Bilo bi genijalno kada bi čovjek mogao odvojiti barem jednu godinu života za potpunu pasivu. Prekinuti kontakte sa znancima, drugovanja s prijateljima svesti na minimum minimuma, napustiti obične poslove kojima se bavi, pa onda samo sjesti negdje sa strane i promatrati. A bilo bi idealno kada bi tijekom ovog uzdržavanja taj čovjek živio u kući, kada bi ta kuća imala vrt s nekoliko voćaka i pokojim cvijetom, da može motriti kako sve to od proljeća prema jeseni polako raste i sahne. Da može gledati i prema unutra i prema van. Ovi redci u svjetlu današnje ekonomske situacije zvuče cinično: mnogi su ostali bez znanaca ostavši bez posla, a i prijatelji u suvremenom plošnom poimanju te vrste odnosa nestanu kada vam se stanji lisnica, tako da danas doista mnogom građaninu Hrvatske ni ne preostaje ništa drugo nego da sjedne na klupicu i motri kako trava raste. Samo, u takvim je okolnostima to nemoguća zadaća. Mi mislimo na svjestan izbor: jednom je potrebno podvući crtu, povod za podvlačenje crte može biti bilo što, a samo onaj tko je već mijenjao dušinu košuljicu zna koliko je bitno izmaknuti se, stati, i onda što je mirnije moguće gledati ove jednostavne domaće stvari oko sebe. Prvo što ćete tada osjetiti možda bi bilo zgodno i točno nazvati približavanjem prisutnosti.
Bio mi je bratić, najstariji sin mamine starije sestre, i bio je prvi unuk u obitelji, onaj kojemu se najsvježije radovalo. Imam ispred sebe požutjelu fotografiju na kojoj su tetak, tetka, on i njegova tri godine mlađa, već tada smrknuta sestrica. Na fotografiji mu je oko pet godina. Tetak i tetka, mladi, još im preko usana nisu prešle one gorke kriške, koje svima, bez iznimke, skupe usta. Život je velemajstor u skupljanju usta, i svima ih stisne, samo mu treba dati vremena. On gleda ustranu, a umišljam si kako bi čak i netko emocionalno nezainteresiran morao primijetiti da taj dječak ima vrlo inteligentne oči. Pogleda uperenog negdje udesno, kao da ga iza fotografa nešto zabavlja, prema gore, stidljivo i istovremeno samosvjesno, doimao se kao neobično starmalo dijete koje bi vam već tada moglo reći nešto što je teško čuti na pokretnoj vrpci govorne ponude svijeta, u takozvanom koterijskom čavrljanju, babilonskoj zbrci koja se od one biblijske razlikuje jer je ova naša nastala u okvirima i granicama jednog jezika.
Zamislite zemlju gledanu odozgor. Jedan letimični panoramski snimak pokazao bi nam da se oni nalaze u Požeškoj kotlini, u Požegi, tada Slavonskoj Požegi, gradiću okruženom planinama, koji čak i u samom središtu ima brdašce, a i inače je sav prosut po brijezima i padinama gorja koje ga okružuje. Kao da su nekom džinu ispale kockice koje su se nemarno rasule po okolini, pa su to sad kuće koje nastavaju ljudi. Pjesnik Boro Pavlović napisao je: Ja volim taj kraj/Taj raj. Ne znam čemu prije da se naklonim, pjesnikovoj bolno jednostavnoj ljubavnoj izjavi, toj orahovoj ljusci u koju je smještena Požega, njenoj ljepoti, ili ljepoti kraja u kojemu se zbiva ova minula priča. Usnimak je načinjen davno, prije više od četiri desetljeća, prometovalo se malo, veće distance prevaljivale su se takozvanim šinobusima, a konjska je zaprega spadala među obavezne, tipične prizore. Mi putujemo kroz vrijeme: naredna slika pokazuje dva momka, jedan je u ranim dvadesetim, drugi je na samom kraju osnovne škole. Iako stalno ističemo kako slike navodno govore više od tisuću riječi, sada kada ovo pišem znam da bih dao sve slike koje imam za nekoliko tada izgovorenih riječi. Na kraju će, doista, ostati samo riječ, danas kada nas znanost poučava da je na početku bio jedan veliki fleš što je slikao bezdane, sa svima nama embrionalnima u njemu. Fotografija, dakle, prikazuje dva mlada čovjeka kako stoje na samom ulazu u veliki, pravi život, no mi bismo u ime točnosti morali reći da obojica imaju onaj izgubljeni pogled kakav mogu imati samo oni povlašteni nesretnici koji znaju da je odrastanje jedan veliki izgon iz kraljevstva djetinjstva.
Rodbinske veze su, naravno, besmislene. Sve što nije ožareno duhovnom bliskošću drugorazrednog je značaja. I što je čovjek na svome putu dalje odmakao sve je manje oko njega statista koji su ga okruživali u djetinjstvu: ono što se ističe kao pravilo sretna je iznimka. Harmoničan odnos prema gore i prema dolje, spram roditelja i spram djece. Da ne govorim o prijateljima iz osnovne škole! Jednostavno smo se rasuli kao živa, ma koliko bila mala posuda u kojoj smo se zatekli. No to nam se rasipanje događa i u vlastitom dvorištu. Čitao sam svojedobno uspomene jednog značajnog pisca, nekoga za koga se ne bi moglo reći kako je u duhovnom smislu zakržljao, i smijao sam se kada se žalio na svoju djecu: kao da su vragu ispali iz torbe, jadao se ovaj, po iskazima brojnih svjedoka, inače tolerantni i susretljivi čovjek. Vjerojatno se toj stranjskosti koju je moguće osjetiti u blizini svoje krvi ne treba previše čuditi: genetski, sve je to statistika i sve su to bačene kocke s bezbrojem mogućnosti. I svaki će iole mudar čovjek prestati inzistirati na razumijevanju u okruženju s kojim ga ne povezuju one okom neprimjetne, duhovne niti. Lako je moguće u nekakvoj nategnutoj gnostičkoj tradiciji pomisliti da nam je dom dan samo da bismo u kontrastu spram iluzija koje smo u vezi s njime gajili snažnije osjetili posvemašnju izgubljenost. Bog bi onda bio zli demijurg koji nam na vašarištu života prodaje šarene laže, i umjesto ljubavi daje licitarska srca puna povratnih očekivanja i kompliciranih uloga što ih, odreda, valja ispuniti da bi se moglo ostati u pripadajućoj obiteljskoj ergeli.
Jedna od najgroznijih riječi je: razočaranje. Raz-očarati. Biti osiromašen ni manje ni više nego za očaranost. Strašna riječ, čije smo dubinsko značenje osjetili svi na svojoj koži. Sve odjednom bude lišeno svoje čarolijske dimenzije, i život se počne runiti, gubeći svoju pozlatu. Svijet se odjednom sklopi kao školjka i uskrati vam sve svoje radosti. Vi znate da je unutra u oklopu onaj vječni bal, veliki krešendo proslave života, vi vidite da cvjeta cvijeće i da se oko vas roje dokazi vječne ljubavi, ali vi više ne znate onu jednu jedinu riječ koja može nagnati školjku da se otvori, vama je postalo nedostupno ono kako. Inače, sve je ostalo isto, sve je na broju, jedino što se ne zlati iznutra, kao što se sjećate da se zlatilo. Nekako, što sam stariji, sve sam uvjereniji da je ovo stanje sljepila za svjetlo koje svijetli iz dana, iz stvari, iz ljudi, iz knjiga, da je to nestajanje osjećaja za ove brojne svjetlosti zapravo živa smrt. I da su to nekada ljudi znali, da je moguće biti živ a biti mrtav, što smo mi, kao i gomilu toga ostaloga, u današnja brza, površna vremena jednostavno potisnuli i zaboravili. Pa onda nekako po osobitom dobru pamtimo one koji su nam donosili svjetlo, ili nam pomogli uočiti žarenje iz svijeta, žarenje čijem je uočavanju skoro sve od čega je sastavljen normalan život gotovo nepremostiva prepreka.
I na koncu, taj moj bratić, koji je u međuvremenu u mojim sjećanjima poprimio mitske razmjere, koji je gotovo pa lik u smislu u kojemu se u književnosti pojavljuje lik, i koji je od mladih dana predano radio na pojačavanju onog nutarnjeg svjetla što ga se svi sjećamo i što ga nazivljemo sviješću, a pojačavao ga je takvim intenzitetom da je njegova svjetlost, njegovo oduševljenje tom svjetlošću, njegov mir što ipak ima i tračaka svjetlosti u ovolikim količinama mraka, mogao prelaziti i na druge. Uvijek sam žalio što ne piše. Sve do prije koju godinu. A onda mi se učinilo da je on uspio od života napraviti Djelo, da je uspio transmutirati riječi u življenje koje nije puki stav, koje ni na jednoj točci nije opozicionarenje, za koje ne možemo reći da je predaja, koje je u svojoj ukupnosti jedno veliko, nesezonsko, cjeloživotno povlačenje od svijeta i sjedenje u vrtu i puštanje golubova, bez ambicija, osim težnje za još više mira, bez jala, osim osjećaja da je strašan ovaj rasplet čovječje sudbine na Zemlji. Naravno da će suvremenom ironičaru što se ne usuđuje odživjeti ni jedan odgovor, koji iz činjenice da zna brojna pitanja krivo zaključuje da je nemoguće znati sve, ovako opisan čovjek izgledati kao puko hipostaziranje mutnih mističkih poriva, kao nešto što nema niti može imati utemeljenja u stvarnome životu. Stvar je u tome da postoje ljudi koji sve mogu osjetiti. I mi to znamo. Ako ikada, to je u trenutku u kojemu izdamo sebe. Tada znamo sve i to u svim pravcima. Tada sve predosjetimo. Onako kako životinje osjećaju potrese – unaprijed, kod ljudi i unazad, s nekom mutnom neuropatskom uspomenom gena na sve bivše razorne potrese, sa dušinim kracima prosutim oko sebe onako kako su se onom džinu kada je prolazio Požegom iz ruku malarmeovski prosule kocke, pa sad u tim kockama stanuju ljudi. E, jedan ne stanuje više u svojoj kocki. Po njega je prije nekoliko tjedana došao onaj najozbiljniji gost, kojega je moj bratić već dugo čekao na vratima, imam dojam da se za taj susret spremao od najranije mladosti, što ni mrvice nije oduzimalo smislu koji ga je – barem tada – nadahnjivao. Mi putujemo kroz vrijeme i onda prestanemo putovati. Kontrolor nas skine sa šinobusa koji ide unazad, u prošlost, u vrijeme koje se zlati, gdje jedemo kruh koji se sjaji, i gdje je općenito više svjetla nego u ovoj tami koja se skuplja oko stvari i pojava. Požeško gorje, gdje svako brdo izgleda kao govedo, gdje se svaki proplanak doimlje kao debeli prostrti tepih, u svoju je utrobu primilo nesvakidašnjeg sustanara. Ja znam da on u ovome času nekome prenosi vrlo važnu poruku.
Rodbina
Bilo bi genijalno kada bi čovjek mogao odvojiti barem jednu godinu života za potpunu pasivu. Prekinuti kontakte sa znancima, drugovanja s prijateljima svesti na minimum minimuma, napustiti obične poslove kojima se bavi, pa onda samo sjesti negdje sa strane i promatrati. A bilo bi idealno kada bi tijekom ovog uzdržavanja taj čovjek živio u kući, kada bi ta kuća imala vrt s nekoliko voćaka i pokojim cvijetom, da može motriti kako sve to od proljeća prema jeseni polako raste i sahne. Da može gledati i prema unutra i prema van. Ovi redci u svjetlu današnje ekonomske situacije zvuče cinično: mnogi su ostali bez znanaca ostavši bez posla, a i prijatelji u suvremenom plošnom poimanju te vrste odnosa nestanu kada vam se stanji lisnica, tako da danas doista mnogom građaninu Hrvatske ni ne preostaje ništa drugo nego da sjedne na klupicu i motri kako trava raste. Samo, u takvim je okolnostima to nemoguća zadaća. Mi mislimo na svjestan izbor: jednom je potrebno podvući crtu, povod za podvlačenje crte može biti bilo što, a samo onaj tko je već mijenjao dušinu košuljicu zna koliko je bitno izmaknuti se, stati, i onda što je mirnije moguće gledati ove jednostavne domaće stvari oko sebe. Prvo što ćete tada osjetiti možda bi bilo zgodno i točno nazvati približavanjem prisutnosti.
Bio mi je bratić, najstariji sin mamine starije sestre, i bio je prvi unuk u obitelji, onaj kojemu se najsvježije radovalo. Imam ispred sebe požutjelu fotografiju na kojoj su tetak, tetka, on i njegova tri godine mlađa, već tada smrknuta sestrica. Na fotografiji mu je oko pet godina. Tetak i tetka, mladi, još im preko usana nisu prešle one gorke kriške, koje svima, bez iznimke, skupe usta. Život je velemajstor u skupljanju usta, i svima ih stisne, samo mu treba dati vremena. On gleda ustranu, a umišljam si kako bi čak i netko emocionalno nezainteresiran morao primijetiti da taj dječak ima vrlo inteligentne oči. Pogleda uperenog negdje udesno, kao da ga iza fotografa nešto zabavlja, prema gore, stidljivo i istovremeno samosvjesno, doimao se kao neobično starmalo dijete koje bi vam već tada moglo reći nešto što je teško čuti na pokretnoj vrpci govorne ponude svijeta, u takozvanom koterijskom čavrljanju, babilonskoj zbrci koja se od one biblijske razlikuje jer je ova naša nastala u okvirima i granicama jednog jezika.
Zamislite zemlju gledanu odozgor. Jedan letimični panoramski snimak pokazao bi nam da se oni nalaze u Požeškoj kotlini, u Požegi, tada Slavonskoj Požegi, gradiću okruženom planinama, koji čak i u samom središtu ima brdašce, a i inače je sav prosut po brijezima i padinama gorja koje ga okružuje. Kao da su nekom džinu ispale kockice koje su se nemarno rasule po okolini, pa su to sad kuće koje nastavaju ljudi. Pjesnik Boro Pavlović napisao je: Ja volim taj kraj/Taj raj. Ne znam čemu prije da se naklonim, pjesnikovoj bolno jednostavnoj ljubavnoj izjavi, toj orahovoj ljusci u koju je smještena Požega, njenoj ljepoti, ili ljepoti kraja u kojemu se zbiva ova minula priča. Usnimak je načinjen davno, prije više od četiri desetljeća, prometovalo se malo, veće distance prevaljivale su se takozvanim šinobusima, a konjska je zaprega spadala među obavezne, tipične prizore. Mi putujemo kroz vrijeme: naredna slika pokazuje dva momka, jedan je u ranim dvadesetim, drugi je na samom kraju osnovne škole. Iako stalno ističemo kako slike navodno govore više od tisuću riječi, sada kada ovo pišem znam da bih dao sve slike koje imam za nekoliko tada izgovorenih riječi. Na kraju će, doista, ostati samo riječ, danas kada nas znanost poučava da je na početku bio jedan veliki fleš što je slikao bezdane, sa svima nama embrionalnima u njemu. Fotografija, dakle, prikazuje dva mlada čovjeka kako stoje na samom ulazu u veliki, pravi život, no mi bismo u ime točnosti morali reći da obojica imaju onaj izgubljeni pogled kakav mogu imati samo oni povlašteni nesretnici koji znaju da je odrastanje jedan veliki izgon iz kraljevstva djetinjstva.
Rodbinske veze su, naravno, besmislene. Sve što nije ožareno duhovnom bliskošću drugorazrednog je značaja. I što je čovjek na svome putu dalje odmakao sve je manje oko njega statista koji su ga okruživali u djetinjstvu: ono što se ističe kao pravilo sretna je iznimka. Harmoničan odnos prema gore i prema dolje, spram roditelja i spram djece. Da ne govorim o prijateljima iz osnovne škole! Jednostavno smo se rasuli kao živa, ma koliko bila mala posuda u kojoj smo se zatekli. No to nam se rasipanje događa i u vlastitom dvorištu. Čitao sam svojedobno uspomene jednog značajnog pisca, nekoga za koga se ne bi moglo reći kako je u duhovnom smislu zakržljao, i smijao sam se kada se žalio na svoju djecu: kao da su vragu ispali iz torbe, jadao se ovaj, po iskazima brojnih svjedoka, inače tolerantni i susretljivi čovjek. Vjerojatno se toj stranjskosti koju je moguće osjetiti u blizini svoje krvi ne treba previše čuditi: genetski, sve je to statistika i sve su to bačene kocke s bezbrojem mogućnosti. I svaki će iole mudar čovjek prestati inzistirati na razumijevanju u okruženju s kojim ga ne povezuju one okom neprimjetne, duhovne niti. Lako je moguće u nekakvoj nategnutoj gnostičkoj tradiciji pomisliti da nam je dom dan samo da bismo u kontrastu spram iluzija koje smo u vezi s njime gajili snažnije osjetili posvemašnju izgubljenost. Bog bi onda bio zli demijurg koji nam na vašarištu života prodaje šarene laže, i umjesto ljubavi daje licitarska srca puna povratnih očekivanja i kompliciranih uloga što ih, odreda, valja ispuniti da bi se moglo ostati u pripadajućoj obiteljskoj ergeli.
Jedna od najgroznijih riječi je: razočaranje. Raz-očarati. Biti osiromašen ni manje ni više nego za očaranost. Strašna riječ, čije smo dubinsko značenje osjetili svi na svojoj koži. Sve odjednom bude lišeno svoje čarolijske dimenzije, i život se počne runiti, gubeći svoju pozlatu. Svijet se odjednom sklopi kao školjka i uskrati vam sve svoje radosti. Vi znate da je unutra u oklopu onaj vječni bal, veliki krešendo proslave života, vi vidite da cvjeta cvijeće i da se oko vas roje dokazi vječne ljubavi, ali vi više ne znate onu jednu jedinu riječ koja može nagnati školjku da se otvori, vama je postalo nedostupno ono kako. Inače, sve je ostalo isto, sve je na broju, jedino što se ne zlati iznutra, kao što se sjećate da se zlatilo. Nekako, što sam stariji, sve sam uvjereniji da je ovo stanje sljepila za svjetlo koje svijetli iz dana, iz stvari, iz ljudi, iz knjiga, da je to nestajanje osjećaja za ove brojne svjetlosti zapravo živa smrt. I da su to nekada ljudi znali, da je moguće biti živ a biti mrtav, što smo mi, kao i gomilu toga ostaloga, u današnja brza, površna vremena jednostavno potisnuli i zaboravili. Pa onda nekako po osobitom dobru pamtimo one koji su nam donosili svjetlo, ili nam pomogli uočiti žarenje iz svijeta, žarenje čijem je uočavanju skoro sve od čega je sastavljen normalan život gotovo nepremostiva prepreka.
I na koncu, taj moj bratić, koji je u međuvremenu u mojim sjećanjima poprimio mitske razmjere, koji je gotovo pa lik u smislu u kojemu se u književnosti pojavljuje lik, i koji je od mladih dana predano radio na pojačavanju onog nutarnjeg svjetla što ga se svi sjećamo i što ga nazivljemo sviješću, a pojačavao ga je takvim intenzitetom da je njegova svjetlost, njegovo oduševljenje tom svjetlošću, njegov mir što ipak ima i tračaka svjetlosti u ovolikim količinama mraka, mogao prelaziti i na druge. Uvijek sam žalio što ne piše. Sve do prije koju godinu. A onda mi se učinilo da je on uspio od života napraviti Djelo, da je uspio transmutirati riječi u življenje koje nije puki stav, koje ni na jednoj točci nije opozicionarenje, za koje ne možemo reći da je predaja, koje je u svojoj ukupnosti jedno veliko, nesezonsko, cjeloživotno povlačenje od svijeta i sjedenje u vrtu i puštanje golubova, bez ambicija, osim težnje za još više mira, bez jala, osim osjećaja da je strašan ovaj rasplet čovječje sudbine na Zemlji. Naravno da će suvremenom ironičaru što se ne usuđuje odživjeti ni jedan odgovor, koji iz činjenice da zna brojna pitanja krivo zaključuje da je nemoguće znati sve, ovako opisan čovjek izgledati kao puko hipostaziranje mutnih mističkih poriva, kao nešto što nema niti može imati utemeljenja u stvarnome životu. Stvar je u tome da postoje ljudi koji sve mogu osjetiti. I mi to znamo. Ako ikada, to je u trenutku u kojemu izdamo sebe. Tada znamo sve i to u svim pravcima. Tada sve predosjetimo. Onako kako životinje osjećaju potrese – unaprijed, kod ljudi i unazad, s nekom mutnom neuropatskom uspomenom gena na sve bivše razorne potrese, sa dušinim kracima prosutim oko sebe onako kako su se onom džinu kada je prolazio Požegom iz ruku malarmeovski prosule kocke, pa sad u tim kockama stanuju ljudi. E, jedan ne stanuje više u svojoj kocki. Po njega je prije nekoliko tjedana došao onaj najozbiljniji gost, kojega je moj bratić već dugo čekao na vratima, imam dojam da se za taj susret spremao od najranije mladosti, što ni mrvice nije oduzimalo smislu koji ga je – barem tada – nadahnjivao. Mi putujemo kroz vrijeme i onda prestanemo putovati. Kontrolor nas skine sa šinobusa koji ide unazad, u prošlost, u vrijeme koje se zlati, gdje jedemo kruh koji se sjaji, i gdje je općenito više svjetla nego u ovoj tami koja se skuplja oko stvari i pojava. Požeško gorje, gdje svako brdo izgleda kao govedo, gdje se svaki proplanak doimlje kao debeli prostrti tepih, u svoju je utrobu primilo nesvakidašnjeg sustanara. Ja znam da on u ovome času nekome prenosi vrlo važnu poruku.