U Donbasu je rat. Dječak Saša je u internatu, u gradu udaljenom od stanice na kojoj žive njegova majka, ujak i djed. Ujaku, nastavniku u školi, otac zapovijeda da dovede dječaka iz internata kući, on to isprva odbija, da bi onda ipak pristao. Put od stanice do grada i natrag traje tri dana. To je sinopsis posljednjeg romana Serhija Žadana. Malo? Iza ovoga se narativnog skeleta krije roman nevjerojatne izričajne snage i potresnosti u kojemu se skupljaju sve silnice kolektivne traume kojoj je Ukrajina sustavno izložena od 2014.
Na početku sam ove serije istakao da je Žadan spisatelj koji u centar pažnje stavlja istočnu Ukrajinu, sa svom specifičnostima njezinoga razvoja od kojih se najznačajnijom pokazuje industrijalizacija koju se sustavno sprovodi od kraja devetnaestoga stoljeća, vrhunac doživljava u razdoblju socijalizma, a neslavni (i tužni) kraj u tranziciji devedesetih godina prošlog stoljeća s kulminacijom u periodu europeizacije Ukrajine, ruskim zauzimanjem dijela Donbasa i ratom koji mu je slijedio (i koji nastavak pronalazi u sramotnoj agresiji od 24.2. ove godine). Kritika tranzicije, koja određuje Žadanovu književnost na početku dvadeset i prvog stoljeća, ustupa pred zgroženošću nad posljedicama koje je rat imao (i još ima) po zemlju. Od prvih momenata ruskih presezanja tematika, ali i duktus, pripovjednih tekstova se pomjeraju i vedrina koja izbija iz pretežito tmurnih slika pruža mjesto potpunoj, bezuvjetnoj tami i beznađu.
Internat je roman kojim dominira apokaliptička atmosfera. Suzdržavam se od upotrebe termina postapokalipsa ili distopija zato što pripovjedač ne odstupa od realističkoga modusa pripovijedanja, a predočeno se bez osobitih poteškoća i s malim predznanjem može precizno pozicionirati – kako vremenski tako i prostorno. U tome su smislu odstupanja od pripovjednog postupka prepoznatljiva kao mjesta stilskoga markiranja. Njima se želi postići osjećaj iracionalnoga, a glavno je sredstvo primijenjeno kako bi se taj cilj dosegao anonimiziranje. Ne spominje se poimence ni mjesta zbivanja, imena se protagonista i protagonistica najčešće prešućuju ili ih se zamjenjuje metaforama. Tako se kao likovi pojavljuju leguan, dabar ili medvjed. Tek nekolicina likova stječe pravo na vlastiti identitet ovjerovljen imenom.
I prostori se tretiraju na sličan način. Toponimi su nepostojeći, a putovanje koje glavni lik, Paša, poduzima vodi ga od „stanice“, preko „grada“ (u kojemu se nalazi internat) i natrag. Mjesec zbivanja je januar, krajolici kroz koje se prolazi natječu se koji će biti ružniji od kojega. Ružnoća je posljedica godišnjega doba, kada je u pitanju priroda, ili ratnih razaranja, kada je riječ o urbanim sredinama. Ni ljudi koji se kreću kroz njih nisu ni u što boljem stanju. To su vojnici obučeni u dronjke, civili, mahom žene i djeca, koji se dezorijentirana kreću kroz prostor ne uspijevajući pronaći izlaz iz bezizgledne situacije, stanari i stanarke razrušenih zgrada koji utočište pronalaze u podrumima, ili uposlenici u ugostiteljskim objektima koji više liče na prikaze drumskih krčmi iz realističke literature devetnaestoga stoljeća nego na suvremene restorane i kavane.
Vještom se pripovjedačkom rukom konstruirano može pratiti Pašino sazrijevanje. Od nesigurnog provincijskog učitelja, preko čovjeka koji je spreman na sve kako bi spasao nećaka, pa sve do samouvjerenog vođe skupina ljudi koji vješto pregovara s vojskom i osigurava propusnicu za sebe i za svoje pratiteljice. U određenim momentima, poput makabrične scene u bolnici u kojoj Paša postaje pomoćnik kirurga koji operira ranjenoga borca, to putešestvije stječe elemente nadrealnoga – koji ga doista približavaju distopiji. No dovoljan je izlazak iz prostorija podsvijesti kako bi se opet vratilo u zbilju, povremeno goru od najmračnijih noćnih mora. Svjesno izabrano neprecizno imenovanje provenijencije vojnih postrojbi (ni na jednome se mjestu ne veli radi li se o ukrajinskim, ruskim ili trupama iz odcijepljenoga Donbasa) dovodi do čitateljske nedoumice s kim se Paša i dječak Saša doista susreću na dugome putu kući. Tek je iz konteksta mogućno razaznati, makar i u naznakama, je li riječ o „prijateljskim“ ili „neprijateljskim“ jedinicama. Čak i podatak da je Paša Ukrajinac može se naslutiti iz njegovoga odbijanja da kaže koji predmet u školi predaje, zadržavajući se samo na oznaci „jezik“ i ostavljajući nedoumicu je li riječ o ukrajinskome ili ruskome.
Zanimljivo je promatrati i amplitudu Sašina ponašanja tokom odlaska iz internata. Tamo ga susrećemo kao drskog dječaka u pubertetu, nakon što spozna u kakvoj se opasnosti nalazi obuzima ga strah čime ga se vraća u prvobitno stanje maloga dječaka koji polaže puno povjerenje u vodstvo svojega ujaka, da bi, u lijepo insceniranom obratu koji je markiran promjenom lica pripovijedanja, nakraju sam postao komentatorom zbivanja i racionalnim vodičem kroz posljednje korake kojima se iz polja nasilja prelazi u (relativno) normalan život, dok je sam Paša očevidno toliko iscrpljen da više nije sposoban doći do riječi. Na taj način dva ključna lika prolaze kroz raznolike transformacije koje im, pak, ne osiguravaju stabilno stanje. Otvorena ratna situacija onemogućuje pripovjedno smirenje. Stoga je i sam kraj otvoren. Kao primjer Žadanove proze citirat ću jedan odjeljak u kojemu do izraza dolazi njezina parataktičnost kao i upotreba prezenta koja služi akceleraciji narativa: „Malen, kratkih nogu, u teškim, visokim čizmama, gologlav, kratko ošišan, još sasvim mlad, sijeda kosa. Pozrcaljene naočale. Svjež ožiljak na glavi. Na rukama kožne rukavice bez prstiju, tamne, s krvavim krpicama, kao da je u kuhinji pesnicama tucao meso. Dolazi sve bliže, žene uopće ne gleda, osjeća da je ono najzanimljivije naprijed, pokraj vozača. Približava se, pogled mu se odmah ukršta s Pašinim. Paša vidi kako se muškarčevo lice mijenja, kako mu pogled počinje plivati, kako mu desno oko smrtonosno trepće, kao da uzima Pašu na nišan.“ Cijeli je ovaj modus usmjeren na izazivanje straha, na povećanje napetosti kod čitateljstva. Čitajte Serhija Žadana i saznajte kako će se završiti sukob prijetećeg vojnika i Paše! Vrijedi.
Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka/8
Serhij Žadan, Internat (2017)
U Donbasu je rat. Dječak Saša je u internatu, u gradu udaljenom od stanice na kojoj žive njegova majka, ujak i djed. Ujaku, nastavniku u školi, otac zapovijeda da dovede dječaka iz internata kući, on to isprva odbija, da bi onda ipak pristao. Put od stanice do grada i natrag traje tri dana. To je sinopsis posljednjeg romana Serhija Žadana. Malo? Iza ovoga se narativnog skeleta krije roman nevjerojatne izričajne snage i potresnosti u kojemu se skupljaju sve silnice kolektivne traume kojoj je Ukrajina sustavno izložena od 2014.
Na početku sam ove serije istakao da je Žadan spisatelj koji u centar pažnje stavlja istočnu Ukrajinu, sa svom specifičnostima njezinoga razvoja od kojih se najznačajnijom pokazuje industrijalizacija koju se sustavno sprovodi od kraja devetnaestoga stoljeća, vrhunac doživljava u razdoblju socijalizma, a neslavni (i tužni) kraj u tranziciji devedesetih godina prošlog stoljeća s kulminacijom u periodu europeizacije Ukrajine, ruskim zauzimanjem dijela Donbasa i ratom koji mu je slijedio (i koji nastavak pronalazi u sramotnoj agresiji od 24.2. ove godine). Kritika tranzicije, koja određuje Žadanovu književnost na početku dvadeset i prvog stoljeća, ustupa pred zgroženošću nad posljedicama koje je rat imao (i još ima) po zemlju. Od prvih momenata ruskih presezanja tematika, ali i duktus, pripovjednih tekstova se pomjeraju i vedrina koja izbija iz pretežito tmurnih slika pruža mjesto potpunoj, bezuvjetnoj tami i beznađu.
Internat je roman kojim dominira apokaliptička atmosfera. Suzdržavam se od upotrebe termina postapokalipsa ili distopija zato što pripovjedač ne odstupa od realističkoga modusa pripovijedanja, a predočeno se bez osobitih poteškoća i s malim predznanjem može precizno pozicionirati – kako vremenski tako i prostorno. U tome su smislu odstupanja od pripovjednog postupka prepoznatljiva kao mjesta stilskoga markiranja. Njima se želi postići osjećaj iracionalnoga, a glavno je sredstvo primijenjeno kako bi se taj cilj dosegao anonimiziranje. Ne spominje se poimence ni mjesta zbivanja, imena se protagonista i protagonistica najčešće prešućuju ili ih se zamjenjuje metaforama. Tako se kao likovi pojavljuju leguan, dabar ili medvjed. Tek nekolicina likova stječe pravo na vlastiti identitet ovjerovljen imenom.
I prostori se tretiraju na sličan način. Toponimi su nepostojeći, a putovanje koje glavni lik, Paša, poduzima vodi ga od „stanice“, preko „grada“ (u kojemu se nalazi internat) i natrag. Mjesec zbivanja je januar, krajolici kroz koje se prolazi natječu se koji će biti ružniji od kojega. Ružnoća je posljedica godišnjega doba, kada je u pitanju priroda, ili ratnih razaranja, kada je riječ o urbanim sredinama. Ni ljudi koji se kreću kroz njih nisu ni u što boljem stanju. To su vojnici obučeni u dronjke, civili, mahom žene i djeca, koji se dezorijentirana kreću kroz prostor ne uspijevajući pronaći izlaz iz bezizgledne situacije, stanari i stanarke razrušenih zgrada koji utočište pronalaze u podrumima, ili uposlenici u ugostiteljskim objektima koji više liče na prikaze drumskih krčmi iz realističke literature devetnaestoga stoljeća nego na suvremene restorane i kavane.
Vještom se pripovjedačkom rukom konstruirano može pratiti Pašino sazrijevanje. Od nesigurnog provincijskog učitelja, preko čovjeka koji je spreman na sve kako bi spasao nećaka, pa sve do samouvjerenog vođe skupina ljudi koji vješto pregovara s vojskom i osigurava propusnicu za sebe i za svoje pratiteljice. U određenim momentima, poput makabrične scene u bolnici u kojoj Paša postaje pomoćnik kirurga koji operira ranjenoga borca, to putešestvije stječe elemente nadrealnoga – koji ga doista približavaju distopiji. No dovoljan je izlazak iz prostorija podsvijesti kako bi se opet vratilo u zbilju, povremeno goru od najmračnijih noćnih mora. Svjesno izabrano neprecizno imenovanje provenijencije vojnih postrojbi (ni na jednome se mjestu ne veli radi li se o ukrajinskim, ruskim ili trupama iz odcijepljenoga Donbasa) dovodi do čitateljske nedoumice s kim se Paša i dječak Saša doista susreću na dugome putu kući. Tek je iz konteksta mogućno razaznati, makar i u naznakama, je li riječ o „prijateljskim“ ili „neprijateljskim“ jedinicama. Čak i podatak da je Paša Ukrajinac može se naslutiti iz njegovoga odbijanja da kaže koji predmet u školi predaje, zadržavajući se samo na oznaci „jezik“ i ostavljajući nedoumicu je li riječ o ukrajinskome ili ruskome.
Zanimljivo je promatrati i amplitudu Sašina ponašanja tokom odlaska iz internata. Tamo ga susrećemo kao drskog dječaka u pubertetu, nakon što spozna u kakvoj se opasnosti nalazi obuzima ga strah čime ga se vraća u prvobitno stanje maloga dječaka koji polaže puno povjerenje u vodstvo svojega ujaka, da bi, u lijepo insceniranom obratu koji je markiran promjenom lica pripovijedanja, nakraju sam postao komentatorom zbivanja i racionalnim vodičem kroz posljednje korake kojima se iz polja nasilja prelazi u (relativno) normalan život, dok je sam Paša očevidno toliko iscrpljen da više nije sposoban doći do riječi. Na taj način dva ključna lika prolaze kroz raznolike transformacije koje im, pak, ne osiguravaju stabilno stanje. Otvorena ratna situacija onemogućuje pripovjedno smirenje. Stoga je i sam kraj otvoren. Kao primjer Žadanove proze citirat ću jedan odjeljak u kojemu do izraza dolazi njezina parataktičnost kao i upotreba prezenta koja služi akceleraciji narativa: „Malen, kratkih nogu, u teškim, visokim čizmama, gologlav, kratko ošišan, još sasvim mlad, sijeda kosa. Pozrcaljene naočale. Svjež ožiljak na glavi. Na rukama kožne rukavice bez prstiju, tamne, s krvavim krpicama, kao da je u kuhinji pesnicama tucao meso. Dolazi sve bliže, žene uopće ne gleda, osjeća da je ono najzanimljivije naprijed, pokraj vozača. Približava se, pogled mu se odmah ukršta s Pašinim. Paša vidi kako se muškarčevo lice mijenja, kako mu pogled počinje plivati, kako mu desno oko smrtonosno trepće, kao da uzima Pašu na nišan.“ Cijeli je ovaj modus usmjeren na izazivanje straha, na povećanje napetosti kod čitateljstva. Čitajte Serhija Žadana i saznajte kako će se završiti sukob prijetećeg vojnika i Paše! Vrijedi.