Socijalizam je bio vrijeme praznih izloga. Nešto od te praznine još uvijek se može naslutiti po poljskoj i ukrajinskoj provinciji, u onim malim i zapuštenim gradićima, koji su nekad živjeli u dvorištu te jedne velike tvornice, zatvorene u prvim godinama demokracije, a sad dotrajavaju na državnim subvencijama i penzijama nekadašnjih tvorničkih radnika. E tamo još uvijek možete naići na poneki prazni izlog ili na dućančić s drvenim pultom, u kojem se mogu kupiti samo brašno, sol i žvakaće gume. Moji istočnoeuropski prijatelji nikad nisu do kraja razumjeli zašto se zalijećem prema tim izlozima i što to vidim u njihovoj praznini. Oni su u njima vidjeli svoje djetinjstvo i mladost, i te duge godine dosade, sivila i monotonije, koje nikada zapravo neće biti opričane, jer u njima, u tim godinama, nema nikakve priče. Za mene njihovi su prazni izlozi bili dragocjen prostor razlike, istočna margina naših jugoslavenskih života. Postoji, naravno, i zapadna margina, ali nje bivam svjestan čim se zateknem u Trstu ili Grazu, pa besciljno prošetam po nekim zaturenijim uličicama centra grada, ili se zateknem na tamošnjim željezničkim kolodvorima, gdje najednom tako očiglednim biva da smo živjeli u različitim svjetovima i sistemima, i da Jugoslavija, ipak, nije bila onakva kakva mi se prividi u poljskoj i ukrajinskoj provinciji.
Naš život bio je imitacija Zapada, imitacija kapitalizma. Svakodnevna proizvodnja privida. Stvaranje fizičkih i metafizičkih artefakata po uzoru na Trst, Milano, London, Beč. Svaka ambicioznija krojačnica u zemlji, svaka konfekcijska tvrtka, kakvih je bilo na svakom koraku, u svakoj našoj varošici, imala je pogon za proizvodnju džinsa. Svi su opsesivno nastojali da dizajniraju i sašiju farmerke, traperice, rebatinke ravne onim tršćanskim. Kao da je postojao tajni partijski nalog, kao da su u svim tim šnajderskim radnjama i industrijskim pogonima Jugoslavije djelovali neki skriveni politički komesari, zažagreni vjernici marksizma-lenjinizma, koji su imali samo jedan životni cilj i jedan radni zadatak: stvoriti komunističke farmerke. Ali bilo je uzalud! Jugoslavija vjerojatno je mogla stvoriti atomsku bombu – sreća naša da nije! – ali nije mogla sašiti farmerke. Razlog je bio jednostavan, a postat ćemo ga svjesni tek s padom komunizma. Velike ideje zajednice, veliki romani, ali i veliki dizajn – onaj koji se ne može kopirati ni krivotvoriti – proizađu iz načina života, duha zajednice, kolektivnih čežnji i snova. Farmerke se nisu mogle sašiti u Jugoslaviji zato što mit i legenda iz kojih bi farmerke bile sašivene naprosto se nisu mogli presaditi. Da je Sergio Leone bio iz Gacka ili iz Novog Pazara, i da je umjesto špageti vesterna stvorio prijesnac vestern, torotan vestern ili mantije vestern (mantija nije samo popovska odožda, reverenda, talar; mantije su jedno od novopazarskih, sandžačkih čuda koja vrijedi upoznati…), tada bi, pretpostavljam, bilo moguće i da se u Jugoslaviji sašiju originalne farmerke.
Imitacija Zapada nije, međutim, svaki put završavala kao promašen projekt jugoslavenskih, komunističkih farmerki. (Uostalom, koliko je Jugoslavija bila prilagodljiva i ideološki elastična zajednica pokazuje i kooperacija Lee Cooper, londonske džins konfekcije, s beogradskim Bekom, nastala, valjda, sredinom ili krajem sedamdesetih. Tada su se usred Jugoslavije počele šiti, i u Bekovim radnjama prodavati, originalne farmerke, teksas jakne, košulje, koje se ni po čemu nisu razlikovale od osrednje tršćanske robe. Naravno da Lee Cooper nije bio Levi’s, niti je imao ugled u Jugoslaviji naročito omiljenog Super Riflea, ali ako već nismo mogli stvoriti komunistički džins, mogli smo kupiti kapitalističku licencu. I ta formula govori koliko je, zapravo, Jugoslavija bila uspješna u ostvarivanju potrošačkih snova i pothranjivanju ideologija socijalističke svakodnevice, koje jedva da su se i razlikovale od ideologija svakodnevice čovjeka u kapitalizmu.) Ono u čemu su imitatori bili neočekivano uspješni bilo je popunjavanje rafova, polica, frižidera i zamrzivača po jugoslavenskim samoposlugama. Suprotno mišljenju jedne nepametne, u području trepavica neobično kosmate plavuše, koja je obnašala dužnost hrvatske predsjednice i hostesice ekstremne desnice, Jugoslavija je, recimo, bila zemlja vrhunskih i vrlo raznolikih jogurta, koji su kvalitetom visoko nadilazili kapitalističku robu. Kefir, “piće stogodišnjaka sa Kavkaza”, od početka sedamdesetih proizvodio je sarajevski UPI, zastrašujuće veliki koncern čija skraćenica je značila, ako me sjećanje nije izdalo, Udružena poljoprivreda, promet i industrija, koji je obuhvaćao i Sarajevsku mljekaru. E, recimo u to vrijeme, ali i još godinama nakon toga, na Zapadu nitko nije imao pojma što je kefir. Istovremeno, suprotno sjećanjima kratkoumne Kolinde, u frižiderima s mlijekom čak i u Sarajevu, gradu prometno zatvorenom, u kojem su trgovine oduvijek bile malo lošije snabdjevene nego u Ljubljani, Zagrebu, Beogradu, vladala je vrlo oštra konkurencija. Premda nije bilo uvozne robe, pored UPI-jevih jogurata, kiselih mlijeka i kefira, u frižideru moje samoposluge na Mejtašu svakodnevno su bili i mostarski Hepokovi jogurti, te ćirilični jogurti neke beogradske mliječne industrije. Po kultne jogurte, skutu i kiselo mlijeko Ljubljanske mlekarne išlo se u njihov specijalni dućan, vizavi pijace na Markalama. U dragstoru u dnu Dalmatinske mogao se kupiti i Vindijin jogurt, a u dućanu u Kasindolskoj, tamo gdje je stara kuća Stublerovih i gdje su živjeli moji teta Nevenka i barba Naci, kupovao se, jer je bio odličan, nekakav šabački jogurt. A u samoposluzi u Novom Sarajevu kupovao se, kao nekakva gastronomska dragocjenost, jogurt od ovčjeg mlijeka. Proizvodila ga je jedna srbijanska mljekara, ime i mjesto neću spominjati, jer tko zna kako je i koliko sjećanje reformiralo zbilju, ali pamtim da je ovčji jogurt dolazio petkom u tu jednu jedinu samoposlugu u gradu, i da je moja mati često ranim jutrom tramvajem putovala u Novo Sarajevo, samo zbog tog specijalnog ovčjeg jogurta.
To je ono čega se sjećam i što bi vrijedilo podrobnije ispripovijedati. Recimo, vrijedilo bi istražiti povijest jogurta u jugoslavenskom socijalizmu i napisati o tome knjigu. Ili, što mi je bliže kao ideja, napisati roman, neku vrstu kvazidokumentarne fikcije, o jogurtu. Ali gdje bih stigao kada bih sve to napisao…
Slična je gužva vladala i oko kobasica, salama i ostalih suhomesnatih proizvoda u samoposluzi. Premda je vladalo u stvarnosti utemeljeno uvjerenje da se kobasice, suho meso i slanina ne kupuju po samoposlugama, nego na pijaci ili, još bolje, kod domaćina na selima oko grada (u sarajevskom slučaju to je značilo: u Ilijašu i okolini, ili po romanijskom kraju, oko Semizovca…), postojali su proizvodi koji su se s razlogom smatrali delikatesama. Takva je, recimo, bila Gavrilovićeva zimska salama. Četrdesetak godina kasnije nezaboravni njezin okus naslućivat ću u nekim prilično skupim i hvaljenim milanskim salamama, koje kupujem u jednom ekskluzivnom tršćanskom dućanu ili u zagrebačkom Bonkuloviću, trgovini s uvoznim prehrambenim dragocjenostima. Nije to samo optimizam sjećanja, koji čovjeka izbezumi i na kriva vjerovanja navede, ali Gavrilovićeva zimska salama bila je ukusnija od većine tih današnjih salamnih remek-djela. I premda je za naše prilike bila skupa, skoro svi su bili toliko bogati da su mogli, makar i vrlo umjereno, uživati u njezinom okusu.
I naravno da se konkurencija u ostatku Jugoslavije upregla da kopira Gavrilovićevu zimsku. Kako su autorska prava i patenti u zemljama socijalizma uglavnom ignorirani, a kako se Jugoslavija u tom pogledu nimalo nije razlikovala od sovjetskog bloka i od Kine, tako je kopiranje Gavrilovićeve zimske s današnje tačke gledišta djelovalo posve bezočno. Gotovo iste naljepnice na salamama, jednako obijeljeno crijevo u koje je salama upakirana, ista težina, format i kalibar. Razlika je bila samo u okusu: sve druge zimske salame bile su odvratne! Nemoguće je bilo imitirati originalnu recepturu iz Petrinje, iz vrlo sličnih razloga zbog kojih je nemoguće bilo dizajnirati i sašiti komunističke farmerke. Naime, u onu pravu i jedinu zimsku je, uz pažljivo birano meso i tajnu kombinaciju začina, bio uložen i cijeli jedan društveni koncept. U zimskoj je bio veliki banijski zavičajni mit, u njoj su bili životi, nade i stremljenja te skupine ljudi koji su svakodnevno sudjelovali u realizaciji i u povremenim transformacijama recepture, u stvaranju salame i njezinom uzdizanju u neku veliku i slavnu tradiciju. Zimska salama bila je poput onog veličanstvenog spomenika Vojina Bakića, podignutog na Petrovoj gori, u čast ustanka naroda Banije i Korduna iz 1941. godine. Jednako suptilna i jednako vječna, premda je prolazila kroz želuce Jugoslavena i ljudi diljem svijeta, gdje god se izvozila Gavrilovićeva zimska salama, ona je bila materijalizacija bezbrojnih ljudskih sudbina, ali i sudbine cijeloga jednog kraja, obilježenog ratnim mučeništvima, etničkim podjelama, nezacijeljenim ranama i nedovršenim pomirenjima. Gavrilovićeva zimska salama bila je poema o sretnom i pravednom završetku građanskog i bratoubilačnog rata u Jugoslaviji.
Da, zimska salama proizvodi se i danas. Posve logično i očekivano: odvratna je! Sve je u toj salami propalo na način na koji je propala i Jugoslavija. U gastronomskom i u fizičkom pogledu, današnja Gavrilovićeva salama loš je, uglavnom nejestiv proizvod propadajuće hrvatske prehrambene industrije. Velika firma koju su komunisti oduzeli njezinim vlasnicima Gavrilovićima u restituciji je vraćena nasljednicima. Bio je to čin tranzicijske pravde. Radnici Gavrilovića završili su posvuda u svijetu, razišli su se po Hrvatskoj, otišli u Srbiju, postradali u ratnim i poratnim progonstvima. U fizičkom pogledu, nova zimska salama nejestiva je, u metafizičkom pogledu u njoj više ničega nema. Osim daleke i neispričane slutnje masovnih grobnica.
Ali jugoslavenske čokolade i keksi, tek oni bili bi velika priča. U toj je priči prednjačio zagrebački Kraš, ali su tu, na policama, bila remek-djelca dugog niza proizvođača, među kojima je opet bivalo nacionaliziranih predratnih konditorskih tvrtki i radionica, i novostvorenih socijalističkih pogona s neke ledine pokraj maloga grada (takva je, recimo, bila Lasta iz Čapljine). Kraš je prednjačio zato što je vrlo dugo imao najbolje čokolade, ali i niz proizvoda čija se slava pronosi sve do današnjih dana. Recimo, Krašove bajadere, koje danas nisu okusom ni nalik bajaderama naših djetinjstava. U njima manji je postotak čokolade, umjesto kakao maslaca sve više je masnih odvratnoća poput palminog ulja, i sve je prezašećereno i obezličeno. Osim bajadera bile su tu i griotte: čokoladne bombone s višnjinim likerom i s po jednom živom višnjom koja je, valjda, bila potopljena u likeru. Moja pokojna Nona, koja bi od sveg kupovnog slatka s vremena na vrijeme pojela samo po jednu griottu (nikad dvije ili tri), čisto da je želja mine, tvrdila je da su griotte ustvari kopija nekakvih manufakturnih bečkih čokoladnih bombona, koje su prije Velikog rata stizale sve do Dubrovnika i do dubrovačkih dućana u kojima je njezin otac, moj pradjed Karlo Stubler, povremeno djeci kupovao slatkiše.
Veliki trud drugi su ulagali da dostignu Kraš. U Zvečevu, čije je sjedište bilo u Slavonskoj Požegi, tako su stvorili čokoladu s rižom – da, da, Mikado je, gospodo moja, prva čokolada s rižom na svijetu! – osječki je Kandit još od prije rata čuvao i razvijao recepture bečkog Pischingera, a zemunski je, kasnije beogradski Štark, pa Soko Štark, još od 1938. proizvodio čokoladne bananice. Tada su njegovi vlasnici bili Francuzi, fabrika se zvala Roda, u njoj je, prema reklamnim prospektima firme nastala i prva srpska čokolada (ne bih stavio ruku u vatru da je to istina), ali je zanimljivo, s današnje tačke gledišta, to da je Štark dobio ime po mladoj i hrabroj bombondžijki i čokolatijerki iz Osijeka Nadi Štark, rođenoj Kulundžić, Hrvatici, predratnoj komunistkinji i partizanki, koju su ustaše 1944. smaknule u Staroj Gradiški. Nada Štark jedno je vrijeme radila u osječkom Kanditu. Nakon što se pedesetih tvornica slatkiša integrirala s jednom povelikom zemunskom pekarom, firma je preimenovana u Soko Nada Štark, da bi se od nekih doba nazvala samo Soko Štark. Kada je 2010. zagrebački Atlantic, pod vlasničkom upravom Emila Tedeschija, otkupio Soko Štark, zatvoren je jedan kulturno-povijesni, konditorski i čokoladni srpsko-hrvatski krug, u kojem, uz bananicu, najjaču priču, te samim tim i najveći integritet na samoposlužnoj polici, ima smoki.
Možda i najjača od svih jugoslavenskih konditorskih, čokoladnih i prehrambenih legendi, upisana je u historijat subotičkog Pionira. Pionirovu povijest začeo je putujući trgovac, Jevrejin Mavro Ruff, koji će se po rođenju sina Josipa zaustaviti u Senti, tu utemeljiti radionicu za proizvodnju šećera, i ubrzo, taman u vrijeme kad bi mu sin trebao poći u školu, u Senti i umrijeti. Godina je 1902, a posao preuzima Mavrina udovica, subotička Jevrejka Serena, rođena Šrajber. Ona se s djecom uskoro seli u Suboticu, gdje se bavi trgovinom slatkiša, i 1916, usred Velikog rata, dobija dozvolu za izradu vlastitih bombona. Taj bi događaj zapravo trebao biti slavljen kao dan utemeljenja subotičkog Pionira! Serena je vrlo okretna i uspješna poslovna žena, čini se i mnogo okretnija i u poslovima lucidnija i prilagodljivija od svoga pokojnog muža. Serena Šrajber Ruf u najgorim danima Velikog rata, za nestašice šećera i u gorka i gladna doba, kada svijet nije mislio na slatkiše, sa sinovima Josipom i Adolfom pokreće konditorsku manufakturu, i Josipa usred rata šalje u Njemačku, da, zajedno s tetkom Julijom Brumerom, od ranije bombondžijom, čije je bombone Serena i prodavala, vidi kako to rade Nijemci. Boga pitaj gdje je to Josip s tetkom bio, i kakva je čuda u Njemačkoj vidio, ali čini se da ga je to učinilo velikim konditorom, bombondžijom i čokolatijerom. Brat Adolf nije bio duga vijeka, umro je već 1921, ali će firmi ostati ime Braća Ruff.
Josip je, izgleda, naslijedio sve talente svoje majke. Savršeno se snalazio u nemogućim uvjetima svjetske ekonomske krize, od male je konditorske radionice stvarao veliku tvrtku, u kojoj je objedinio i proizvodnju mlijeka i žitarica, i proizvodnju šećerne trske, i uvoz najkvalitetnijeg kakaa. Josip bio je po svemu jedan od onih velikih srednjoeuropskih ljudi svoga vremena, Jevreja koji su u svoju konačnu tragičnu sudbinu bili spremni da ugrade i više od jednoga ljudskog života i jednoga ličnog i porodičnog identiteta. Kada su madžarski fašisti okupirali Suboticu i njegovu tvornicu, Josip Ruff je interniran u logor. Pokušavao je sudbinu prevariti tako što je prethodno već prešao na katoličanstvo. Ali uzalud: pokršteni Jevrejin za fašiste je uvijek više Jevrejin nego pokršteni. Uostalom, Josip Ruff i nije mijenjao vjeru iz uvjerenja, nego je to činio iz praktičnih razloga. A oni, opet, s čovjekovim vjerovanjima nemaju previše veze…
Zatim su došli partizani, došli su komunisti, te su Ruffa, kao i sve nas, oslobodili fašizma. Samo što je to oslobođenje za jedne bilo doista oslobođenje, dok je za druge značilo promjenu modaliteta porobljavanja. I dok je za siromašne Jevreje koji su preživjeli Holokaust to stvarno bilo oslobođenje od svakog oblika antisemitizma, za one, poput Josipa Ruffa, koji su bili previše žilavi, talentirani i sposobni da bi ostali siromašni, radilo se samo o transformaciji jednog antisemitizma u drugi.
Evo kako je to bilo: Ruffu je oduzeta njegova tvornica, preimenovana je u Pionir, a on je postavljen za tehničkog direktora. Ono što je prethodno radio za sebe, o svom trošku i za svoj rizik, sad je trebao raditi za komuniste. Pokušavao je pune dvije godine, ali nije išlo, pa je zajedno s porodicom predao molbu za iseljenje u Izrael. Da bi molba mogla biti prihvaćena, morao se odreći jugoslavenskog državljanstva, pa tako i prava na veliki dio nenacionalizirane pokretne i nepokretne imovine. Premda iza toga nisu stajali fašistički motivi, način se i nije pretjerano razlikovao od načina koji su prakticirali fašisti. Naravno, u vrijeme kada su Jevrejima još dopuštali iseljenje…
Godina je 1950. kada Josip Ruff odlazi u Izrael. Ali već kratko zatim ovlastio je subotičkog advokata Ivana Malagurskog da u njegovo ime zatraži odobrenje za povratak u zemlju. Tekst molbe je iznad svega tako bolno jevrejski, izbjeglički i naš. Kao da se nama današnjima od srca otkida: “Pošto se u mome novom zavičaju ne mogu naviknuti, niti na ovdašnji način života i običaje, a niti mi pogoduje ovdašnja klima, a pored toga osećam u pravom smislu bolest i čežnju za mojom bivšom domovinom…te obzirom na moju bolećivu naklonost i čežnju za mojim starim zavičajem, tako i obzirom da mi ovdašnja klima, način života i ishrane oštećuju zdravlje, kao i da sam duboko uveren da ću mojim stručnim znanjem i veštinom koristiti i mnogo doprineti razvoju i proizvodnji čokolade, bombona razne vrste… molim vas”.
Molba Josipa Ruffa je odbijena, a u obrazloženju piše da je Pionir u vrijeme njegova direktorovanja proizvodio samo šest proizvoda, dok ih danas, što će reći – dvije godine kasnije, proizvodi čak šezdeset. Znači, on kao tehnički direktor bio je nesposoban, te kao takav nije potreban Pioniru, Subotici, Jugoslaviji.
Josip Ruff iz Izraela je otišao u Brazil. Umro je u Sao Paolu. U današnjem Pioniru iza Josipa Ruffa ostali su negro bomboni. “Negro – odžačar grla!” Kada sljedeći put uzmete negro, i kad vam se počne otapati u ustima, sjetite se Josipa Ruffa. Taj bombon njegovo je djelo, njegov okus Ruffov je spomenik u svijetu.
U naše vrijeme, u osamdesetima, Pionir će postati čuven po medenom srcu. Savršenom medenjaku kakvog nije bilo nigdje na Zapadu.
Ali ovo je tek početak. Do čega sve možemo doći zađemo li u kakav jugoslavenski dućan s konfekcijom, u samoposlugu ili u mljekarstvo… Povijest je to pojedinca, porodice i svih naših u međuvremenu razdruženih i zavađenih naroda. Socijalistička je samoposluga narodni muzej i muzej revolucije.
Samoposluga kao narodni muzej i muzej revolucije
Objavljeno u magazinu Karakter; mart 2022.
Socijalizam je bio vrijeme praznih izloga. Nešto od te praznine još uvijek se može naslutiti po poljskoj i ukrajinskoj provinciji, u onim malim i zapuštenim gradićima, koji su nekad živjeli u dvorištu te jedne velike tvornice, zatvorene u prvim godinama demokracije, a sad dotrajavaju na državnim subvencijama i penzijama nekadašnjih tvorničkih radnika. E tamo još uvijek možete naići na poneki prazni izlog ili na dućančić s drvenim pultom, u kojem se mogu kupiti samo brašno, sol i žvakaće gume. Moji istočnoeuropski prijatelji nikad nisu do kraja razumjeli zašto se zalijećem prema tim izlozima i što to vidim u njihovoj praznini. Oni su u njima vidjeli svoje djetinjstvo i mladost, i te duge godine dosade, sivila i monotonije, koje nikada zapravo neće biti opričane, jer u njima, u tim godinama, nema nikakve priče. Za mene njihovi su prazni izlozi bili dragocjen prostor razlike, istočna margina naših jugoslavenskih života. Postoji, naravno, i zapadna margina, ali nje bivam svjestan čim se zateknem u Trstu ili Grazu, pa besciljno prošetam po nekim zaturenijim uličicama centra grada, ili se zateknem na tamošnjim željezničkim kolodvorima, gdje najednom tako očiglednim biva da smo živjeli u različitim svjetovima i sistemima, i da Jugoslavija, ipak, nije bila onakva kakva mi se prividi u poljskoj i ukrajinskoj provinciji.
Naš život bio je imitacija Zapada, imitacija kapitalizma. Svakodnevna proizvodnja privida. Stvaranje fizičkih i metafizičkih artefakata po uzoru na Trst, Milano, London, Beč. Svaka ambicioznija krojačnica u zemlji, svaka konfekcijska tvrtka, kakvih je bilo na svakom koraku, u svakoj našoj varošici, imala je pogon za proizvodnju džinsa. Svi su opsesivno nastojali da dizajniraju i sašiju farmerke, traperice, rebatinke ravne onim tršćanskim. Kao da je postojao tajni partijski nalog, kao da su u svim tim šnajderskim radnjama i industrijskim pogonima Jugoslavije djelovali neki skriveni politički komesari, zažagreni vjernici marksizma-lenjinizma, koji su imali samo jedan životni cilj i jedan radni zadatak: stvoriti komunističke farmerke. Ali bilo je uzalud! Jugoslavija vjerojatno je mogla stvoriti atomsku bombu – sreća naša da nije! – ali nije mogla sašiti farmerke. Razlog je bio jednostavan, a postat ćemo ga svjesni tek s padom komunizma. Velike ideje zajednice, veliki romani, ali i veliki dizajn – onaj koji se ne može kopirati ni krivotvoriti – proizađu iz načina života, duha zajednice, kolektivnih čežnji i snova. Farmerke se nisu mogle sašiti u Jugoslaviji zato što mit i legenda iz kojih bi farmerke bile sašivene naprosto se nisu mogli presaditi. Da je Sergio Leone bio iz Gacka ili iz Novog Pazara, i da je umjesto špageti vesterna stvorio prijesnac vestern, torotan vestern ili mantije vestern (mantija nije samo popovska odožda, reverenda, talar; mantije su jedno od novopazarskih, sandžačkih čuda koja vrijedi upoznati…), tada bi, pretpostavljam, bilo moguće i da se u Jugoslaviji sašiju originalne farmerke.
Imitacija Zapada nije, međutim, svaki put završavala kao promašen projekt jugoslavenskih, komunističkih farmerki. (Uostalom, koliko je Jugoslavija bila prilagodljiva i ideološki elastična zajednica pokazuje i kooperacija Lee Cooper, londonske džins konfekcije, s beogradskim Bekom, nastala, valjda, sredinom ili krajem sedamdesetih. Tada su se usred Jugoslavije počele šiti, i u Bekovim radnjama prodavati, originalne farmerke, teksas jakne, košulje, koje se ni po čemu nisu razlikovale od osrednje tršćanske robe. Naravno da Lee Cooper nije bio Levi’s, niti je imao ugled u Jugoslaviji naročito omiljenog Super Riflea, ali ako već nismo mogli stvoriti komunistički džins, mogli smo kupiti kapitalističku licencu. I ta formula govori koliko je, zapravo, Jugoslavija bila uspješna u ostvarivanju potrošačkih snova i pothranjivanju ideologija socijalističke svakodnevice, koje jedva da su se i razlikovale od ideologija svakodnevice čovjeka u kapitalizmu.) Ono u čemu su imitatori bili neočekivano uspješni bilo je popunjavanje rafova, polica, frižidera i zamrzivača po jugoslavenskim samoposlugama. Suprotno mišljenju jedne nepametne, u području trepavica neobično kosmate plavuše, koja je obnašala dužnost hrvatske predsjednice i hostesice ekstremne desnice, Jugoslavija je, recimo, bila zemlja vrhunskih i vrlo raznolikih jogurta, koji su kvalitetom visoko nadilazili kapitalističku robu. Kefir, “piće stogodišnjaka sa Kavkaza”, od početka sedamdesetih proizvodio je sarajevski UPI, zastrašujuće veliki koncern čija skraćenica je značila, ako me sjećanje nije izdalo, Udružena poljoprivreda, promet i industrija, koji je obuhvaćao i Sarajevsku mljekaru. E, recimo u to vrijeme, ali i još godinama nakon toga, na Zapadu nitko nije imao pojma što je kefir. Istovremeno, suprotno sjećanjima kratkoumne Kolinde, u frižiderima s mlijekom čak i u Sarajevu, gradu prometno zatvorenom, u kojem su trgovine oduvijek bile malo lošije snabdjevene nego u Ljubljani, Zagrebu, Beogradu, vladala je vrlo oštra konkurencija. Premda nije bilo uvozne robe, pored UPI-jevih jogurata, kiselih mlijeka i kefira, u frižideru moje samoposluge na Mejtašu svakodnevno su bili i mostarski Hepokovi jogurti, te ćirilični jogurti neke beogradske mliječne industrije. Po kultne jogurte, skutu i kiselo mlijeko Ljubljanske mlekarne išlo se u njihov specijalni dućan, vizavi pijace na Markalama. U dragstoru u dnu Dalmatinske mogao se kupiti i Vindijin jogurt, a u dućanu u Kasindolskoj, tamo gdje je stara kuća Stublerovih i gdje su živjeli moji teta Nevenka i barba Naci, kupovao se, jer je bio odličan, nekakav šabački jogurt. A u samoposluzi u Novom Sarajevu kupovao se, kao nekakva gastronomska dragocjenost, jogurt od ovčjeg mlijeka. Proizvodila ga je jedna srbijanska mljekara, ime i mjesto neću spominjati, jer tko zna kako je i koliko sjećanje reformiralo zbilju, ali pamtim da je ovčji jogurt dolazio petkom u tu jednu jedinu samoposlugu u gradu, i da je moja mati često ranim jutrom tramvajem putovala u Novo Sarajevo, samo zbog tog specijalnog ovčjeg jogurta.
To je ono čega se sjećam i što bi vrijedilo podrobnije ispripovijedati. Recimo, vrijedilo bi istražiti povijest jogurta u jugoslavenskom socijalizmu i napisati o tome knjigu. Ili, što mi je bliže kao ideja, napisati roman, neku vrstu kvazidokumentarne fikcije, o jogurtu. Ali gdje bih stigao kada bih sve to napisao…
Slična je gužva vladala i oko kobasica, salama i ostalih suhomesnatih proizvoda u samoposluzi. Premda je vladalo u stvarnosti utemeljeno uvjerenje da se kobasice, suho meso i slanina ne kupuju po samoposlugama, nego na pijaci ili, još bolje, kod domaćina na selima oko grada (u sarajevskom slučaju to je značilo: u Ilijašu i okolini, ili po romanijskom kraju, oko Semizovca…), postojali su proizvodi koji su se s razlogom smatrali delikatesama. Takva je, recimo, bila Gavrilovićeva zimska salama. Četrdesetak godina kasnije nezaboravni njezin okus naslućivat ću u nekim prilično skupim i hvaljenim milanskim salamama, koje kupujem u jednom ekskluzivnom tršćanskom dućanu ili u zagrebačkom Bonkuloviću, trgovini s uvoznim prehrambenim dragocjenostima. Nije to samo optimizam sjećanja, koji čovjeka izbezumi i na kriva vjerovanja navede, ali Gavrilovićeva zimska salama bila je ukusnija od većine tih današnjih salamnih remek-djela. I premda je za naše prilike bila skupa, skoro svi su bili toliko bogati da su mogli, makar i vrlo umjereno, uživati u njezinom okusu.
I naravno da se konkurencija u ostatku Jugoslavije upregla da kopira Gavrilovićevu zimsku. Kako su autorska prava i patenti u zemljama socijalizma uglavnom ignorirani, a kako se Jugoslavija u tom pogledu nimalo nije razlikovala od sovjetskog bloka i od Kine, tako je kopiranje Gavrilovićeve zimske s današnje tačke gledišta djelovalo posve bezočno. Gotovo iste naljepnice na salamama, jednako obijeljeno crijevo u koje je salama upakirana, ista težina, format i kalibar. Razlika je bila samo u okusu: sve druge zimske salame bile su odvratne! Nemoguće je bilo imitirati originalnu recepturu iz Petrinje, iz vrlo sličnih razloga zbog kojih je nemoguće bilo dizajnirati i sašiti komunističke farmerke. Naime, u onu pravu i jedinu zimsku je, uz pažljivo birano meso i tajnu kombinaciju začina, bio uložen i cijeli jedan društveni koncept. U zimskoj je bio veliki banijski zavičajni mit, u njoj su bili životi, nade i stremljenja te skupine ljudi koji su svakodnevno sudjelovali u realizaciji i u povremenim transformacijama recepture, u stvaranju salame i njezinom uzdizanju u neku veliku i slavnu tradiciju. Zimska salama bila je poput onog veličanstvenog spomenika Vojina Bakića, podignutog na Petrovoj gori, u čast ustanka naroda Banije i Korduna iz 1941. godine. Jednako suptilna i jednako vječna, premda je prolazila kroz želuce Jugoslavena i ljudi diljem svijeta, gdje god se izvozila Gavrilovićeva zimska salama, ona je bila materijalizacija bezbrojnih ljudskih sudbina, ali i sudbine cijeloga jednog kraja, obilježenog ratnim mučeništvima, etničkim podjelama, nezacijeljenim ranama i nedovršenim pomirenjima. Gavrilovićeva zimska salama bila je poema o sretnom i pravednom završetku građanskog i bratoubilačnog rata u Jugoslaviji.
Da, zimska salama proizvodi se i danas. Posve logično i očekivano: odvratna je! Sve je u toj salami propalo na način na koji je propala i Jugoslavija. U gastronomskom i u fizičkom pogledu, današnja Gavrilovićeva salama loš je, uglavnom nejestiv proizvod propadajuće hrvatske prehrambene industrije. Velika firma koju su komunisti oduzeli njezinim vlasnicima Gavrilovićima u restituciji je vraćena nasljednicima. Bio je to čin tranzicijske pravde. Radnici Gavrilovića završili su posvuda u svijetu, razišli su se po Hrvatskoj, otišli u Srbiju, postradali u ratnim i poratnim progonstvima. U fizičkom pogledu, nova zimska salama nejestiva je, u metafizičkom pogledu u njoj više ničega nema. Osim daleke i neispričane slutnje masovnih grobnica.
Ali jugoslavenske čokolade i keksi, tek oni bili bi velika priča. U toj je priči prednjačio zagrebački Kraš, ali su tu, na policama, bila remek-djelca dugog niza proizvođača, među kojima je opet bivalo nacionaliziranih predratnih konditorskih tvrtki i radionica, i novostvorenih socijalističkih pogona s neke ledine pokraj maloga grada (takva je, recimo, bila Lasta iz Čapljine). Kraš je prednjačio zato što je vrlo dugo imao najbolje čokolade, ali i niz proizvoda čija se slava pronosi sve do današnjih dana. Recimo, Krašove bajadere, koje danas nisu okusom ni nalik bajaderama naših djetinjstava. U njima manji je postotak čokolade, umjesto kakao maslaca sve više je masnih odvratnoća poput palminog ulja, i sve je prezašećereno i obezličeno. Osim bajadera bile su tu i griotte: čokoladne bombone s višnjinim likerom i s po jednom živom višnjom koja je, valjda, bila potopljena u likeru. Moja pokojna Nona, koja bi od sveg kupovnog slatka s vremena na vrijeme pojela samo po jednu griottu (nikad dvije ili tri), čisto da je želja mine, tvrdila je da su griotte ustvari kopija nekakvih manufakturnih bečkih čokoladnih bombona, koje su prije Velikog rata stizale sve do Dubrovnika i do dubrovačkih dućana u kojima je njezin otac, moj pradjed Karlo Stubler, povremeno djeci kupovao slatkiše.
Veliki trud drugi su ulagali da dostignu Kraš. U Zvečevu, čije je sjedište bilo u Slavonskoj Požegi, tako su stvorili čokoladu s rižom – da, da, Mikado je, gospodo moja, prva čokolada s rižom na svijetu! – osječki je Kandit još od prije rata čuvao i razvijao recepture bečkog Pischingera, a zemunski je, kasnije beogradski Štark, pa Soko Štark, još od 1938. proizvodio čokoladne bananice. Tada su njegovi vlasnici bili Francuzi, fabrika se zvala Roda, u njoj je, prema reklamnim prospektima firme nastala i prva srpska čokolada (ne bih stavio ruku u vatru da je to istina), ali je zanimljivo, s današnje tačke gledišta, to da je Štark dobio ime po mladoj i hrabroj bombondžijki i čokolatijerki iz Osijeka Nadi Štark, rođenoj Kulundžić, Hrvatici, predratnoj komunistkinji i partizanki, koju su ustaše 1944. smaknule u Staroj Gradiški. Nada Štark jedno je vrijeme radila u osječkom Kanditu. Nakon što se pedesetih tvornica slatkiša integrirala s jednom povelikom zemunskom pekarom, firma je preimenovana u Soko Nada Štark, da bi se od nekih doba nazvala samo Soko Štark. Kada je 2010. zagrebački Atlantic, pod vlasničkom upravom Emila Tedeschija, otkupio Soko Štark, zatvoren je jedan kulturno-povijesni, konditorski i čokoladni srpsko-hrvatski krug, u kojem, uz bananicu, najjaču priču, te samim tim i najveći integritet na samoposlužnoj polici, ima smoki.
Možda i najjača od svih jugoslavenskih konditorskih, čokoladnih i prehrambenih legendi, upisana je u historijat subotičkog Pionira. Pionirovu povijest začeo je putujući trgovac, Jevrejin Mavro Ruff, koji će se po rođenju sina Josipa zaustaviti u Senti, tu utemeljiti radionicu za proizvodnju šećera, i ubrzo, taman u vrijeme kad bi mu sin trebao poći u školu, u Senti i umrijeti. Godina je 1902, a posao preuzima Mavrina udovica, subotička Jevrejka Serena, rođena Šrajber. Ona se s djecom uskoro seli u Suboticu, gdje se bavi trgovinom slatkiša, i 1916, usred Velikog rata, dobija dozvolu za izradu vlastitih bombona. Taj bi događaj zapravo trebao biti slavljen kao dan utemeljenja subotičkog Pionira! Serena je vrlo okretna i uspješna poslovna žena, čini se i mnogo okretnija i u poslovima lucidnija i prilagodljivija od svoga pokojnog muža. Serena Šrajber Ruf u najgorim danima Velikog rata, za nestašice šećera i u gorka i gladna doba, kada svijet nije mislio na slatkiše, sa sinovima Josipom i Adolfom pokreće konditorsku manufakturu, i Josipa usred rata šalje u Njemačku, da, zajedno s tetkom Julijom Brumerom, od ranije bombondžijom, čije je bombone Serena i prodavala, vidi kako to rade Nijemci. Boga pitaj gdje je to Josip s tetkom bio, i kakva je čuda u Njemačkoj vidio, ali čini se da ga je to učinilo velikim konditorom, bombondžijom i čokolatijerom. Brat Adolf nije bio duga vijeka, umro je već 1921, ali će firmi ostati ime Braća Ruff.
Josip je, izgleda, naslijedio sve talente svoje majke. Savršeno se snalazio u nemogućim uvjetima svjetske ekonomske krize, od male je konditorske radionice stvarao veliku tvrtku, u kojoj je objedinio i proizvodnju mlijeka i žitarica, i proizvodnju šećerne trske, i uvoz najkvalitetnijeg kakaa. Josip bio je po svemu jedan od onih velikih srednjoeuropskih ljudi svoga vremena, Jevreja koji su u svoju konačnu tragičnu sudbinu bili spremni da ugrade i više od jednoga ljudskog života i jednoga ličnog i porodičnog identiteta. Kada su madžarski fašisti okupirali Suboticu i njegovu tvornicu, Josip Ruff je interniran u logor. Pokušavao je sudbinu prevariti tako što je prethodno već prešao na katoličanstvo. Ali uzalud: pokršteni Jevrejin za fašiste je uvijek više Jevrejin nego pokršteni. Uostalom, Josip Ruff i nije mijenjao vjeru iz uvjerenja, nego je to činio iz praktičnih razloga. A oni, opet, s čovjekovim vjerovanjima nemaju previše veze…
Zatim su došli partizani, došli su komunisti, te su Ruffa, kao i sve nas, oslobodili fašizma. Samo što je to oslobođenje za jedne bilo doista oslobođenje, dok je za druge značilo promjenu modaliteta porobljavanja. I dok je za siromašne Jevreje koji su preživjeli Holokaust to stvarno bilo oslobođenje od svakog oblika antisemitizma, za one, poput Josipa Ruffa, koji su bili previše žilavi, talentirani i sposobni da bi ostali siromašni, radilo se samo o transformaciji jednog antisemitizma u drugi.
Evo kako je to bilo: Ruffu je oduzeta njegova tvornica, preimenovana je u Pionir, a on je postavljen za tehničkog direktora. Ono što je prethodno radio za sebe, o svom trošku i za svoj rizik, sad je trebao raditi za komuniste. Pokušavao je pune dvije godine, ali nije išlo, pa je zajedno s porodicom predao molbu za iseljenje u Izrael. Da bi molba mogla biti prihvaćena, morao se odreći jugoslavenskog državljanstva, pa tako i prava na veliki dio nenacionalizirane pokretne i nepokretne imovine. Premda iza toga nisu stajali fašistički motivi, način se i nije pretjerano razlikovao od načina koji su prakticirali fašisti. Naravno, u vrijeme kada su Jevrejima još dopuštali iseljenje…
Godina je 1950. kada Josip Ruff odlazi u Izrael. Ali već kratko zatim ovlastio je subotičkog advokata Ivana Malagurskog da u njegovo ime zatraži odobrenje za povratak u zemlju. Tekst molbe je iznad svega tako bolno jevrejski, izbjeglički i naš. Kao da se nama današnjima od srca otkida: “Pošto se u mome novom zavičaju ne mogu naviknuti, niti na ovdašnji način života i običaje, a niti mi pogoduje ovdašnja klima, a pored toga osećam u pravom smislu bolest i čežnju za mojom bivšom domovinom…te obzirom na moju bolećivu naklonost i čežnju za mojim starim zavičajem, tako i obzirom da mi ovdašnja klima, način života i ishrane oštećuju zdravlje, kao i da sam duboko uveren da ću mojim stručnim znanjem i veštinom koristiti i mnogo doprineti razvoju i proizvodnji čokolade, bombona razne vrste… molim vas”.
Molba Josipa Ruffa je odbijena, a u obrazloženju piše da je Pionir u vrijeme njegova direktorovanja proizvodio samo šest proizvoda, dok ih danas, što će reći – dvije godine kasnije, proizvodi čak šezdeset. Znači, on kao tehnički direktor bio je nesposoban, te kao takav nije potreban Pioniru, Subotici, Jugoslaviji.
Josip Ruff iz Izraela je otišao u Brazil. Umro je u Sao Paolu. U današnjem Pioniru iza Josipa Ruffa ostali su negro bomboni. “Negro – odžačar grla!” Kada sljedeći put uzmete negro, i kad vam se počne otapati u ustima, sjetite se Josipa Ruffa. Taj bombon njegovo je djelo, njegov okus Ruffov je spomenik u svijetu.
U naše vrijeme, u osamdesetima, Pionir će postati čuven po medenom srcu. Savršenom medenjaku kakvog nije bilo nigdje na Zapadu.
Ali ovo je tek početak. Do čega sve možemo doći zađemo li u kakav jugoslavenski dućan s konfekcijom, u samoposlugu ili u mljekarstvo… Povijest je to pojedinca, porodice i svih naših u međuvremenu razdruženih i zavađenih naroda. Socijalistička je samoposluga narodni muzej i muzej revolucije.