Prvog šarana u Novom Pazaru ispekli su Rade Šopen, Hajro Gološ i Mujo iz Jaklje (novi pjevač). Dobili su ga od Duška Stolića, centarfora FK Trepče kojem su na svadbi bili muzikanti. Drugog šarana ispekli su Momo Dobrić i Zeno Kožar. Dobili su ga od Bilala Lobodera, krivolovca na jezeru Gazivode. Prvi je pečen kod Faka Žirafe, drugi kod Adema.
2.
O Dušku Stoliću mogu kazati samo ono što sam kod Zena pročitao (“Bombarder iz senke” Bratstvo, 1979): “Duško Stolić centarfor je sidraš. Nema, dakle, velik radijus kretanja, ni brzinu. Ima, međutim, dobar odraz i dobar udarac glavom. Dobro se postavlja, dobro gradi, šutira obema nogama. Jedan je od najboljih drugoligaških golgetera i ljubimac mitrovačke publike.”
Duško Stolić klupski je drug sa braćom Biberović, Šefćetom i Ešrefom. Šefćet igra desnog beka, Ešref halfa. U Trepču su došli iz FK Novi Pazar, a prije toga, kao omladinci, igrali su za FK Vidrenjak iz Tutina. Rodom su iz Ribarića gdje i danas imaju porodičnu kuću. Prijatelji su sa Duškom Stolićem. Kad se ženio, Stolić je pravio svadbu u motelu Krnja jela koji se nalazi na jezeru, malo ispod Ribarića. Na svadbi su mu svirali Rade i njegov orkestar, a šarane (petkomada) donijela su mu braća Biberović. Ne zna se gdje su ih dobavili. Četiri šarana na svadbi su pojedena, a petog je, poslije svadbe, Mujo pjevač ugledao u velikom limenom koritu. “Šta je ovo, vrag te jebo?”, pitao je stravljen. “To ti je, stari, vodeni krmak”, rekao je Duško Stolić. “Ako jedeš krmetinu, eto ti ga” “Svoj ti poso, brate”, rekao je Mujo. “Rade, hod’ ovamo!”
Ubacili su šarana u gepek tristaća, nagarili ka čarsiji.
Vodeno su krme, malo prije ponoći, unijeli kod Faka Zirafe.
3.
Do svoje pedeset i treće godine, Fako Ćilerdžić nije imao nigdje ništa. Živio je sam kao jebuk u zapuštenoj vakufskoj kući kod Karahodžić ćuprije. Visok je (201 cm.), krakat i sitnoglav, pa nosi nadimak Žirafa, Fako Žirafa. Za vrijeme ramazana prodavao je kleku, u litarskim bocama. Drugim danima prodavao je sitnu bižuteriju, švercovao kahvu i cigare. To mu je bila jedina zarada; što bi obdan zaradio, uveče bi propio. Pio je u Granati, gdje su se okupljali i lešili najteži sarhoši.
Od 1977. godine pa nadalje, u Novom su Pazaru počele nicati, brže od korova, divlje birtije i kafane. Imalo ih je, pisalo je “Bratstvo”, u svakoj mahali: na Hadžetu 11 kom., u Lugu i Jermišu 9, u Ciglocrepani 6, u Batal Mahali 4. Neke su pretekle, a neke propale.
Fako Žirafa otvorio je prvu na Tapiji (iza Koraćke džamije i zgrade fiskolturnog kluba Partizan), a poslednju, kod nas, u Masli sokaku. Kafanu smo zvali Sagni glavu, jer su ulazna vrata bila niska, pa se moralo saginjati, a kada je Fako kafanu preselio iz podruma u dvije sobe nad podrumom, dobila je i skladnije ime Šeherzada. Inspekcije su ga redovno napadale, ali im je Fako izmicao. Prostorije je zastro ćilimima, ovešao po zidovima srmene tablje, ibrike i slike starog Pazara i Stambola. Gosti su se izuvali pred vratima i sjedeli u kafani bosonogi. Kad bi inspektori naišli, neko od gostiju bi viknuo ”Da ih krasni Allah pogleda i sačuva. Vala brate sojna djeca, ko da nisu Mahmutova, nego sultanova.” U to bi iz sporedne sobice ušla dva djeteta sa fesićima na glavama i širokim gaćama koje su pridržavali rukama, a neko bi u def zalupao.
– Bujrum, drugovi, bujrum – pozdravljao je Fako inspektore, – eto, Mahmut djecu sunetio, pa se malo komšiluk skupio…
Docnije mu se kafana pročula – najbolja ljuta, najbolja klekovača, najbolji škembići i momice u čaršiji – zalazili su u nju krupni i viđeni gosti, pa su je oni od vlasti čuvali.
4.
Avdova pekara zvanično je prestala sa radom 17. 6. 1982. godine. U stvarnosti, pekara je prestala da radi koju godinu ranije, kad je Hako zbog starosti “digo ruke od mešeka”, a Selim prešao u parnu pekaru.
Kad je Hako otišao, Avdo je izgubio volju, zôrom je u pekaru ulazio. Isprva je tražio radnike i po nekog nalazio. Neki od njih pobjegli bi nakon dva tri dana, a neke bi i sam napudio.
Prema odluci Izvršnog savjeta Skupštine opštine, donijete u novembru 1981. godine, sve privatne pekarske radnje morale su do 1. juna naredne (1982) biti potpuno adaptirane ili zatvorene. Opštinske inspekcije su sve činile da se pekare zatvore a da mlađi i bolji pekari pređu u parnu pekaru Polet.
Na sastanku između predstavnika Skupštine opštine i vlasnika privatnih pekarskih radnji, Avdo je fizički nasrnuo na Milojicu Biševca i Milicu Cvetić, predstavnike Skupštine, te je priveden u stanicu milicije. Jedva ga je Slavo Janković izvadio. Kad je čuo da se Milojica Biševac sprema da ga zbog prijetnji tuži sudu, Avdo je pobjegao na Goliju.
Adem se nije nagonio sa vlastima, platio je kazne i dažbine. U aprilu mjesecu Tiko Kijevčanin, tadašnji upravnik Radničkog univerziteta, dojavio mu je da će sve privatne pekare u naredna dva meseca biti zatvorene. Opštinska je komisija već spremila naloge. Predlaže mu da odustane od miješenja i prodaje hleba i da radi samo po narudžbi. Isto mu predlažu Hako Mileva i daidža, mr. Hakija Pelin.
Adem će ih poslušati.
Rješenje i dozvolu za rad pešermare dobio je u srijedu 26. 6. 1982.
U petak, (28. 6. 1982.) u šest sati izjutra, ubaciće u furunu sefte turu:tri tepsije baklave, pola pleha jagnjetine i četiri pite, ćukovske-slagane.
Ubaciće, uz baklave i pite, i jednog šarana, šarana-divljaka, kojeg su mu donijeli Momo Dobrić i Zeno Kožar, novinari Bratstva.
5.
Bilal Loboder ranije je živjeo u Domskom sokaku, a sad živi u Zubinom potoku. Njegovi su ondje imali sedam hektara zemlje koju im je potopila akumulacija jezera Gazivode. Nešto malo prle, onda u brdima, nakon punjenja jezera, sišlo je do vode. Bilal je stigao da razniže staru kuću i da je ponovo na prli naniže. Krovnu je šindru zamijenio ćeramidom, a bondruk ćerpičem.
Dok je živjeo u Domskom sokaku, Bilal je bio bolestan, imao je “smetnje na vezama”. Prije smetnji, radio je kao električar u Elektrorasu, bio dobar radnik, pa su ga, kad je sasvim s pameti sišao, penzionisali.
Ovako ga pamtim: izađe Bilal na jaliju, namaže lice bobicama bazge il kupine, sakrije se u rakiti, skine i čeka da naiđe kakvo dijete ili slabotinja. Onda iskoči, zadiliče kao indijanac, prepadne te i prebije. Petkom, za vrijeme džume, uđe u avliju Kolerine džamije, ispretura obuću, nečiju ukrade, nečiju sakrije. Došao bi u našu pekaru, sjeo negdje s kraja i gledao oganj u furuni. Babo bi mu uvijek dao simit il piticu – on sam nikad ne bi ništa zatražio.
Halijedao je po čaršiji. Opijao se i spavao na Žitnome trgu. Izlazio na Gazilar, lomio bašluke. Kad bi malo učinio bolje, popeo bi se na stepenište ispred Radničkog, vitlao nekakvom starom zastavom i dokonom svijetu izlagao planove o elektrifikaciji Donje i Gornje Pešteri. Prijetio je drugu Titu i Partiji da će – ako mu se plan odbije – otići na Pešter, dići „kuku i motiku“ i da će onda «u perišan učiniti» i Novi Pazar i Srbiju. Neko mu je kriomice kosti izlomio i više se nije u gradu viđao. Viđao se samo u svojoj avliji.
Vodali su ga kod hodža i popova, kod ćirameta i gatara, tražeći mu lijeka.
Tri godine proveo je u niškoj Toponici, tri i po u Kovinu. U Kovinu je prizdravio, pa su ga slali na kućnu negu i viđenje dva puta godišnje. Onda su ga na posve pustili.
Nije se vratio u domski sokak. Vratio se na imanje u Zubinom Potoku.
6.
Veštačko jezero Gazivode nalazi se u opštini Zubin Potok, na severu Kosova i Metohije. Nastalo je pregrađivanjem rijeke Ibra u njegovom gornjem toku. Kamen temeljac za branu postavljen je na Petrovdan 1972, a položio ga je predsjednik Saveznog izvršnog vijeća Džemal Bijedić (vidi mr H. Pelin: «Jezero temelj bolje budućnosti», Borba, 1972).
Jezero je napunjeno vodom 1977. godine.
Dužina mu iznosi 24 kilometra, a visina brane 107 metara. Brana je izgrađena od prirodnih materijala (kamenja, zemlje i gline) i kao takva jedna je od najvećih u Evropi. Osnovna namjena ove brane je navodnjavanje Kosovske nizije.
Kako je jezero izuzetno bogato ribom, tokom cijele godine prisutan je veliki broj ribara. Ljeti dolaze i kupači iz Tutina, Novog Pazara, Zvečana, Gline, Kosovske Mitrovice. Iznad jezera se prostire planina Mokra Gora. U njenom podnožju nalazi se manastir Crna Reka.
Kad je Momo Dobrić išao da za svoju “Hroniku” snimi mještane Zubinog Potoka čija su imanja potopljena (467 domaćinstava, 3 vjerska objekta i 4 groblja) a država obećala, pa slagala, da će im potpoljenu zemlju pošteno i po pravoj cijeni platiti, sreo je Bilala. “Obradovali smo se jedan drugom. Pričali o svemu i svačemu. Na rastanku, dobio sam poklon od Bilala. Šarana, divljaša, od dva i po kila.”
7.
Do Zubina potoka smo došli onim rožajskim, u šest sati izjutra.
Gola pustinja, nigdje ništa. Siđemo do vode i zaraslih kotareva s naviljcima pocrnele slame. Kolibe, trapovi, jedan rundov krvavih očiju koji se davi svojim lavežima. Dvije-tri kuće od cigala. Iz jedne bije narodna muzika. Na vratima, krečom naprskano: Kahva-Zubin Potok.
– Ima l bujrum, majstore? viče Momo.
– Ima, ima, čuje se otuda. Svratimo, naručimo kahve. Momo pita zdepastog mladića: – Znaš li, care, kako da dođemo do zadružnog doma u Zubinom potoku. Treba nešto da snimao.
–To ti je onamo, pod onu lazinu. Slegnite do škole, ima put od škole. Ufatite samo putom.
Slegli smo do škole, ufatili putem.
*
Lutali smo uz jezero, uzlazili i slazili niz kosine, ali selo nismo nalazili. Julsko je sunce krvnički pržilo. Uz jedan poširi vodeni zalivak, obrastao mekšim listopadom – vrba, joha i jasika – ugledali smo tanku stazu. “Hajmo ovuda, pa do kurca”, rekao je Momo.“Jo, gledaj je kao smaragd. De, bre, da se okupamo.“
Okupali smo se i krenuli uz stazu. Vodila je “pitominjom” odisala na ribe i mulj. Naišli smo, brzo, i na prvu kuću. Ležala je na blagoj zaravni. Vodeni su usjek onde svršavao, razliven u nekoliko čudnovatih bara obraslih trstikom. Kuća je bila sitna, okrečenom bijelo, pokrivena ćeramidom. Sa čeone strane – tri klupe od grubo tesanog drveta, jedan pletar i jedna koliba. Na pletaru sušilo se rublji i nekakve plahte slične ribarskim mrežama.
Iz kuće se krupan čovjek pojavio.
Momo je samo ovako zinuo: “Jo, jebote, rekao je, čisti Bilal. Jes, majke mi – Bilal Struja!”
Ja sam se, priznajem, prepanuo, a Momo je raširio ruke i krenuo čovjeku u susret. “Jesi to ti,Momo?”,brundao je onaj. “Moj Momčilo jabučilo. Dobro mi došao, burazeru!”
Dva sata docnije, dok uz lozu, kozji sir i kozju pršutu, budemo sjedeli u lijepome hladu ispred kuće, uslijediće Bilalova priča:
Bilal Loboder, zvani Struja, otpušten je iz Kovinske bolnice 23. 05. 1975. godine, “ko nov”, tj. potpuno izliječen. Nije se, veli, vratio u čarsiju, već ovamo. Stigao je u vrijeme kad se jezero punilo i kad su se mještani, ne bez vike i kuknjave, opraštali od svojih imanja. I Bilal se oprostio od svog – sedam hektara livada i šume. Pretekao mu je komad prle u brdima, koji se sada, po punjenju, obreo uzsamu obalu. Uspio je da razniže staru kuću prije potopa i da je ovdje ponovo naniže. Živio je, dok se moglo, od penzije, od skupljenih šumskih polodova, prepodaje drvne građe, krivolova. A onda je ova kriza ljuto popritegla.
Prije tri i po godine, baš u ovo vrijeme, javio mu se ljekar koji ga je u Kovinu liječio. Spremao se na odmor, planirao da se spusti u Boku kotorsku. “Pa sam”, pisao je, “nešto gledao kartu i vidio da će proći blizu. Zanima me kako si i jesi li u stanju da se vidimo i da negdje piće popijemo. Evo ima neki motel Krnja jela baš uz magistralu, veoma blizu tvom Novom Pazaru”.
Sreli su se nekoliko dana po prepisci.
Kad je vidio Bilalovu kuću i okoliš, ljekar je, bio očaran ljepotom: “Ovo je,čovječe, raj na zemlji. Blago tebi, blago tebi.Gledaj ovu baru lijevo – prvoklasni ribnjak za šarane!Idealno prirodno stanište. Ovdje ne treba nikakvoga ulaganja. Ležiš, čovječe, na parama. Ama čekaj samo da se vratim s mora.”
Došao je, opet, početkom oktobra.
Ribnjak će, tvrdi Bilal, nagraditi za dvije nedjelje. “Nije”, veli, “ni imalo mnogo posla. Ona velika žičana pregrada, pedesetak drvenih kolčeva, sedam-osam prikolica pijeska, kreča, zgorelog đubriva i šodera”.
Početkom aprila mjeseca 1978,ubačeno je “za prvinu i provjeru 22 komada jednogodišnjih (težina 60 – 110 gr.) i 17 komada dvogodišnjih ( 150 – 250 gr.)šarana, šarana-divljaša.”
“I ene ih. Ko bikovi!”
Prvi kupci pojavili su se ove godine, u junu mjesecu: dvojica monaha iz manastira Crna Reka, jedan ugostitelj iz Kosovske Mitrovice, jedan guzonja iz rudnika Trepča, jedan guzonja iz fudbalskog kluba Trepča i dvojica fudbalera.
Sagni glavu
1.
Prvog šarana u Novom Pazaru ispekli su Rade Šopen, Hajro Gološ i Mujo iz Jaklje (novi pjevač). Dobili su ga od Duška Stolića, centarfora FK Trepče kojem su na svadbi bili muzikanti. Drugog šarana ispekli su Momo Dobrić i Zeno Kožar. Dobili su ga od Bilala Lobodera, krivolovca na jezeru Gazivode. Prvi je pečen kod Faka Žirafe, drugi kod Adema.
2.
O Dušku Stoliću mogu kazati samo ono što sam kod Zena pročitao (“Bombarder iz senke” Bratstvo, 1979): “Duško Stolić centarfor je sidraš. Nema, dakle, velik radijus kretanja, ni brzinu. Ima, međutim, dobar odraz i dobar udarac glavom. Dobro se postavlja, dobro gradi, šutira obema nogama. Jedan je od najboljih drugoligaških golgetera i ljubimac mitrovačke publike.”
Duško Stolić klupski je drug sa braćom Biberović, Šefćetom i Ešrefom. Šefćet igra desnog beka, Ešref halfa. U Trepču su došli iz FK Novi Pazar, a prije toga, kao omladinci, igrali su za FK Vidrenjak iz Tutina. Rodom su iz Ribarića gdje i danas imaju porodičnu kuću. Prijatelji su sa Duškom Stolićem. Kad se ženio, Stolić je pravio svadbu u motelu Krnja jela koji se nalazi na jezeru, malo ispod Ribarića. Na svadbi su mu svirali Rade i njegov orkestar, a šarane (pet komada) donijela su mu braća Biberović. Ne zna se gdje su ih dobavili. Četiri šarana na svadbi su pojedena, a petog je, poslije svadbe, Mujo pjevač ugledao u velikom limenom koritu. “Šta je ovo, vrag te jebo?”, pitao je stravljen. “To ti je, stari, vodeni krmak”, rekao je Duško Stolić. “Ako jedeš krmetinu, eto ti ga” “Svoj ti poso, brate”, rekao je Mujo. “Rade, hod’ ovamo!”
Ubacili su šarana u gepek tristaća, nagarili ka čarsiji.
Vodeno su krme, malo prije ponoći, unijeli kod Faka Zirafe.
3.
Do svoje pedeset i treće godine, Fako Ćilerdžić nije imao nigdje ništa. Živio je sam kao jebuk u zapuštenoj vakufskoj kući kod Karahodžić ćuprije. Visok je (201 cm.), krakat i sitnoglav, pa nosi nadimak Žirafa, Fako Žirafa. Za vrijeme ramazana prodavao je kleku, u litarskim bocama. Drugim danima prodavao je sitnu bižuteriju, švercovao kahvu i cigare. To mu je bila jedina zarada; što bi obdan zaradio, uveče bi propio. Pio je u Granati, gdje su se okupljali i lešili najteži sarhoši.
Od 1977. godine pa nadalje, u Novom su Pazaru počele nicati, brže od korova, divlje birtije i kafane. Imalo ih je, pisalo je “Bratstvo”, u svakoj mahali: na Hadžetu 11 kom., u Lugu i Jermišu 9, u Ciglocrepani 6, u Batal Mahali 4. Neke su pretekle, a neke propale.
Fako Žirafa otvorio je prvu na Tapiji (iza Koraćke džamije i zgrade fiskolturnog kluba Partizan), a poslednju, kod nas, u Masli sokaku. Kafanu smo zvali Sagni glavu, jer su ulazna vrata bila niska, pa se moralo saginjati, a kada je Fako kafanu preselio iz podruma u dvije sobe nad podrumom, dobila je i skladnije ime Šeherzada. Inspekcije su ga redovno napadale, ali im je Fako izmicao. Prostorije je zastro ćilimima, ovešao po zidovima srmene tablje, ibrike i slike starog Pazara i Stambola. Gosti su se izuvali pred vratima i sjedeli u kafani bosonogi. Kad bi inspektori naišli, neko od gostiju bi viknuo ”Da ih krasni Allah pogleda i sačuva. Vala brate sojna djeca, ko da nisu Mahmutova, nego sultanova.” U to bi iz sporedne sobice ušla dva djeteta sa fesićima na glavama i širokim gaćama koje su pridržavali rukama, a neko bi u def zalupao.
– Bujrum, drugovi, bujrum – pozdravljao je Fako inspektore, – eto, Mahmut djecu sunetio, pa se malo komšiluk skupio…
Docnije mu se kafana pročula – najbolja ljuta, najbolja klekovača, najbolji škembići i momice u čaršiji – zalazili su u nju krupni i viđeni gosti, pa su je oni od vlasti čuvali.
4.
Avdova pekara zvanično je prestala sa radom 17. 6. 1982. godine. U stvarnosti, pekara je prestala da radi koju godinu ranije, kad je Hako zbog starosti “digo ruke od mešeka”, a Selim prešao u parnu pekaru.
Kad je Hako otišao, Avdo je izgubio volju, zôrom je u pekaru ulazio. Isprva je tražio radnike i po nekog nalazio. Neki od njih pobjegli bi nakon dva tri dana, a neke bi i sam napudio.
Prema odluci Izvršnog savjeta Skupštine opštine, donijete u novembru 1981. godine, sve privatne pekarske radnje morale su do 1. juna naredne (1982) biti potpuno adaptirane ili zatvorene. Opštinske inspekcije su sve činile da se pekare zatvore a da mlađi i bolji pekari pređu u parnu pekaru Polet.
Na sastanku između predstavnika Skupštine opštine i vlasnika privatnih pekarskih radnji, Avdo je fizički nasrnuo na Milojicu Biševca i Milicu Cvetić, predstavnike Skupštine, te je priveden u stanicu milicije. Jedva ga je Slavo Janković izvadio. Kad je čuo da se Milojica Biševac sprema da ga zbog prijetnji tuži sudu, Avdo je pobjegao na Goliju.
Adem se nije nagonio sa vlastima, platio je kazne i dažbine. U aprilu mjesecu Tiko Kijevčanin, tadašnji upravnik Radničkog univerziteta, dojavio mu je da će sve privatne pekare u naredna dva meseca biti zatvorene. Opštinska je komisija već spremila naloge. Predlaže mu da odustane od miješenja i prodaje hleba i da radi samo po narudžbi. Isto mu predlažu Hako Mileva i daidža, mr. Hakija Pelin.
Adem će ih poslušati.
Rješenje i dozvolu za rad pešermare dobio je u srijedu 26. 6. 1982.
U petak, (28. 6. 1982.) u šest sati izjutra, ubaciće u furunu sefte turu: tri tepsije baklave, pola pleha jagnjetine i četiri pite, ćukovske-slagane.
Ubaciće, uz baklave i pite, i jednog šarana, šarana-divljaka, kojeg su mu donijeli Momo Dobrić i Zeno Kožar, novinari Bratstva.
5.
Bilal Loboder ranije je živjeo u Domskom sokaku, a sad živi u Zubinom potoku. Njegovi su ondje imali sedam hektara zemlje koju im je potopila akumulacija jezera Gazivode. Nešto malo prle, onda u brdima, nakon punjenja jezera, sišlo je do vode. Bilal je stigao da razniže staru kuću i da je ponovo na prli naniže. Krovnu je šindru zamijenio ćeramidom, a bondruk ćerpičem.
Dok je živjeo u Domskom sokaku, Bilal je bio bolestan, imao je “smetnje na vezama”. Prije smetnji, radio je kao električar u Elektrorasu, bio dobar radnik, pa su ga, kad je sasvim s pameti sišao, penzionisali.
Ovako ga pamtim: izađe Bilal na jaliju, namaže lice bobicama bazge il kupine, sakrije se u rakiti, skine i čeka da naiđe kakvo dijete ili slabotinja. Onda iskoči, zadiliče kao indijanac, prepadne te i prebije. Petkom, za vrijeme džume, uđe u avliju Kolerine džamije, ispretura obuću, nečiju ukrade, nečiju sakrije. Došao bi u našu pekaru, sjeo negdje s kraja i gledao oganj u furuni. Babo bi mu uvijek dao simit il piticu – on sam nikad ne bi ništa zatražio.
Halijedao je po čaršiji. Opijao se i spavao na Žitnome trgu. Izlazio na Gazilar, lomio bašluke. Kad bi malo učinio bolje, popeo bi se na stepenište ispred Radničkog, vitlao nekakvom starom zastavom i dokonom svijetu izlagao planove o elektrifikaciji Donje i Gornje Pešteri. Prijetio je drugu Titu i Partiji da će – ako mu se plan odbije – otići na Pešter, dići „kuku i motiku“ i da će onda «u perišan učiniti» i Novi Pazar i Srbiju. Neko mu je kriomice kosti izlomio i više se nije u gradu viđao. Viđao se samo u svojoj avliji.
Vodali su ga kod hodža i popova, kod ćirameta i gatara, tražeći mu lijeka.
Tri godine proveo je u niškoj Toponici, tri i po u Kovinu. U Kovinu je prizdravio, pa su ga slali na kućnu negu i viđenje dva puta godišnje. Onda su ga na posve pustili.
Nije se vratio u domski sokak. Vratio se na imanje u Zubinom Potoku.
6.
Veštačko jezero Gazivode nalazi se u opštini Zubin Potok, na severu Kosova i Metohije. Nastalo je pregrađivanjem rijeke Ibra u njegovom gornjem toku. Kamen temeljac za branu postavljen je na Petrovdan 1972, a položio ga je predsjednik Saveznog izvršnog vijeća Džemal Bijedić (vidi mr H. Pelin: «Jezero temelj bolje budućnosti», Borba, 1972).
Jezero je napunjeno vodom 1977. godine.
Dužina mu iznosi 24 kilometra, a visina brane 107 metara. Brana je izgrađena od prirodnih materijala (kamenja, zemlje i gline) i kao takva jedna je od najvećih u Evropi. Osnovna namjena ove brane je navodnjavanje Kosovske nizije.
Kako je jezero izuzetno bogato ribom, tokom cijele godine prisutan je veliki broj ribara. Ljeti dolaze i kupači iz Tutina, Novog Pazara, Zvečana, Gline, Kosovske Mitrovice. Iznad jezera se prostire planina Mokra Gora. U njenom podnožju nalazi se manastir Crna Reka.
Kad je Momo Dobrić išao da za svoju “Hroniku” snimi mještane Zubinog Potoka čija su imanja potopljena (467 domaćinstava, 3 vjerska objekta i 4 groblja) a država obećala, pa slagala, da će im potpoljenu zemlju pošteno i po pravoj cijeni platiti, sreo je Bilala. “Obradovali smo se jedan drugom. Pričali o svemu i svačemu. Na rastanku, dobio sam poklon od Bilala. Šarana, divljaša, od dva i po kila.”
7.
Do Zubina potoka smo došli onim rožajskim, u šest sati izjutra.
Gola pustinja, nigdje ništa. Siđemo do vode i zaraslih kotareva s naviljcima pocrnele slame. Kolibe, trapovi, jedan rundov krvavih očiju koji se davi svojim lavežima. Dvije-tri kuće od cigala. Iz jedne bije narodna muzika. Na vratima, krečom naprskano: Kahva-Zubin Potok.
– Ima l bujrum, majstore? viče Momo.
– Ima, ima, čuje se otuda. Svratimo, naručimo kahve. Momo pita zdepastog mladića: – Znaš li, care, kako da dođemo do zadružnog doma u Zubinom potoku. Treba nešto da snimao.
– To ti je onamo, pod onu lazinu. Slegnite do škole, ima put od škole. Ufatite samo putom.
Slegli smo do škole, ufatili putem.
*
Lutali smo uz jezero, uzlazili i slazili niz kosine, ali selo nismo nalazili. Julsko je sunce krvnički pržilo. Uz jedan poširi vodeni zalivak, obrastao mekšim listopadom – vrba, joha i jasika – ugledali smo tanku stazu. “Hajmo ovuda, pa do kurca”, rekao je Momo.“Jo, gledaj je kao smaragd. De, bre, da se okupamo.“
Okupali smo se i krenuli uz stazu. Vodila je “pitominjom” odisala na ribe i mulj. Naišli smo, brzo, i na prvu kuću. Ležala je na blagoj zaravni. Vodeni su usjek onde svršavao, razliven u nekoliko čudnovatih bara obraslih trstikom. Kuća je bila sitna, okrečenom bijelo, pokrivena ćeramidom. Sa čeone strane – tri klupe od grubo tesanog drveta, jedan pletar i jedna koliba. Na pletaru sušilo se rublji i nekakve plahte slične ribarskim mrežama.
Iz kuće se krupan čovjek pojavio.
Momo je samo ovako zinuo: “Jo, jebote, rekao je, čisti Bilal. Jes, majke mi – Bilal Struja!”
Ja sam se, priznajem, prepanuo, a Momo je raširio ruke i krenuo čovjeku u susret. “Jesi to ti, Momo?”, brundao je onaj. “Moj Momčilo jabučilo. Dobro mi došao, burazeru!”
Dva sata docnije, dok uz lozu, kozji sir i kozju pršutu, budemo sjedeli u lijepome hladu ispred kuće, uslijediće Bilalova priča:
Bilal Loboder, zvani Struja, otpušten je iz Kovinske bolnice 23. 05. 1975. godine, “ko nov”, tj. potpuno izliječen. Nije se, veli, vratio u čarsiju, već ovamo. Stigao je u vrijeme kad se jezero punilo i kad su se mještani, ne bez vike i kuknjave, opraštali od svojih imanja. I Bilal se oprostio od svog – sedam hektara livada i šume. Pretekao mu je komad prle u brdima, koji se sada, po punjenju, obreo uz samu obalu. Uspio je da razniže staru kuću prije potopa i da je ovdje ponovo naniže. Živio je, dok se moglo, od penzije, od skupljenih šumskih polodova, prepodaje drvne građe, krivolova. A onda je ova kriza ljuto popritegla.
Prije tri i po godine, baš u ovo vrijeme, javio mu se ljekar koji ga je u Kovinu liječio. Spremao se na odmor, planirao da se spusti u Boku kotorsku. “Pa sam”, pisao je, “nešto gledao kartu i vidio da će proći blizu. Zanima me kako si i jesi li u stanju da se vidimo i da negdje piće popijemo. Evo ima neki motel Krnja jela baš uz magistralu, veoma blizu tvom Novom Pazaru”.
Sreli su se nekoliko dana po prepisci.
Kad je vidio Bilalovu kuću i okoliš, ljekar je, bio očaran ljepotom: “Ovo je, čovječe, raj na zemlji. Blago tebi, blago tebi. Gledaj ovu baru lijevo – prvoklasni ribnjak za šarane! Idealno prirodno stanište. Ovdje ne treba nikakvoga ulaganja. Ležiš, čovječe, na parama. Ama čekaj samo da se vratim s mora.”
Došao je, opet, početkom oktobra.
Ribnjak će, tvrdi Bilal, nagraditi za dvije nedjelje. “Nije”, veli, “ni imalo mnogo posla. Ona velika žičana pregrada, pedesetak drvenih kolčeva, sedam-osam prikolica pijeska, kreča, zgorelog đubriva i šodera”.
Početkom aprila mjeseca 1978, ubačeno je “za prvinu i provjeru 22 komada jednogodišnjih (težina 60 – 110 gr.) i 17 komada dvogodišnjih ( 150 – 250 gr.) šarana, šarana-divljaša.”
“I ene ih. Ko bikovi!”
Prvi kupci pojavili su se ove godine, u junu mjesecu: dvojica monaha iz manastira Crna Reka, jedan ugostitelj iz Kosovske Mitrovice, jedan guzonja iz rudnika Trepča, jedan guzonja iz fudbalskog kluba Trepča i dvojica fudbalera.