Vozimo se nekidan, u popodnevnim satima, Zoe i ja autobusom iz Beča za Zagreb. Jako je uzbuđena- em joj je prva duža vožnja busom, em u Zagrebu je čekaju Rita i Nikola, najdraži rođaci. Znatiželjno gleda kroz prozor, redaju se austrijski pejzaži: stablo, trava, brdo, šuma, sunce, kamioni… Svako malo zapitkuje, mama di je Zabveg? Kad smo stigli do hrvatske granice, krenulo se smrkavati. vade nas iz autobusa na pasošku kontrolu, stojimo u redu, zovu nas iz kućice – majke s malom djecom imaju prednost. Policajac nas provjerava sporo i dugo, Zoe nosi očevo prezime. Ona mu veli: “Mama se zove Vunjic, a ja Bavavon”. Uz škrti osmijeh, vraća nam putovnice. Čekanje se oteglo, jer jedan putnik ima prijavljeno krivo prebivalište. Sjedimo u autobusu, vani je prohladno, već se raznoćalo, atmosfera postaje sve napetija, ljudi uglavnom šute, neki putnici negoduju. Jedna jako ljutita gospođa prijetećim se riječima obraća šoferu. Šofer urla: “Gospođo, nisam ja kriv kaj debil, jedan kriminalni, ima neispravne isprave!” “Debil” mi, usput primjećujem, izgleda više zbunjeno i uplašeno, negoli kriminalno. Ostali putnici ih smiruju. Pa opet duga šutnja. Sad smo već zaglavili punu uru, čovjeka još nema. Zoe pita: “Mama, šta čekamo?” “Čekamo da policajac pusti čiku.” Ali čike nema pa nema. Tišina je sve neugodnija. Zoe opet: “Mamaa, šta čekamo?” Čiku… kadli ona će, na sav glas: “Čekamo jutro da se razdani, da neko dođe i donese sveću, u ovom mraku čovek ne vidi, a ja da čekam ne mogu i neću, jer je noć noć noć noć, totalni je mvaaak…”
Ljudi popadali od smijeha. Dvije studentice joj se pridružile. Ulazi onaj nesretnik u pratnji policije, iznosi torbu, autobus krenuo. On ostao. Utihnula nikad prigodnija pjesma. Zoe pita: “Di ide čiko?” Ja ne znam šta da joj odgovorim. Ona veli: “Ide u mvaak.”
U autobusu
Vozimo se nekidan, u popodnevnim satima, Zoe i ja autobusom iz Beča za Zagreb. Jako je uzbuđena- em joj je prva duža vožnja busom, em u Zagrebu je čekaju Rita i Nikola, najdraži rođaci. Znatiželjno gleda kroz prozor, redaju se austrijski pejzaži: stablo, trava, brdo, šuma, sunce, kamioni… Svako malo zapitkuje, mama di je Zabveg? Kad smo stigli do hrvatske granice, krenulo se smrkavati. vade nas iz autobusa na pasošku kontrolu, stojimo u redu, zovu nas iz kućice – majke s malom djecom imaju prednost. Policajac nas provjerava sporo i dugo, Zoe nosi očevo prezime. Ona mu veli: “Mama se zove Vunjic, a ja Bavavon”. Uz škrti osmijeh, vraća nam putovnice. Čekanje se oteglo, jer jedan putnik ima prijavljeno krivo prebivalište. Sjedimo u autobusu, vani je prohladno, već se raznoćalo, atmosfera postaje sve napetija, ljudi uglavnom šute, neki putnici negoduju. Jedna jako ljutita gospođa prijetećim se riječima obraća šoferu. Šofer urla: “Gospođo, nisam ja kriv kaj debil, jedan kriminalni, ima neispravne isprave!” “Debil” mi, usput primjećujem, izgleda više zbunjeno i uplašeno, negoli kriminalno. Ostali putnici ih smiruju. Pa opet duga šutnja. Sad smo već zaglavili punu uru, čovjeka još nema. Zoe pita: “Mama, šta čekamo?” “Čekamo da policajac pusti čiku.” Ali čike nema pa nema. Tišina je sve neugodnija. Zoe opet: “Mamaa, šta čekamo?” Čiku… kadli ona će, na sav glas: “Čekamo jutro da se razdani, da neko dođe i donese sveću, u ovom mraku čovek ne vidi, a ja da čekam ne mogu i neću, jer je noć noć noć noć, totalni je mvaaak…”
Ljudi popadali od smijeha. Dvije studentice joj se pridružile. Ulazi onaj nesretnik u pratnji policije, iznosi torbu, autobus krenuo. On ostao. Utihnula nikad prigodnija pjesma. Zoe pita: “Di ide čiko?” Ja ne znam šta da joj odgovorim. Ona veli: “Ide u mvaak.”