Zgrada biblioteke kao da nije pripadala gradu. Barem ne mjestu gdje se nalazila. Austrougarska građevina, okružena socijalističkim zgradurinama i starim poslijeratnim kućama, usmjeravala je glavnu gradsku ulicu dijagonalno od trga na koji se naslanjala. Od nje je počinjao gradski korzo, ustvari, od nje je počinjala i njome završavala čaršija. Kada se šetalo gradom, tu je bilo okretište, dalje se nije išlo. Zračila je starinom i nečim nedokučivim, nečim što se ne može staviti u riječi.
Tako je bilo izvana. Barem se djeci tako činilo. A unutra, iza onih vrata na desnom zidu biblioteke, pored polica s dječjim knjigama, bio je doista sakriven svijet tajni. U prvoj prostoriji gdje se nalazio dugački sto za kojim su se čitale dnevne novine, u kojoj su sjedile bibliotekarke i u kojoj su bile dječje knjige, sve je bilo jasno i očigledno. Tu sam ulazio čim otvorim vrata biblioteke, ali dugo nisam imao pristupa skrivenoj prostoriji u kojoj su bile knjige za odrasle, a u koju je rijetko ko zalazio jer su knjige uglavnom čitala djeca, odrasli za to nisu imali vremena.
Kada sam konačno prvi put ušao iza tih vrata, činilo mi se da sam ušao u drugačiji svijet, doista pun tajni, u koji pristup imaju rijetki, a čije tajne razumiju jos rjeđi. Zapahnuo me memljiv zrak, mješavina prašine i mirisa trulog knjiškog papira, gnjilih drvenih prozorskih ramova i vlažnih zidova. Na policama vidjeh novije knjige pomiješane sa starim, prašnjavih crnih okvira i žutih listova, godinama netaknutim. Neke crne knjige nisu imale naslova na koricama. Dok sam čitao naslove knjiga, skidao one koje su me zainteresovale s polica i prelistavao ih, nisam ni primijetio da je počeo padati mrak. Pokušah otvoriti vrata, ali bila su zaključana. Ko zna koliko sam već bio među knjigama, bibliotekarke su me zaboravile, zaključale biblioteku i izašle van. Dok sam tražio prekidač za svjetlo, primijetih kako iz pukotine u škripavom drvenom podu dolazi prigušena svjetlost. Približih se i vidjeh da je tu neka vrsta poklopca. Nisam ni znao da biblioteka ima podrum. Podigoh poklopac i trošnim stepenicama siđoh duboko pod zemlju. Čudno, činilo mi se da stepenicama nikada neće doći kraj; spustio sam se, činilo mi se, barem desetak spratova. Konačno ugledah teška drvena vrata, odgurnuh ih i nađoh se u zadimljenoj sobi osvijetljenoj jednom golom žaruljom koja je visila s ispucalog plafona prekrivenog paučinom. Soba je mirisala na koru jabuke i kafu i bila puna ljudi koji su bjesomučno pisali. Izgledali su čudno, kao da je svako od njih sam u prostoriji, kao da nisu svjesni prisustva drugih. Koža im je bila žuta i tanka, odijela crna i prašnjava. Ustvari, izgledali su kao one stare knjige bez naslova na policama biblioteke.
U ćošku prostorije, pored starog šporeta na drva, sjedio je starac i motao cigaretu. Na šporetu je iz crvenog lončića s bijelim pjegama kipila kafa. Oko lončića, na vreloj ploči, oguljena kora jabuke čiji je prijatan miris ispunjavao prostoriju. Hvala bogu, pomislih, da nije tog mirisa, i ovdje bih udisao memljiv i ustajao zrak. Iz starog kasetofona na podu pored starčeve stolice sobu su punili zvuci klasične gitare; prepoznah melodiju: Asturias. Starac mi se činio poznatim, mislim da sam ga viđao u gradu. Skinuo je lončić sa šporeta, stavio ga na stolić ispred sebe i iz ladice stolica izvadio dva fildžana i par kocki šećera.
„Sjedi“ reče. „Znaš li gdje si“? Zbunjeno slegnuh ramenima. „Pustio sam te ovamo jer znaš da je svijet knjiga pun tajni. Ova prostorija pripada limbu. Ove ljude koje vidiš neće ni Bog ni Đavo. Ovo su ubice i njihove žrtve, nesretni ljubavnici, oni koji su uprazno protraćili živote, oni promašeni, izgubljeni. Oni pisanjem traže davno izgubljenog ili nikada pronađenog sebe, ispravljaju nepravde koje su počinili i koje su im učinjene, pisanjem traže svoj kutak u vječnosti.“ Povukao je dim, umočio kocku šećera u kafu, odgrizao komadić kocke, otpio gutljaj kafe, pa nastavio pričati. „Znaš li da se ovakve prostorije nalaze ispod svake biblioteke u svijetu? Zar si mislio da biblioteke služe samo da se u njima pohranjuju knjige koje ce ljudi čitati ? Pa ko u ovom gradu, u ovoj biblioteci, iznajmljuje i čita knjige? Neki ljudi u ovoj sobi su Novljani, neki nisu, ali su bitne raskrsnice u njihovom životu bile u Novom. Zbog ovakvih bi ljudi svaki grad trebao imati biblioteku. Vidiš, nekada u ovim podrumima sjede jedno pored drugog žrtva i dželat, nesretni ljubavnici koji su živote proveli pateći jedno za drugim, čovjek koji je izgubio sebe i on onakav kakvim sebe traži, ali niko od njih nije svjestan prisustva drugih. Oni su u istoj sobi, u isto vrijeme (koristim kategorije vremena i prostora da tebi ovo što pričam bude razumljivije, ali ovdje ni vremena ni prostora nema), ali u drugim svjetovima. Ali se riječi koje pišu često prepliću i pune stranice iste knjige. Često jedno počne, a drugo završi rečenicu, ili im se riječi isprepletu, od rečenice naprave labirint. Neki se nikada iz njega neće izvući.“
Srknuh kafu, naklonih se starcu, i zbunjen i bez riječi ustadoh i izađoh iz prostorije. Htio sam mu postaviti bezbroj pitanja: o limbu, o izgubljenima, o knjigama, ali u meni nije bilo glasa i nešto mi je govorilo da sam čuo koliko sam trebao čuti i da je vrijeme da idem. Put ka površini trajao je puno kraće nego silazak, čini mi se samo par koraka. Kada sam podigao poklopac i ušao u biblioteku, vidjeh da već sviće. Uzeh jednu od onih crnih knjiga bez naslova s police i izađoh kroz prozor. Zbunjen sam oteturao do keja i sjeo na zid. Paperjasta bijela izmaglica još je lebdila nad Unom. Prelistah knjigu i primijetih da je više od pola stranica požutjelih od starosti prazno. Zadržah se na stranici koja se upravo punila riječima; riječi isprva lebde nad stranicom prazne, pa se polako spuštaju na papir i pune smislom. U nekim se dugim rečenicama istovremeno pojavljivalo po nekoliko riječi, neke na početku, neke u sredini, neke na kraju rečenice, tvoreći nešto nalik teško razmrsivom labirintu.
Biblioteka
Zgrada biblioteke kao da nije pripadala gradu. Barem ne mjestu gdje se nalazila. Austrougarska građevina, okružena socijalističkim zgradurinama i starim poslijeratnim kućama, usmjeravala je glavnu gradsku ulicu dijagonalno od trga na koji se naslanjala. Od nje je počinjao gradski korzo, ustvari, od nje je počinjala i njome završavala čaršija. Kada se šetalo gradom, tu je bilo okretište, dalje se nije išlo. Zračila je starinom i nečim nedokučivim, nečim što se ne može staviti u riječi.
Tako je bilo izvana. Barem se djeci tako činilo. A unutra, iza onih vrata na desnom zidu biblioteke, pored polica s dječjim knjigama, bio je doista sakriven svijet tajni. U prvoj prostoriji gdje se nalazio dugački sto za kojim su se čitale dnevne novine, u kojoj su sjedile bibliotekarke i u kojoj su bile dječje knjige, sve je bilo jasno i očigledno. Tu sam ulazio čim otvorim vrata biblioteke, ali dugo nisam imao pristupa skrivenoj prostoriji u kojoj su bile knjige za odrasle, a u koju je rijetko ko zalazio jer su knjige uglavnom čitala djeca, odrasli za to nisu imali vremena.
Kada sam konačno prvi put ušao iza tih vrata, činilo mi se da sam ušao u drugačiji svijet, doista pun tajni, u koji pristup imaju rijetki, a čije tajne razumiju jos rjeđi. Zapahnuo me memljiv zrak, mješavina prašine i mirisa trulog knjiškog papira, gnjilih drvenih prozorskih ramova i vlažnih zidova. Na policama vidjeh novije knjige pomiješane sa starim, prašnjavih crnih okvira i žutih listova, godinama netaknutim. Neke crne knjige nisu imale naslova na koricama. Dok sam čitao naslove knjiga, skidao one koje su me zainteresovale s polica i prelistavao ih, nisam ni primijetio da je počeo padati mrak. Pokušah otvoriti vrata, ali bila su zaključana. Ko zna koliko sam već bio među knjigama, bibliotekarke su me zaboravile, zaključale biblioteku i izašle van. Dok sam tražio prekidač za svjetlo, primijetih kako iz pukotine u škripavom drvenom podu dolazi prigušena svjetlost. Približih se i vidjeh da je tu neka vrsta poklopca. Nisam ni znao da biblioteka ima podrum. Podigoh poklopac i trošnim stepenicama siđoh duboko pod zemlju. Čudno, činilo mi se da stepenicama nikada neće doći kraj; spustio sam se, činilo mi se, barem desetak spratova. Konačno ugledah teška drvena vrata, odgurnuh ih i nađoh se u zadimljenoj sobi osvijetljenoj jednom golom žaruljom koja je visila s ispucalog plafona prekrivenog paučinom. Soba je mirisala na koru jabuke i kafu i bila puna ljudi koji su bjesomučno pisali. Izgledali su čudno, kao da je svako od njih sam u prostoriji, kao da nisu svjesni prisustva drugih. Koža im je bila žuta i tanka, odijela crna i prašnjava. Ustvari, izgledali su kao one stare knjige bez naslova na policama biblioteke.
U ćošku prostorije, pored starog šporeta na drva, sjedio je starac i motao cigaretu. Na šporetu je iz crvenog lončića s bijelim pjegama kipila kafa. Oko lončića, na vreloj ploči, oguljena kora jabuke čiji je prijatan miris ispunjavao prostoriju. Hvala bogu, pomislih, da nije tog mirisa, i ovdje bih udisao memljiv i ustajao zrak. Iz starog kasetofona na podu pored starčeve stolice sobu su punili zvuci klasične gitare; prepoznah melodiju: Asturias. Starac mi se činio poznatim, mislim da sam ga viđao u gradu. Skinuo je lončić sa šporeta, stavio ga na stolić ispred sebe i iz ladice stolica izvadio dva fildžana i par kocki šećera.
„Sjedi“ reče. „Znaš li gdje si“? Zbunjeno slegnuh ramenima. „Pustio sam te ovamo jer znaš da je svijet knjiga pun tajni. Ova prostorija pripada limbu. Ove ljude koje vidiš neće ni Bog ni Đavo. Ovo su ubice i njihove žrtve, nesretni ljubavnici, oni koji su uprazno protraćili živote, oni promašeni, izgubljeni. Oni pisanjem traže davno izgubljenog ili nikada pronađenog sebe, ispravljaju nepravde koje su počinili i koje su im učinjene, pisanjem traže svoj kutak u vječnosti.“ Povukao je dim, umočio kocku šećera u kafu, odgrizao komadić kocke, otpio gutljaj kafe, pa nastavio pričati. „Znaš li da se ovakve prostorije nalaze ispod svake biblioteke u svijetu? Zar si mislio da biblioteke služe samo da se u njima pohranjuju knjige koje ce ljudi čitati ? Pa ko u ovom gradu, u ovoj biblioteci, iznajmljuje i čita knjige? Neki ljudi u ovoj sobi su Novljani, neki nisu, ali su bitne raskrsnice u njihovom životu bile u Novom. Zbog ovakvih bi ljudi svaki grad trebao imati biblioteku. Vidiš, nekada u ovim podrumima sjede jedno pored drugog žrtva i dželat, nesretni ljubavnici koji su živote proveli pateći jedno za drugim, čovjek koji je izgubio sebe i on onakav kakvim sebe traži, ali niko od njih nije svjestan prisustva drugih. Oni su u istoj sobi, u isto vrijeme (koristim kategorije vremena i prostora da tebi ovo što pričam bude razumljivije, ali ovdje ni vremena ni prostora nema), ali u drugim svjetovima. Ali se riječi koje pišu često prepliću i pune stranice iste knjige. Često jedno počne, a drugo završi rečenicu, ili im se riječi isprepletu, od rečenice naprave labirint. Neki se nikada iz njega neće izvući.“
Srknuh kafu, naklonih se starcu, i zbunjen i bez riječi ustadoh i izađoh iz prostorije. Htio sam mu postaviti bezbroj pitanja: o limbu, o izgubljenima, o knjigama, ali u meni nije bilo glasa i nešto mi je govorilo da sam čuo koliko sam trebao čuti i da je vrijeme da idem. Put ka površini trajao je puno kraće nego silazak, čini mi se samo par koraka. Kada sam podigao poklopac i ušao u biblioteku, vidjeh da već sviće. Uzeh jednu od onih crnih knjiga bez naslova s police i izađoh kroz prozor. Zbunjen sam oteturao do keja i sjeo na zid. Paperjasta bijela izmaglica još je lebdila nad Unom. Prelistah knjigu i primijetih da je više od pola stranica požutjelih od starosti prazno. Zadržah se na stranici koja se upravo punila riječima; riječi isprva lebde nad stranicom prazne, pa se polako spuštaju na papir i pune smislom. U nekim se dugim rečenicama istovremeno pojavljivalo po nekoliko riječi, neke na početku, neke u sredini, neke na kraju rečenice, tvoreći nešto nalik teško razmrsivom labirintu.