Cijeli njegov život kao da je bio namješten da jednog dana bude postavljen na sceni, ali ne pozorišnoj nego mizanscenu crno – bijelih noir filmova. Čak i na najjednostavnije pitanje, kako je izgledao, nema jednoznačnog odgovora, jer je poput stripovskih lopova Sabrija Hadžipašić bio kameleon toliko umiješan mijenjati svoju pojavu da o njemu, ni danas, niko nema jednoznačno mišljenje. Da je bio demonski šarmantan, možda je jedina osobina tog vagabunda koju mu svi stanovnici Ulice Omera Maslića jednoglasno priznaju. Oko svega ostalog i danas se, pokatkada, vode rasprave i sukobljavaju mišljenja, ali sa mnogo manje žara nego onda kada se, u svoj svojoj raskoši, svima nalazio pred očima.
O Sabriji će se jednom snimiti film, pamtim da se govorilo u ulici i nije bilo muškarca i žene koje je, svojom pojavom, ostavljao ravnodušnim. Čak se i uvijek trezvena majka Zada čudila kako jedan muškarac može biti toliko lijep, što je bila rečenica koja je kod djeda uvijek izazivala salvu smijeha. On bi onda šeretski odgovarao „zar ima neko, tebi, ljepši od mene, moja Zado“, na šta bi ona crvenila i odlazila gunđajući. Takav je dojam ostavljao Sabrija, uvijek poletan, šarmantan i razgovorljiv, uvijek savršeno elegantno dotjeran i prepun nevjerovatnih priča u koje su jedni vjerovali kao u sveto pismo, a drugi su, opet, dvojili u svaku njegovu izgovorenu riječ.
Kada je boravio u Zenici, stanovao je u prostranom trosobnom stanu opremljenom najnevjerovatnijim kućanskim aparatima i stilskim namještajem koji je, pričalo se, dopremljen iz Italije. Odijevao se kao bonvivan, što su bile riječi moje matere, ali njegova vanjština je bila mnogo složenija od izgleda jednog skorojevića. U socijalizmu smo svi bili jednaki, tako su nas učili decenijama, mnogi, poput djeda Asima i majke Zade su vjerovali u tu maksimu, ali bilo je onih koji su po svemu odudarali od monotone komunističke svakodnevice. Jedan od takvih bio je i Sabrija Hadžipašić ako ni zbog čega drugoga onda zbog toga što on i nije živio u našem socijalističkom gradu nego u Parizu. O tome šta je tamo radio i čime se bavio ispripovijedane su mnoge legende i još više neprovjerenih priča, a cijela ulica se desetljećima zabavljala izmišljajući anegdote u kojima je Sabrija bio glavnu junak.
Neki su govorili kako je njegov život u Parizu pusta tlapnja i da je vjerovatno cijelo to vrijeme živio i radio u nekom većem jugoslavenskom centru, ali svaki put kada bi se pojavio u našoj ulici Sabrija bi svraćao do čika Pere Jovanovića i onda bi se dva čovjeka upuštala u filigranski melodične razgovore na jeziku koji je mogao biti samo francuski. Ako bi hodali jedan pored drugoga, izgledali su kao neki stari akademik i njegov pola vijeka mlađi obožavalac, koji upija svaku izgovorenu riječ svoga obožavanog mentora. U Francuskoj je, pretpostavljam, Sabrija stekao navike koje nije mogao naučiti u Zenici i dok je boravio u svom rodnom gradu uglavnom se po svuda vozao taksijem. Običavao je iz svoga stana rano ujutro odlaziti do Paviljona na doručak, a svo vrijeme dok bi objedovao, pio kafu i listao dnevnu štampu, taksista bi ga čekao na ulici sa upaljenim motorom.
„Samo to košta koliko cijela moja mjesečna plata“, govorio bi otac onima koji su dovodili u pitanje Sabrijin status. Da je bio bogat, svi su nekako znali, jer dok je boravio u gradu neštedimice je novac trošio na zabavu, provod i ljude koje je smatrao drugarima. Pričalo se da je jednom prilikom, iz Kristala naručio četrdeset torti i da je slastičarna samo njegovu narudžbu pripremala dva dana i dvije noći, a sve to kako bi proslavili neku danas potpuno zaboravljenu pobjedu ragbi kluba Čelik. Pio je šampanjac koji je kupovao u free shopovima, ili neke potpuno nepoznate brendove viskija, a na rođendan čika Meše, koji je njegovoj majci bio najbliži rođak, donio je pet kartona Guinnes piva od kojeg su se svi gosti toliko podnapili da su kroz otvoren prozor bacali ostatke večere na ulicu.
Niko nije znao šta je Sabrija tačno radio u Parizu, ali govorilo se da je bio vlasnik dva restorana u najprestižnijim pariškim arondismanima. Jedan se zvao Bejrut i u njemu se pripremala libanska hrana i navodno se u tom restoranu okupljala pariška kulturna krema. Otac je uglavnom na tu priču odmahivao glavom u nevjerici uvijek ponavljajući kako je jednom, ispred komiteta, od Bezbjednosti tražio bilješku o Sabriji, na šta je, valjda, te godine, kao sekretar, imao pravo, a dobio je samo upozorenje da svoje snage fokusira na teme koje se direktnije tiču opštinskih poslova. Poslije se pričalo, sam Sabrija tu, kao i mnoge druge priče, nije opovrgao da je tih godina, u Parizu, prodavao jugoslovensko oružje na Bliski istok i da je Liban bilo mjesto gdje je slao proizvode namjenske industrije, a ne ime restorana koji je navodno posjedovao.
Jedno je ljeto, valjda svakome ko je to želio vidjeti, pokazivao fotografije na kojima se mogao vidjeti kako u opuštenom raspoloženju vrijeme provodi sa Brigitte Bardot. To su bile uspomene na dane kada se tek otisnuo živjeti preko granice, kako je uz smijeh govorio, a njegovi su zenički obožavaoci govorili kako ni slavna francuska glumica nije ostala ravnodušna na njegov neponovljivi šarm. Poslije se opet pričalo da je deset godina u Francuskoj živio kao žigolo, pa onda da je bio makro nekim od najljepših žena svijeta, ali sve su to bile samo puste priče, jer o Sabriji se ništa nije znalo sa sigurnošću. Negdje koncem 80-ih pojavio se u Zenici u velikom Mercedesu boje truhle višnje sa prelijepom ženom, koja se zvala Monice, i dvoje male djece. To su mu bili supruga i sinovi, zadržali su se malo, a onda svi zajedno otputovali na crnogorsko primorje.
Djed je, kada bi pričao o Sabriji, uvijek prepričavao isti zajednički doživljaj, koji je bio prepun pripovjednih rupa i u pravilu uvijek drugačiji. Ali, jedna stvar je uvijek ostajala ista i djed je svjedočio kako je na jednoj proslavi Nove godine, u restoranu Majestic, koji je bio i neka vrsta gradskog kupleraja, Sabrija u igri obaranja ruke pobijedio sviju, čak i njega. Majka Zada nije voljela slušati tu priču jer je dobro znala šta je Majestic i zašto se tamo odlazilo i uvijek je, uporno i bez obzira na svu djedovu ljutnju i prijetnje, govorila „slušaj, dijete, laži jednog kurvara“. Muškarcima je, mogao sam to vidjeti na djedu i ocu, Sabrija bio neka vrsta heroja, možda neka vlastita neostvarena želja, ženama, s druge strane, njegova ljepota je bila magnetična i mnoge su se nadale da će barem na trenutak biti dio njegove zavodničke pažnje.
Sabrijin ljubavni život bio je legendaran i otvoreno se govorilo da je zaveo najljepše gradske ljepotice i sve im redom slomio srce. Njegova je ljubav bila otrovna, znao sam čuti kako žene na sijelima kod majke Zade govore o njemu. I što je on više vodio razvratan život bezdušnog zavodnika, to je više postajao predmet ženskog divljenja. Tada mi to nije ništa značilo, jer su moji filmski heroji bili Dolph Lundgren i Jean-Claude Van Damme, ali dobro pamtim da su za Sabriju govorile da je „ljepši od Alaina Delona“. Sam sam se uvjerio, jednog augusta na gradskim bazenima, da je bio muškarac sa savršenom definicijom, a tog je ljeta paradirao u Armanijevim kupaćim gaćama i Valentino papučama za plažu. Bio je maljav, tamnoput, crne kose, koju je mazao briljantinom, i nosio je veliki zlatni lančić sa ogromnim medaljonom. Bio je pojava, kako su svi redom govorili, bilo da su mu se divili, ili ga iz ljubomore ogovarali.
Sjećam se nekih od tih djevojaka koje su provodile vrijeme s njim dok je boravio u našoj ulici. Dolazile bi uvijek same u naš haustor i šunjajući uvlačile se u njegov stan. Izlazile bi kada bi već odavno pao mrak i znao sam satima sjediti uz prozor i gledati ulicu ne bih li vidio kako odlaze. Dolazile bi razdragane, vesele, pune ushita, a iz njegovog stana odlazile su stidne, povrijeđene i usamljene. Jednom sam se zatekao kada je Sabrija svodio zadnji ljubavni račun sa Ljerkom, možda najljepšom ženom koju sam ikada u životu vidio, i ta mi se scena urezala u pamćenje kao nešto strašno i nakaradno. On je stajao smješkajući se i pušeći, govoreći nešto i ne gledajući je, a ona je piljila u njega zaljubljenim pogledom, ruku podvučenih ispod pazuha i lica zgrčenog u nekoj bolnoj grimasi. Cijelo tijelo te prekrasne mlade žene kao da je molilo da promijeni odluku, ali on je ostao hladnokrvan i kada je ispušio cigaretu jednostavno je otišao u svoj stan, a ona je na svom mjestu ostala stajati kao da je paralisana.
Imao je Sabrija svoje demone od kojih nije umio pobjeći, a onaj koji mu je nagrizao tijelo i mučio dušu bila je kocka. Kada je boravio u Zenici, redovno je odlazio u Matineja klub koji se nalazio u kinu 29. novembar i tamo je igrao karte u novac, kako se pričalo u ulici. Nekoliko sam puta vidio Sabriju kako ulazi na to mjesto i djelovao mi je oholo, sav nagizdan i nekako lukavo nasmijan. Klub je vodio Bahrudin Salčinović, čovjek koji je cijelog života otvarao male biznise i koji nikada nije radio u nekom državnom preduzeću. Osim Matineja kluba bio je vlasnik i trafike u kojoj su se prodavali hot dogovi, hamburgeri i pljeskavice, a pričalo se da sličnim objektom gazduje i u Makarskoj. Pamtim jedan jedini susret sa njim, baš u Matineja klubu, zapravo, bolje reći ispred kluba, odnosno zavisno iz čije se perspektive posmatra. Ne pamtim više na čiji nagovor, ali Safet, Miloš i ja jedne smo večeri pratili Sabriju do Matineja i onda se popeli na nekoliko praznih gajbi od voća, taman toliko da možemo gledati šta se unutra događa.
Sabrija, gizdav, s kravatom i bijelim šalom oko vrata, sjedio je za stolom sa još trojicom ljudi, a ispred njih je bila gomila novca, pepeljara puna čikova i čaše u koje se točilo piće. Klub je bio u mraku, samo je iznad njihovog stola gorio luster sa jednom sijalicom, a dok su kartali, mogli smo vidjeti da prostorijom vlada grobna tišina. A onda se, ko zna od kuda, zapravo iz nekog mračnog ugla, pojavio Bahrudin i lijevom rukom tako jako udario o portal lokala da sam imao osjećaj da se zatresla cijela zgrada kina. Razbježali smo se u hipu, a cijele noći nisam od straha mogao zaspati zamišljajući kako će Sabrija doći na kućna vrata sa zahtjevom da se sa mnom obračuna.
Naravno, ništa od toga se nije desilo, a u danima koji su došli saznao sa detalje te kartaške partije. Od četvorice igrača jedan je bio nevažan, on se možda slučajno tu zatekao, ali preostala trojica kartali su u velike pare, kako se u ulici pričalo. Jedan je bio Sabrija, a druga dvojica nekakva braća Roganovići, porijeklom sa Cetinja, a inače Crnogorci u Njemačkoj, kako ih je, uz dosta prezira, opisao otac. Prokockali su velike pare te noći, u to nema sumnje, i dugo se pričalo, a navodno je detalje provjeravao i gradski SUP, da je Sabrija osvojio 50 hiljada njemačkih maraka. Poslije te večeri, valjda je to vidio u nekom filmu, Sabrija se po Zenici, na opšte oduševljenje gradske jalije i zgražanje finijeg svijeta, vozao u fijakeru noseći polucilindar na glavi. Taj je rekvizit uzajmio, smijali su se mangupi, u gradskom pozorištu i baš je zbog tog odjevnog predmeta jednu noć morao prespavati u stanici Milicije.
Te je jeseni, inače, dosta vremena provodio sa Bahrudinom, koji je po svemu bio Sabrijina sušta suprotnost. Manji rastom, ali zdepast, podebeo i u poodmaklim 50-tim, bio je oličenje snage i odvažnosti. Nosio je zlatan sat na lijevoj ruci i tri zlatna prstena na desnoj iznad kojih je na zglobu uvijek imao debeli zlatni lančić. Bio je blizak sa Sabrijom i često se moglo vidjeti kako se nešto došaptavaju i inače govore ozbiljno i konspirativno. Mnogo godina kasnije, kada sam na fakultetu, na kolegiju Senadina Musabegovića, gledao filmove francuskog novog vala, sjetio sam se Bahrudina i pomislio da neodoljivo liči na Jeana Gabina. Imao je isto grubo lice, istu ekspresivnu pojavu, ali, za razliku od Gabina, Bahrudin je odista bio mafijaš i pripadnik tog mutnog jugoslovenskog podzemlja.
Bio je Sabrija na bezbroj načina izuzetno dopadljiv i šarmantan čovjek, koji je prirodnim talentom znao pogoditi sentimentalnu notu u ljudima. Mati je, dugo godina, a na očevu prigušenu ljutnju, pričala kako se nikada nije osjećala ženstvenije nego kada je jedne godine Sabrija odlučio sve dame iz komšiluka, kako im je laskao, odvesti na osmomartovski ručak. Pamtim da je mati s oduševljenjem pričala kako je na kraju druženja konobar iznio ogromnu svadbenu tortu, identičnu onoj sa ženidbe u Ciminovom Lovcu na jelene, i da su sve žene, uz grohotan smijeh i nekontrolisano kikotanje, viljuškama jele neodrezanu i neserviranu poslasticu. Jednostavno smo čopale komade i trpali ih u usta, govorila je mati, a otac je samo nijemo slušao crticu iz jedinog majčinog bakanalijskog poslijepodneva. Sabrija je, redovno, po povratku iz Francuske donosio poklone, a ženama iz ulaza, kao poseban gest naklonosti, poklanjao je Mozart kugle koje je dijelio u kilogramskim količinama.
Svi oni koji su ga mrzili govorili su da je lako biti široke ruke kada imaš bogatu familiju u inostranstvu, što je bila primjedba samo djelomično tačna. Sabrija je imao dvojicu daidža koji su desetljećima bili politički emigranti u Austriji i obojica su bili bogati fabrikanti. Otac je s dozom neupitne sigurnosti govorio da su Halil i Ismail, braća Sabrijine majke, u Linzu posjedovali fabriku tekstila, a specijalnost im je bila proizvodnja posteljine i peškira. Ali, koliko je Sabrija za svoj život na visokoj nozi dugovao rođacima, a koliko je bogatstvo, o kojem se toliko pričalo, bilo produkt njegovog vlastitog truda, teško da je iko mogao znati sa sigurnošću.
Ono što se znalo jeste da je sredinom 80-ih godina vlastiti novac uložio u pogon za proizvodnju rahat lokuma. Iz te je manufakture, čija je centrala bila u Beču, proizvode distribuirao svim turskim i albanskim radnjama po Austriji i južnoj Njemačkoj. To je bila jedna od rijetkih stvari iz života o kojima je Sabrija otvoreno govorio, a djedu, ocu i ostalim komšijama čak je pokazivao i prospekte na njemačkom jeziku sa stiliziranim slikama proizvoda i reklame kojima je nastojao privući klijentelu u zemljama njemačkog govornog područja. Tih je godina Sabrija sve cehove plaćao njemačkim markama i otvorenije je počeo da se viđa sa djevojkama iz Zenice, iako se tada već dobro znalo da ima porodicu u Parizu.
Djed ga je znao sresti po povratku iz noćnih orgija i tada je hodao usporeno, raskopčane košulje, zaudarao je na piće i često je bio neizbrijan. Činilo se da život koji je vodio skoro pune četiri decenije počinje uzimati danak i mnogi zluradnici su počeli pričati kako je Sabriji odzvonilo, kako su ga daidže odbile od svog hastala i kako ga je pariška ženica, jednom za svagda, otjerala od sebe. Činilo se da je svim tim ogovaranjima davao za povoda svojim ponašanjem i sjećam se da sam ga i sam nekoliko puta vidio kako ulicom hoda dezorijentisano i raščupane kose. Pustio je neke čudne, poprilično neugledne, brkove i nosio je mokasin jaknu, a ono što je najviše zbunjivalo cijeli komšiluk bilo je što je u takvom stanju znao biti izuzetno grub i neugodan.
Neobično, ali sjećam se veoma jasno posljednjeg susreta sa Sabrijom Hadžipašićem, ali još uvijek ne mogu razlučiti šta je od tih uspomena stvarnost, a šta naknadno izmaštavanje detalja. I taj prizor mi uvijek dolazi na jedan veoma konkretan vanjski poticaj, jer svaki put kada čujem pjesmu „Voilà“ Barbare Pravi iz pamćenja mi izroni Sabrijina slika. Nekim nejasnim i zaboravljenim poslom krenuo sam od svoga ulaza do robne kuće Beogradska, ali umjesto da se spustim cestom pored prostorija mjesne zajednice odlučio sam proći pored Matinej kluba. I baš ispred ulaza, u potpunom mraku, ispod ulične svjetiljke, stajao je Sabrija, dotjeran kako ga nikada ranije nisam vidio.
U crnom fraku, sa mantilom prebačenim preko ramena i bijelom maramom koja mu je padala preko prsa skroz do pasa, izgledao je kao lik iz nekog noir filma Jean-Pierrea Melvilea. Pušio je cigaretu i gledao tačno u mome pravcu i mogao sam vidjeti kako mu plave oči zavodnika blješte u mraku. Onda se iznenada pojavila magla svuda oko nas i počela je padati kiša, ali ništa od tih promjena nije moglo poremetiti Sabrijinu mirnoću i hladnokrvnost. Prošla me neka jeza, ali nisam se usuđivao okrenuti i pobjeći nazad, a možda sam i priželjkivao da vidim šta će se dalje desiti. Sabrija je ispušio cigaretu do filtera i izvježbanim potezom ruke bacio je u stranu. Mogao sam vidjeti da je, neugašena, letjela kroz mrkli mrak te noći podsjećajući me na let svica. I onda mi se, kao kad se Orson Welles pojavi u Trećem čovjekuCarola Reeda, njegovo lice, pred očima, ukazalo u krupnom planu. Taj mi je je pogled na njegovu fizionomiju, izbliza, pojasnio hiljade stvari koje nisam u stanju ni danas riječima iskazati, ali znam samo da sam poslije, mnogo godina poslije, razumio u potpunosti šta je značilo ono Tomićevo karakterisanje Ćire Blaževića. Ta je rečenica toliko saobrazna sa životom Sabrije Hadžipašića da uvijek kada pomislim na njega, odmah pomislim i da je to bio čovjek sa licem Delona i dušom demona.
Lice Delona, duša demona
Cijeli njegov život kao da je bio namješten da jednog dana bude postavljen na sceni, ali ne pozorišnoj nego mizanscenu crno – bijelih noir filmova. Čak i na najjednostavnije pitanje, kako je izgledao, nema jednoznačnog odgovora, jer je poput stripovskih lopova Sabrija Hadžipašić bio kameleon toliko umiješan mijenjati svoju pojavu da o njemu, ni danas, niko nema jednoznačno mišljenje. Da je bio demonski šarmantan, možda je jedina osobina tog vagabunda koju mu svi stanovnici Ulice Omera Maslića jednoglasno priznaju. Oko svega ostalog i danas se, pokatkada, vode rasprave i sukobljavaju mišljenja, ali sa mnogo manje žara nego onda kada se, u svoj svojoj raskoši, svima nalazio pred očima.
O Sabriji će se jednom snimiti film, pamtim da se govorilo u ulici i nije bilo muškarca i žene koje je, svojom pojavom, ostavljao ravnodušnim. Čak se i uvijek trezvena majka Zada čudila kako jedan muškarac može biti toliko lijep, što je bila rečenica koja je kod djeda uvijek izazivala salvu smijeha. On bi onda šeretski odgovarao „zar ima neko, tebi, ljepši od mene, moja Zado“, na šta bi ona crvenila i odlazila gunđajući. Takav je dojam ostavljao Sabrija, uvijek poletan, šarmantan i razgovorljiv, uvijek savršeno elegantno dotjeran i prepun nevjerovatnih priča u koje su jedni vjerovali kao u sveto pismo, a drugi su, opet, dvojili u svaku njegovu izgovorenu riječ.
Kada je boravio u Zenici, stanovao je u prostranom trosobnom stanu opremljenom najnevjerovatnijim kućanskim aparatima i stilskim namještajem koji je, pričalo se, dopremljen iz Italije. Odijevao se kao bonvivan, što su bile riječi moje matere, ali njegova vanjština je bila mnogo složenija od izgleda jednog skorojevića. U socijalizmu smo svi bili jednaki, tako su nas učili decenijama, mnogi, poput djeda Asima i majke Zade su vjerovali u tu maksimu, ali bilo je onih koji su po svemu odudarali od monotone komunističke svakodnevice. Jedan od takvih bio je i Sabrija Hadžipašić ako ni zbog čega drugoga onda zbog toga što on i nije živio u našem socijalističkom gradu nego u Parizu. O tome šta je tamo radio i čime se bavio ispripovijedane su mnoge legende i još više neprovjerenih priča, a cijela ulica se desetljećima zabavljala izmišljajući anegdote u kojima je Sabrija bio glavnu junak.
Neki su govorili kako je njegov život u Parizu pusta tlapnja i da je vjerovatno cijelo to vrijeme živio i radio u nekom većem jugoslavenskom centru, ali svaki put kada bi se pojavio u našoj ulici Sabrija bi svraćao do čika Pere Jovanovića i onda bi se dva čovjeka upuštala u filigranski melodične razgovore na jeziku koji je mogao biti samo francuski. Ako bi hodali jedan pored drugoga, izgledali su kao neki stari akademik i njegov pola vijeka mlađi obožavalac, koji upija svaku izgovorenu riječ svoga obožavanog mentora. U Francuskoj je, pretpostavljam, Sabrija stekao navike koje nije mogao naučiti u Zenici i dok je boravio u svom rodnom gradu uglavnom se po svuda vozao taksijem. Običavao je iz svoga stana rano ujutro odlaziti do Paviljona na doručak, a svo vrijeme dok bi objedovao, pio kafu i listao dnevnu štampu, taksista bi ga čekao na ulici sa upaljenim motorom.
„Samo to košta koliko cijela moja mjesečna plata“, govorio bi otac onima koji su dovodili u pitanje Sabrijin status. Da je bio bogat, svi su nekako znali, jer dok je boravio u gradu neštedimice je novac trošio na zabavu, provod i ljude koje je smatrao drugarima. Pričalo se da je jednom prilikom, iz Kristala naručio četrdeset torti i da je slastičarna samo njegovu narudžbu pripremala dva dana i dvije noći, a sve to kako bi proslavili neku danas potpuno zaboravljenu pobjedu ragbi kluba Čelik. Pio je šampanjac koji je kupovao u free shopovima, ili neke potpuno nepoznate brendove viskija, a na rođendan čika Meše, koji je njegovoj majci bio najbliži rođak, donio je pet kartona Guinnes piva od kojeg su se svi gosti toliko podnapili da su kroz otvoren prozor bacali ostatke večere na ulicu.
Niko nije znao šta je Sabrija tačno radio u Parizu, ali govorilo se da je bio vlasnik dva restorana u najprestižnijim pariškim arondismanima. Jedan se zvao Bejrut i u njemu se pripremala libanska hrana i navodno se u tom restoranu okupljala pariška kulturna krema. Otac je uglavnom na tu priču odmahivao glavom u nevjerici uvijek ponavljajući kako je jednom, ispred komiteta, od Bezbjednosti tražio bilješku o Sabriji, na šta je, valjda, te godine, kao sekretar, imao pravo, a dobio je samo upozorenje da svoje snage fokusira na teme koje se direktnije tiču opštinskih poslova. Poslije se pričalo, sam Sabrija tu, kao i mnoge druge priče, nije opovrgao da je tih godina, u Parizu, prodavao jugoslovensko oružje na Bliski istok i da je Liban bilo mjesto gdje je slao proizvode namjenske industrije, a ne ime restorana koji je navodno posjedovao.
Jedno je ljeto, valjda svakome ko je to želio vidjeti, pokazivao fotografije na kojima se mogao vidjeti kako u opuštenom raspoloženju vrijeme provodi sa Brigitte Bardot. To su bile uspomene na dane kada se tek otisnuo živjeti preko granice, kako je uz smijeh govorio, a njegovi su zenički obožavaoci govorili kako ni slavna francuska glumica nije ostala ravnodušna na njegov neponovljivi šarm. Poslije se opet pričalo da je deset godina u Francuskoj živio kao žigolo, pa onda da je bio makro nekim od najljepših žena svijeta, ali sve su to bile samo puste priče, jer o Sabriji se ništa nije znalo sa sigurnošću. Negdje koncem 80-ih pojavio se u Zenici u velikom Mercedesu boje truhle višnje sa prelijepom ženom, koja se zvala Monice, i dvoje male djece. To su mu bili supruga i sinovi, zadržali su se malo, a onda svi zajedno otputovali na crnogorsko primorje.
Djed je, kada bi pričao o Sabriji, uvijek prepričavao isti zajednički doživljaj, koji je bio prepun pripovjednih rupa i u pravilu uvijek drugačiji. Ali, jedna stvar je uvijek ostajala ista i djed je svjedočio kako je na jednoj proslavi Nove godine, u restoranu Majestic, koji je bio i neka vrsta gradskog kupleraja, Sabrija u igri obaranja ruke pobijedio sviju, čak i njega. Majka Zada nije voljela slušati tu priču jer je dobro znala šta je Majestic i zašto se tamo odlazilo i uvijek je, uporno i bez obzira na svu djedovu ljutnju i prijetnje, govorila „slušaj, dijete, laži jednog kurvara“. Muškarcima je, mogao sam to vidjeti na djedu i ocu, Sabrija bio neka vrsta heroja, možda neka vlastita neostvarena želja, ženama, s druge strane, njegova ljepota je bila magnetična i mnoge su se nadale da će barem na trenutak biti dio njegove zavodničke pažnje.
Sabrijin ljubavni život bio je legendaran i otvoreno se govorilo da je zaveo najljepše gradske ljepotice i sve im redom slomio srce. Njegova je ljubav bila otrovna, znao sam čuti kako žene na sijelima kod majke Zade govore o njemu. I što je on više vodio razvratan život bezdušnog zavodnika, to je više postajao predmet ženskog divljenja. Tada mi to nije ništa značilo, jer su moji filmski heroji bili Dolph Lundgren i Jean-Claude Van Damme, ali dobro pamtim da su za Sabriju govorile da je „ljepši od Alaina Delona“. Sam sam se uvjerio, jednog augusta na gradskim bazenima, da je bio muškarac sa savršenom definicijom, a tog je ljeta paradirao u Armanijevim kupaćim gaćama i Valentino papučama za plažu. Bio je maljav, tamnoput, crne kose, koju je mazao briljantinom, i nosio je veliki zlatni lančić sa ogromnim medaljonom. Bio je pojava, kako su svi redom govorili, bilo da su mu se divili, ili ga iz ljubomore ogovarali.
Sjećam se nekih od tih djevojaka koje su provodile vrijeme s njim dok je boravio u našoj ulici. Dolazile bi uvijek same u naš haustor i šunjajući uvlačile se u njegov stan. Izlazile bi kada bi već odavno pao mrak i znao sam satima sjediti uz prozor i gledati ulicu ne bih li vidio kako odlaze. Dolazile bi razdragane, vesele, pune ushita, a iz njegovog stana odlazile su stidne, povrijeđene i usamljene. Jednom sam se zatekao kada je Sabrija svodio zadnji ljubavni račun sa Ljerkom, možda najljepšom ženom koju sam ikada u životu vidio, i ta mi se scena urezala u pamćenje kao nešto strašno i nakaradno. On je stajao smješkajući se i pušeći, govoreći nešto i ne gledajući je, a ona je piljila u njega zaljubljenim pogledom, ruku podvučenih ispod pazuha i lica zgrčenog u nekoj bolnoj grimasi. Cijelo tijelo te prekrasne mlade žene kao da je molilo da promijeni odluku, ali on je ostao hladnokrvan i kada je ispušio cigaretu jednostavno je otišao u svoj stan, a ona je na svom mjestu ostala stajati kao da je paralisana.
Imao je Sabrija svoje demone od kojih nije umio pobjeći, a onaj koji mu je nagrizao tijelo i mučio dušu bila je kocka. Kada je boravio u Zenici, redovno je odlazio u Matineja klub koji se nalazio u kinu 29. novembar i tamo je igrao karte u novac, kako se pričalo u ulici. Nekoliko sam puta vidio Sabriju kako ulazi na to mjesto i djelovao mi je oholo, sav nagizdan i nekako lukavo nasmijan. Klub je vodio Bahrudin Salčinović, čovjek koji je cijelog života otvarao male biznise i koji nikada nije radio u nekom državnom preduzeću. Osim Matineja kluba bio je vlasnik i trafike u kojoj su se prodavali hot dogovi, hamburgeri i pljeskavice, a pričalo se da sličnim objektom gazduje i u Makarskoj. Pamtim jedan jedini susret sa njim, baš u Matineja klubu, zapravo, bolje reći ispred kluba, odnosno zavisno iz čije se perspektive posmatra. Ne pamtim više na čiji nagovor, ali Safet, Miloš i ja jedne smo večeri pratili Sabriju do Matineja i onda se popeli na nekoliko praznih gajbi od voća, taman toliko da možemo gledati šta se unutra događa.
Sabrija, gizdav, s kravatom i bijelim šalom oko vrata, sjedio je za stolom sa još trojicom ljudi, a ispred njih je bila gomila novca, pepeljara puna čikova i čaše u koje se točilo piće. Klub je bio u mraku, samo je iznad njihovog stola gorio luster sa jednom sijalicom, a dok su kartali, mogli smo vidjeti da prostorijom vlada grobna tišina. A onda se, ko zna od kuda, zapravo iz nekog mračnog ugla, pojavio Bahrudin i lijevom rukom tako jako udario o portal lokala da sam imao osjećaj da se zatresla cijela zgrada kina. Razbježali smo se u hipu, a cijele noći nisam od straha mogao zaspati zamišljajući kako će Sabrija doći na kućna vrata sa zahtjevom da se sa mnom obračuna.
Naravno, ništa od toga se nije desilo, a u danima koji su došli saznao sa detalje te kartaške partije. Od četvorice igrača jedan je bio nevažan, on se možda slučajno tu zatekao, ali preostala trojica kartali su u velike pare, kako se u ulici pričalo. Jedan je bio Sabrija, a druga dvojica nekakva braća Roganovići, porijeklom sa Cetinja, a inače Crnogorci u Njemačkoj, kako ih je, uz dosta prezira, opisao otac. Prokockali su velike pare te noći, u to nema sumnje, i dugo se pričalo, a navodno je detalje provjeravao i gradski SUP, da je Sabrija osvojio 50 hiljada njemačkih maraka. Poslije te večeri, valjda je to vidio u nekom filmu, Sabrija se po Zenici, na opšte oduševljenje gradske jalije i zgražanje finijeg svijeta, vozao u fijakeru noseći polucilindar na glavi. Taj je rekvizit uzajmio, smijali su se mangupi, u gradskom pozorištu i baš je zbog tog odjevnog predmeta jednu noć morao prespavati u stanici Milicije.
Te je jeseni, inače, dosta vremena provodio sa Bahrudinom, koji je po svemu bio Sabrijina sušta suprotnost. Manji rastom, ali zdepast, podebeo i u poodmaklim 50-tim, bio je oličenje snage i odvažnosti. Nosio je zlatan sat na lijevoj ruci i tri zlatna prstena na desnoj iznad kojih je na zglobu uvijek imao debeli zlatni lančić. Bio je blizak sa Sabrijom i često se moglo vidjeti kako se nešto došaptavaju i inače govore ozbiljno i konspirativno. Mnogo godina kasnije, kada sam na fakultetu, na kolegiju Senadina Musabegovića, gledao filmove francuskog novog vala, sjetio sam se Bahrudina i pomislio da neodoljivo liči na Jeana Gabina. Imao je isto grubo lice, istu ekspresivnu pojavu, ali, za razliku od Gabina, Bahrudin je odista bio mafijaš i pripadnik tog mutnog jugoslovenskog podzemlja.
Bio je Sabrija na bezbroj načina izuzetno dopadljiv i šarmantan čovjek, koji je prirodnim talentom znao pogoditi sentimentalnu notu u ljudima. Mati je, dugo godina, a na očevu prigušenu ljutnju, pričala kako se nikada nije osjećala ženstvenije nego kada je jedne godine Sabrija odlučio sve dame iz komšiluka, kako im je laskao, odvesti na osmomartovski ručak. Pamtim da je mati s oduševljenjem pričala kako je na kraju druženja konobar iznio ogromnu svadbenu tortu, identičnu onoj sa ženidbe u Ciminovom Lovcu na jelene, i da su sve žene, uz grohotan smijeh i nekontrolisano kikotanje, viljuškama jele neodrezanu i neserviranu poslasticu. Jednostavno smo čopale komade i trpali ih u usta, govorila je mati, a otac je samo nijemo slušao crticu iz jedinog majčinog bakanalijskog poslijepodneva. Sabrija je, redovno, po povratku iz Francuske donosio poklone, a ženama iz ulaza, kao poseban gest naklonosti, poklanjao je Mozart kugle koje je dijelio u kilogramskim količinama.
Svi oni koji su ga mrzili govorili su da je lako biti široke ruke kada imaš bogatu familiju u inostranstvu, što je bila primjedba samo djelomično tačna. Sabrija je imao dvojicu daidža koji su desetljećima bili politički emigranti u Austriji i obojica su bili bogati fabrikanti. Otac je s dozom neupitne sigurnosti govorio da su Halil i Ismail, braća Sabrijine majke, u Linzu posjedovali fabriku tekstila, a specijalnost im je bila proizvodnja posteljine i peškira. Ali, koliko je Sabrija za svoj život na visokoj nozi dugovao rođacima, a koliko je bogatstvo, o kojem se toliko pričalo, bilo produkt njegovog vlastitog truda, teško da je iko mogao znati sa sigurnošću.
Ono što se znalo jeste da je sredinom 80-ih godina vlastiti novac uložio u pogon za proizvodnju rahat lokuma. Iz te je manufakture, čija je centrala bila u Beču, proizvode distribuirao svim turskim i albanskim radnjama po Austriji i južnoj Njemačkoj. To je bila jedna od rijetkih stvari iz života o kojima je Sabrija otvoreno govorio, a djedu, ocu i ostalim komšijama čak je pokazivao i prospekte na njemačkom jeziku sa stiliziranim slikama proizvoda i reklame kojima je nastojao privući klijentelu u zemljama njemačkog govornog područja. Tih je godina Sabrija sve cehove plaćao njemačkim markama i otvorenije je počeo da se viđa sa djevojkama iz Zenice, iako se tada već dobro znalo da ima porodicu u Parizu.
Djed ga je znao sresti po povratku iz noćnih orgija i tada je hodao usporeno, raskopčane košulje, zaudarao je na piće i često je bio neizbrijan. Činilo se da život koji je vodio skoro pune četiri decenije počinje uzimati danak i mnogi zluradnici su počeli pričati kako je Sabriji odzvonilo, kako su ga daidže odbile od svog hastala i kako ga je pariška ženica, jednom za svagda, otjerala od sebe. Činilo se da je svim tim ogovaranjima davao za povoda svojim ponašanjem i sjećam se da sam ga i sam nekoliko puta vidio kako ulicom hoda dezorijentisano i raščupane kose. Pustio je neke čudne, poprilično neugledne, brkove i nosio je mokasin jaknu, a ono što je najviše zbunjivalo cijeli komšiluk bilo je što je u takvom stanju znao biti izuzetno grub i neugodan.
Neobično, ali sjećam se veoma jasno posljednjeg susreta sa Sabrijom Hadžipašićem, ali još uvijek ne mogu razlučiti šta je od tih uspomena stvarnost, a šta naknadno izmaštavanje detalja. I taj prizor mi uvijek dolazi na jedan veoma konkretan vanjski poticaj, jer svaki put kada čujem pjesmu „Voilà“ Barbare Pravi iz pamćenja mi izroni Sabrijina slika. Nekim nejasnim i zaboravljenim poslom krenuo sam od svoga ulaza do robne kuće Beogradska, ali umjesto da se spustim cestom pored prostorija mjesne zajednice odlučio sam proći pored Matinej kluba. I baš ispred ulaza, u potpunom mraku, ispod ulične svjetiljke, stajao je Sabrija, dotjeran kako ga nikada ranije nisam vidio.
U crnom fraku, sa mantilom prebačenim preko ramena i bijelom maramom koja mu je padala preko prsa skroz do pasa, izgledao je kao lik iz nekog noir filma Jean-Pierrea Melvilea. Pušio je cigaretu i gledao tačno u mome pravcu i mogao sam vidjeti kako mu plave oči zavodnika blješte u mraku. Onda se iznenada pojavila magla svuda oko nas i počela je padati kiša, ali ništa od tih promjena nije moglo poremetiti Sabrijinu mirnoću i hladnokrvnost. Prošla me neka jeza, ali nisam se usuđivao okrenuti i pobjeći nazad, a možda sam i priželjkivao da vidim šta će se dalje desiti. Sabrija je ispušio cigaretu do filtera i izvježbanim potezom ruke bacio je u stranu. Mogao sam vidjeti da je, neugašena, letjela kroz mrkli mrak te noći podsjećajući me na let svica. I onda mi se, kao kad se Orson Welles pojavi u Trećem čovjekuCarola Reeda, njegovo lice, pred očima, ukazalo u krupnom planu. Taj mi je je pogled na njegovu fizionomiju, izbliza, pojasnio hiljade stvari koje nisam u stanju ni danas riječima iskazati, ali znam samo da sam poslije, mnogo godina poslije, razumio u potpunosti šta je značilo ono Tomićevo karakterisanje Ćire Blaževića. Ta je rečenica toliko saobrazna sa životom Sabrije Hadžipašića da uvijek kada pomislim na njega, odmah pomislim i da je to bio čovjek sa licem Delona i dušom demona.