Život se prostire niz željezničku prugu, od Usore pa do Metkovića. Ako na svakoj stanici ostaneš po godinu dana, negdje pred penziju osjetit ćeš miris mora, iza Kule Norinske i iza Komina. Pamte se samo prva i posljednja stanica, ono što ostaje između tek su dani i mjeseci, jesen kao najčešće godišnje doba i česte selidbe koje život čine jednostavnim. Nepotrebne stvari izgube se na putu od jednog do drugog mjesta i nikada se iza ormara i kreveta ne stigne skupiti prašina koja u gradu, u građanskim kućama, pogotovu za ljetnih mjeseci i izjutra guši ljude i čuje se kao dug i suh jutarnji kašalj.
F. R. je čekao prvi jutarnji vlak, zapravo teretni vagon koji je trebao biti sedmi u nizu. Kako je na kakanjskoj stanici radio pune dvije godine, znao je točno mjesto na kojemu se sedmi vagon zaustavlja, pa je mogao Hamidu i trojici njegovih sinova u dlaku pokazati gdje da spuste ormare, madrace, stranice rastavljenog kreveta i velike drvene vojničke sanduke u kojima je selio pokućstvo od prvoga dana službe i od prvoga premještaja. Djeca su pokunjeno sjedila na madracu, F. R. je stajao pokraj njih odjeven u svečanu uniformu, s bijelom moravom među usnama. Djeca nisu progovarala, niti ih je on što pitao. Stariji sin imao je dvanaest godina i ovo mu je već sedma selidba u životu. Katkad je zaboravljao gdje mu se što dogodilo, sva sjećanja mogao je obići samo vlakom. U snovima su, međutim, i Usora, i Maglaj, i Žepče, i Zenica, i Sarajevo, i Konjic, i opet Usora bili na istom mjestu. Jedino je Kakanj bio drugdje jer je u njemu proveo dvije najvažnije godine svoga života.
Mlađi sin rođen je u Kaknju i ovo mu je prva selidba. F. R. je razmišljao hoće li se mali po nečemu sjećati rodnoga mjesta ili će ono nestati u dimu lokomotive. Dječak je dremuckao i svaki njegov uzdah čuo bi se kroz brujanje opruga u madracu.
Majka nije čekala prvi jutarnji vlak. Ovo je bila prva selidba bez nje. Prije sedam dana otputovala je u Sarajevo. Pogledom je prešla preko sobe u koju se više nikada neće vratiti, uzdahnula kao što se uzdiše na groblju i rekla: «Eto, vidimo se u Ilijašu.» «Sada ćemo biti iz Ilijaša», objasnio je F. R. mlađem sinu. «Ja ću zauvijek biti iz Kaknja», rekao je stariji. Majka se nasmiješila i otišla.
Kazaljka na staničnom satu svake bi minute načinila drhtavu kretnju preko bjeline koja je razdvajala dvije crne crtice. Stariji sin je bez treptaja gledao u sat, da mu ne promakne trenutak kada jedna minuta postaje druga minuta. Djeci rođenoj uz željezničke stanice vrijeme nikada neće nevidljivo teći, njihovo vrijeme sve do posljednje minute u životu prolazi u trzajima.
Vlak je kasnio čitav sat, a kada se iza okuke napokon začuo huk, iz zgrade željezničke stanice istrčali su Hamid i trojica njegovih gorostasnih sinova. Sedmi vagon se zaustavio točno ispred kuhinjskog kredenca. Hamid je odbravio pa otvorio vrata, jedan je div uskočio u vagon, a onda je bez riječi počeo utovar. Vlak je stajao deset minuta, no sve stvari su bile u vagonu već nakon tri. Gorostasi su se rukovali s F. R.-om i vratili se u staničnu zgradu.
Dok su dječaci već sjedili u sedmom, teretnom vagonu, F. R. se pozdravljao s Hamidom. Stariji sin se plašio da će vlak krenuti, a otac ostati. Mlađi sin je skakao po drvenom podu i vikao: «Hajde, hajde!» Stariji mu je rekao da umukne. Otac se smijao dok mu je Hamid nešto živo objašnjavao. Igrali su mu prsti po zraku kao da su dio neke lutkarske predstave u kojoj dvije vojske i dva palca-kralja vode ljuti boj.
Lokomotiva je pisnula, a F. R. je, pazeći da ne isprlja svečane hlače, uskočio u vagon. Mahnuo je Hamidu, Hamid je namignuo starijem sinu, u trenutku je nestalo i željezničke stanice i Hamida i Kaknja.
Otac je napravio pokret kao da nekoga stresa s ramena i rekao: «Gotovo!» Stariji sin je bio ljut i povrijeđen. Gotovo nije bila riječ koja se smjela izgovoriti u tom trenutku. Otac je pogledao kroz prozorčić i rekao: «Ruj je nestao s brda. Skoro će snijeg.» Stariji sin je prišao prozorčiću, ali još nije bio dovoljno porastao da kroz njega vidi bilo što drugo osim neba.
Selidba
Priča iz “Karivana” (1995.)
Život se prostire niz željezničku prugu, od Usore pa do Metkovića. Ako na svakoj stanici ostaneš po godinu dana, negdje pred penziju osjetit ćeš miris mora, iza Kule Norinske i iza Komina. Pamte se samo prva i posljednja stanica, ono što ostaje između tek su dani i mjeseci, jesen kao najčešće godišnje doba i česte selidbe koje život čine jednostavnim. Nepotrebne stvari izgube se na putu od jednog do drugog mjesta i nikada se iza ormara i kreveta ne stigne skupiti prašina koja u gradu, u građanskim kućama, pogotovu za ljetnih mjeseci i izjutra guši ljude i čuje se kao dug i suh jutarnji kašalj.
F. R. je čekao prvi jutarnji vlak, zapravo teretni vagon koji je trebao biti sedmi u nizu. Kako je na kakanjskoj stanici radio pune dvije godine, znao je točno mjesto na kojemu se sedmi vagon zaustavlja, pa je mogao Hamidu i trojici njegovih sinova u dlaku pokazati gdje da spuste ormare, madrace, stranice rastavljenog kreveta i velike drvene vojničke sanduke u kojima je selio pokućstvo od prvoga dana službe i od prvoga premještaja. Djeca su pokunjeno sjedila na madracu, F. R. je stajao pokraj njih odjeven u svečanu uniformu, s bijelom moravom među usnama. Djeca nisu progovarala, niti ih je on što pitao. Stariji sin imao je dvanaest godina i ovo mu je već sedma selidba u životu. Katkad je zaboravljao gdje mu se što dogodilo, sva sjećanja mogao je obići samo vlakom. U snovima su, međutim, i Usora, i Maglaj, i Žepče, i Zenica, i Sarajevo, i Konjic, i opet Usora bili na istom mjestu. Jedino je Kakanj bio drugdje jer je u njemu proveo dvije najvažnije godine svoga života.
Mlađi sin rođen je u Kaknju i ovo mu je prva selidba. F. R. je razmišljao hoće li se mali po nečemu sjećati rodnoga mjesta ili će ono nestati u dimu lokomotive. Dječak je dremuckao i svaki njegov uzdah čuo bi se kroz brujanje opruga u madracu.
Majka nije čekala prvi jutarnji vlak. Ovo je bila prva selidba bez nje. Prije sedam dana otputovala je u Sarajevo. Pogledom je prešla preko sobe u koju se više nikada neće vratiti, uzdahnula kao što se uzdiše na groblju i rekla: «Eto, vidimo se u Ilijašu.» «Sada ćemo biti iz Ilijaša», objasnio je F. R. mlađem sinu. «Ja ću zauvijek biti iz Kaknja», rekao je stariji. Majka se nasmiješila i otišla.
Kazaljka na staničnom satu svake bi minute načinila drhtavu kretnju preko bjeline koja je razdvajala dvije crne crtice. Stariji sin je bez treptaja gledao u sat, da mu ne promakne trenutak kada jedna minuta postaje druga minuta. Djeci rođenoj uz željezničke stanice vrijeme nikada neće nevidljivo teći, njihovo vrijeme sve do posljednje minute u životu prolazi u trzajima.
Vlak je kasnio čitav sat, a kada se iza okuke napokon začuo huk, iz zgrade željezničke stanice istrčali su Hamid i trojica njegovih gorostasnih sinova. Sedmi vagon se zaustavio točno ispred kuhinjskog kredenca. Hamid je odbravio pa otvorio vrata, jedan je div uskočio u vagon, a onda je bez riječi počeo utovar. Vlak je stajao deset minuta, no sve stvari su bile u vagonu već nakon tri. Gorostasi su se rukovali s F. R.-om i vratili se u staničnu zgradu.
Dok su dječaci već sjedili u sedmom, teretnom vagonu, F. R. se pozdravljao s Hamidom. Stariji sin se plašio da će vlak krenuti, a otac ostati. Mlađi sin je skakao po drvenom podu i vikao: «Hajde, hajde!» Stariji mu je rekao da umukne. Otac se smijao dok mu je Hamid nešto živo objašnjavao. Igrali su mu prsti po zraku kao da su dio neke lutkarske predstave u kojoj dvije vojske i dva palca-kralja vode ljuti boj.
Lokomotiva je pisnula, a F. R. je, pazeći da ne isprlja svečane hlače, uskočio u vagon. Mahnuo je Hamidu, Hamid je namignuo starijem sinu, u trenutku je nestalo i željezničke stanice i Hamida i Kaknja.
Otac je napravio pokret kao da nekoga stresa s ramena i rekao: «Gotovo!» Stariji sin je bio ljut i povrijeđen. Gotovo nije bila riječ koja se smjela izgovoriti u tom trenutku. Otac je pogledao kroz prozorčić i rekao: «Ruj je nestao s brda. Skoro će snijeg.» Stariji sin je prišao prozorčiću, ali još nije bio dovoljno porastao da kroz njega vidi bilo što drugo osim neba.