Predstava počinje. Za stolom su oni koji se vole. I ne vole.
Jednogodišnji stolnjak, zlatne niti, grančica bora. Svijeće. Pšenica. I nervoza.
Ženske ruke mirišu na ribu i češnjak. Muške na dim. Opet se na ražnju vrtio žrtveni odojak.
Djeca fiksirana na paketiće pod jelkom. Oni koji dolaze samo za Božić, na ono što je na stolu. Traže grešku u savršenom.
Oni kojih više nema, drže sve na okupu.
Jedni se bore da od mirisa tamjana ne padnu u nesvijest. Drugi od gladi.
Na balkonu svijetli kao u Betlehemu. Nekad.
Nikoga nije briga za troškove struje. Jednom se rađa spasitelj. Pogled kroz prozor otkriva ljepotu praznog grada. Tako je bilo samo za vrijeme corone.
S televizije se čuju pucnji u Gazi. Očevi nose krvavu djecu u kockastim maramama. Majke jaukom paraju svetu noć.
Netko viče: Ugasi televizor!
Prisutni klimaju glavom. Na binu stupa moderator. Najstariji član obitelji počinje s molitvom. Nešto nabrzaka. Jedni ga prate. Drugi samo otvaraju usta. Čuje se u ime Oca, Sina i Duha Svetoga. I ove godine nitko ne spominje kćeri.
Zveckaju noževi, vilice. Mljackanje zbližava. Dižu se čaše.
A, onda počinje vraćanje u prošlost. Sjećaš se ovog, sjećaš se onog?
Svima ne odgovara ono čega se pleme prisjeća. Šuška papir, otvaraju se darovi. Svi nisu ispunili očekivanja.
Mladi jedva čekaju da završi predstava “svete obitelji”. Stavljaju slušalice na uši. Stariji ostaju da se prisjećaju. Psuju političare koje su sami birali. Razmjenjuju dijagnoze. Vode razgovore o poskupljenju. Toče se čaše.
Mijenja se dinamika večeri. Počinje vrijeđanje. Domaćica se bori sa suzama u očima. Svega joj je dosta. Svake godine ista režija, isti glumci. Kod nje. Ovo je zadnji put.
Na sto stavlja božićne kekse. Čeka pohvale.
Kolači zatvaraju svečanost.
Uzimaju se mobiteli, otvaraju prispjele božićne čestitke tipa proslijedi dalje. Svejedno, nitko ih ne čita. Vani pucaju petarde. Prve traume za novorođene, pse i mačke. Oni koji su bili u ratu, zatvaraju uši. Izbjeglice bježe u podrume.
Pali se televizor, na svim kanalima zvončići i ratovi. Tamo gdje Božić nije stigao, uvertira u novogodišnji program.
Stariji bi na ponoćku, ne mogu zbog reume.
Mlađima se ne ide. Ako odu, bit će to zbog instagrama. Treba objaviti pravu lokaciju u pravo vrijeme.
Tek je pola jedanaest. Još su svi tu. Pospani i prazni. Zaboravlja se zašto se došlo.
Slavljenik stoji u uglu sobe, odmahuje glavom i pita:
Rođendansko slavlje
Predstava počinje. Za stolom su oni koji se vole. I ne vole.
Jednogodišnji stolnjak, zlatne niti, grančica bora. Svijeće. Pšenica. I nervoza.
Ženske ruke mirišu na ribu i češnjak. Muške na dim. Opet se na ražnju vrtio žrtveni odojak.
Djeca fiksirana na paketiće pod jelkom. Oni koji dolaze samo za Božić, na ono što je na stolu. Traže grešku u savršenom.
Oni kojih više nema, drže sve na okupu.
Jedni se bore da od mirisa tamjana ne padnu u nesvijest. Drugi od gladi.
Na balkonu svijetli kao u Betlehemu. Nekad.
Nikoga nije briga za troškove struje. Jednom se rađa spasitelj. Pogled kroz prozor otkriva ljepotu praznog grada. Tako je bilo samo za vrijeme corone.
S televizije se čuju pucnji u Gazi. Očevi nose krvavu djecu u kockastim maramama. Majke jaukom paraju svetu noć.
Netko viče: Ugasi televizor!
Prisutni klimaju glavom. Na binu stupa moderator. Najstariji član obitelji počinje s molitvom. Nešto nabrzaka. Jedni ga prate. Drugi samo otvaraju usta. Čuje se u ime Oca, Sina i Duha Svetoga. I ove godine nitko ne spominje kćeri.
Zveckaju noževi, vilice. Mljackanje zbližava. Dižu se čaše.
A, onda počinje vraćanje u prošlost. Sjećaš se ovog, sjećaš se onog?
Svima ne odgovara ono čega se pleme prisjeća. Šuška papir, otvaraju se darovi. Svi nisu ispunili očekivanja.
Mladi jedva čekaju da završi predstava “svete obitelji”. Stavljaju slušalice na uši. Stariji ostaju da se prisjećaju. Psuju političare koje su sami birali. Razmjenjuju dijagnoze. Vode razgovore o poskupljenju. Toče se čaše.
Mijenja se dinamika večeri. Počinje vrijeđanje. Domaćica se bori sa suzama u očima. Svega joj je dosta. Svake godine ista režija, isti glumci. Kod nje. Ovo je zadnji put.
Na sto stavlja božićne kekse. Čeka pohvale.
Kolači zatvaraju svečanost.
Uzimaju se mobiteli, otvaraju prispjele božićne čestitke tipa proslijedi dalje. Svejedno, nitko ih ne čita. Vani pucaju petarde. Prve traume za novorođene, pse i mačke. Oni koji su bili u ratu, zatvaraju uši. Izbjeglice bježe u podrume.
Pali se televizor, na svim kanalima zvončići i ratovi. Tamo gdje Božić nije stigao, uvertira u novogodišnji program.
Stariji bi na ponoćku, ne mogu zbog reume.
Mlađima se ne ide. Ako odu, bit će to zbog instagrama. Treba objaviti pravu lokaciju u pravo vrijeme.
Tek je pola jedanaest. Još su svi tu. Pospani i prazni. Zaboravlja se zašto se došlo.
Slavljenik stoji u uglu sobe, odmahuje glavom i pita:
Tko vas je pozvao?