ČUDO ZVANO BUKVAR U ovom nastavku mog kratkog serijala tekstova o starim knjigama miris patine osjećam samo u sjećanju na knjige koje su obilježile moju djetinju začuđenost pred onim što je u mom djetinjstvu predstavljalo svetinju, ne samo za mene nego i za moje polupismene i nepismene suseljane.
Otkad sam prvi put vidio knjigu, ona je postala moja sudbina.
Moj otac se opismenio na odsluženju vojnog roka u Sarajevu. Sjećam se kako je bio ponosan kada je pričao o tome kako se osjećao kada je u četnim zidnim novinama pročitao svoje ime na spisku uspješno opismenjenih.
Majka je završila analfabetski tečaj na brdašcu iznad naših kuća gdje je prvih godina po završetku Drugog svjetskog rata jedan pismeni mještanin poučao nepismene tako što su slova pisali ugašenim ugarkom po daskama velike štale.
Moji roditelji, dakle, nisu bili sudbinski vezani za knjigu, ali su imali veliku želju da je znaju čitati i za njih je, u pravom smislu te riječi i u smislenom metafotičkom značenju, knjiga bila – Knjiga, sa velikim početnim slovom! Oni su mi razvili ljubav prema njoj, pri čemu ne bih zanemario ni nepismenu babu. Što su oni započeli, dovršili su učitelji i nastavnici u osnovnoj školi. (Nisam siguran da mnogi od njih to i danas čine, jer rijetki su koji žive s knjigom.)
Ljudi obično govore o svojoj prvoj knjizi, a ja moram o prvim knjigama.
Otac je iz Sarajeva u vojničkom koferu donio dvije knjige. Prvu nikad nisam čitao, jer je, kao i u Ćopićevim sjećanjima, poslužila komšijama za umotavanje u cigare nezakonito sađenog, sitno sjeckanog duvana. Nije imala korice pa ne znam kakav joj je naslov bio. Često sam je listao i gledao ilustracije, dok je nisu raskupusali. Posebno sam bio začuđen pred crtežom sitnog, niskog čovjeka kraj ogromnog kostura dinosaurusa. Po tome i još nekim crtežima naslućujem da je to bila knjiga o živom svijetu na našoj planeti.
Druga knjiga imala je duži život, jer je štampana na debljem, nesavitljivom papiru, pa su pušači bili kivni na nju, a meni je zadavala dosta muke. Njen naslov: „Iz dnevnika zarobljenika broj 60211“, autor: Milan Dedinac. Možete zamisliti dječačića koji je tek naučio da čita, bez ikakvog knjiškog iskustva, kome je nejasno sve što pročita i koji bezuspješno nastoji da razmrsi čvrsto isprepletene čvorove nadrealističke lirike. Shvatao sam samo da tu ima zapisa u kojima mi je ponešto jasno i stihova u koje nikako nisam uspijevao da prodrem. Bio sam ipak dovoljno pametan da je ostavim, pa da je ponovo potražim u srednjoškolskim danima, kada sam već počeo da objavljujem svoje stihove u nekim novinama i časopisima, i tada mi se otvorila. Istina, mučio sam se da proniknem u svako značenjsko jezgro skriveno u čvoru često vrlo dugog stiha, ali poslije trećeg, četvrtog čitanja razmrsivali su se ti čvorovi.
Ipak, moja prva knjiga bila je ona koju sam bez dvoumljenja prigrlio.
Bio je lijep septembarski dan kada je učiteljica prvacima podijelila – bukvare. Bože, kako se preda mnom otvorio novi čudesan svijet! Korica nije bilo, jer je bukvar već korišćen jednu ili više školskih godina u nekoj drugoj školi, tako da me sa prve stranice, koju su nekad pokrivale korice, a sada je bila sasvim ogoljena, gledao, sa fotografije u boji, maršal Tito. Mada malčice nasmiješen, pogled mu je bio strog i činilo se da mi prijeti: Ako ne budeš dobro učio, vidjećeš šta će te snaći!
Iza njegovog lica, ipak blažeg nego na crno-bijeloj fotografiji na zidu kraj školske table, kraći tekstovi, krupna slova, pjesmice. Zatim, žitna polja, traktori, razne druge poljoprivredne mašine, fabrike kakve do tada nikad nisam vidio, široki putevi, pruge, rijeke, slike primorskih gradova i morske pučine… Ma, nema čega tu nije bilo.
Krenuo sam uz brdo za svojim drugarima. Oni su odmakli, a ja sam išao polako, zastajkivao u svakoj hladovini, prevrtao listove bukvara, ronio radoznalim pogledom po ilustracijama. Sve mi je bilo novo, sve zanimljivo. Ovce i krave u bukvaru bile su nekako krupnije nego one koje sam ja ponekad čuvao, konji tekođe krupni, ne kao onaj naš sitni bosanski brdski konjić, gradske ulice mnogo šire od staza kojima sam ja išao, djevojčice i dječaci ljepše obučeni nego što smo bili moji drugari i ja, sa povelikim zakrpama na odjeći koju su prethodno nosili starija braća i sestre.
Izgubio sam osjećaj za proticanje vremena. Stigao sam kući pred sumrak. Na stolu me čekao ohlađen ručak. Otac je bio zabrinut, otpuhivao je, ništa ne govoreći. Baba usplahirena, majčino lice išarano tragovima suza. Govorili su nešto, upadajući jedno drugom u riječ, ali ja ih nisam čuo. Samo sam im pokazivao bukvar i ponavljao:
– Knjiga! Vidite, Knjiga!
Mislim da je u ranom djetinjstvu bila još neka narodna pjesmarica. Pretpostavljam da ju je baba od nekog pozajmila i molila me da joj, kad sam naučio slova, čitam pjesme, ali mi je sjećanje na nju sasvim maglovito.
Prelaskom u više razrede osnovne škole, dočekala me biblioteka u Tesliću. A tamo – Mark Tven i sve one vragolije Toma Sojera i Haklberija Fina, pa Robert Luis Stivenson sa “Ostrvom s blagom”, Trišin mlin na Ćopićevoj Japri koja je u mojim dječačkim vizijama bila slična Tvenovom Misisipiju i mislio sam da i po njoj plove parobrodi, ali ih Branko još nije opisao. Dogodilo se da crvenih očiju dođem u školu, jer sam cijelu noć pratio kroz šta su prolazili Nela i Staša u romanu “Kroz pustinju i prašumu” Henrika Sjenkjeviča. Kasnije, uz prva zaljubljivanja, došlo je “Samrtno proljeće” Lajoša Zilahija…
Šta bih sve danas dao da mi u ruke dođe onaj moj bukvar, ona moja prva prava Knjiga!
S mirisom patine (3)
ČUDO ZVANO BUKVAR
U ovom nastavku mog kratkog serijala tekstova o starim knjigama miris patine osjećam samo u sjećanju na knjige koje su obilježile moju djetinju začuđenost pred onim što je u mom djetinjstvu predstavljalo svetinju, ne samo za mene nego i za moje polupismene i nepismene suseljane.
Otkad sam prvi put vidio knjigu, ona je postala moja sudbina.
Moj otac se opismenio na odsluženju vojnog roka u Sarajevu. Sjećam se kako je bio ponosan kada je pričao o tome kako se osjećao kada je u četnim zidnim novinama pročitao svoje ime na spisku uspješno opismenjenih.
Majka je završila analfabetski tečaj na brdašcu iznad naših kuća gdje je prvih godina po završetku Drugog svjetskog rata jedan pismeni mještanin poučao nepismene tako što su slova pisali ugašenim ugarkom po daskama velike štale.
Moji roditelji, dakle, nisu bili sudbinski vezani za knjigu, ali su imali veliku želju da je znaju čitati i za njih je, u pravom smislu te riječi i u smislenom metafotičkom značenju, knjiga bila – Knjiga, sa velikim početnim slovom! Oni su mi razvili ljubav prema njoj, pri čemu ne bih zanemario ni nepismenu babu. Što su oni započeli, dovršili su učitelji i nastavnici u osnovnoj školi. (Nisam siguran da mnogi od njih to i danas čine, jer rijetki su koji žive s knjigom.)
Ljudi obično govore o svojoj prvoj knjizi, a ja moram o prvim knjigama.
Otac je iz Sarajeva u vojničkom koferu donio dvije knjige. Prvu nikad nisam čitao, jer je, kao i u Ćopićevim sjećanjima, poslužila komšijama za umotavanje u cigare nezakonito sađenog, sitno sjeckanog duvana. Nije imala korice pa ne znam kakav joj je naslov bio. Često sam je listao i gledao ilustracije, dok je nisu raskupusali. Posebno sam bio začuđen pred crtežom sitnog, niskog čovjeka kraj ogromnog kostura dinosaurusa. Po tome i još nekim crtežima naslućujem da je to bila knjiga o živom svijetu na našoj planeti.
Druga knjiga imala je duži život, jer je štampana na debljem, nesavitljivom papiru, pa su pušači bili kivni na nju, a meni je zadavala dosta muke. Njen naslov: „Iz dnevnika zarobljenika broj 60211“, autor: Milan Dedinac. Možete zamisliti dječačića koji je tek naučio da čita, bez ikakvog knjiškog iskustva, kome je nejasno sve što pročita i koji bezuspješno nastoji da razmrsi čvrsto isprepletene čvorove nadrealističke lirike. Shvatao sam samo da tu ima zapisa u kojima mi je ponešto jasno i stihova u koje nikako nisam uspijevao da prodrem. Bio sam ipak dovoljno pametan da je ostavim, pa da je ponovo potražim u srednjoškolskim danima, kada sam već počeo da objavljujem svoje stihove u nekim novinama i časopisima, i tada mi se otvorila. Istina, mučio sam se da proniknem u svako značenjsko jezgro skriveno u čvoru često vrlo dugog stiha, ali poslije trećeg, četvrtog čitanja razmrsivali su se ti čvorovi.
Ipak, moja prva knjiga bila je ona koju sam bez dvoumljenja prigrlio.
Bio je lijep septembarski dan kada je učiteljica prvacima podijelila – bukvare. Bože, kako se preda mnom otvorio novi čudesan svijet! Korica nije bilo, jer je bukvar već korišćen jednu ili više školskih godina u nekoj drugoj školi, tako da me sa prve stranice, koju su nekad pokrivale korice, a sada je bila sasvim ogoljena, gledao, sa fotografije u boji, maršal Tito. Mada malčice nasmiješen, pogled mu je bio strog i činilo se da mi prijeti: Ako ne budeš dobro učio, vidjećeš šta će te snaći!
Iza njegovog lica, ipak blažeg nego na crno-bijeloj fotografiji na zidu kraj školske table, kraći tekstovi, krupna slova, pjesmice. Zatim, žitna polja, traktori, razne druge poljoprivredne mašine, fabrike kakve do tada nikad nisam vidio, široki putevi, pruge, rijeke, slike primorskih gradova i morske pučine… Ma, nema čega tu nije bilo.
Krenuo sam uz brdo za svojim drugarima. Oni su odmakli, a ja sam išao polako, zastajkivao u svakoj hladovini, prevrtao listove bukvara, ronio radoznalim pogledom po ilustracijama. Sve mi je bilo novo, sve zanimljivo. Ovce i krave u bukvaru bile su nekako krupnije nego one koje sam ja ponekad čuvao, konji tekođe krupni, ne kao onaj naš sitni bosanski brdski konjić, gradske ulice mnogo šire od staza kojima sam ja išao, djevojčice i dječaci ljepše obučeni nego što smo bili moji drugari i ja, sa povelikim zakrpama na odjeći koju su prethodno nosili starija braća i sestre.
Izgubio sam osjećaj za proticanje vremena. Stigao sam kući pred sumrak. Na stolu me čekao ohlađen ručak. Otac je bio zabrinut, otpuhivao je, ništa ne govoreći. Baba usplahirena, majčino lice išarano tragovima suza. Govorili su nešto, upadajući jedno drugom u riječ, ali ja ih nisam čuo. Samo sam im pokazivao bukvar i ponavljao:
– Knjiga! Vidite, Knjiga!
Mislim da je u ranom djetinjstvu bila još neka narodna pjesmarica. Pretpostavljam da ju je baba od nekog pozajmila i molila me da joj, kad sam naučio slova, čitam pjesme, ali mi je sjećanje na nju sasvim maglovito.
Prelaskom u više razrede osnovne škole, dočekala me biblioteka u Tesliću. A tamo – Mark Tven i sve one vragolije Toma Sojera i Haklberija Fina, pa Robert Luis Stivenson sa “Ostrvom s blagom”, Trišin mlin na Ćopićevoj Japri koja je u mojim dječačkim vizijama bila slična Tvenovom Misisipiju i mislio sam da i po njoj plove parobrodi, ali ih Branko još nije opisao. Dogodilo se da crvenih očiju dođem u školu, jer sam cijelu noć pratio kroz šta su prolazili Nela i Staša u romanu “Kroz pustinju i prašumu” Henrika Sjenkjeviča. Kasnije, uz prva zaljubljivanja, došlo je “Samrtno proljeće” Lajoša Zilahija…
Šta bih sve danas dao da mi u ruke dođe onaj moj bukvar, ona moja prva prava Knjiga!