San

Ćutim: neko se drugi nastanio u mome
Tijelu, pa oči više ne poznaju ono što vide.

I svemu, evo, nedostaju jučerašnja duša i glas:
I zraku što zvoni od podnevne jeke,
I mlakom vjetru što prijanja uz lice,
I uzavrelom mirisu žena na ulici.

Čak je i kretnja kojom vadim ruku iz džepa
Pomalo bez smisla i sasvim tuđa: to nisam ja –
To je samo gesta koju je tijelo upamtilo
I sada je ponavlja mimo moje svijesti.

Osjećam: manje je, ovako, tegobe u duši
I više boje u stvarima.

Evo: čist je i treperav bakar na džamijskoj kupoli.

I ljudi, dostojanstveni u svojoj bezimenosti,
S radošću oponašaju živahne sjenke.

Bude me tvoje ruke.
Zalud si ih splela oko mojih leđa.