Šta da radimo? Navadio se orao u našu avliju, pa ne da oka otvorit. Prvo je – proljetos je to bilo – odnio, za nepun sahat, troje žutokljunih piladi, pa umjesto dvanaestoro, koliko se bilo ispililo, sad za Ćanom (Ćana je, da se zna, naša kvočka) ide osmoro. Troje je ponio orao, a ono jedno – crklo. Niko ne zna zbog čega, ali – crklo. Mijun ga iznio iza avlije; postavio na trbuščić kao da je živo, ne bi li ga orao spazio i ponio – kad je već mrtvo halal mu bilo, ali jok – on ga samo preleti i sruči se u avliju tražeći ono u koje još živo srce kuca.
Pilad i nekako halalismo, ali kad odnese jagnje koje ne bješe ni sedmicu sastavilo – zabrinusmo se: ovo je ozbiljna stvar – naša kuća i naša avlija dobile su klasičnog neprijatelja koji nas vječito drži na oku i kojem ćemo golem šer vidjeti. I tako mi – kuća Serhatlića, počesmo skivat plan odbrane od neprijatelja iz vazduha. Prvo je najstariji brat Jaruga predložio da izdignemo mrežu nad avlijom i tako onemogućimo slijetanje krvoločne nemani. No, avlija velika, mreža skupa, mi s parama tanki – pojeo ćar fajdu. Ništa od toga.
Srednji brat Lipan veli da se naoružamo i držimo straže. Noću i danju, jer krvolok može i noću uletjet, čulo se da zna i rezu skinut s vrata i uć u obor. Lovačku pušku imamo – to nam je ostalo kao amanet od oca, ima i kuršuma, ali ni to nekako nije baš najbolje rješenje: po jedno čeljade vječito van kuće, van posla, van ikakvog privređivanja, a opet mu se može desit da dremne, a orao je orao – skužit će i ponijet. Znači, i taj predlog na bunjište.
– A šta mislite – veli najmlađi brat Mijun – da sagradimo plašila na sve četir strane i da tako, čim on baci oko iz visina, ugleda ko biva ljude koji ga, dole na zemlji, čekaju da ga ispišu iz živih? – Složismo se da je orao pametna ptica, ima izoštrene instinkte i neće rizikovati svoj dugovječni život radi jednog ili dva obroka.
Ovaj prijedlog je prihvaćen kao najozbiljniji. Još malo smo porazgovarali, složno – bratski, o Mijunovom prijedlogu i prišli izradi plana o pravljenju strašila. Iz sela su nam donosili bijelu i crnu vunu, stare kapute, a mi od kolja pravili noge, ruke, u rukama pušku i još na vrh te puške-kolca objesismo po jednu konzervu ostalu iz prošlog rata (iz njih su još Talijani jeli konjsko meso), da zazveči – strah da utjera orlu-krvoloku. I dok smo raspravljali kako i šta, stiže iz Jablanice vijest da je u nekom selu pod Golijom orao, možda baš ovaj, isti orao koji se bješe naklatio na našu kuću, napao stado i velikom ovnu zvonaru kljunom razlupo lobanju i ispio mozak… Ovo pojača strah, ne samo u našoj avliji, malo je to reć, već u cijeloj mahali, koja se povuče u sebe pa dođe nekako manja.
Zapuše vjetar s Vlaha ili sa Stare planine, a mi svi uglas:
– Huj, huj, huj… – Istrčimo van, Jaruga skopa pušku pa još s praga saspe sačmu u nebesa, kad šta će ti bit – orla nigdje, a i sav mal na broju. Ahmet se kleo jednim jedinim djetetom da je vidio orla, i da taj oro nije ko orlovi već drugačiji. – Glava mu bijela, velika, krila po dnu nekako oštra i žućkasta – a to kolik je, ne smijem ni kazat – seirio je Ahmet – jer mi se neće vjerovat i ispast će da lažem, a ne lažem, vidio sam ga kao što, evo, ovo sada gledam vas.
I mi, bez i trunke sumnje, s mjesta povjerovasmo Ahmetu: vidio je orla i oro je onakav kako je on rekao. Tačno takav! Kad je Ahmet slago da slaže sad kad smo svi u strahu od čuda iz vazduha? Ehlimana opet ko sabrana žena veli da ga ona svojim očima nije vidjela, ali jeste čula huku, i poslije te huke nestao joj pijeto Zelenko. I šta bi ga drugo ponijelo doli oro? Ono što je hučalo to je on svojim golemim krilima razbijao vazduh iznad kuće, ali je takva ta ptica, ona u tiparu zna izmać očima i zato je Ehlimana nije ugrabila vidjeti, a huka se ne može sakriti, da ne huči ptica ne bi mogla ni sletjeti niti pobjeći…
Znači, da bi zastrašili orla – pravimo plašila. I napravismo ih. Vjerujte da sam i ja sam koji sam ih posadio u zemlju oko avlije, jednoga dana pretrnuo. Vraćam se iz Bilja, zamislio se, bogme – valja preturiti… i najednom, na Klečju podignem glavu, kad četiri čovjeka s puškama “na gotovs” opkolili našu kuću. Dok mi se glava razabrala – šta je, jeza me prođe ko da me u svaku dlaku ubode po jedna pčela medonosnica. A kako će tek orlu bit kad krene da okrvavi svoj krivi kljun u našoj avliji.
Sastavi cijela hefta, pa zauze druga, a od orla ni traga ni glasa. Pustimo Ćanu, za njom piladija, ovce pasu, janjci skakuću, pijeto skočio na podinu, raširio krila pa – pjeva li, pjeva, a kao da se ruga onom orlu i kao da mu govori: ti nam više ništa ne smiješ…
Bio je prvi dan ramazana, srijeda. Lijep u Boga dan. Mijun pravi pisak od vrbovog pruta i pjeva, Lipan uzeo motiku i popravlja brazde niz okutnjicu, a Jaruga na krovu kuće opravlja “pijetla” na dimnjaku – od velike uzduhe iskrivila mu se limena noga pa ukapinje unutra. Ja, ovakav kakav sam, sjedim pod džanarikom i – mislim. (mada ni to nije lako u zemlji gdje oro caruje). Kad sve što bi živo oko nas: janjci, ovčice, kokoši, pas Sika – sve ustuknu, prileže k zemlji, dok mladi konj Danjuško, ljepotan kojim se cijela mahala ponosi, prope se na zadnje noge i stade hrzati, a uši složio niz vrat kao zec. Svi smo bili na nogama, znali smo da je kucnuo osudni čas i da sve ovo nije bez ništa.
Najgore prođe Jaruga: pošto je bio na samom vrhu kuće, stušti niz daščani krov sa svim onim svojim halatkama i ne zaustavi se na strehi već pade u avliju i stade se žaliti kako je navrijedio rame, ubio se u pisak lijeve noge, ogrebo lakat…
Visoko iznad naših glava kružio je oro-krvolok. Tako je navodio svoja krila da je vrhovima zasijecao bjelasave oblačke koji se dokono rastezahu nad našim selom.
– Pušku; Galbelile – viče Umihana i koliko je noge nose grabi prema našoj avliji.
– Umihana je, samo ona zna zašto, mog srednjeg brata Lipana zvala Galbelil. – Eno ga, sprema se da nam sunce zakloni!
I Lipan, kojem puška već bješe u rukama, nišani neman u oblacima, i kako se ova okreće, tako i on za njom, pa smo se bojali da mu se u glavi ne zavrti – svijest da mu ne mrkne, i to baš u momentu kad bude opalio, pa nas može, gluho i daleko bilo, poobaljivat, te prosto ti orlušina.
Čekao je Lipan da oro stušti k zemlji pa da ga napuni sačmom, ali je golema ptica sasvim mirno plovila nebesima, kao da je ništa dole zemaljsko ne zanima. Tako cijeli dan, tako drugi dan, tako treći… Izađemo jutrom na avliju, a ptičurina na nebesima; izađemo noću na avliju a vrhovi krila one ptice, obasjani crvenim mjesecom, bacaju svijetle krugove ko da se zvijezde igraju. Na kraju svi se složismo da ona ptica ostaje gore, jer da je htjela sletjeti – sletjela bi. Vratismo smo se svojim poslovima, samo su plašila ostala da zjape i da svojim mrtvim ispruženim rukama prijete orlu na nebesima.
Jedne večeri tek što pospasmo a napolju se začu lom i mi svi kao jedan poskakasmo iz prvog najslađeg sna. Svi smo, ko bez glave, istrčali, a Lipan, iznad naših glava, gore prema milionima zvijezda, uz dva gromoglasna pucnja otpremi smrtonosnu sačmu koja na svom putu ništa ne dohvati što bi prokrvarilo. Kokoši su krečale kao na vatri; u štali je, propet na zadnjim nogama, stajao Danjuško i hrzao; volovi su bukali i rogovima razvaljivali suhe pletene jasle ispred njih, a pas Sika iz sveg glasa zavijao. Ovce su blejale, a tanak crveni mlaz se mnogoj istezao ispod vrata.
Dok smo tako stajali u čudu gledajući pomahnitalu i ranjenu stoku, iz jednog skrovitog ćoška štale iskoči prug, krvlju napojen kurjak i silovitim skokovima zamače u gust gaj iza kuće.
Proglodao dvije daske na niskom krovu i do mile volje sladio se ovčjom krvlju, sve dok se nismo razabrali iz dubokog sna. Sva četiri strašila ležala su srušena po zemlji, pa su tako bespomoćna i više nikom ne prijeteći, izgledala jadno i obogaljeno.
Iste noći pokupismo poklane brave i zakopasmo ih u odorku na kraju imanja. Zemlju dobro utabasmo – da nam se dušman ne nasladi – i vratismo se da jadikujemo i čuvamo ono što nam je preostalo.
Zakleli smo se da nas nikada više neće iznenaditi. Vratili smo po selu i crnu i bijelu vunu, vratili stare kapute, a ono kolje ponovo zaboli u plotove, i mi mladi Serhatlići, umjesto onih strašila, zauzesmo položaje.
I sada, kad god pogledamo u nebo, u drage nam oblake koji donose kišu za naša žita, kad god pogledamo u sunce bez kojeg bismo bili mrtvi, ugledamo krilatu neman kako kruži nad horizontom i vreba svoju priliku.
A ovamo, iz utrobe Stare planine, počesto odlijegne zavijanje kurjaka, a kao da kaze: doći ću!
Orao
Šta da radimo? Navadio se orao u našu avliju, pa ne da oka otvorit. Prvo je – proljetos je to bilo – odnio, za nepun sahat, troje žutokljunih piladi, pa umjesto dvanaestoro, koliko se bilo ispililo, sad za Ćanom (Ćana je, da se zna, naša kvočka) ide osmoro. Troje je ponio orao, a ono jedno – crklo. Niko ne zna zbog čega, ali – crklo. Mijun ga iznio iza avlije; postavio na trbuščić kao da je živo, ne bi li ga orao spazio i ponio – kad je već mrtvo halal mu bilo, ali jok – on ga samo preleti i sruči se u avliju tražeći ono u koje još živo srce kuca.
Pilad i nekako halalismo, ali kad odnese jagnje koje ne bješe ni sedmicu sastavilo – zabrinusmo se: ovo je ozbiljna stvar – naša kuća i naša avlija dobile su klasičnog neprijatelja koji nas vječito drži na oku i kojem ćemo golem šer vidjeti. I tako mi – kuća Serhatlića, počesmo skivat plan odbrane od neprijatelja iz vazduha. Prvo je najstariji brat Jaruga predložio da izdignemo mrežu nad avlijom i tako onemogućimo slijetanje krvoločne nemani. No, avlija velika, mreža skupa, mi s parama tanki – pojeo ćar fajdu. Ništa od toga.
Srednji brat Lipan veli da se naoružamo i držimo straže. Noću i danju, jer krvolok može i noću uletjet, čulo se da zna i rezu skinut s vrata i uć u obor. Lovačku pušku imamo – to nam je ostalo kao amanet od oca, ima i kuršuma, ali ni to nekako nije baš najbolje rješenje: po jedno čeljade vječito van kuće, van posla, van ikakvog privređivanja, a opet mu se može desit da dremne, a orao je orao – skužit će i ponijet. Znači, i taj predlog na bunjište.
– A šta mislite – veli najmlađi brat Mijun – da sagradimo plašila na sve četir strane i da tako, čim on baci oko iz visina, ugleda ko biva ljude koji ga, dole na zemlji, čekaju da ga ispišu iz živih? – Složismo se da je orao pametna ptica, ima izoštrene instinkte i neće rizikovati svoj dugovječni život radi jednog ili dva obroka.
Ovaj prijedlog je prihvaćen kao najozbiljniji. Još malo smo porazgovarali, složno – bratski, o Mijunovom prijedlogu i prišli izradi plana o pravljenju strašila. Iz sela su nam donosili bijelu i crnu vunu, stare kapute, a mi od kolja pravili noge, ruke, u rukama pušku i još na vrh te puške-kolca objesismo po jednu konzervu ostalu iz prošlog rata (iz njih su još Talijani jeli konjsko meso), da zazveči – strah da utjera orlu-krvoloku. I dok smo raspravljali kako i šta, stiže iz Jablanice vijest da je u nekom selu pod Golijom orao, možda baš ovaj, isti orao koji se bješe naklatio na našu kuću, napao stado i velikom ovnu zvonaru kljunom razlupo lobanju i ispio mozak… Ovo pojača strah, ne samo u našoj avliji, malo je to reć, već u cijeloj mahali, koja se povuče u sebe pa dođe nekako manja.
Zapuše vjetar s Vlaha ili sa Stare planine, a mi svi uglas:
– Huj, huj, huj… – Istrčimo van, Jaruga skopa pušku pa još s praga saspe sačmu u nebesa, kad šta će ti bit – orla nigdje, a i sav mal na broju. Ahmet se kleo jednim jedinim djetetom da je vidio orla, i da taj oro nije ko orlovi već drugačiji. – Glava mu bijela, velika, krila po dnu nekako oštra i žućkasta – a to kolik je, ne smijem ni kazat – seirio je Ahmet – jer mi se neće vjerovat i ispast će da lažem, a ne lažem, vidio sam ga kao što, evo, ovo sada gledam vas.
I mi, bez i trunke sumnje, s mjesta povjerovasmo Ahmetu: vidio je orla i oro je onakav kako je on rekao. Tačno takav! Kad je Ahmet slago da slaže sad kad smo svi u strahu od čuda iz vazduha? Ehlimana opet ko sabrana žena veli da ga ona svojim očima nije vidjela, ali jeste čula huku, i poslije te huke nestao joj pijeto Zelenko. I šta bi ga drugo ponijelo doli oro? Ono što je hučalo to je on svojim golemim krilima razbijao vazduh iznad kuće, ali je takva ta ptica, ona u tiparu zna izmać očima i zato je Ehlimana nije ugrabila vidjeti, a huka se ne može sakriti, da ne huči ptica ne bi mogla ni sletjeti niti pobjeći…
Znači, da bi zastrašili orla – pravimo plašila. I napravismo ih. Vjerujte da sam i ja sam koji sam ih posadio u zemlju oko avlije, jednoga dana pretrnuo. Vraćam se iz Bilja, zamislio se, bogme – valja preturiti… i najednom, na Klečju podignem glavu, kad četiri čovjeka s puškama “na gotovs” opkolili našu kuću. Dok mi se glava razabrala – šta je, jeza me prođe ko da me u svaku dlaku ubode po jedna pčela medonosnica. A kako će tek orlu bit kad krene da okrvavi svoj krivi kljun u našoj avliji.
Sastavi cijela hefta, pa zauze druga, a od orla ni traga ni glasa. Pustimo Ćanu, za njom piladija, ovce pasu, janjci skakuću, pijeto skočio na podinu, raširio krila pa – pjeva li, pjeva, a kao da se ruga onom orlu i kao da mu govori: ti nam više ništa ne smiješ…
Bio je prvi dan ramazana, srijeda. Lijep u Boga dan. Mijun pravi pisak od vrbovog pruta i pjeva, Lipan uzeo motiku i popravlja brazde niz okutnjicu, a Jaruga na krovu kuće opravlja “pijetla” na dimnjaku – od velike uzduhe iskrivila mu se limena noga pa ukapinje unutra. Ja, ovakav kakav sam, sjedim pod džanarikom i – mislim. (mada ni to nije lako u zemlji gdje oro caruje). Kad sve što bi živo oko nas: janjci, ovčice, kokoši, pas Sika – sve ustuknu, prileže k zemlji, dok mladi konj Danjuško, ljepotan kojim se cijela mahala ponosi, prope se na zadnje noge i stade hrzati, a uši složio niz vrat kao zec. Svi smo bili na nogama, znali smo da je kucnuo osudni čas i da sve ovo nije bez ništa.
Najgore prođe Jaruga: pošto je bio na samom vrhu kuće, stušti niz daščani krov sa svim onim svojim halatkama i ne zaustavi se na strehi već pade u avliju i stade se žaliti kako je navrijedio rame, ubio se u pisak lijeve noge, ogrebo lakat…
Visoko iznad naših glava kružio je oro-krvolok. Tako je navodio svoja krila da je vrhovima zasijecao bjelasave oblačke koji se dokono rastezahu nad našim selom.
– Pušku; Galbelile – viče Umihana i koliko je noge nose grabi prema našoj avliji.
– Umihana je, samo ona zna zašto, mog srednjeg brata Lipana zvala Galbelil. – Eno ga, sprema se da nam sunce zakloni!
I Lipan, kojem puška već bješe u rukama, nišani neman u oblacima, i kako se ova okreće, tako i on za njom, pa smo se bojali da mu se u glavi ne zavrti – svijest da mu ne mrkne, i to baš u momentu kad bude opalio, pa nas može, gluho i daleko bilo, poobaljivat, te prosto ti orlušina.
Čekao je Lipan da oro stušti k zemlji pa da ga napuni sačmom, ali je golema ptica sasvim mirno plovila nebesima, kao da je ništa dole zemaljsko ne zanima. Tako cijeli dan, tako drugi dan, tako treći… Izađemo jutrom na avliju, a ptičurina na nebesima; izađemo noću na avliju a vrhovi krila one ptice, obasjani crvenim mjesecom, bacaju svijetle krugove ko da se zvijezde igraju. Na kraju svi se složismo da ona ptica ostaje gore, jer da je htjela sletjeti – sletjela bi. Vratismo smo se svojim poslovima, samo su plašila ostala da zjape i da svojim mrtvim ispruženim rukama prijete orlu na nebesima.
Jedne večeri tek što pospasmo a napolju se začu lom i mi svi kao jedan poskakasmo iz prvog najslađeg sna. Svi smo, ko bez glave, istrčali, a Lipan, iznad naših glava, gore prema milionima zvijezda, uz dva gromoglasna pucnja otpremi smrtonosnu sačmu koja na svom putu ništa ne dohvati što bi prokrvarilo. Kokoši su krečale kao na vatri; u štali je, propet na zadnjim nogama, stajao Danjuško i hrzao; volovi su bukali i rogovima razvaljivali suhe pletene jasle ispred njih, a pas Sika iz sveg glasa zavijao. Ovce su blejale, a tanak crveni mlaz se mnogoj istezao ispod vrata.
Dok smo tako stajali u čudu gledajući pomahnitalu i ranjenu stoku, iz jednog skrovitog ćoška štale iskoči prug, krvlju napojen kurjak i silovitim skokovima zamače u gust gaj iza kuće.
Proglodao dvije daske na niskom krovu i do mile volje sladio se ovčjom krvlju, sve dok se nismo razabrali iz dubokog sna. Sva četiri strašila ležala su srušena po zemlji, pa su tako bespomoćna i više nikom ne prijeteći, izgledala jadno i obogaljeno.
Iste noći pokupismo poklane brave i zakopasmo ih u odorku na kraju imanja. Zemlju dobro utabasmo – da nam se dušman ne nasladi – i vratismo se da jadikujemo i čuvamo ono što nam je preostalo.
Zakleli smo se da nas nikada više neće iznenaditi. Vratili smo po selu i crnu i bijelu vunu, vratili stare kapute, a ono kolje ponovo zaboli u plotove, i mi mladi Serhatlići, umjesto onih strašila, zauzesmo položaje.
I sada, kad god pogledamo u nebo, u drage nam oblake koji donose kišu za naša žita, kad god pogledamo u sunce bez kojeg bismo bili mrtvi, ugledamo krilatu neman kako kruži nad horizontom i vreba svoju priliku.
A ovamo, iz utrobe Stare planine, počesto odlijegne zavijanje kurjaka, a kao da kaze: doći ću!