ali nije trebalo dugo čekati, prišao je našem stolu, “O kakvom zločinu govorite i plašite ovaj narod koji se ovdje odmara. Vi nećete nikoga ubiti, nemate muda, samo lajete i zagorčavate odmor ovim ljudima. Ovdje ima žena i djece, a vi psujete kao kočijaši.” I dok smo se mi cerekali, on je sve više bjesnio, a onda je Teodosije morao odvući napasnika, sjeo je s njim za stol i vjerojatno mu objasnio tko smo i što smo, ali on je i nadalje vikao, “Kakvi umjetnici, kakvi filmski radnici, to su barabe!” Taj incident nije nas otjerao, ostali smo još dan-dva, izbjegavali smo susrete s njim, jer Krsto je dobro rekao da su propali udbaši gori od aktivnih, ogorčeni su, kivni na cio svijet, ne mogu više nekažnjeno gaziti ljude. Znao je taj udbaš što je scenarij i kako nastaje film, ali to mu je ispalo zgodno da iskali mržnju i nesnošljivost prema nama.
Film Lisice za koji smo konačnu verziju scenarija napisali u manastiru Zaova, danas je klasika, odlična su pera domaća i svjetska pisala o filmu i kontroverzama oko njega, visoko je na ljestvici najboljih hrvatskih filmova, a ako bismo se upuštali u podulju povijest hrvatsko-srpskih trvenja, onda su i Lisice bile jedan kamenčić spoticanja u tim trvenjima. I dok su beogradski ideolozi zabranili prikazivanje filma u Srbiji, a njihovi filmski izmećari pisali da je to “primitivno i prizemno tumačenje istorije”, u Zagrebu su Lisice dočekane s aklamacijama, premda nisam vjerovao da je zagrebački kulturni milieu bio baš tako oduševljen ludim ruralnim svijetom Dalmatinske zagore, ali su u toj drami vidjeli prste srpske Udbe i tako film svrstali u političku provokaciju dva suprotstavljena svijeta, iako to nije bila naša autorska nakana, nas su zanimale sudbine, tragedija, odnos pojedinca i rulje, teror vlasti, animalnost u liku Andrije, zlo kao takvo, krivnja koju moramo svi dijeliti htjeli mi to ili ne, jer se odnosi na svakog čovjeka kao i grijeh. Nije bilo jednostavno da sve to prođe u društvu bez slobode, a čim ideolozi nanjuše da se nešto krijumčari u nekom djelu, eto ih brzo da banaliziraju umjetnost i svedu je na vlastitu razinu, na političku banalnost. Pa ipak su Lisice na Filmskom festivalu u Puli, 1970. godine, dobile Veliku zlatnu arenu za najbolji film, a redatelj Krsto Papić dobio je Zlatnu arenu za režiju. Tadašnji šef Canneskog festivala Favre Le Bré želio je Lisice na svom festivalu, ali komisija u Beogradu nije odobrila da taj film zastupa Jugoslaviju, pa je prikazan u sekciji Quinzaine des Réalisateurs, tu upliva više nisu imale državne komisije, autor je zastupao samoga sebe, a film je bio hvaljen.
Nisam bio na festivalu u Puli, niti sam doživio trijumf filma Lisice, a uza sve pohvale i pokude, dobio je i nagradu Septima koju dodjeljuje Društvo filmskih i tv kritičara i publicista Hrvatske, što je za mene bilo gotovo neshvatljivo i to sam tumačio samo kao odgovor srpskim cenzorima, jer hrvatski su kritičari zazirali od filmova koji uznemiravaju i bave se stvarnošću. I moj drugar Tori J. dobio je Srebrnu arenu za režiju filma Krvava bajka, a tjedan dana kasnije sreo sam ga na terasi Gradske kavane u Beogradu, prišao sam mu i kao prijatelju čestitao, a on je na moju čestitku ogorčeno uzvratio, “Pokrala su me braća Hrvati.”
Stajao sam pokraj njegova stola, nije mi ponudio da sjednem, niti se obradovao našem susretu; ranije bi to bio radostan događaj, pa sam u ime sretnih vremena položio ruku na njegovo rame, htio sam vratiti nešto od one intime, ali on se pomaknuo, pa je moja ruka ostala bez oslonca, kao i naše prijateljstvo.
“Gledao sam Lisice, to je reakcionaran film, hrvatska varijanta crnog talasa”, rekao je. “Bolji je moj film. Mnogo bolji.”
“Nisam gledao, ne mogu ništa reći.”
“Tebe to ne bi zanimalo. Film govori o patnji mog naroda”, rekao je.
“Govoriš kao da sam ja bio u žiriju”, rekao sam.
“Očajan sam, prijatelju. Imam pravo na to.”
“Srebrna arena veliki je uspjeh”, rekao sam.
Tori se, baš ono jetko, osmjehnuo, a ja sam osjećao kako se između nas već prostire neprohodno polje, to je velika razdaljina koju više nikad nećemo savladati. Čak i da nije bilo počelo truljenje našeg prijateljstva, sada bi se naprečac raspalo. I kada je samo za sebe naručio piće, što njegov običaj nije bio, ja sam otišao bez riječi, nisam izustio ni zbogom, pa ni ono neobvezujuće, vidjet ćemo se. Hodao sam brzo i dugo, kao da sam bježao iz pustog grada, nisam uopće bio svjestan kamo idem, pa sam se u jednom trenutku zapitao, bježim li to od bliskog prijatelja, raskidam li na ovaj način prijateljstvo, ili pravim simboličku razdaljinu, ali takvo što, apstraktno i dramatično nije moj stil. Vjerojatno sam išao nekomu s periferije, sada se više ne mogu sjetiti ni toga dijela grada gdje sam se našao, niti razloga zbog koga sam ondje dospio. Mogla me namamiti neka putena cura, kao onog Andrićeva profesora iz priče Šetnja, ali nikoga nije bilo ispred mene, nitko se nije osvrtao pratim li ga, sjećam se samo da sam se obreo među potleušicama i prljavom dječurlijom koja su se međusobno, uz vrisku i smijeh, polijevala vodom iz šlaufa. Ako je u kolovozu centar grada bio pust, periferija se doimala življom, unatoč tomu što su muškarci izgledali kao živi mrtvaci, posvuda su ležali, uz male naherene tarabe, u sjeni kakve krošnje ili zidića, a tamnopute i razgolićene žene bile su erotične, pušile su i zijevale, a pokraj njih dahtali su psi. Vrata nekih potleušica bila su otvorena, na jednim se pojavio razbarušen čovjek, polugol, mahao mi je i uzviknuo, “Upadaj”, ali ja sam se oglušio na njegov poziv i pohitao puteljkom koji je vodio preko sparušene, suhe ledine; brzo sam izbio na asfaltnu cestu. Sada nema svrhe objašnjavati mnoge svoje odluke i postupke, često nerazumne, svatko ih je imao, svatko se od nas našao u nekom zakutku života iz koga se nekako i na jedvite jade iskobeljao.
Prošlo je osam godina od susreta s Torijem na terasi Gradske kavane, a za to vrijeme sreli smo se samo jednom kada mi je predstavio svoju suprugu, “Ova je lijepa žena majka moje djece”, rekao je. Ja sam uzeo njezinu ruku i pogledao Zojin prsten, ona je svoju ruku hitro istrgnula iz moje i nervozno počela rovati po taški. Bili smo na nekom prijemu, Tori je svaki čas skakutao od jednog do drugog uzvanika, a nas dvoje ostajali smo sami, pa mi je ona rekla kako je toliko puta skidala i bacala taj prsten, jer je Tori znao reći da ga ne zaslužuje, te da je bio namijenjen njegovoj velikoj ljubavi.
“Bio si blizak s njim, je li mu ta Zoja zaista bila velika ljubav?” upitala je.
“To je bila njegova fikcija”, rekao sam. “Sve su njegove žene bile nestvarne.”
“Katkad mislim da i ja postojim samo kao hrana njegovim luđačkim ljubomorama, a to će nas oboje ubiti”, rekla je.
Jednog popodneva, negdje na izmaku srpnja 1978. godine, sjedio sam s prijateljima, mahom glumcima, na terasi hotela Argentina u Dubrovniku, pilo se, kako to već biva u umjetničkom svijetu, uz galamu i prepirke oko sporednih stvari, čak nam je ljubavnica jednog glumca koja je sjedila s nama, inače svjetska dama, rekla da smo sitničavi i da izbjegavamo prave teme, “lakše je tračati nego se suprotstaviti lešinarima”, rekla je. I kad smo se još malo podnapili, počeli smo ozbiljno o kazalištu i filmu, postali smo još bučniji, nitko se ni s kim nije slagao, pa je ono opušteno i fino zezanje preraslo u uvrede, gotovo da je došlo do šakanja između jednog glumca i kritičara. Ja sam se obrecnuo na damu i rekao da nas ne podučava dijalogu; ovdje je bilo divno i zabavno sve dok nije počela diskusija o umjetnosti. Tu galamu, malne svađu, prekinuo je veliki i slavni glumac Ljuba Tadić, dolazio je iz vrta, polako je išao prema nama, svatko ga je želio u svom društvu, pa smo mu odmah ponudili da sjedne, ali on je zastao pokraj našeg stola, nije bio bučan, niti onaj veseljak na kakvoga smo navikli, rekao je da mora na probu i položio ruku upravo na moje rame, znao je zašto to čini.
“Sad sam čuo vijesti, ubio se Tori, moja kragujevačka budala, zar je to smio napraviti svojoj djeci”, rekao je. “Znam da ste bili nerazdvojni”, obratio mi se stojeći iza mene, sada su obje njegove ruke bile na mojim ramenima, potom se sagnuo i poljubio me u čelo. Zavladao je muk, a ja sam skočio od stola i sišao stepenicama do stijena na kojima smo se preko dana sunčali. Sada mi je Tori bio blizak, bliži nego ikad. Iako je prošlo osam godina otkako smo se udaljili, činilo mi se to razdoblje kratkim, a od svega onoga što smo zajedno prošli dijelio me mali korak. Uvijek je ta nasilna smrt nad samim sobom izazivala nelagodu i težak osjećaj, nešto mučno i tjeskobno. Stajao sam na stijeni, a suze su se same slijevale niz lice; dugačka usijana brazda od zalazećeg sunca sjekla je površinu mora, kao da je tuda maločas zaorao vapor i nestao u vatri. Taj sjaj zadržao se sve dok sunce nije utonulo, a ja sam se vratio svom društvu, šutjeli smo kratko, onda smo pili za pokoj duše Torijeve, prosipali smo piće oko stola, kao to je bio neki običaj. Ubrzo smo nastavili tamo gdje smo stali prije Ljubina dolaska, samo još luđe i raskalašnije, zadugo se orio smijeh, a onda smo nekako odbauljali do svojih soba.
Sutradan sam rano ustao i plivao svoju jutarnju dionicu; netko je dobro rekao da je more najbolji lijek protiv mamurluka, a ne metak kako je Kiš pisao. Dobro sam se osjećao nakon toga tretmana, pa sam otrčao i kupio novine. Na povratku u hotel sišao sam do kafića i male terase iznad teniskog igrališta, naručio sam kavu i sjeo u pletenu stolicu, brzo sam listao novine kako bih pronašao vijest o Torijevoj smrti, ali još ništa ne bješe objavljeno, možda je bilo rano, ovo su provincijska izdanja.
Osim dvoje-troje spavača iz našeg društva, već su silazili u kafić mamurni glumci, još su se protezali i zijevajući naručivali kave, “ima li što u novinama o Toriju, zna li se zbog čega se ubio?”, pitao je jedan od tih bunovnih glumaca, ali to je pitao tek-tako, nije bio voljan saslušati bilo što, jer je već gledao igrače na teniskom terenu i zapljeskao slikaru Veličkoviću na sjajnom dvoručnom bekhendu. Nisam nikoga pozivao za stol, štoviše, bio sam neljubazan i odbojan, a kad je Ljuba Tadić privukao stolicu i sjeo za moj stol, osjećao sam se počašćenim, volio sam sjediti s njim i slušati ga, imao je duha i lijepo je pričao, a sada smo nešto dulje šutjeli; Torijeva smrt tomu je dala pečat. Tada nam se pridružila ljubavnica našeg prijatelja, ona svjetska dama prema kojoj sam pokatkad bio zločest, bila je brbljava, u sve se miješala i o svemu je imala neko svoje učeno mišljenje. Ljuba je rekao da mu se jutros javio brat iz Beograda, “Tori je zario viljušku u vene jedne ruke, potom je zabo u drugu ruku, a da bi bio siguran još je i skočio sa šestog sprata”, rekao je. Dama nije znala tko je Tori, ali nam je sve rastumačila, tako samouvjereno kao da je znanstvenica, “To probadanje, to bušenje vena jest destruktivni osjećaj usmjeren protiv vanjskog svijeta, a kad se taj osjećaj okrene prema sebi, onda je to samouništenje”, rekla je. Osorno sam je pitao je li ona psiholog ili samo ljubavnica poznatih glumaca.
“Tori je bio ljubitelj smrti”, rekao je Ljuba Tadić.
I kad sve sagledam, kad prolistam raspored zvijezda, onda nema boljega mjesta od ovoga gdje sam se nekim čudom obreo, kao da sam pomilovan, kao da sam vraćen iz nekog drugog života. Da bih stavio točku na ovo poglavlje, na ovu pripovijest, još sam pomalo kopkao po starim tekama i fasciklima, nisam tražio ništa određeno, niti sam znao što se sve skriva u tim fasciklima i među požutjelim papirićima i isječcima iz novina, a nabasao sam na Torijevu pjesmu iz ranih šezdesetih, jednu od onih što sam ih spasio i oteo iz pjesnikovih ruku.
Kada sam jutros ustao
i prišao do otvorenog prozora
svoje sobe na jedanaestom spratu solitera
pogledao sam svoju braću-blizance
kako slatko spavaju
pomislio sam da bi najbolje bilo
izaći kroz prozor
sa jedanaestog sprata na trotoar
jer vrata spavaće sobe škripe
mogao bih probuditi braću.