Kad bi mi se smrklo od života, znalo se desiti, ne jednom, da sebi kažem: Šta bi htio, gospodine? Sa javora jablanskih jabuka? Da imaš mrvu mozga u tintari, svake minute i sekunde bio bi srećan, i to doživotno, jer moglo se desiti da ti ne budeš ti. Da tebi oduzmu tebe. Lako se moglo desiti da ne završiš ni gimnaziju ni fakultet, i da ne budeš ni pisac, ni univerzitetski nastavanik, nego da cio vijek riljaš zemlju i gledaš pod rep stoci.
Bio sam jedno od šestoro djece strijeljanog informbirovca od koje su Vešovići, a bilo ih je kao kusih pasa, digli ruke, stoga su pet ili šest dolazaka strika Luke iz Berana bili pet ili šest velikih praznika koji se pamte do groba. Nisam zaboravio ni kako je meni, a sigurno i drugoj djeci Darinkinoj, pomisao da bi se striko Luka mogao opet preko Brijega doći na Zekanu, davala snage za trpimo samoću.
Positan, piskavoga glasa, a cigaretu ne gasi. Pušio je i noću: probudi me težak san, a kraj šporeta, gdje mu je majka prostrla slamaricu, svijetli Lukina cigara, i pričinja mi se daleka, daleka, kao da je negdje u beskraju, a opet znam da sjaji tu, kraj šporeta. Kao da stric puši u našoj kući i negdje u nebesima. I okrenem se na drugi bok, ponovo tonući u san, posve uspokojen, jer strikova zvijezda bdije nad svim. Kako na nebu, tako i na zemlji.
Kad nam Luka na Zekanu iskrsne pred kućom, sit se isplače za nama i za svojim bratom Velimirom prije nego što sjaše. Ne plače, nego pišti ko da si ga na vatru naložio. Mi djeca, kokošije iskrenutih vratova, s čuđenjem ga mjerkamo iskosa: ne znamo šta mu je. Između dva dolaska gotovo ga i zaboravimo: djeca brzo zaboravljajuju, godina je za dijete cijela vječnost. Bar je meni bila. I možda se ne bih mogao ni sjetiti ko je, ali ga vazda poznam po Zekanu. A kad Luka, nakon božanskih nedjelju dana, uzjaše konja da ide, mi djeca grunemo u plač za njim, pištimo kao da si nas na vatru naložio, a on krvnički ošine Zekana, da što prije utekne od naše piske.
“A šta znam“, govorila je Darinka, “morebit ne bi ni đever Luka dolazio da nije vidio u koje vas je muke Velimir ostavio. Banu on jedne večeri, a u kuću nam niđe ništa, isto ka u pećinu. Zadruga nam uzela svu stoku, njive, livade, ostavila nam ono malo okutnjice i jednu kravu. Svudragu noć mu je gorjela cigara. Ono jes, vazda je đever imo adet da se po noći budi i puši – jesi li to upantio? – ama tu noć ne vjerujem da je sklapo oka na oko: osvanula je pred njim pepeljara puna puncata opušaka.
Taj dan, ti nešto šnjuvaš u Veliku sobu, u oni ćošak kraj vrata. Vazda si kopo bumbare po ćoškova, i šapćeš, šapćeš, vavijek si nešto sa sobom zborio, a kad te pitamo: šta to činiš, ti strekneš, i zablesiš očima, ko da smo te uvatili u zijanu.
Jednom sio ti na pod, igraš se palicama. Pantiš li palice? Ubereš vrbov prut, pa ga iskidaš na ovolišne komatiće, i onda ih, na podu, po sto puta brojiš. To ti je bila zabava. Rano si naučio brojat. Brojiš palice i šapćeš, šapćeš, a mene od toga ledno oko srca: da mi ovo dijete nije avetnulo? Te ja se primakni da čujem. Ti one palice ređaš po podu i šapćeš: ‘E, kuku, tale. E, kuku, tale. E, kuku, moj tale, šta učinje!’ Pričaš s pokojnim Velimirom. A šta to zboriš, Maćeta? – pitam te ja, a suze mi udariše. A ti, ka i vazda, streknu, uvuče glavu u ramena, i ni jedne ne progovaraš.
Dan pošto je došo đever, nešto si šnjuvo u onom ćošku kraj vrata od Velike sobe, a ja te pitam: šta to činiš? Ti jopet zablesio očima. Šta ti je to u ruku? – pitam te ja. Daj to vamo. Pogledam, kad ono – ti ogulio kreč s duvara. A ovđe, kraj usta ti bijelo. Kamen ti u dom, Darinka, velju ja. Pa udri u plač. Šta je snajo, pita Luka. Evo mi đeca od gladi jedu kreč s duvarova.
Sjutri dan, kaže Luka: ‘Slušaj, snajo. Ja sam došo da vodim Marka u Crni Vr’. Usvojiću ga i podizat ga ko svoje dijete. A kad ja umrem, ostaće mu moje imanje. Biće na njemu svoj gazda. A kod tebe u kuću ostaće jedan gladna usta manje”.
“Auh! Što baš mene?” – pitam Darinku sa zebnjom stvorenja koje je moglo biti sebi uskraćeno: da me stric odveo u Berane, današnjeg Marka ne bi bilo. Nigdje. Nigdje. I, od te pomisli da sam mogao lako ostati bez sebe, svagda osjetim zimu oko srca.
“Momo je bio već ovrglo momče, skoro četrnes godina mu bilo kad je Velimir ubijen. Ne bi se on mogo priviknut na novu familiju. Za Gugu mi ne reče ništa, a on je bio baš ni previše mali, ni previše veliki, ali vazda slabunjav. I bješe nakvo osebo dijete. Imaše operu narav. Taki je i danas. Evo ja što sam ga rodila nijesam ga mogla cio vijek ničim pripitomit a đe će đever.
“Zar je Guga, života ti, od rođenja bio ovako zasukan?“
“Vala baš zasukan. Uvati ga vriska kad ko od nepoznate čeljadi priđe da ga pomiluje. Ili da ga i pogleda. Sve noktima grebe, oće oči da mu izbije. A Žutko je bio maečak, dvije i po godine, nije imo više kad je Velimir poginuo, i još je poso sisu.
Znaš li šta mi bješe najteže. Dok smo još bili u Bijelo Polje, u donji boj kuće Luke Radovića, pamtiš da smo tamo stajali, i da su nas bimbaše šćerale sa gornjeg u donji boj, a one dvije Vukovićke preselili na gornji“.
Pamtim. Udovicu ibeovca sa šestoro đece stjerali su u jednu sobu dolje, u prizemlju, a četničkoj udovici i njenoj šćeri dali gornji boj sa tri sobe i kuhinjom.
“Oni prozori niski, pri zemlji, a kraj njih prolazi svijet i koga goj ugleda s kožnijem kaputom, Žutko zove: tataa! Kako je tolišno dijete moglo znat da mu oca više nema, ne znam. Išo je Velimir na put po mjesec dana, pa se dijete ne bi ni sjetilo da mu nema oca, puna kuća čeljadi, sestre i svi ga drugi maze, a sad neće nikome u naručje i samo zove: tata! Kad je s društvom u šumu pobjego, Velimir je obuko kožni kaput. A kad je kreto, dugo je Žutka držo u naručje, a on mu klonuo glavom na prsi. I šuti. Ne spava no šuti. Ja sve mislim da je zaspo i krenem da ga odvojim od Velimira i odnesem ga u krevet, a on neće, no počne da plače. A pokasno je bilo: vazda je u ta doba spavo. Osjetilo se dijete šta će bit. Ko da je zno da oca više nigda neće viđet“.
Meni je od te noći u sjećanju ostao romor kupusa koji se kuha na šporetu i očevo koljeno: sjedio sam kraj njega na patosu i pipao mu kroz nogavicu koljeno. Bilo je koščato. Samo toliko pamtim od cijelog Velimira.
„Dva mjeseca je Žutko tako stojo kraj prozora i zvao tata ljude u kožnijem kaputima. A potlje zaboravi. To slušat bilo mi je teže no sve ostalo što mi se tijeg dana razbijalo o glavu. Tako ti je bilo sa Žutkom, znaš da je poso sisu do pete. Žao mi ga bješe odbit od sise. A vazda žut i mršav. Ti si đeveru Luki bio taman. A i najviše si mu bio prionuo za lijevu stranu”.
“Striko bi mene, jelde, dao na škole?” – lukavo kušam da se nagodim sa sudbinom koja je u mom djetinjstvu zaprijetila da mene liši mene. Jer mi se čini: ako bih se iz Lukine kuće školovao, ostao bih sličan sebi sadašnjem. Ali, ako bih ostao seljak, ovakog mene više ne bi bilo nigdje. Nigdje. Pretvorio bih se u krivo čeljade. Koje bi proživjelo krivi život. Jer mogu sve da zamislim, osim da bih, u svejedno kakvom životu, mogao ne biti pisac. A ratar bi neizbježno zavrnuo šiju književniku. I uhvati me istinski strah: kao da bih bio osuđen na vječitu robiju. Moj život u Crnom Vrhu bi se razlikovao od ovog današnjeg koliko robijaški od života na slobodi. Jeste, na slobodi. Jer veća sloboda, od one koju pruža pisanje pod nebom ne postoji.
“Ama jok, kake škole, bogoti?! Đever onda nije imo muške đece. Stio te ostavit da radiš na imanju”.
“A ti, crna drugo? Šta mu ti veliš?”, pitam, s lakom jezom, kao da ovu priču slušam prvi, a ne sedmnaesti put.
“Ja, đevere, ne mogu razdvajat đecu. I neću da krvnici reknu kako sam počela razdavat đecu Velimirovu prije no im se otac u grob oladio. Neka ga s ostalijem, pa kako svijem, tako i njemu”.
Ali se Darinka prepala da ću htjeti da odem sa stricem. “Ti si se uz njega bio najviše pribljubio. I najviše si plako kad Luka krene natrag u Berane”. Plašila se da ću biti na Lukinoj strani.
Pa ode u pojatu da muze krave i uzme mene da joj pridržim tele. Muze Prutulju, a meni govori: ”Došo striko da te vodi u Berane. Da te podiže ka svoje dijete. I da se brojiš njegov. Ali ti mi, sine, nemoj ići u Berane. Nemoj svoju majku ostavit. Ako te striko pita: ‘oli’, ti reci: ‘ja bogomi neću’. Pričam ti ja to, a ti me gledaš volikijem očima. Ada šta si ti onda zno? Nije ti bilo ni pet godina. Nemoj sine, velju ja, ić sa strikom, moli te tvoja majka. Majka ne bi mogla življet bez Maćete. Majka će umrijet od želje za tobom ako tebe striko odvede u Berane. Mene se onda činjaše da bez tebe ne big mogla življet, a evo dođe vakat da mogu bez i jednoga od svoje šestoro đece. Mene se onda činjaše da ve nikad od sebe ne big mogla odvojit, a sad vidim da mogu. Sad kad vijem sama, ko vuk na kijamet, u ovu ne kuću no pusnicu.
Kad si čuo da će majka umrijet od želje za Maćetom, tebe se zavrktaše suze i poče da jektiš. Ja se obrni, kad ono đever Luka na prag pojate! Sve je čuo. I ništa mi nije reko. Potlje, kad je dolazio, a ti vazda uzanj. Pleteš mu se oko nogu, ko mače. Kad što majstoriše, ti mu dodaješ čivije. Pripaljuješ mu ugarkom cigaru. Mirišeš mu kapu. Pantiš li kako si mu kapu miriso? A on ti tepa ko baba-Staka: ’Moj Mašuta’. Ali te više nije isko u mene.
Da je Velimir bio živ, dao bi te đeveru. Bi, pod garanciju. Što mu je goj ko od njegovijeg isko, nikad nije reko: ne dam. Nikad. Viđela nijesam čoeka toliko ponešena za svakijem ko mu je bio išta svoj. Zaboljelo ga je sve što je zaboljelo ikoga njegovoga. Svake godine osedlaj Brnjaša pa po mjesec dana obilazi rođake po Beranama i oko Berana. A sad sve se razbratilo. Danas ko da je svak svakome – deveto prozuko.
Boga mi sam ga i ja korila: Ti za svakijem svojijem crkijaš ko da ti je iz oka kanuo, a za tobom niko, ni po prknu, života mi.
Meni je, veli on, najlakše. Kako najlakše? Imaš oblak male đece. A bubrege si svoje odbio dok si deset godina krčio ovo imanje. Ti predvoj više! – izbeči on oči na me. Uvrzi jezik u vilice, pogle kolik ti je, triput bi se mogla opasat njime. I da više ni jednu nijesi lanula, jesi li me čula? Sve mi je ono u Berane blizika, sve je to na jednom srcu spavalo, sve je ono iz Ristova boka izljeglo. Ajde, nek je tako, velju ja, no mi reci kako je to tebe najlakše? Radomir, veli, ima jedinca i bolesnu ženu, a Luka nema sinova.
Je li striko Luka ranije Velimiru išta pominjao za mene?
Ne znam. Nije, izgleda. Luka je to da mene pomogne. Ostavio mi Velimir šestoro na vrat, a on uprtio glavu da je nosi na pazar, dabogda ni u grobu ne počinuo. Vidio đever e ne mogu živa ostat s vama, od gole gladi ćemo poskapat. Pa stio da mi olakša. Da mi skine s leđa barem jedno od vas. Da mi na vaganu ostanu jedna gladna usta manje. A i đevojke mu bijahu pristasale: sve tri su se udale u dvije godine iza toga. Bilo mu je da ostane sam sa Vidom, pa stio da te usvoji. Muška mu Bog nije dao, a tako se vazda i šćelo onakijem ljudima!
2. Sijed kao njegov Zekan, piskavoga glasa, striko Luka je bez žurbe zakucavao eksere, polagano pilao gredu, i koraci mu nekako pipavi, činilo mi se da od njega i dani teku sporije. Punio je velikim mirom našu kuću, još većim moju dušu, i divno mirisao na duvan, nikako da se nadišeš njegove blizine, njušio sam mu crnogorsku kapu kad je u poslu skine: mirisala je na suve jabuke, one u krišakama, nanizane na konac. Slabo razgovorljiv i positan, a pun mi svijet od njega.
Kad bih ondašnjem djetetu dao svoju današnju moć izraza, ovako bi kazalo: vala i nije čemu ovaj naš striko-Luka, nemaš ga šta vidjeti, ali – ovoliko nam je dosta. Nije nas mnogo zapalo, ali više nam i ne treba. Ovo nam niko neće uzeti. Ovo znamo da je naše i da smo njegovi. Nije nam dat da se njime ponosimo, to je tačno, nego da mu mašicama prineseš žišku iz šporeta i, dok pripaljuje cigaru, da u mislima sazivaš papljansku djecu: Zejo, Vuče, Božidare, Milanko, Mišo, Vukica, Bosiljka, Dragane, Brano, dođite da vidite: i ja imam nekoga svoga. I ja imam nekoga ko će me žaliti.
Ili, u zaranke, čuvam stoku na pašnjaku pod Drijenjem. A putem, kroz našu livadu, subotom, jaše na bijelu konju neznanac koji se vraća sa pazara u Bijelom Polju. Istoga trena, ugledam strika-Luku: sjedi na Zekanu, u dalekim je Beranama a opet mi je pred očima, i na zemlji je i u nebesima, puši i klimne glavom na sve što pomislim: znam, moj Mašuta! Znam da ti je sin Rokov juče pljunuo u tabljicu. I da su te Božidar Ivanov i Vuk Beśin onomadne, na Dolini, kod Bjelice, uzeli među se i lemali te, sve školskim torbama po glavi. I da te Zejo mrško i za nos vuko. Sve ja to znam, moj Mašuta, nemoj misliti da ne znam. Vidi tvoj striko sve jade što vas snalaze. Tvoga strika boli srce za vama, pa iako je daleko.
Od toga mi se ražali, pa udarim u ridanje. A kad se isplačem, već se uhvatio prvi sumrak i čujem Darinkino zabrinuto dozivanje: “O Marko, manje ti od snage, đe si se to zavuko, bleso svučena? Što više ne dogoniš te krave kući?”
Penjem se uza strmu Ornicu, goneći pred sobom Prutulju i Perulju, ali me ovaj put ne hvataju, kao uvijek, ježurci od grmlja tamom pretvorenog u anatemnjake koji će svaki čas baciti se na mene. Jer mi se čini da me Lukine oči, ili njegova zvijezda, još gledaju s leđa. I da me nikakvo zlo ne može zadesiti sve dok me daleki stric čak iz Berana štiti svojom tugom za mnom.
3. Kad sam krenuo u školu 1951. godine, nije se pisalo u svesku, već na nečemu nalik školskoj tabli u drvenom okviru ali dovoljno maloj da može stati u đačku torbu, i zvalo se tabljica, a ono čime se po tome piše zvalo se križa. Priđe ti dripac iz starijih razreda, pa veli: “Da ti vidim domaći”. Ti mu pokažeš tabljicu, on pljune u nju, i ti više nemaš domaćeg, a on crče od smijeha.
Ali moje se znalo: šta te god snađe, stisni zube i šutke trpi sve, šta drugo možeš. Tvoga su oca utukli u Zekića Rijeci i sad svak može da ti udara šklempe, da te šamara, da te torbom u glavu, da se izdire na tebe, čak i Zejo Bugarin čiji je otac u ratu zaplatio kao četnik. Ali ti si majkin odlikaš, i jednom ćeš izučit za gospodina velikoga, a onda će ga bit Papljanima, viđećeš kako će se svi onda stiđet za ovo sadašnje.
Na velikom odmoru, naš učitelj Božo Dajković kroz prozor svoga stana u donjem dijelu škole promoli svoju krupnu glavu – pljunuta Titova – i dovikne dvojici Poznanovićana, nikad nisam razumio zašto baš njima, ali uvijek njima: “Maline! Jujo! Jeste li vi ljudi? Što ne krenete kolo?”
Mi se odmah uhvatimo u oro, vrtimo se ukrug do besvijesti, i pjevamo o Titu i Partiji, o svijetloj majskoj zori i o majci našoj Crnoj Gori. A kad nam to dojadi, igramo se vuka i jagnjeta.
Jednom, Zejo Bugarin mi kaže: “Ti mrš! Ti nemaš pravo da se igraš“. “Šta je, ooću, nije tvoje školsko dvorište”. “E baš je moje, eto da znaš“, kaže Zejo. Bio je u mom razredu, ali dvaput duži od mene. Pa me uzme na nos, i izvuklja me iz dječje gungule: “Neš se igrat, neeš, tvoj otac je izdajnik”.
Meni je ta riječ u djetinjstvu zvučala kao kad vjetar snažno zalupi prozor, pa staklo uz jetku zveku ode u paramparčad.
Strikova zvijezda
Kad bi mi se smrklo od života, znalo se desiti, ne jednom, da sebi kažem: Šta bi htio, gospodine? Sa javora jablanskih jabuka? Da imaš mrvu mozga u tintari, svake minute i sekunde bio bi srećan, i to doživotno, jer moglo se desiti da ti ne budeš ti. Da tebi oduzmu tebe. Lako se moglo desiti da ne završiš ni gimnaziju ni fakultet, i da ne budeš ni pisac, ni univerzitetski nastavanik, nego da cio vijek riljaš zemlju i gledaš pod rep stoci.
Bio sam jedno od šestoro djece strijeljanog informbirovca od koje su Vešovići, a bilo ih je kao kusih pasa, digli ruke, stoga su pet ili šest dolazaka strika Luke iz Berana bili pet ili šest velikih praznika koji se pamte do groba. Nisam zaboravio ni kako je meni, a sigurno i drugoj djeci Darinkinoj, pomisao da bi se striko Luka mogao opet preko Brijega doći na Zekanu, davala snage za trpimo samoću.
Positan, piskavoga glasa, a cigaretu ne gasi. Pušio je i noću: probudi me težak san, a kraj šporeta, gdje mu je majka prostrla slamaricu, svijetli Lukina cigara, i pričinja mi se daleka, daleka, kao da je negdje u beskraju, a opet znam da sjaji tu, kraj šporeta. Kao da stric puši u našoj kući i negdje u nebesima. I okrenem se na drugi bok, ponovo tonući u san, posve uspokojen, jer strikova zvijezda bdije nad svim. Kako na nebu, tako i na zemlji.
Kad nam Luka na Zekanu iskrsne pred kućom, sit se isplače za nama i za svojim bratom Velimirom prije nego što sjaše. Ne plače, nego pišti ko da si ga na vatru naložio. Mi djeca, kokošije iskrenutih vratova, s čuđenjem ga mjerkamo iskosa: ne znamo šta mu je. Između dva dolaska gotovo ga i zaboravimo: djeca brzo zaboravljajuju, godina je za dijete cijela vječnost. Bar je meni bila. I možda se ne bih mogao ni sjetiti ko je, ali ga vazda poznam po Zekanu. A kad Luka, nakon božanskih nedjelju dana, uzjaše konja da ide, mi djeca grunemo u plač za njim, pištimo kao da si nas na vatru naložio, a on krvnički ošine Zekana, da što prije utekne od naše piske.
“A šta znam“, govorila je Darinka, “morebit ne bi ni đever Luka dolazio da nije vidio u koje vas je muke Velimir ostavio. Banu on jedne večeri, a u kuću nam niđe ništa, isto ka u pećinu. Zadruga nam uzela svu stoku, njive, livade, ostavila nam ono malo okutnjice i jednu kravu. Svudragu noć mu je gorjela cigara. Ono jes, vazda je đever imo adet da se po noći budi i puši – jesi li to upantio? – ama tu noć ne vjerujem da je sklapo oka na oko: osvanula je pred njim pepeljara puna puncata opušaka.
Taj dan, ti nešto šnjuvaš u Veliku sobu, u oni ćošak kraj vrata. Vazda si kopo bumbare po ćoškova, i šapćeš, šapćeš, vavijek si nešto sa sobom zborio, a kad te pitamo: šta to činiš, ti strekneš, i zablesiš očima, ko da smo te uvatili u zijanu.
Jednom sio ti na pod, igraš se palicama. Pantiš li palice? Ubereš vrbov prut, pa ga iskidaš na ovolišne komatiće, i onda ih, na podu, po sto puta brojiš. To ti je bila zabava. Rano si naučio brojat. Brojiš palice i šapćeš, šapćeš, a mene od toga ledno oko srca: da mi ovo dijete nije avetnulo? Te ja se primakni da čujem. Ti one palice ređaš po podu i šapćeš: ‘E, kuku, tale. E, kuku, tale. E, kuku, moj tale, šta učinje!’ Pričaš s pokojnim Velimirom. A šta to zboriš, Maćeta? – pitam te ja, a suze mi udariše. A ti, ka i vazda, streknu, uvuče glavu u ramena, i ni jedne ne progovaraš.
Dan pošto je došo đever, nešto si šnjuvo u onom ćošku kraj vrata od Velike sobe, a ja te pitam: šta to činiš? Ti jopet zablesio očima. Šta ti je to u ruku? – pitam te ja. Daj to vamo. Pogledam, kad ono – ti ogulio kreč s duvara. A ovđe, kraj usta ti bijelo. Kamen ti u dom, Darinka, velju ja. Pa udri u plač. Šta je snajo, pita Luka. Evo mi đeca od gladi jedu kreč s duvarova.
Sjutri dan, kaže Luka: ‘Slušaj, snajo. Ja sam došo da vodim Marka u Crni Vr’. Usvojiću ga i podizat ga ko svoje dijete. A kad ja umrem, ostaće mu moje imanje. Biće na njemu svoj gazda. A kod tebe u kuću ostaće jedan gladna usta manje”.
“Auh! Što baš mene?” – pitam Darinku sa zebnjom stvorenja koje je moglo biti sebi uskraćeno: da me stric odveo u Berane, današnjeg Marka ne bi bilo. Nigdje. Nigdje. I, od te pomisli da sam mogao lako ostati bez sebe, svagda osjetim zimu oko srca.
“Momo je bio već ovrglo momče, skoro četrnes godina mu bilo kad je Velimir ubijen. Ne bi se on mogo priviknut na novu familiju. Za Gugu mi ne reče ništa, a on je bio baš ni previše mali, ni previše veliki, ali vazda slabunjav. I bješe nakvo osebo dijete. Imaše operu narav. Taki je i danas. Evo ja što sam ga rodila nijesam ga mogla cio vijek ničim pripitomit a đe će đever.
“Zar je Guga, života ti, od rođenja bio ovako zasukan?“
“Vala baš zasukan. Uvati ga vriska kad ko od nepoznate čeljadi priđe da ga pomiluje. Ili da ga i pogleda. Sve noktima grebe, oće oči da mu izbije. A Žutko je bio maečak, dvije i po godine, nije imo više kad je Velimir poginuo, i još je poso sisu.
Znaš li šta mi bješe najteže. Dok smo još bili u Bijelo Polje, u donji boj kuće Luke Radovića, pamtiš da smo tamo stajali, i da su nas bimbaše šćerale sa gornjeg u donji boj, a one dvije Vukovićke preselili na gornji“.
Pamtim. Udovicu ibeovca sa šestoro đece stjerali su u jednu sobu dolje, u prizemlju, a četničkoj udovici i njenoj šćeri dali gornji boj sa tri sobe i kuhinjom.
“Oni prozori niski, pri zemlji, a kraj njih prolazi svijet i koga goj ugleda s kožnijem kaputom, Žutko zove: tataa! Kako je tolišno dijete moglo znat da mu oca više nema, ne znam. Išo je Velimir na put po mjesec dana, pa se dijete ne bi ni sjetilo da mu nema oca, puna kuća čeljadi, sestre i svi ga drugi maze, a sad neće nikome u naručje i samo zove: tata! Kad je s društvom u šumu pobjego, Velimir je obuko kožni kaput. A kad je kreto, dugo je Žutka držo u naručje, a on mu klonuo glavom na prsi. I šuti. Ne spava no šuti. Ja sve mislim da je zaspo i krenem da ga odvojim od Velimira i odnesem ga u krevet, a on neće, no počne da plače. A pokasno je bilo: vazda je u ta doba spavo. Osjetilo se dijete šta će bit. Ko da je zno da oca više nigda neće viđet“.
Meni je od te noći u sjećanju ostao romor kupusa koji se kuha na šporetu i očevo koljeno: sjedio sam kraj njega na patosu i pipao mu kroz nogavicu koljeno. Bilo je koščato. Samo toliko pamtim od cijelog Velimira.
„Dva mjeseca je Žutko tako stojo kraj prozora i zvao tata ljude u kožnijem kaputima. A potlje zaboravi. To slušat bilo mi je teže no sve ostalo što mi se tijeg dana razbijalo o glavu. Tako ti je bilo sa Žutkom, znaš da je poso sisu do pete. Žao mi ga bješe odbit od sise. A vazda žut i mršav. Ti si đeveru Luki bio taman. A i najviše si mu bio prionuo za lijevu stranu”.
“Striko bi mene, jelde, dao na škole?” – lukavo kušam da se nagodim sa sudbinom koja je u mom djetinjstvu zaprijetila da mene liši mene. Jer mi se čini: ako bih se iz Lukine kuće školovao, ostao bih sličan sebi sadašnjem. Ali, ako bih ostao seljak, ovakog mene više ne bi bilo nigdje. Nigdje. Pretvorio bih se u krivo čeljade. Koje bi proživjelo krivi život. Jer mogu sve da zamislim, osim da bih, u svejedno kakvom životu, mogao ne biti pisac. A ratar bi neizbježno zavrnuo šiju književniku. I uhvati me istinski strah: kao da bih bio osuđen na vječitu robiju. Moj život u Crnom Vrhu bi se razlikovao od ovog današnjeg koliko robijaški od života na slobodi. Jeste, na slobodi. Jer veća sloboda, od one koju pruža pisanje pod nebom ne postoji.
“Ama jok, kake škole, bogoti?! Đever onda nije imo muške đece. Stio te ostavit da radiš na imanju”.
“A ti, crna drugo? Šta mu ti veliš?”, pitam, s lakom jezom, kao da ovu priču slušam prvi, a ne sedmnaesti put.
“Ja, đevere, ne mogu razdvajat đecu. I neću da krvnici reknu kako sam počela razdavat đecu Velimirovu prije no im se otac u grob oladio. Neka ga s ostalijem, pa kako svijem, tako i njemu”.
Ali se Darinka prepala da ću htjeti da odem sa stricem. “Ti si se uz njega bio najviše pribljubio. I najviše si plako kad Luka krene natrag u Berane”. Plašila se da ću biti na Lukinoj strani.
Pa ode u pojatu da muze krave i uzme mene da joj pridržim tele. Muze Prutulju, a meni govori: ”Došo striko da te vodi u Berane. Da te podiže ka svoje dijete. I da se brojiš njegov. Ali ti mi, sine, nemoj ići u Berane. Nemoj svoju majku ostavit. Ako te striko pita: ‘oli’, ti reci: ‘ja bogomi neću’. Pričam ti ja to, a ti me gledaš volikijem očima. Ada šta si ti onda zno? Nije ti bilo ni pet godina. Nemoj sine, velju ja, ić sa strikom, moli te tvoja majka. Majka ne bi mogla življet bez Maćete. Majka će umrijet od želje za tobom ako tebe striko odvede u Berane. Mene se onda činjaše da bez tebe ne big mogla življet, a evo dođe vakat da mogu bez i jednoga od svoje šestoro đece. Mene se onda činjaše da ve nikad od sebe ne big mogla odvojit, a sad vidim da mogu. Sad kad vijem sama, ko vuk na kijamet, u ovu ne kuću no pusnicu.
Kad si čuo da će majka umrijet od želje za Maćetom, tebe se zavrktaše suze i poče da jektiš. Ja se obrni, kad ono đever Luka na prag pojate! Sve je čuo. I ništa mi nije reko. Potlje, kad je dolazio, a ti vazda uzanj. Pleteš mu se oko nogu, ko mače. Kad što majstoriše, ti mu dodaješ čivije. Pripaljuješ mu ugarkom cigaru. Mirišeš mu kapu. Pantiš li kako si mu kapu miriso? A on ti tepa ko baba-Staka: ’Moj Mašuta’. Ali te više nije isko u mene.
Da je Velimir bio živ, dao bi te đeveru. Bi, pod garanciju. Što mu je goj ko od njegovijeg isko, nikad nije reko: ne dam. Nikad. Viđela nijesam čoeka toliko ponešena za svakijem ko mu je bio išta svoj. Zaboljelo ga je sve što je zaboljelo ikoga njegovoga. Svake godine osedlaj Brnjaša pa po mjesec dana obilazi rođake po Beranama i oko Berana. A sad sve se razbratilo. Danas ko da je svak svakome – deveto prozuko.
Boga mi sam ga i ja korila: Ti za svakijem svojijem crkijaš ko da ti je iz oka kanuo, a za tobom niko, ni po prknu, života mi.
Meni je, veli on, najlakše. Kako najlakše? Imaš oblak male đece. A bubrege si svoje odbio dok si deset godina krčio ovo imanje. Ti predvoj više! – izbeči on oči na me. Uvrzi jezik u vilice, pogle kolik ti je, triput bi se mogla opasat njime. I da više ni jednu nijesi lanula, jesi li me čula? Sve mi je ono u Berane blizika, sve je to na jednom srcu spavalo, sve je ono iz Ristova boka izljeglo. Ajde, nek je tako, velju ja, no mi reci kako je to tebe najlakše? Radomir, veli, ima jedinca i bolesnu ženu, a Luka nema sinova.
Je li striko Luka ranije Velimiru išta pominjao za mene?
Ne znam. Nije, izgleda. Luka je to da mene pomogne. Ostavio mi Velimir šestoro na vrat, a on uprtio glavu da je nosi na pazar, dabogda ni u grobu ne počinuo. Vidio đever e ne mogu živa ostat s vama, od gole gladi ćemo poskapat. Pa stio da mi olakša. Da mi skine s leđa barem jedno od vas. Da mi na vaganu ostanu jedna gladna usta manje. A i đevojke mu bijahu pristasale: sve tri su se udale u dvije godine iza toga. Bilo mu je da ostane sam sa Vidom, pa stio da te usvoji. Muška mu Bog nije dao, a tako se vazda i šćelo onakijem ljudima!
2. Sijed kao njegov Zekan, piskavoga glasa, striko Luka je bez žurbe zakucavao eksere, polagano pilao gredu, i koraci mu nekako pipavi, činilo mi se da od njega i dani teku sporije. Punio je velikim mirom našu kuću, još većim moju dušu, i divno mirisao na duvan, nikako da se nadišeš njegove blizine, njušio sam mu crnogorsku kapu kad je u poslu skine: mirisala je na suve jabuke, one u krišakama, nanizane na konac. Slabo razgovorljiv i positan, a pun mi svijet od njega.
Kad bih ondašnjem djetetu dao svoju današnju moć izraza, ovako bi kazalo: vala i nije čemu ovaj naš striko-Luka, nemaš ga šta vidjeti, ali – ovoliko nam je dosta. Nije nas mnogo zapalo, ali više nam i ne treba. Ovo nam niko neće uzeti. Ovo znamo da je naše i da smo njegovi. Nije nam dat da se njime ponosimo, to je tačno, nego da mu mašicama prineseš žišku iz šporeta i, dok pripaljuje cigaru, da u mislima sazivaš papljansku djecu: Zejo, Vuče, Božidare, Milanko, Mišo, Vukica, Bosiljka, Dragane, Brano, dođite da vidite: i ja imam nekoga svoga. I ja imam nekoga ko će me žaliti.
Ili, u zaranke, čuvam stoku na pašnjaku pod Drijenjem. A putem, kroz našu livadu, subotom, jaše na bijelu konju neznanac koji se vraća sa pazara u Bijelom Polju. Istoga trena, ugledam strika-Luku: sjedi na Zekanu, u dalekim je Beranama a opet mi je pred očima, i na zemlji je i u nebesima, puši i klimne glavom na sve što pomislim: znam, moj Mašuta! Znam da ti je sin Rokov juče pljunuo u tabljicu. I da su te Božidar Ivanov i Vuk Beśin onomadne, na Dolini, kod Bjelice, uzeli među se i lemali te, sve školskim torbama po glavi. I da te Zejo mrško i za nos vuko. Sve ja to znam, moj Mašuta, nemoj misliti da ne znam. Vidi tvoj striko sve jade što vas snalaze. Tvoga strika boli srce za vama, pa iako je daleko.
Od toga mi se ražali, pa udarim u ridanje. A kad se isplačem, već se uhvatio prvi sumrak i čujem Darinkino zabrinuto dozivanje: “O Marko, manje ti od snage, đe si se to zavuko, bleso svučena? Što više ne dogoniš te krave kući?”
Penjem se uza strmu Ornicu, goneći pred sobom Prutulju i Perulju, ali me ovaj put ne hvataju, kao uvijek, ježurci od grmlja tamom pretvorenog u anatemnjake koji će svaki čas baciti se na mene. Jer mi se čini da me Lukine oči, ili njegova zvijezda, još gledaju s leđa. I da me nikakvo zlo ne može zadesiti sve dok me daleki stric čak iz Berana štiti svojom tugom za mnom.
3. Kad sam krenuo u školu 1951. godine, nije se pisalo u svesku, već na nečemu nalik školskoj tabli u drvenom okviru ali dovoljno maloj da može stati u đačku torbu, i zvalo se tabljica, a ono čime se po tome piše zvalo se križa. Priđe ti dripac iz starijih razreda, pa veli: “Da ti vidim domaći”. Ti mu pokažeš tabljicu, on pljune u nju, i ti više nemaš domaćeg, a on crče od smijeha.
Ali moje se znalo: šta te god snađe, stisni zube i šutke trpi sve, šta drugo možeš. Tvoga su oca utukli u Zekića Rijeci i sad svak može da ti udara šklempe, da te šamara, da te torbom u glavu, da se izdire na tebe, čak i Zejo Bugarin čiji je otac u ratu zaplatio kao četnik. Ali ti si majkin odlikaš, i jednom ćeš izučit za gospodina velikoga, a onda će ga bit Papljanima, viđećeš kako će se svi onda stiđet za ovo sadašnje.
Na velikom odmoru, naš učitelj Božo Dajković kroz prozor svoga stana u donjem dijelu škole promoli svoju krupnu glavu – pljunuta Titova – i dovikne dvojici Poznanovićana, nikad nisam razumio zašto baš njima, ali uvijek njima: “Maline! Jujo! Jeste li vi ljudi? Što ne krenete kolo?”
Mi se odmah uhvatimo u oro, vrtimo se ukrug do besvijesti, i pjevamo o Titu i Partiji, o svijetloj majskoj zori i o majci našoj Crnoj Gori. A kad nam to dojadi, igramo se vuka i jagnjeta.
Jednom, Zejo Bugarin mi kaže: “Ti mrš! Ti nemaš pravo da se igraš“. “Šta je, ooću, nije tvoje školsko dvorište”. “E baš je moje, eto da znaš“, kaže Zejo. Bio je u mom razredu, ali dvaput duži od mene. Pa me uzme na nos, i izvuklja me iz dječje gungule: “Neš se igrat, neeš, tvoj otac je izdajnik”.
Meni je ta riječ u djetinjstvu zvučala kao kad vjetar snažno zalupi prozor, pa staklo uz jetku zveku ode u paramparčad.