ja sam odustao od ideje da održim predavanje jer vjerujem tvom sudu. Ipak su to tvoji studenti i ti tamo predaješ i boriš se svakodnevno tako da sigurno znaš bolje što bi ih moglo zanimati. U istom dahu moram pojasniti kontekst njenog nastanka i evolucije. To nije nešto što je meni palo na pamet sad zbog novina i nagrada nego se radi o želji za predavanjem znanja primljenog od drugih i akumuliranog godinama i zatim raspačavanog na studiju kad sam pomagao kolegama noć prije ispita da polože Peterlića pričajući im povijest filma kao što se priča bajka ili krimić. S vremenom sam, snimajući svoje filmove i baveći se stvarima koje na kraju i čine ljudski život – ljubavlju, roditeljstvom, porocima, pogreškama, uspjesima, neuspjesima – naročito njima – čitavu stvar stavio na stranu. No, stalno bih nailazio na ljude koji bi me pitali zašto ne predajem negdje ili ne pišem o umjetnosti i na to bih se samo sklupčao u kut i bilo bi mi gore. Neki ljudi koji se pisanjem o kulturi bave javili su se pa sam počeo tipkati filmske kritike i eseje. To sam nastavio i nakon izlaska iz komune i nakon nagrade za njih, nagrade čije obrazloženje neću navesti jer mi se gadi samoreklamerstvo, skeptičan sam i teško prihvaćam pohvale pa ovo spominjem samo kako bih svom pokušaju da ti pojasnim što sam htio dodam tuđe mišljenje koje djelomično ali i prilično precizno opisuje moju namjeru. S obzirom da sam kritike pisao iz krajnje subjektivne perspektive, s namjerom da eventualnom slušatelju ili čitatelju prenesem vlastiti doživljaj i oduševljenje, odnosno estetski užitak, recepcija me iščupala iz osamljenog, izoliranog mjesta na kojem su nastajale, a monolog čije su se rečenice zaigrano i kaotično sudarale jedna s drugom i koštanom stjenkom moje lubanje pretvorile u mogućnost dijaloga, rasprave, uvida i predavanja. I tako me ta ideja na kraju dogurala i do jučerašnjeg razgovora s tobom i tamo i tada se prvi put ozbiljno sudarila sa stvarnošću. Radeći u skladištu rijetko imam priliku razgovarati o ovim temama i tako je ideja samo bujala i rasla kao dječji balon ili tumor na mozgu, a prva operacijska dvorana koja mi je pala na pamet bila je projekcijska u podrumu. I da konačno kažem i što sam, a ne samo zašto sam mislio da održim predavanje. Nisam mislio govoriti iz pozicije narkomana ili neuspješnog redatelja, niti iz pozicije bivšeg studenta ili pisca, a kamoli neke vrste autoriteta – profesorskog (ni diplomu nemam) ili iskustvenog, pa čak ni iz pozicije Nikole Strašeka što i tko god on bio. A bilo kakvo kritiziranje faksa sasvim mi je suludo i nezamislivo (ne znam otkud ti takva ideja? ) jer mene je vrijeme provedeno tamo obogatilo, odredilo, otvorilo mi nove perspektive i utjecalo na isključivo pozitivan način. Ono o čemu sam želio govoriti je stvaralaštvo kao takvo, ali u kontekstu povijesti umjetnosti s naglaskom na film. Od pećine i naslikanog lova na bizone, preko Piera Della Francesce, Breughelovog Ikara, Turnera i Hokusaija do braće Lumière pa dalje prema sutra i u budućnost. Htio sam govoriti o stvaralaštvu kao pokušaju da uhvatiš ljepotu ovog svijeta i zabilježiš složenu, predivnu i uzaludnu avanturu ljudskog duha, umjetničkom stvaralaštvu koje ne donosi novac, društveni status i ne čini ono što se naziva korisnim. U vrijeme kada svi žele uspjeti i prodati se, kada svi žele biti bogati i imati puno para, ja sam mislio svrnuti pozornost na umjetnike kao ljude koji prihvaćaju društveni i svakodnevni neuspjeh u potrazi za nevidljivim, osobnim stvarima koje ne donose novac, nagrade i naslovnice, stvarima koje neprimjetno sipe kroz stisnutu šaku stvarnosti i ne čine suvremenu povijest ili bilo koju drugu povijest osim one koja se pripovijeda i provlači kroz ljudske krvotoke i umjetnička djela – od otiska krvave ruke na stijeni Altamire, preko lutkarskog kazališta od sjena jugoistočne Azije, Platonove pećine, Eshilovih tragedija i camere obscure, sve do konjskog trka Eadwearda Muybridgea, izlaska radnika iz tvornice Lumière i pjesme Brune S.-a po dvorištima i ulicama berlinskim i plesa kokošjeg u zabavnom parku uz cestu u gradu Cherokee, u Sjevernoj Karolini i transcendentalne četiri minute i pedeset i šest sekundi obiteljskog okupljanja uz Clair de lune Claude Debussya iz Mekasovih Uspomena na putovanje u Litvu. Htio sam nešto reći o načinima gledanja, o umjetničkom djelu u doba masovne reprodukcije, o razlozima zbog kojih etika proizlazi iz estetike a poezija je kao i kruh – za sve. Konačno, htio sam progovoriti i o filmu kao umjetnosti koju radimo jedni za druge, iz ljubavi koju dijelimo jer smo prijatelji. Jer smo ljudi.
Ono u čemu sam očito pogriješio je praktični i formalni aspekt te sam modus operandi ovakvog predavanja unutar pravilnika, zakona i načina na koji funkcionira bilo koja državna institucija. Ja uopće nisam razmišljao o tome što mi daje pravo da govorim tamo a nisam profesor, nitko me nije zvao, nemam uspješan film, karijeru pa čak ni diplomu. I zato ti hvala što si me na ove stvari prijateljski upozorio, a ja sam se nakon našeg razgovora posramio samom preuzetnošću i prepotencijom koje su očito plod moje temeljne deluzije čija je posljedica osjećaj preuveličane prisutnosti u svijetu, iluzije da je iskrena želja i nesebičnost motiva dovoljna da radiš što želiš ravnajući se onom jednostavnom istinom da je tvoje samo ono što daš, istinom iz koje nastaje svako pravo umjetničko djelo koje je uvijek tamo gdje prestajem ja i počinju drugi.
N
p.s. ono što sam htio reći studentima puno bolje će se čuti (ili možda uopće neće) ako to napišem i objavim jer niti je namijenjeno samo našim kolegama niti su oni bilo čime zaslužili da ih opterećujem. Tekst s druge strane stoji kao skup mrtvih simbola ispunjen potencijalom da u dodiru s čitaocem oživi i progovori neopterećeno i bez potrebe da se traže razlozi, formalna svrha ili da se ikome objašnjava zašto baš ja a ne netko drugi. Oprosti još jednom na bezobrazluku.
Dragi druže,
Dragi druže,
ja sam odustao od ideje da održim predavanje jer vjerujem tvom sudu. Ipak su to tvoji studenti i ti tamo predaješ i boriš se svakodnevno tako da sigurno znaš bolje što bi ih moglo zanimati. U istom dahu moram pojasniti kontekst njenog nastanka i evolucije. To nije nešto što je meni palo na pamet sad zbog novina i nagrada nego se radi o želji za predavanjem znanja primljenog od drugih i akumuliranog godinama i zatim raspačavanog na studiju kad sam pomagao kolegama noć prije ispita da polože Peterlića pričajući im povijest filma kao što se priča bajka ili krimić. S vremenom sam, snimajući svoje filmove i baveći se stvarima koje na kraju i čine ljudski život – ljubavlju, roditeljstvom, porocima, pogreškama, uspjesima, neuspjesima – naročito njima – čitavu stvar stavio na stranu. No, stalno bih nailazio na ljude koji bi me pitali zašto ne predajem negdje ili ne pišem o umjetnosti i na to bih se samo sklupčao u kut i bilo bi mi gore. Neki ljudi koji se pisanjem o kulturi bave javili su se pa sam počeo tipkati filmske kritike i eseje. To sam nastavio i nakon izlaska iz komune i nakon nagrade za njih, nagrade čije obrazloženje neću navesti jer mi se gadi samoreklamerstvo, skeptičan sam i teško prihvaćam pohvale pa ovo spominjem samo kako bih svom pokušaju da ti pojasnim što sam htio dodam tuđe mišljenje koje djelomično ali i prilično precizno opisuje moju namjeru. S obzirom da sam kritike pisao iz krajnje subjektivne perspektive, s namjerom da eventualnom slušatelju ili čitatelju prenesem vlastiti doživljaj i oduševljenje, odnosno estetski užitak, recepcija me iščupala iz osamljenog, izoliranog mjesta na kojem su nastajale, a monolog čije su se rečenice zaigrano i kaotično sudarale jedna s drugom i koštanom stjenkom moje lubanje pretvorile u mogućnost dijaloga, rasprave, uvida i predavanja. I tako me ta ideja na kraju dogurala i do jučerašnjeg razgovora s tobom i tamo i tada se prvi put ozbiljno sudarila sa stvarnošću. Radeći u skladištu rijetko imam priliku razgovarati o ovim temama i tako je ideja samo bujala i rasla kao dječji balon ili tumor na mozgu, a prva operacijska dvorana koja mi je pala na pamet bila je projekcijska u podrumu. I da konačno kažem i što sam, a ne samo zašto sam mislio da održim predavanje. Nisam mislio govoriti iz pozicije narkomana ili neuspješnog redatelja, niti iz pozicije bivšeg studenta ili pisca, a kamoli neke vrste autoriteta – profesorskog (ni diplomu nemam) ili iskustvenog, pa čak ni iz pozicije Nikole Strašeka što i tko god on bio. A bilo kakvo kritiziranje faksa sasvim mi je suludo i nezamislivo (ne znam otkud ti takva ideja? ) jer mene je vrijeme provedeno tamo obogatilo, odredilo, otvorilo mi nove perspektive i utjecalo na isključivo pozitivan način. Ono o čemu sam želio govoriti je stvaralaštvo kao takvo, ali u kontekstu povijesti umjetnosti s naglaskom na film. Od pećine i naslikanog lova na bizone, preko Piera Della Francesce, Breughelovog Ikara, Turnera i Hokusaija do braće Lumière pa dalje prema sutra i u budućnost. Htio sam govoriti o stvaralaštvu kao pokušaju da uhvatiš ljepotu ovog svijeta i zabilježiš složenu, predivnu i uzaludnu avanturu ljudskog duha, umjetničkom stvaralaštvu koje ne donosi novac, društveni status i ne čini ono što se naziva korisnim. U vrijeme kada svi žele uspjeti i prodati se, kada svi žele biti bogati i imati puno para, ja sam mislio svrnuti pozornost na umjetnike kao ljude koji prihvaćaju društveni i svakodnevni neuspjeh u potrazi za nevidljivim, osobnim stvarima koje ne donose novac, nagrade i naslovnice, stvarima koje neprimjetno sipe kroz stisnutu šaku stvarnosti i ne čine suvremenu povijest ili bilo koju drugu povijest osim one koja se pripovijeda i provlači kroz ljudske krvotoke i umjetnička djela – od otiska krvave ruke na stijeni Altamire, preko lutkarskog kazališta od sjena jugoistočne Azije, Platonove pećine, Eshilovih tragedija i camere obscure, sve do konjskog trka Eadwearda Muybridgea, izlaska radnika iz tvornice Lumière i pjesme Brune S.-a po dvorištima i ulicama berlinskim i plesa kokošjeg u zabavnom parku uz cestu u gradu Cherokee, u Sjevernoj Karolini i transcendentalne četiri minute i pedeset i šest sekundi obiteljskog okupljanja uz Clair de lune Claude Debussya iz Mekasovih Uspomena na putovanje u Litvu. Htio sam nešto reći o načinima gledanja, o umjetničkom djelu u doba masovne reprodukcije, o razlozima zbog kojih etika proizlazi iz estetike a poezija je kao i kruh – za sve. Konačno, htio sam progovoriti i o filmu kao umjetnosti koju radimo jedni za druge, iz ljubavi koju dijelimo jer smo prijatelji. Jer smo ljudi.
Ono u čemu sam očito pogriješio je praktični i formalni aspekt te sam modus operandi ovakvog predavanja unutar pravilnika, zakona i načina na koji funkcionira bilo koja državna institucija. Ja uopće nisam razmišljao o tome što mi daje pravo da govorim tamo a nisam profesor, nitko me nije zvao, nemam uspješan film, karijeru pa čak ni diplomu. I zato ti hvala što si me na ove stvari prijateljski upozorio, a ja sam se nakon našeg razgovora posramio samom preuzetnošću i prepotencijom koje su očito plod moje temeljne deluzije čija je posljedica osjećaj preuveličane prisutnosti u svijetu, iluzije da je iskrena želja i nesebičnost motiva dovoljna da radiš što želiš ravnajući se onom jednostavnom istinom da je tvoje samo ono što daš, istinom iz koje nastaje svako pravo umjetničko djelo koje je uvijek tamo gdje prestajem ja i počinju drugi.
N
p.s. ono što sam htio reći studentima puno bolje će se čuti (ili možda uopće neće) ako to napišem i objavim jer niti je namijenjeno samo našim kolegama niti su oni bilo čime zaslužili da ih opterećujem. Tekst s druge strane stoji kao skup mrtvih simbola ispunjen potencijalom da u dodiru s čitaocem oživi i progovori neopterećeno i bez potrebe da se traže razlozi, formalna svrha ili da se ikome objašnjava zašto baš ja a ne netko drugi. Oprosti još jednom na bezobrazluku.