Mostar je grad čiji su identitet formirala tri graditelja: Hajrudin, Bogdan Bogdanović i Zlatko Ugljen. Njihova vanserijska ostavština je, unatoč svim nesrećama kroz koje smo prošli u zadnjih tridesetak godina, preživjela kao svojevrsni arhitektonski brevijar. Iako su neki od nas Matvejevića odavno već gurnuli pod politički tepih gdje ih ne ugrožava ono što ne razumiju, njegov duh živi u savršenoj simbiozi sa neuništivom toplinom koja obitava u ovom zraku, ali i u zidovima Partizanskog spomen groblja. Ovaj monumentalni kompleks je negdje na pola puta između goleme otvorene rane i živog organizma kroz čiju je srčiku jednom sukljala voda, a kameni panjevi sjećanja u međuvremenu su smrskani jer je ovaj prostor kao i život sam: prevelik da ga se raznese samo jednom bombom, pa ga se usitnjava kad već drukčije ne ide. Drugi nisu bili te sreće: Ugljenov hotel Ruža devastiran je devedesetih i sada na njegovom mjestu stoji golemi kompleks nedovršenog hotela Mariott. Iako nikada nije dovršen, Ugljenov hotel bio je jedan od najljepših u Jugoslaviji sa svojom fragmentarnom, prozračnom morfologijom i rukavcem rijeke koji je prolazio kroz prizemlje, naoko nadahnut džamijom Tabačica, jedinom u BiH izgrađenom nad rijekom koji njenu unutrašnjost meta-arhitektonski siječe na dva dijela. I naravno, najpoznatiji od njih, Hajrudin sa svojim mostom koji simbolizira mnogo više od ovoga grada, pa i ove zemlje. Utjelovljuje univerzum i poetiku vjekovječne povezanosti čovjeka i prirode. Tim je apsurdnije da se grad koji je izrastao iz jednog mosta i dalje bori sa skrivenim zidovima u ljudskim umovima. Možda nijedan drugi europski most nije nosio tako težak kulturološki i povijesni teret, što ga je na kraju i koštalo života 1993. godine. Jer gradovi imaju srce i kičmu, a ovo srce je slomljeno i zarasta pod kopitima kolona turista. Kičma mu je žilavija od porculanskog čelika.
Iako simboli svakog grada imaju svoje tajne, mnogo su zanimljivije tajne skrivene pred golim okom. U ovom slučaju, to su dvije vile u čijim se intimnim povijestima krije priča o kulturi življenja, političkim previranjima, identitetu i sukobu pojedinca i čitavog carstva. Jedna od njih srušena je prije nekoliko dana nakon duge agonije tokom koje su njeni zidovi stajali bez krova, vrata i prozora, prava brodska olupina od kamena i cigle. U blizini je ratni harem koji istovremeno služi kao parking i smetlište za sitni i krupni otpad. Madraci, wc školjke, namještaj i ostala prljavština naše savjesti ovdje dođe ukrasti šumi bijelih nišana i borova još malo preostalog dostojanstva i mira. Na mjestu nekadašnjeg perivoja vile Nardelli stoji lunapark sa vrtuljkom i raznim igračkama u kojima nema nikakva traga duhu i estetici kuće koju je 1931. projektirao Otto Linder, Nijemac najpoznatiji po ekspresivnoj sakralnoj arhitekturi. Tim je zanimljivija njegova veza sa ovim gradom. Ne zna se točno kada je u Mostaru kupljen prvi automobil, ali se zna da je među prvima bio doktor Aurelije Nardelli, koji je 1927. g. kupio putnički kabriolet. Njegovoj supruzi Zorki je 12. 07. 1927. g. izdana vozačka dozvola pod brojem 6899/27, još jedan u međuvremenu zaboravljen prijelomni trenutak u povijesti grada. Podsjeća me na gospođu iz jednog mostarskog staračkog doma koje se pohvalila da je bila prva učiteljica u svojoj školi sa vozačkom dozvolom. Daleko je to od današnjeg feminizma i isprazne deklarativnosti digitalnog aktivizma. Riječ je doslovno o malom koraku za čovječanstvo ali velikom za žene u ovoj sredini.
Osim nje, istaknula se i prva mostarska liječnica, Čehinja Bohuslava Keck i učiteljice Više djevojačke škole koje su žene opismenile u vremenu kada su nerijetko imale tek osnovno obrazovanje. Svjetlo civilizacije donijele su ondje gdje su se tek probijale njegove zrake, jer je pismenost žena temeljni preduvjet za sve ostalo. Ruševina na čijem mjestu stoji još samo cirkus, predstavljala je suprotnost. Napredak, dostojanstvo i optimizam koje smo u bescijenje prodali ljudima u čijim je umovima zajednica nepostojeća imenica, barem kad je opći interes u pitanju. Ove žene pripadaju prešućenima koji od kasabe čine grad. Prešućenima ponajprije zato što se u gradu koji je devedesetih raskomadan na dvije kasabe eutanaziralo sve što nadilazi plemenske instinkte u kojima je punina života talac hirova dnevne politike. I to ona najgora vrsta taoca: svoje lance svojevoljno ne skida jer je njegova egzistencija ovisna o lojalnosti ideologijama koje polako ali sigurno uništavaju društveno tkivo na kojem parazitiraju. Pritom vas, naravno, uvjeravaju da je to u vašem interesu. Neposobnost za svaki oblik samokritike je osnovna karakteristika tog veltanšaunga.
Nakon berlinskog kongresa i aneksije BiH, austrougarske vlasti su grad na Neretvi pretvorile u kombinaciju kasarne, Kaffeehaus kulture i bordela budući da je prostitucija bila legalna. Reducirani smo na mitteleuropsku karikaturu Orijenta, utemeljenu na tuđem kompleksu kulturološke superiornosti. To se nije doduše mnogo promijenilo ni danas, kada se kapitalistički konzumerizam, junk food i jeftina roba iz izrabljivačkih kolonija u trećem svijetu smatra afirmacijom pripadnosti naprednom svijetu kojem gravitiramo ali u kojem, jednako kao i onda, nikada nećemo biti ništa više od kulturne i gospodarske kolonije velikih sila koji nam već tridesetak godina dopuštaju živjeti u iluziji da sami odlučujemo o svojoj sudbini. Privezani na etnokonfesionalni povodac, postali smo promatrači vlastite povijesti, lekcija i anegdota koje su nestale sa horizonta na kojem sunce vječito zalazi, i nikako da zađe.
Jedan od ostataka te vizije su palme u vrtovima kuća obitelji Peško i drugih iz tadašnje gradske elite. Neke od njih stoje i danas, kao zelena kapljica Mediterana. Umjesto njega, srest ćemo iza živica tajanstvenih voćnjaka japanske jabuke koje nitko ne bere, pa tako na kraju onemoćale od svog soka i mirisa padaju u travu gdje ih jedu gradske ptice. U kući Nardellijevih krila se još jedna novost: prvo centralno grijanje. No priču o ovim ljudima netko vam mora ispričati jer nešto ovakvo rijetko privlači pozornost medija i javnosti sve dok to nepovratno ne izgubimo, što se i dogodilo. Koliko se često zapitamo u kakvom prostoru živimo i čije su ga priče oblikovale? Na jednoj fotografiji, crnokosa Zorka Nardelli u plavoj košulji pozira pokraj svog automobila. Budući da djeluje kao da se mostarci rađaju sa imanentnom mržnjom prema njemu, svaki trag pomaka i razvoja cinično prokomentiraju da izgleda kao da su negdje drugo. U skladu s time, rekao bih da djeluje kao da je slika snimljena negdje u Argentini, u predgrađima Buenos Airesa ili na kakvom afričkom safariju. Za razliku od nas koji smo fiksirani na prošlost, žena sa one fotografije zagledana je u budućnost. Ili barem ono što je u nekim sretnijim okolnostima, mogla biti.
Drugi objekt sagradio je početkom 20.st. Mehmed ef. Spahić, čovjek kojeg je također pomalo prekrila prašina zaborava jer njegov život predstavlja jednu ideju koja je iz današnje političke perspektive toliko radikalna da je neprispodobiva jer je suprotna „arijevskom“ konceptu identiteta, tako duboko ukorijenjenog u našem genetskom kodu. Vila se ističe tornjem koji je kada je tek izgrađena 1905.g. Budući da je bila prva u toj ulici, na starim se fotografijama ističe među krošnjama kao kakav svjetionik. Danas je oronula a ispod fasade su izvirili kameni zidovi, no njena prepoznatljiva silueta je gotovo nepromijenjena. Kada uvečer prolazite pored nje i u prozorima gore svjetla, djeluje kao kuća obitelji Usher iz mračne mašte Edgara Allana Poea, dvorac u kojem prozor njegove radne sobe čuva zlokobni gavran. Pod jesen se lišće platana ispred nje rasipa na melodiji vjetra na kojem naoko jašu duhovi ljudi koji su odavde otišli ili umrli. Ovo je još jedan spomenik jednoj mogućoj budućnosti koja se nije realizirala jer se nije uklapala u planove novih vlasti u pogledu političkih alijansi na šahovskoj ploči jednog carstva koje je nezaustavljivo srljalo u propast koja će ga zadesiti u Sarajevu. Spahić bio kontroverzan izmeđuostaloga jer je u časopisu Dubrovnik poticao lojalnost Srba islamskoj vjeri. U Mostaru je bila prisutna i ta populacija što bečkom dvoru nije odgovaralo jer se kosilo sa njihovim ambicijama približavanja muslimana i katolika. Na vrhuncu je došlo do direktnog konflikta Spahića i Kalaja, austrougarskog upravitelja BiH. Na koncu ga je prisilio da se javno odrekne svojih uvjerenja. Fitilj pobune je na kraju ugašen a Kalaj ga je pomilovao. Kao Srbi muhamedanci izražavali su se i Osman Đikić, Meša Selimović, Skender Kulenović, Zuko Džumhur idr. Štoviše, na Đikićevom turbetu ispred mostarske Karađozbegove džamije, njegovo ime ispisano je ćirilicom.
Za razliku od one druge, Spahićeva neobična vila još uvijek stoji, a sve ono što simbolizira obavijeno je velom tajne za malobrojne koji znaju čitati prostor grada kao ultimativni narativ koji obuhvaća sve poznate i nepoznate priče koje ponekad ipak isplivaju na površinu, što se dogodilo u ova dva slučaja. Grad nisu samo zidovi, prozori, vrata i ulice. Grad su tajne, artefakti i ljudi. Utjelovljenje vremena i njegov odraz. Zato, kada prolazim pokraj kontejnera kraj harema u Liska ulici gdje se civilizacijski izmet miješa sa mezarima, zamišljam Nardellijev kabriolet parkiran ispred kuće koja se nepovratno preselila u prošlo svršeno vrijeme. Pa ipak, budući da upravo u tom glagolskom vremenu mnogi akteri društvenog prezenta provode najviše vremena, možda još ima nade da sačuvamo čak i one priče u kojima nema gotovo nikakvog političkog kapitala. Nada da su i takve još uvijek vrijedne pažnje, koliko god se to činilo nemogućim. Na kraju krajeva, o stanju u društvu najviše govori upravo ono što se bira zaboraviti. Ne samo zato što zahtijeva mnogo više truda, nego i zato što neizostavno dovodi do spoznaje da grad moramo poznavati da bi smo ga uistinu voljeli. I to u cjelini, sve do sitnica koje ga čine jedinstvenim mnogo više od grandiozne arhitekture. Kao što su o Mostaru 1964. u svom putopisu Petar Ruffy i Janos Reismann zapisali:
Razgledavali smo smokvike vrelih boja, prigušene rešetkaste prozore starih harema, upijali mirise čempresa i smokava. Mediteranski jug s sprženim cvjetnim mirisima. Na vrućem suncu šipak se umorno odmarao, a nježni plameni cvjetovi sa svojim jastučićima umorno su se savijali po vrućem vremenu. Ponegdje su krajolik razdvajali minareti, a između njihovih vitkih, bijelih tijela i travnatih kula, probijao se blok novih visokih zgrada. Bila je to pospana, vruća nedjelja, sa zapanjujućom tišinom i osebujnim mirisom cvijeća.
Ono što se krije između njihovih redaka još živi jer je besmrtno. Samo ga, zadubljeni u vlastitu ravnodušnost i cinizam, više ne vidimo, oči duha su odavno oslijepile. A ravnodušnost je, kao što je poznato, posljednja smrt ljepote.
Kućni duhovi u gradu duhova
Mostar je grad čiji su identitet formirala tri graditelja: Hajrudin, Bogdan Bogdanović i Zlatko Ugljen. Njihova vanserijska ostavština je, unatoč svim nesrećama kroz koje smo prošli u zadnjih tridesetak godina, preživjela kao svojevrsni arhitektonski brevijar. Iako su neki od nas Matvejevića odavno već gurnuli pod politički tepih gdje ih ne ugrožava ono što ne razumiju, njegov duh živi u savršenoj simbiozi sa neuništivom toplinom koja obitava u ovom zraku, ali i u zidovima Partizanskog spomen groblja. Ovaj monumentalni kompleks je negdje na pola puta između goleme otvorene rane i živog organizma kroz čiju je srčiku jednom sukljala voda, a kameni panjevi sjećanja u međuvremenu su smrskani jer je ovaj prostor kao i život sam: prevelik da ga se raznese samo jednom bombom, pa ga se usitnjava kad već drukčije ne ide. Drugi nisu bili te sreće: Ugljenov hotel Ruža devastiran je devedesetih i sada na njegovom mjestu stoji golemi kompleks nedovršenog hotela Mariott. Iako nikada nije dovršen, Ugljenov hotel bio je jedan od najljepših u Jugoslaviji sa svojom fragmentarnom, prozračnom morfologijom i rukavcem rijeke koji je prolazio kroz prizemlje, naoko nadahnut džamijom Tabačica, jedinom u BiH izgrađenom nad rijekom koji njenu unutrašnjost meta-arhitektonski siječe na dva dijela. I naravno, najpoznatiji od njih, Hajrudin sa svojim mostom koji simbolizira mnogo više od ovoga grada, pa i ove zemlje. Utjelovljuje univerzum i poetiku vjekovječne povezanosti čovjeka i prirode. Tim je apsurdnije da se grad koji je izrastao iz jednog mosta i dalje bori sa skrivenim zidovima u ljudskim umovima. Možda nijedan drugi europski most nije nosio tako težak kulturološki i povijesni teret, što ga je na kraju i koštalo života 1993. godine. Jer gradovi imaju srce i kičmu, a ovo srce je slomljeno i zarasta pod kopitima kolona turista. Kičma mu je žilavija od porculanskog čelika.
Iako simboli svakog grada imaju svoje tajne, mnogo su zanimljivije tajne skrivene pred golim okom. U ovom slučaju, to su dvije vile u čijim se intimnim povijestima krije priča o kulturi življenja, političkim previranjima, identitetu i sukobu pojedinca i čitavog carstva. Jedna od njih srušena je prije nekoliko dana nakon duge agonije tokom koje su njeni zidovi stajali bez krova, vrata i prozora, prava brodska olupina od kamena i cigle. U blizini je ratni harem koji istovremeno služi kao parking i smetlište za sitni i krupni otpad. Madraci, wc školjke, namještaj i ostala prljavština naše savjesti ovdje dođe ukrasti šumi bijelih nišana i borova još malo preostalog dostojanstva i mira. Na mjestu nekadašnjeg perivoja vile Nardelli stoji lunapark sa vrtuljkom i raznim igračkama u kojima nema nikakva traga duhu i estetici kuće koju je 1931. projektirao Otto Linder, Nijemac najpoznatiji po ekspresivnoj sakralnoj arhitekturi. Tim je zanimljivija njegova veza sa ovim gradom. Ne zna se točno kada je u Mostaru kupljen prvi automobil, ali se zna da je među prvima bio doktor Aurelije Nardelli, koji je 1927. g. kupio putnički kabriolet. Njegovoj supruzi Zorki je 12. 07. 1927. g. izdana vozačka dozvola pod brojem 6899/27, još jedan u međuvremenu zaboravljen prijelomni trenutak u povijesti grada. Podsjeća me na gospođu iz jednog mostarskog staračkog doma koje se pohvalila da je bila prva učiteljica u svojoj školi sa vozačkom dozvolom. Daleko je to od današnjeg feminizma i isprazne deklarativnosti digitalnog aktivizma. Riječ je doslovno o malom koraku za čovječanstvo ali velikom za žene u ovoj sredini.
Osim nje, istaknula se i prva mostarska liječnica, Čehinja Bohuslava Keck i učiteljice Više djevojačke škole koje su žene opismenile u vremenu kada su nerijetko imale tek osnovno obrazovanje. Svjetlo civilizacije donijele su ondje gdje su se tek probijale njegove zrake, jer je pismenost žena temeljni preduvjet za sve ostalo. Ruševina na čijem mjestu stoji još samo cirkus, predstavljala je suprotnost. Napredak, dostojanstvo i optimizam koje smo u bescijenje prodali ljudima u čijim je umovima zajednica nepostojeća imenica, barem kad je opći interes u pitanju. Ove žene pripadaju prešućenima koji od kasabe čine grad. Prešućenima ponajprije zato što se u gradu koji je devedesetih raskomadan na dvije kasabe eutanaziralo sve što nadilazi plemenske instinkte u kojima je punina života talac hirova dnevne politike. I to ona najgora vrsta taoca: svoje lance svojevoljno ne skida jer je njegova egzistencija ovisna o lojalnosti ideologijama koje polako ali sigurno uništavaju društveno tkivo na kojem parazitiraju. Pritom vas, naravno, uvjeravaju da je to u vašem interesu. Neposobnost za svaki oblik samokritike je osnovna karakteristika tog veltanšaunga.
Nakon berlinskog kongresa i aneksije BiH, austrougarske vlasti su grad na Neretvi pretvorile u kombinaciju kasarne, Kaffeehaus kulture i bordela budući da je prostitucija bila legalna. Reducirani smo na mitteleuropsku karikaturu Orijenta, utemeljenu na tuđem kompleksu kulturološke superiornosti. To se nije doduše mnogo promijenilo ni danas, kada se kapitalistički konzumerizam, junk food i jeftina roba iz izrabljivačkih kolonija u trećem svijetu smatra afirmacijom pripadnosti naprednom svijetu kojem gravitiramo ali u kojem, jednako kao i onda, nikada nećemo biti ništa više od kulturne i gospodarske kolonije velikih sila koji nam već tridesetak godina dopuštaju živjeti u iluziji da sami odlučujemo o svojoj sudbini. Privezani na etnokonfesionalni povodac, postali smo promatrači vlastite povijesti, lekcija i anegdota koje su nestale sa horizonta na kojem sunce vječito zalazi, i nikako da zađe.
Jedan od ostataka te vizije su palme u vrtovima kuća obitelji Peško i drugih iz tadašnje gradske elite. Neke od njih stoje i danas, kao zelena kapljica Mediterana. Umjesto njega, srest ćemo iza živica tajanstvenih voćnjaka japanske jabuke koje nitko ne bere, pa tako na kraju onemoćale od svog soka i mirisa padaju u travu gdje ih jedu gradske ptice. U kući Nardellijevih krila se još jedna novost: prvo centralno grijanje. No priču o ovim ljudima netko vam mora ispričati jer nešto ovakvo rijetko privlači pozornost medija i javnosti sve dok to nepovratno ne izgubimo, što se i dogodilo. Koliko se često zapitamo u kakvom prostoru živimo i čije su ga priče oblikovale? Na jednoj fotografiji, crnokosa Zorka Nardelli u plavoj košulji pozira pokraj svog automobila. Budući da djeluje kao da se mostarci rađaju sa imanentnom mržnjom prema njemu, svaki trag pomaka i razvoja cinično prokomentiraju da izgleda kao da su negdje drugo. U skladu s time, rekao bih da djeluje kao da je slika snimljena negdje u Argentini, u predgrađima Buenos Airesa ili na kakvom afričkom safariju. Za razliku od nas koji smo fiksirani na prošlost, žena sa one fotografije zagledana je u budućnost. Ili barem ono što je u nekim sretnijim okolnostima, mogla biti.
Drugi objekt sagradio je početkom 20.st. Mehmed ef. Spahić, čovjek kojeg je također pomalo prekrila prašina zaborava jer njegov život predstavlja jednu ideju koja je iz današnje političke perspektive toliko radikalna da je neprispodobiva jer je suprotna „arijevskom“ konceptu identiteta, tako duboko ukorijenjenog u našem genetskom kodu. Vila se ističe tornjem koji je kada je tek izgrađena 1905.g. Budući da je bila prva u toj ulici, na starim se fotografijama ističe među krošnjama kao kakav svjetionik. Danas je oronula a ispod fasade su izvirili kameni zidovi, no njena prepoznatljiva silueta je gotovo nepromijenjena. Kada uvečer prolazite pored nje i u prozorima gore svjetla, djeluje kao kuća obitelji Usher iz mračne mašte Edgara Allana Poea, dvorac u kojem prozor njegove radne sobe čuva zlokobni gavran. Pod jesen se lišće platana ispred nje rasipa na melodiji vjetra na kojem naoko jašu duhovi ljudi koji su odavde otišli ili umrli. Ovo je još jedan spomenik jednoj mogućoj budućnosti koja se nije realizirala jer se nije uklapala u planove novih vlasti u pogledu političkih alijansi na šahovskoj ploči jednog carstva koje je nezaustavljivo srljalo u propast koja će ga zadesiti u Sarajevu. Spahić bio kontroverzan izmeđuostaloga jer je u časopisu Dubrovnik poticao lojalnost Srba islamskoj vjeri. U Mostaru je bila prisutna i ta populacija što bečkom dvoru nije odgovaralo jer se kosilo sa njihovim ambicijama približavanja muslimana i katolika. Na vrhuncu je došlo do direktnog konflikta Spahića i Kalaja, austrougarskog upravitelja BiH. Na koncu ga je prisilio da se javno odrekne svojih uvjerenja. Fitilj pobune je na kraju ugašen a Kalaj ga je pomilovao. Kao Srbi muhamedanci izražavali su se i Osman Đikić, Meša Selimović, Skender Kulenović, Zuko Džumhur idr. Štoviše, na Đikićevom turbetu ispred mostarske Karađozbegove džamije, njegovo ime ispisano je ćirilicom.
Za razliku od one druge, Spahićeva neobična vila još uvijek stoji, a sve ono što simbolizira obavijeno je velom tajne za malobrojne koji znaju čitati prostor grada kao ultimativni narativ koji obuhvaća sve poznate i nepoznate priče koje ponekad ipak isplivaju na površinu, što se dogodilo u ova dva slučaja. Grad nisu samo zidovi, prozori, vrata i ulice. Grad su tajne, artefakti i ljudi. Utjelovljenje vremena i njegov odraz. Zato, kada prolazim pokraj kontejnera kraj harema u Liska ulici gdje se civilizacijski izmet miješa sa mezarima, zamišljam Nardellijev kabriolet parkiran ispred kuće koja se nepovratno preselila u prošlo svršeno vrijeme. Pa ipak, budući da upravo u tom glagolskom vremenu mnogi akteri društvenog prezenta provode najviše vremena, možda još ima nade da sačuvamo čak i one priče u kojima nema gotovo nikakvog političkog kapitala. Nada da su i takve još uvijek vrijedne pažnje, koliko god se to činilo nemogućim. Na kraju krajeva, o stanju u društvu najviše govori upravo ono što se bira zaboraviti. Ne samo zato što zahtijeva mnogo više truda, nego i zato što neizostavno dovodi do spoznaje da grad moramo poznavati da bi smo ga uistinu voljeli. I to u cjelini, sve do sitnica koje ga čine jedinstvenim mnogo više od grandiozne arhitekture. Kao što su o Mostaru 1964. u svom putopisu Petar Ruffy i Janos Reismann zapisali:
Razgledavali smo smokvike vrelih boja, prigušene rešetkaste prozore starih harema, upijali mirise čempresa i smokava. Mediteranski jug s sprženim cvjetnim mirisima. Na vrućem suncu šipak se umorno odmarao, a nježni plameni cvjetovi sa svojim jastučićima umorno su se savijali po vrućem vremenu. Ponegdje su krajolik razdvajali minareti, a između njihovih vitkih, bijelih tijela i travnatih kula, probijao se blok novih visokih zgrada. Bila je to pospana, vruća nedjelja, sa zapanjujućom tišinom i osebujnim mirisom cvijeća.
Ono što se krije između njihovih redaka još živi jer je besmrtno. Samo ga, zadubljeni u vlastitu ravnodušnost i cinizam, više ne vidimo, oči duha su odavno oslijepile. A ravnodušnost je, kao što je poznato, posljednja smrt ljepote.
18.12.2023