U blizini sarajevskog naselja Nedžarići, a opet nedaleko od Mojmila, a niti je Nedžarići, niti Mojmilo, ima jedna velika stara kuća. Ovu kuću, skoro pa u ruševnom stanju, njen vlasnik napustio je negdje ’95 godine prošloga vijeka kada su ga ubijedili da mu je bolje živjeti na Sokocu nego u Sarajevu. Nedugo zatim u tu kuću doselila se brojna porodica Šeme, Roma iz Kaknja. Ima ih da se ljetnji dan do podne ne mogu prebrojat; kćeri i sinovi Šemini, pa sinovi Šeminih sinova, pa snahe Šemine, pa snahe Šeminih snaha… Puno je djece… Svi oni žive i rade pod Šeminom komandom: smije se roviti po smeću, ali nikako razbacivati; smije se prositi, ali krasti nikako… Šemin zakon se poštuje i više i bolje negoli zajedno Ustav Bosne i Hercegovine i građanski zakon.
Moj brat počesto prođe pored njihove kuće i često se zapriča sa Šemom. Šema nagodan, razgovorljiv, veseo…
Brat im ponese i kurban, skoro cijeloga njima podijeli.
Jednom je upitao Šemu:
– A bogati, Šema, što dođoste iz Kaknja?
A Šema će ko iz topa:
– U Kaknju nema kontejnera, a i to što ima, uglavnom su prazni…
Kupio tako brat majicu svoga broja i po svom meraku, ali, probao kući – mala! Krene je zamijenit, pa kada dođe blizu stare kuće u kojoj život vri kao u košnici, ugleda na drvenoj klupi ispred Šemu kako sjedi i puši. Odmah je odustao od zamjene:
– Evo, prijatelju, ako ti valja uzmi, ako ne – nosi i mijenjaj po svom meraku, evo i račun.
– Nemoj, bolan Jakupe, sramota je. A mi Cigani još i ne nosimo novo, ne treba to meni.
Jedva ga je brat ubijedio da uzme majicu, nema veze što je nova.
Rom Šema iz Nedžarića
U blizini sarajevskog naselja Nedžarići, a opet nedaleko od Mojmila, a niti je Nedžarići, niti Mojmilo, ima jedna velika stara kuća. Ovu kuću, skoro pa u ruševnom stanju, njen vlasnik napustio je negdje ’95 godine prošloga vijeka kada su ga ubijedili da mu je bolje živjeti na Sokocu nego u Sarajevu.
Nedugo zatim u tu kuću doselila se brojna porodica Šeme, Roma iz Kaknja. Ima ih da se ljetnji dan do podne ne mogu prebrojat; kćeri i sinovi Šemini, pa sinovi Šeminih sinova, pa snahe Šemine, pa snahe Šeminih snaha… Puno je djece… Svi oni žive i rade pod Šeminom komandom: smije se roviti po smeću, ali nikako razbacivati; smije se prositi, ali krasti nikako…
Šemin zakon se poštuje i više i bolje negoli zajedno Ustav Bosne i Hercegovine i građanski zakon.
Moj brat počesto prođe pored njihove kuće i često se zapriča sa Šemom. Šema nagodan, razgovorljiv, veseo…
Brat im ponese i kurban, skoro cijeloga njima podijeli.
Jednom je upitao Šemu:
– A bogati, Šema, što dođoste iz Kaknja?
A Šema će ko iz topa:
– U Kaknju nema kontejnera, a i to što ima, uglavnom su prazni…
Kupio tako brat majicu svoga broja i po svom meraku, ali, probao kući – mala! Krene je zamijenit, pa kada dođe blizu stare kuće u kojoj život vri kao u košnici, ugleda na drvenoj klupi ispred Šemu kako sjedi i puši. Odmah je odustao od zamjene:
– Evo, prijatelju, ako ti valja uzmi, ako ne – nosi i mijenjaj po svom meraku, evo i račun.
– Nemoj, bolan Jakupe, sramota je. A mi Cigani još i ne nosimo novo, ne treba to meni.
Jedva ga je brat ubijedio da uzme majicu, nema veze što je nova.