Iz ove pećine se rađa jedna od najčudnijih pojava u prirodi: vjetar. On je jasan i nejasan, dobar i opasan, vražji i božanski. Ljudi su stalno dolazili ovdje, na mjesto gdje on uz grmljavinu izbija iz zemlje i odlazi k orlovima, zmajevima i zvijezdama.
Evo, to potvrđuje i isječak teksta iz Historie naturalis Plinija Starijeg (23-79), za koju knjigu kažu da je prva europska enciklopedija, objavljena 77. godine: Postoje, dakle, špilje – kakva je ona na obali Dalmacije – kakve i danas stvaraju snažan vihor. Ona ima strmo i široko grotlo, u koje kad spustiš bilo što manje težine, za posve tiha dana, nastane vrtložni vjetar. Mjestu je ime Senta.
Tomislav Ladan (1932-2008), koji je pro bono preveo tekst, konzultirajući starije talijanske i engleske prijevode, žalio se da je maglovit i nejasan, što nije neobično za pisanje u koječemu ono vrijeme, često samo po čuvenju. U ranijem hrvatskim prijevodu bio je smještan u Senj. Prevoditeljica nije bila čula za Vjetrenicu, no dubrovačka gospoda, koja je baštinila učenu rimsku tradiciju, smještala ga je u Popovo polje.
Čuo sam od onih koji su čitali Plinija da je to ona pećina koju pisac spominje u svojim djelima i smatra je iznimnom i začudnom, piše stonski knez Jakov Sokročević (1534-1604) glasovitom bolonjskom prirodoslovcu Ulisseu Aldrovandiju (1522-1605). I Aldrovandi je na marginu njegova pisma zabilježio: «Plin.2.46, et Dict. Poet in Phlanotes».
U toj gotovo beskrajno dugoj špilji puše takav vjetar da bi mlinski kamen mogao okretati da ga tamo stave. Dolazeći iznutra, neprestance i u sva godišnja doba, on stvara veliku buku, piše Sorkočević.
Još prije Sorkočevića, Vjetrenicu u Italiji spominje otac dvojnog računa, Dubrovčanin Benedikt Kotruljević (oko 1400–1468). U knjizi O plovidbi napisao je da se u blizini Dubrovnika, u Popovu polju, nalazi podzemna spilja iz koje i ljeti dolazi hladan zrak, „hladniji nego za zime u Italiji”.
Mavro Vetranović (1482-1576) pjesnik sa Svetog Andrije, nenaseljena izdvojena otočića na koji je otišao u samovoljno izgnanstvo, ne mogavši otrpjeli opačine u javnom životu Dubrovnika, zaziva u njoj spas. Odani benediktinac moli Eola, „kralja od vjetar“ da mu „tolik dar za ljubav dopusti, da silu od vjetar van spile ne pusti.“
„Eole, a ti znaš oholu tuj silu, ki gojiš i vladaš od vjetar tuj spilu“,
romorio je neodređenoj pećini, od konkretne udaljen 22 km u pravcu 188 stupnjeva.
Spominje je također pjesnik i dramatičar Junije (Džono) Palmotić (1607-1657) u pseudopovijesnoj drami o osnutku Dubrovnika, Pavlimir. U radnju djela upleće čudesne i fantastične likove koji utjelovljuju dobre i zle sile, a „Vjetrnjica“ mu je kulisa zla. Suvremeni priređivači, također bez velike geografske izobrazbe, objašnjavaju da je to „valjda spilja u blizini Sniježnice“ u Konavlima.
Iz intelektualnih krugova Dubrovnika akonto vjetra stiglo je i prvo poznato speleološko istraživanje na istočnoj jadranskoj strani. Dubrovački knez Nikola Vitov Gučetić (1549-1610) poduzeo se da u okvirima tadašnje aristotelovske filozofije prirode odgovori zašto dotad „nikada nijesu saznali uzrok golemom vjetru“ u „pećinskoj špilji“ u Popovu.
Taj učinak proizvodi Sunce, izvlačeći veliko suho i toplo ishlapljivanje, koje, netom prispije do hladne površine špilje, nalazeći prolaz kroz vrata špilje čini tu veliku promahu. Za razliku od nje, špilja Šipun u Cavtatu je odviše vlažna i ne proizvodi vjetar, odgovorio je Gučetić u formi dijaloga sugovorniku Monaldiju, i predložio mu da nastave o potresima.
U povijesnim cvebama se napominju da je djelo Discorsi sopra le Metheore d’Aristotele izišlo prvi put 1584, s uvodom u kojem je Gundulićeva žena Mare napisala panegirik slobodarstvu pjesničke dive Cvijete Zuzorić (1552-1648). Knjiga je, navodno, povučena i za godinu dana tiskana bez toga uvoda.
Znanost je s vremenom napuštala prirodnu filozofiju i sve se više približavalo prirodoslovlju. Pravoslavni kaluđer u Manastiru Zavala, Joanikje Pamučina (1810-1970), imao je dvadeset godina kad je u Vjetrenicu po zadatku vodio nadležnog hutovskog kapetana Hadži-bega Rizvanbegovića (1768-1832). Poznat kao neviđeni silnik, Hadži-beg se strašno uplašio i nije prihvaćao kaluđerova objašnjenja da tu nema ničega živog, ni duhovnog ni tjelesnog, nego samo vjetar, obična fizikalna pojava.
Pamučinin subrat, isusovac koji je iz Italije došao misionariti u Tursko carstvo, Antonio Ayala (1818-1887), pisao je kongregaciji u Lion da iz pećine puše tako žestok i hladan vjetar da se tu ne može ostati ni trenutka, a da se ne sledi.
Onda se vjetra dohvatio austrijski inženjer Josef Riedel. Mjerio je temperaturu i maštao kako će ukrotiti njegovu snagu i protjerati je kroz turbinu koja će pokrenuti mlin za žito. Od tada svi mjere i računaju, a što se računom ne da izraziti, zanemaruju.
***
Tako je upravo vjetar oduvijek obilježavao ne samo pećinu, nego cijeli kraj. „Vjetrena pećina“ je nagomilala ovdje stara nalazišta, groblja, kule, svetišta i spomenike. Današnja povijest tumači crkve u Zavali kao središta svega svijeta, nesvjesna da su one odgovor na emanaciju svetosti iz Vjetrenice. Mnogi su je slavili, najmoćniji su je prisvajali sebi. Sorkočević na ulazu opisuje ostatke drevne kuće nedgašnjeg gospodara cijelog tog Popova polja. I priča se gotovo kao bajka da je taj gospodar prije 200 godina – pisano je između 1580. i 1584. – iz te kuće držao spomenutu rupu zatvorenom umjetnim vratima određujući svježinu, dok je on sjedio za trpezom. Time imamo potvrdu i o prvoj klimatizaciji stana.
Pravoslavni svećenici vide ga kao ljetnikovac „onog grčkog popa čiji je, navodno, potomak Stefan Nemanja, kralj srpski“, koji je „vladao ovim krajem pa je nazvan Popovo polje“.
Od Riedela naovamo, Vjetrenica se uglavnom spominje kao turističko odredište. Počeli su je prilagođavati još 1890-ih, pa 1930-ih, a najopsežnije zahvate je doživjela ranih 1960-ih. Sredinom devedesetih zatekli smo je otvorenu, s uništenom svom tom opremom. Deset godina smo je njegovali i štovali na naš današnji, možda banalni, znanstveni način! Često pod napadima otimača javnog dobra i u borbi! Lokalna vlast je nakon početne indiferentnosti u našem oživljavanju Vjetrenice vidjela nešto opasno, ne znam potpuno ni danas šta, i spas tražila u tome da je gurne u ruke ljudima s onu stranu zakona. Najprije ju je htjela ćornuti jednom hadezeovu ministru iz Stoca, koji je nikad dotad nije ni vidio u životu, i koji je na putu do nje upao u zatvor, pa onda dvojici hadezeovih „poduzetnika“ iz Dubrovnika, iste stručnosti, od kojih je jedan također odmah doživio isto prokletstvo.
Naš boravak u njezinoj blizini potrajao je duže nego je bilo izgledno, ali puno manje od onoga što je tražila suvremena reinterpretacija prirode. Izbačeni smo kad je naš rad urodio s više od pola milijuna maraka dotacija za turističku prilagodbu Vjetrenice. Nisu pare za svakoga! Projekt je izradio lucidni arhitekta svjetla iz Australije Neil Kell, koji je i sam liznut duhom Vjetrenice, poželio ostati u Zavali. Nakon što su nas otjerali, zahvate su izveli bez ijedne stručne osobe i bez ikakva valjana nadzora, pozivajući se na Kellov projekt. Treba se prisjetiti da su se u tom analfabetskom upadu oslanjali i na dužnosnike World Wildlife Funda. No, tehnološka upotreba toga projekta nije nadilazila funkciju podmetača pri serviranju terenskog ručka od sardina.
***
Sasvim izoliran otklon od mehanicističkog viđenja pećinskog podzemlja potaknula su dva plitka reljefa s ulazne stijene u Vjetrenicu. Američko-britanska povjesničarka umjetnosti Marian Wenzel (1932-2002) ključ za njihovo razumijevanje tražila je u zvukovima vjetra!
Da, da. Vjetrove i njihove zvukove spominje većina povijesnih tekstova. Sorkočević prvo spominje šum mlinskog kamena, a idući dalje unutra javlja se zvuk bubnja, „onako kako se čuje udaranje bubnja u Turskoj, uz pratnju frula i morlačkih gajda, sve skupa nalik pravoj glazbi“.
Ko uđe u pećinu ljeti, može čuti zanosne, čudne zvukove. Izbezumljen, izlazi otuda i priča svakome ko ga sretne o svemu što je čuo, kaže Pamučina i napominje da „Turci govore da su to duhovi (džinovi), a i naši neuki su takvog mišljenja“. Po tim zvukovima Vjetrenica je unikatna pojava, jer je taj mehanizam bio neka vrsta proročišta; pretskazivao je budućnosti.
Žitelji smatraju da u toj špilji stanuju ninfe „koje mi u našem jeziku zovemo vile i da tu noću priređuju svoje plesove i u toj pećini da sviraju. I vide se tragovi stopala koja nisu ljudska nego prije neke potkovane životinje, neke zvijeri koje imaju dijelom raspuknutu pandžu“, piše Sorkočević. Vidio je tragove, kaže, koji su brojni kao da su nastali u plesanju i igri, ali ne četveronožne životinje. Svakako se trudio izravno izbjeći tvrdnju da su to stope vila, lijepih djevojaka koje odaju kozja stopala. Sve do početka 20. stoljeća seljaci su bili uvjereni u njihovo postojanje. Jedan od njih, na pitanje svećenika zar zaista vjeruje da u Vjetrenici ima vila, odgovara:
– Znaš i ti da ih je, ali ne daš (reći), da ne slabi vjera.
Wenzel, koja je dobar dio svoje karijere posvetila stećcima i preko njih utvrdila postojanje „bosanskog stila“, u jednom tekstu iz 1961. prošetala je čitatelje od stare Grčke preko antičkih nadgrobnih prikaza u Glamoču i arhitekture katakombi pod Jajcem, te proanalizirala dvadesetak reljefa stećaka diljem Bosne i Hercegovine na kojima se nalazi sustav znakova s dva suprotstavljena konjanika.
Ulaz u Vjetrenicu je obredno mjesto drevne tradicije, a spomenuti reljefi u funkciji rituala inicijacije, zaključila je. Konjanici predstavljaju Dioskure, one što ih zadesi smrt i ponovo ožive. Na reljefu se nalaze još likovi lûka i jelena. Na takvim reljefima se drugdje uobičajeno pojavljuju još simboli žene, polumjeseca ili prstena, no, ovdje ih nema – poslovično reče Wenzel – „iz očitih razloga“.
Koji su to očiti razlozi? Mehanizam rituala inicijacije polazio je od tunela ili ulaza u pećinu. Njega na nekim mjestima može zamijeniti prsten ili polumjesec, a oni predstavljaju žensko božanstvo. Na krajevima tunela su stajali Dioskuri, blizanci, tj. konjanici ili pobratimi. Ostali simboli ovdje nisu ni potrebni, jer su promatrači u sustav ubrajali vile, koje je svatko priseban mogao čuti stojeći kod reljefa pred Vjetrenicom.
Kad sam nedavno posjetila Zavalu primijetila sam da vjetar i dalje puše na ulazu u špilju Vjetrenicu, ali se, koliko sam mogla zaključiti, više ne čuju bubnjevi – zadnja je njezina rečenica u tekstu.
Marian Wenzel jedina je osoba koja je to do sada primijetila. Modernim turističkim proširenjem ulaza u pećinu, neobnovljivo je srušeno samo srce Vjetrenice, zapravo srušen čitav jedan svijet. Fatalan slom zbio se na prelazu s mitološke na znanstvenu sliku svijeta. Sustav zaštite još nije evidentirao gubitak.
Ivo Lučić
Evald Arndt Reljef na ulazu u Vjetrenicu 1890.
Zvukovi nisu problem, buka jest
Vjetrenica. Jedna od priča koje odmah izazivaju čuđenje, ako ne i zadivljenost. Špilja u čijoj utrobi pušu vjetrovi. Znači, prije ulaska u špilju – za što nam već treba hrabrosti, jer zbog dužine, tmine i neizvjesnosti budi nesvjesne, instinktivne strahove u nama – moramo još proći frontu jakih i glasnih vjetrova. Kao da samo brdo kaže: nemoj ulaziti! I mitološki i metaforički jaka pojava. Kako?, pitaš se. Kako mogu vjetrovi stvarati toliku buku u špilji? Jesu li se rađali u dubini brda ili su čudesno djelo vanjskih i unutrašnjih zračnih valova? Šta to znači? Nebeski fenomen u utrobi zemlje? Ti vrtlozi vjetra, i s njima akustični događaji, slični su pojavama vatra ili prizora uzbuđenih valova za vrijeme nevere na moru. Ili beskrajnog zvjezdanog šatora u bistroj ljetnoj noći. Odmah razumijemo da je ovdje prisutno nešto jače od nas, nešto što nas odbija, što nam lije strah u kosti, a istovremeno hipnotizira, pa ga ne možemo prestati gledati ili slušati. I nije čudno što su i stari spisi i davne priče govorili o tome. Doslovno su ljudi prije stotina godina isto čuli i vidjeli, a pogotovo osjetili kao mi. Mislim, dok se ulaz nije proširio. Sada toga više nema. Jer je, kako Lučić kaže, vjetar zanijemio.
Ovaj Lučićev tekst „Kako je zanijemio vjetar“ je baš po mojoj mjeri. Prvo, priča mi o nečemu što mi je nepoznato. Onda sadrži sve što mi je fascinantno od prvog trenutka kada sam upoznala pisanje tog karstologa. Uzmi na primjer jedan fenomen, recimo Vjetrenicu, i duboko se zagledaj u geološke činjenice. Onda vidi kako su ljudi na taj fenomen reagirali, kako su ga razumjeli, kako se odnosili prema njemu. Konzultiraj se s najstarijim spisima, znajući da se tu često radi o tekstovima koji su nastali s drugim paradigmama, s drugim ciljevima, drugim shvaćanjem znanosti i svijeta. Napisani su od mislioca ili kroničara koji su vidjeli svijet drugim očima, pa valja imati na umu kako izgleda taj pogled i tumačiti ga u tom okviru. Sve to radi Lučić na tri i pol stranica i sve je unutra. Činjenice, mitologije, povijesni dokumenti, tumačenje povijesnih koordinata, sve, i njegov vlastiti pogled na taj određeni fenomen. I kritika današnjih znanosti ako potrebno. Jer ako razumiješ da je tvoja perspektiva na jednu pojavu uvijek (ponavljam: uvijek!) rezultat određene naracije i da će ta naracija odrediti kako postupaš (ili oni koji imaju moć) i koje posljedice taj pristup ima za samu prirodu, za ljude ili životinje, onda je valjda jasno da je najodgovornija stvar: provjeriti u svakom fenomenu koja je priča iza njega, pogotovo ako se radi o intervencijama u prirodi. Na temelju kojih informacija donosimo odluke? Tko priča i zašto? Koja je znanstvena, stručna, moralna ili filozofska teorija iza toga?
Eto, to volim u tekstovima Ive Lučića. On sluša različite pripovijesti i shvaća ih kao takve. Pripovijest nikad nije i ne može biti istina, uvijek je fikcija. Naša percepcija svega je fikcija: uvijek osobna perspektiva na temelju naših informacija, na temelju znanja, biografije, životnih preferencija, društvenog položaja, potreba, interesa, itd. I nije problem u tome. Samo ne smijemo zaboraviti da je tako. Moramo uočiti koja je teorija u podlozi našeg gledanja. Je li pogled na određeni fenomen vođen strahom ili praznovjerjem? Je li čista imaginacija ili samo interes? Je li on rezultat znanstvenog pogleda 20. stoljeća, za kojeg neke informacije (mitovi, legende, religija) ne drže vodu, pa biramo isključivo mjerive podatke? I je li taj, recimo, Newtonov pristup prema prirodi zaista toliko objektivan koliko tvrde? Nije li to opet nova naracija, ekskluzivna takoreći, jer radi s vrlo selektivnim izborom podataka? Nije li problematično u stavu znanosti danas općenito što dolazi s agendom da postoje objektivne, mjerljive činjenice, istine, i da nasuprot tome postoje hipoteze koje ignoriraju faktičnost nekih pojava? Svaka teorija – znanstvena, književna, mitološka, itd. – traži dokaze za svoju logiku. I na neki način su sve istinite – u okviru svoje logike. (Da sada ne pričamo o tekstovima autora koji se izgube u vlastitoj logici ili mijenjaju perspektivu i logiku, pa tumače stvari na različitim razinama…).
Istina je možda samo jedna: što je više pogledā, podatakā, informacijā, logikā i naracijā, to je preciznija slika neke pojave.
Tako je i u kršu. Jer krš je kao i sve drugo.
Istina, to se može shvatiti kao poziv na neki prazni pluralizam tipa „Ajde, ti misli ono, ja ću drugo, pa nikom ništa“. No, prije nego krenemo u neki posao, moramo se složiti oko tipa naracije i pristupa. I onda se često vidi: ljudi ne žele doći do pravedne i problemu primjerene odluke, nego prevladaju interesi s drugih polja njihovih života. A najveći je problem pristranost, krive prosudbe, društveni pritisak. Špilja Vjetrenica je dobar primjer za to. I ovdje, u slučaju proširenja ulaza pećine Vjetrenice, netko je odlučio.
Daniel Kahnemann je profesor psihologije, nobelovac (za radove iz ekonomskih znanosti) i član Američke akademije umjetnosti i znanosti. Godinama već studira kako ljudi donose odluke, nerijetko birajući loše i nepravedne prosudbe. Pitao se kako je moguće da je čovjek koji je počinio kazneno djelo poput pljačke može dobiti različite kazne, ovisno o tome koji je sudac donio odluku. Pregledao je razne studije i pokušao definirati zašto odluke nisu uvijek donošene na temelju pravila ili zakona koji daju najbolje smjernice za sve. Evaluirao je studije s drugih područja, poput ogromne studije o ponašanju sportskih sudaca na turnirima maloljetnih nogometaša s više od tisuću sudionika. I da! Nevjerojatno, ali studija je među ostalim pokazala da „kada lokalna nogometna reprezentacija izgubi utakmicu preko vikenda, suci donose strože odluke u ponedjeljak (i manjoj mjeri do kraja tjedna)“. Faktore – individualne i kolektivne – koji smetaju ispravnoj odluci na temelju općevažećeg zakona, nazvao je bukom (noise). Buka je prema Kahnemanu ponekad slučajna, ali svakako nepoželjna disperzija u odlukama svake vrste. Buka, to su zvukovi smetnje u donošenju odluke. Fenomen je dobro istražen i ne samo da se otkrilo da proizvodi nepravdu, nego često i skupe posljedice.
Knjigu koju je o tome napisao Daniel Kahneman (zajedno s ekonomistom Olivierom Sibonyem i s pravnikom Cassom R. Sunsteinom) iz tog se razloga i zove „Buka“ i objašnjava štetne učinke koje buka ima na mnogim područjima života, uključujući medicinu, pravo, gospodarska predviđanja, forenziku itd. I dodala bih: politiku zahvata u prirodu u Dinarskom kršu.
Tema knjige je, kako piše: „…gdje god se prosuđuje, tu je i buka – ima je više nego što mislite.“
U ljudskoj odluci uvijek presudnu ulogu igraju osobno uvjerenje, mišljenje, osobni interes, ponekad zdravstveno stanje ili fokusiranost osobe. Mišljenja i uvjerenja po Kahnemanu spadaju pod bias (pristranost i predrasuda) i oni su često lako vidljivi. Buka je suptilnija. Autori donose primjere iz svijeta medicine (na primjer u tumačenju rezultata mamografije), iz svijeta forenzike (analiza otiska prsta) i mnogo više. A najgori problem je sustavna buka – netočnost u odlučivanju koja se već uvukla u sve razine institucija.
Kahneman predlaže solucije za smanjivanje buke, ali je svjestan da problem nije do kraja rješiv. Problem postoji, jer smo na kraju različiti ljudi, i jer smo sami kao osobe iz dana u dan različiti. Današnji „ja“ ne sliči više jučerašnjem „ja“.
Toga nismo svjesni. Nijedno od nas.
„Većina se ljudi iznenadi kada čuje da je točnost njihovih prediktivnih prosudbi ne samo niska, nego i inferiorna u odnosu na točnost formula. (…) Teško nam je zamisliti da će bezumno pridržavanje jednostavnih pravila često postići veću točnost nego što to mi možemo – ali to je do sada već dobro utvrđena činjenica.“
Koje su Kahnemanove solucije?
„Cilj prosuđivanja je točnost, a ne izraz osobnosti. Ova tvrdnja naš je kandidat za prvo načelo higijene odlučivanja i prosuđivanja.“
Buka se često dogodi u grupnim odlukama. Već nejavna diskusija i nejavni proces odlučivanja vodi do iskrenijih i promišljenijih odluka. Kada svaki član jedne grupe može nesmetano doći do individualnog suda, situacija je već bolja. Statistički pogled ili vanjska perspektiva će voditi do rezultata s još manje utjecaja buke.
Kada se individualne odluke poslije predlažu javnosti i otvaraju prostor iskrenog diskursa, rezultat je još bolji. To je ono što Kahneman zove „Mudrost gomile“.
Koje to ima veze sa sudbinom špilje Vjetrenice?
Tamo se dogodila odluka pod utjecajem buke.
Ona je, naravno, i dalje fascinantna pećina i mistična pojava, što i imena njezine tajne geografije potvrđuju. Dolje se nalazi „Zlatna dvorana“, postoje više jezera, jedno sa saljevom Orgulje, galerija siga se zove „Dolina suza“, razni kanali imaju zvučna imena poput „Leopardov kanal“ ili „Absolonov kanal“ (po speleologu Karelu Absolonu). I dalje u Vjetrenici puše vjetar. U jednom kanalu snažni vjetar površinu jezerca drži stalno namreškanom, pa se ono zove „Malo olujno more“.
Samo se zvukovi vjetra više ne čuju. I to je iritantno.
Nije li to kao da je živahna vatra prestala pucketati, kao da se ugasio ton oluje nad morem, kao da slap nečujno pada? Jedna dimenzija doživljaja je oduzeta.
Kao video bez audio. Kao da opernu pjesmu iz radija slušaš pod vodom. Kao da ti netko stavi zaštitne slušalice s gradilišta i pita te što misliš o ptičjem pjevu. Kao da je moćni prirodni prizor postao zaštitnik zaslona, ukroćena foto-tapeta ili ekran s kaminom u kojemu plešu digitalni plamenovi.
Nečujna bura nije više bura.
Za jedan manje bučan svijet – potrebni su zvukovi.
Iz Donjeg svijeta – Vjetrenica
Evald Arndt, Vjetrenica 1890.
Kako je zanijemio vjetar
Iz ove pećine se rađa jedna od najčudnijih pojava u prirodi: vjetar. On je jasan i nejasan, dobar i opasan, vražji i božanski. Ljudi su stalno dolazili ovdje, na mjesto gdje on uz grmljavinu izbija iz zemlje i odlazi k orlovima, zmajevima i zvijezdama.
Evo, to potvrđuje i isječak teksta iz Historie naturalis Plinija Starijeg (23-79), za koju knjigu kažu da je prva europska enciklopedija, objavljena 77. godine: Postoje, dakle, špilje – kakva je ona na obali Dalmacije – kakve i danas stvaraju snažan vihor. Ona ima strmo i široko grotlo, u koje kad spustiš bilo što manje težine, za posve tiha dana, nastane vrtložni vjetar. Mjestu je ime Senta.
Tomislav Ladan (1932-2008), koji je pro bono preveo tekst, konzultirajući starije talijanske i engleske prijevode, žalio se da je maglovit i nejasan, što nije neobično za pisanje u koječemu ono vrijeme, često samo po čuvenju. U ranijem hrvatskim prijevodu bio je smještan u Senj. Prevoditeljica nije bila čula za Vjetrenicu, no dubrovačka gospoda, koja je baštinila učenu rimsku tradiciju, smještala ga je u Popovo polje.
Čuo sam od onih koji su čitali Plinija da je to ona pećina koju pisac spominje u svojim djelima i smatra je iznimnom i začudnom, piše stonski knez Jakov Sokročević (1534-1604) glasovitom bolonjskom prirodoslovcu Ulisseu Aldrovandiju (1522-1605). I Aldrovandi je na marginu njegova pisma zabilježio: «Plin.2.46, et Dict. Poet in Phlanotes».
U toj gotovo beskrajno dugoj špilji puše takav vjetar da bi mlinski kamen mogao okretati da ga tamo stave. Dolazeći iznutra, neprestance i u sva godišnja doba, on stvara veliku buku, piše Sorkočević.
Još prije Sorkočevića, Vjetrenicu u Italiji spominje otac dvojnog računa, Dubrovčanin Benedikt Kotruljević (oko 1400–1468). U knjizi O plovidbi napisao je da se u blizini Dubrovnika, u Popovu polju, nalazi podzemna spilja iz koje i ljeti dolazi hladan zrak, „hladniji nego za zime u Italiji”.
Mavro Vetranović (1482-1576) pjesnik sa Svetog Andrije, nenaseljena izdvojena otočića na koji je otišao u samovoljno izgnanstvo, ne mogavši otrpjeli opačine u javnom životu Dubrovnika, zaziva u njoj spas. Odani benediktinac moli Eola, „kralja od vjetar“ da mu „tolik dar za ljubav dopusti, da silu od vjetar van spile ne pusti.“
„Eole, a ti znaš oholu tuj silu,
ki gojiš i vladaš od vjetar tuj spilu“,
romorio je neodređenoj pećini, od konkretne udaljen 22 km u pravcu 188 stupnjeva.
Spominje je također pjesnik i dramatičar Junije (Džono) Palmotić (1607-1657) u pseudopovijesnoj drami o osnutku Dubrovnika, Pavlimir. U radnju djela upleće čudesne i fantastične likove koji utjelovljuju dobre i zle sile, a „Vjetrnjica“ mu je kulisa zla. Suvremeni priređivači, također bez velike geografske izobrazbe, objašnjavaju da je to „valjda spilja u blizini Sniježnice“ u Konavlima.
Iz intelektualnih krugova Dubrovnika akonto vjetra stiglo je i prvo poznato speleološko istraživanje na istočnoj jadranskoj strani. Dubrovački knez Nikola Vitov Gučetić (1549-1610) poduzeo se da u okvirima tadašnje aristotelovske filozofije prirode odgovori zašto dotad „nikada nijesu saznali uzrok golemom vjetru“ u „pećinskoj špilji“ u Popovu.
Taj učinak proizvodi Sunce, izvlačeći veliko suho i toplo ishlapljivanje, koje, netom prispije do hladne površine špilje, nalazeći prolaz kroz vrata špilje čini tu veliku promahu. Za razliku od nje, špilja Šipun u Cavtatu je odviše vlažna i ne proizvodi vjetar, odgovorio je Gučetić u formi dijaloga sugovorniku Monaldiju, i predložio mu da nastave o potresima.
U povijesnim cvebama se napominju da je djelo Discorsi sopra le Metheore d’Aristotele izišlo prvi put 1584, s uvodom u kojem je Gundulićeva žena Mare napisala panegirik slobodarstvu pjesničke dive Cvijete Zuzorić (1552-1648). Knjiga je, navodno, povučena i za godinu dana tiskana bez toga uvoda.
Znanost je s vremenom napuštala prirodnu filozofiju i sve se više približavalo prirodoslovlju. Pravoslavni kaluđer u Manastiru Zavala, Joanikje Pamučina (1810-1970), imao je dvadeset godina kad je u Vjetrenicu po zadatku vodio nadležnog hutovskog kapetana Hadži-bega Rizvanbegovića (1768-1832). Poznat kao neviđeni silnik, Hadži-beg se strašno uplašio i nije prihvaćao kaluđerova objašnjenja da tu nema ničega živog, ni duhovnog ni tjelesnog, nego samo vjetar, obična fizikalna pojava.
Pamučinin subrat, isusovac koji je iz Italije došao misionariti u Tursko carstvo, Antonio Ayala (1818-1887), pisao je kongregaciji u Lion da iz pećine puše tako žestok i hladan vjetar da se tu ne može ostati ni trenutka, a da se ne sledi.
Onda se vjetra dohvatio austrijski inženjer Josef Riedel. Mjerio je temperaturu i maštao kako će ukrotiti njegovu snagu i protjerati je kroz turbinu koja će pokrenuti mlin za žito. Od tada svi mjere i računaju, a što se računom ne da izraziti, zanemaruju.
***
Tako je upravo vjetar oduvijek obilježavao ne samo pećinu, nego cijeli kraj. „Vjetrena pećina“ je nagomilala ovdje stara nalazišta, groblja, kule, svetišta i spomenike. Današnja povijest tumači crkve u Zavali kao središta svega svijeta, nesvjesna da su one odgovor na emanaciju svetosti iz Vjetrenice. Mnogi su je slavili, najmoćniji su je prisvajali sebi. Sorkočević na ulazu opisuje ostatke drevne kuće nedgašnjeg gospodara cijelog tog Popova polja. I priča se gotovo kao bajka da je taj gospodar prije 200 godina – pisano je između 1580. i 1584. – iz te kuće držao spomenutu rupu zatvorenom umjetnim vratima određujući svježinu, dok je on sjedio za trpezom. Time imamo potvrdu i o prvoj klimatizaciji stana.
Pravoslavni svećenici vide ga kao ljetnikovac „onog grčkog popa čiji je, navodno, potomak Stefan Nemanja, kralj srpski“, koji je „vladao ovim krajem pa je nazvan Popovo polje“.
Od Riedela naovamo, Vjetrenica se uglavnom spominje kao turističko odredište. Počeli su je prilagođavati još 1890-ih, pa 1930-ih, a najopsežnije zahvate je doživjela ranih 1960-ih. Sredinom devedesetih zatekli smo je otvorenu, s uništenom svom tom opremom. Deset godina smo je njegovali i štovali na naš današnji, možda banalni, znanstveni način! Često pod napadima otimača javnog dobra i u borbi! Lokalna vlast je nakon početne indiferentnosti u našem oživljavanju Vjetrenice vidjela nešto opasno, ne znam potpuno ni danas šta, i spas tražila u tome da je gurne u ruke ljudima s onu stranu zakona. Najprije ju je htjela ćornuti jednom hadezeovu ministru iz Stoca, koji je nikad dotad nije ni vidio u životu, i koji je na putu do nje upao u zatvor, pa onda dvojici hadezeovih „poduzetnika“ iz Dubrovnika, iste stručnosti, od kojih je jedan također odmah doživio isto prokletstvo.
Naš boravak u njezinoj blizini potrajao je duže nego je bilo izgledno, ali puno manje od onoga što je tražila suvremena reinterpretacija prirode. Izbačeni smo kad je naš rad urodio s više od pola milijuna maraka dotacija za turističku prilagodbu Vjetrenice. Nisu pare za svakoga! Projekt je izradio lucidni arhitekta svjetla iz Australije Neil Kell, koji je i sam liznut duhom Vjetrenice, poželio ostati u Zavali. Nakon što su nas otjerali, zahvate su izveli bez ijedne stručne osobe i bez ikakva valjana nadzora, pozivajući se na Kellov projekt. Treba se prisjetiti da su se u tom analfabetskom upadu oslanjali i na dužnosnike World Wildlife Funda. No, tehnološka upotreba toga projekta nije nadilazila funkciju podmetača pri serviranju terenskog ručka od sardina.
***
Sasvim izoliran otklon od mehanicističkog viđenja pećinskog podzemlja potaknula su dva plitka reljefa s ulazne stijene u Vjetrenicu. Američko-britanska povjesničarka umjetnosti Marian Wenzel (1932-2002) ključ za njihovo razumijevanje tražila je u zvukovima vjetra!
Da, da. Vjetrove i njihove zvukove spominje većina povijesnih tekstova. Sorkočević prvo spominje šum mlinskog kamena, a idući dalje unutra javlja se zvuk bubnja, „onako kako se čuje udaranje bubnja u Turskoj, uz pratnju frula i morlačkih gajda, sve skupa nalik pravoj glazbi“.
Ko uđe u pećinu ljeti, može čuti zanosne, čudne zvukove. Izbezumljen, izlazi otuda i priča svakome ko ga sretne o svemu što je čuo, kaže Pamučina i napominje da „Turci govore da su to duhovi (džinovi), a i naši neuki su takvog mišljenja“. Po tim zvukovima Vjetrenica je unikatna pojava, jer je taj mehanizam bio neka vrsta proročišta; pretskazivao je budućnosti.
Žitelji smatraju da u toj špilji stanuju ninfe „koje mi u našem jeziku zovemo vile i da tu noću priređuju svoje plesove i u toj pećini da sviraju. I vide se tragovi stopala koja nisu ljudska nego prije neke potkovane životinje, neke zvijeri koje imaju dijelom raspuknutu pandžu“, piše Sorkočević. Vidio je tragove, kaže, koji su brojni kao da su nastali u plesanju i igri, ali ne četveronožne životinje. Svakako se trudio izravno izbjeći tvrdnju da su to stope vila, lijepih djevojaka koje odaju kozja stopala. Sve do početka 20. stoljeća seljaci su bili uvjereni u njihovo postojanje. Jedan od njih, na pitanje svećenika zar zaista vjeruje da u Vjetrenici ima vila, odgovara:
– Znaš i ti da ih je, ali ne daš (reći), da ne slabi vjera.
Wenzel, koja je dobar dio svoje karijere posvetila stećcima i preko njih utvrdila postojanje „bosanskog stila“, u jednom tekstu iz 1961. prošetala je čitatelje od stare Grčke preko antičkih nadgrobnih prikaza u Glamoču i arhitekture katakombi pod Jajcem, te proanalizirala dvadesetak reljefa stećaka diljem Bosne i Hercegovine na kojima se nalazi sustav znakova s dva suprotstavljena konjanika.
Ulaz u Vjetrenicu je obredno mjesto drevne tradicije, a spomenuti reljefi u funkciji rituala inicijacije, zaključila je. Konjanici predstavljaju Dioskure, one što ih zadesi smrt i ponovo ožive. Na reljefu se nalaze još likovi lûka i jelena. Na takvim reljefima se drugdje uobičajeno pojavljuju još simboli žene, polumjeseca ili prstena, no, ovdje ih nema – poslovično reče Wenzel – „iz očitih razloga“.
Koji su to očiti razlozi? Mehanizam rituala inicijacije polazio je od tunela ili ulaza u pećinu. Njega na nekim mjestima može zamijeniti prsten ili polumjesec, a oni predstavljaju žensko božanstvo. Na krajevima tunela su stajali Dioskuri, blizanci, tj. konjanici ili pobratimi. Ostali simboli ovdje nisu ni potrebni, jer su promatrači u sustav ubrajali vile, koje je svatko priseban mogao čuti stojeći kod reljefa pred Vjetrenicom.
Kad sam nedavno posjetila Zavalu primijetila sam da vjetar i dalje puše na ulazu u špilju Vjetrenicu, ali se, koliko sam mogla zaključiti, više ne čuju bubnjevi – zadnja je njezina rečenica u tekstu.
Marian Wenzel jedina je osoba koja je to do sada primijetila. Modernim turističkim proširenjem ulaza u pećinu, neobnovljivo je srušeno samo srce Vjetrenice, zapravo srušen čitav jedan svijet. Fatalan slom zbio se na prelazu s mitološke na znanstvenu sliku svijeta. Sustav zaštite još nije evidentirao gubitak.
Ivo Lučić
Evald Arndt Reljef na ulazu u Vjetrenicu 1890.
Zvukovi nisu problem, buka jest
Vjetrenica. Jedna od priča koje odmah izazivaju čuđenje, ako ne i zadivljenost. Špilja u čijoj utrobi pušu vjetrovi. Znači, prije ulaska u špilju – za što nam već treba hrabrosti, jer zbog dužine, tmine i neizvjesnosti budi nesvjesne, instinktivne strahove u nama – moramo još proći frontu jakih i glasnih vjetrova. Kao da samo brdo kaže: nemoj ulaziti! I mitološki i metaforički jaka pojava. Kako?, pitaš se. Kako mogu vjetrovi stvarati toliku buku u špilji? Jesu li se rađali u dubini brda ili su čudesno djelo vanjskih i unutrašnjih zračnih valova? Šta to znači? Nebeski fenomen u utrobi zemlje? Ti vrtlozi vjetra, i s njima akustični događaji, slični su pojavama vatra ili prizora uzbuđenih valova za vrijeme nevere na moru. Ili beskrajnog zvjezdanog šatora u bistroj ljetnoj noći. Odmah razumijemo da je ovdje prisutno nešto jače od nas, nešto što nas odbija, što nam lije strah u kosti, a istovremeno hipnotizira, pa ga ne možemo prestati gledati ili slušati. I nije čudno što su i stari spisi i davne priče govorili o tome. Doslovno su ljudi prije stotina godina isto čuli i vidjeli, a pogotovo osjetili kao mi. Mislim, dok se ulaz nije proširio. Sada toga više nema. Jer je, kako Lučić kaže, vjetar zanijemio.
Ovaj Lučićev tekst „Kako je zanijemio vjetar“ je baš po mojoj mjeri. Prvo, priča mi o nečemu što mi je nepoznato. Onda sadrži sve što mi je fascinantno od prvog trenutka kada sam upoznala pisanje tog karstologa. Uzmi na primjer jedan fenomen, recimo Vjetrenicu, i duboko se zagledaj u geološke činjenice. Onda vidi kako su ljudi na taj fenomen reagirali, kako su ga razumjeli, kako se odnosili prema njemu. Konzultiraj se s najstarijim spisima, znajući da se tu često radi o tekstovima koji su nastali s drugim paradigmama, s drugim ciljevima, drugim shvaćanjem znanosti i svijeta. Napisani su od mislioca ili kroničara koji su vidjeli svijet drugim očima, pa valja imati na umu kako izgleda taj pogled i tumačiti ga u tom okviru. Sve to radi Lučić na tri i pol stranica i sve je unutra. Činjenice, mitologije, povijesni dokumenti, tumačenje povijesnih koordinata, sve, i njegov vlastiti pogled na taj određeni fenomen. I kritika današnjih znanosti ako potrebno. Jer ako razumiješ da je tvoja perspektiva na jednu pojavu uvijek (ponavljam: uvijek!) rezultat određene naracije i da će ta naracija odrediti kako postupaš (ili oni koji imaju moć) i koje posljedice taj pristup ima za samu prirodu, za ljude ili životinje, onda je valjda jasno da je najodgovornija stvar: provjeriti u svakom fenomenu koja je priča iza njega, pogotovo ako se radi o intervencijama u prirodi. Na temelju kojih informacija donosimo odluke? Tko priča i zašto? Koja je znanstvena, stručna, moralna ili filozofska teorija iza toga?
Eto, to volim u tekstovima Ive Lučića. On sluša različite pripovijesti i shvaća ih kao takve. Pripovijest nikad nije i ne može biti istina, uvijek je fikcija. Naša percepcija svega je fikcija: uvijek osobna perspektiva na temelju naših informacija, na temelju znanja, biografije, životnih preferencija, društvenog položaja, potreba, interesa, itd. I nije problem u tome. Samo ne smijemo zaboraviti da je tako. Moramo uočiti koja je teorija u podlozi našeg gledanja. Je li pogled na određeni fenomen vođen strahom ili praznovjerjem? Je li čista imaginacija ili samo interes? Je li on rezultat znanstvenog pogleda 20. stoljeća, za kojeg neke informacije (mitovi, legende, religija) ne drže vodu, pa biramo isključivo mjerive podatke? I je li taj, recimo, Newtonov pristup prema prirodi zaista toliko objektivan koliko tvrde? Nije li to opet nova naracija, ekskluzivna takoreći, jer radi s vrlo selektivnim izborom podataka? Nije li problematično u stavu znanosti danas općenito što dolazi s agendom da postoje objektivne, mjerljive činjenice, istine, i da nasuprot tome postoje hipoteze koje ignoriraju faktičnost nekih pojava? Svaka teorija – znanstvena, književna, mitološka, itd. – traži dokaze za svoju logiku. I na neki način su sve istinite – u okviru svoje logike. (Da sada ne pričamo o tekstovima autora koji se izgube u vlastitoj logici ili mijenjaju perspektivu i logiku, pa tumače stvari na različitim razinama…).
Istina je možda samo jedna: što je više pogledā, podatakā, informacijā, logikā i naracijā, to je preciznija slika neke pojave.
Tako je i u kršu. Jer krš je kao i sve drugo.
Istina, to se može shvatiti kao poziv na neki prazni pluralizam tipa „Ajde, ti misli ono, ja ću drugo, pa nikom ništa“. No, prije nego krenemo u neki posao, moramo se složiti oko tipa naracije i pristupa. I onda se često vidi: ljudi ne žele doći do pravedne i problemu primjerene odluke, nego prevladaju interesi s drugih polja njihovih života. A najveći je problem pristranost, krive prosudbe, društveni pritisak. Špilja Vjetrenica je dobar primjer za to. I ovdje, u slučaju proširenja ulaza pećine Vjetrenice, netko je odlučio.
Daniel Kahnemann je profesor psihologije, nobelovac (za radove iz ekonomskih znanosti) i član Američke akademije umjetnosti i znanosti. Godinama već studira kako ljudi donose odluke, nerijetko birajući loše i nepravedne prosudbe. Pitao se kako je moguće da je čovjek koji je počinio kazneno djelo poput pljačke može dobiti različite kazne, ovisno o tome koji je sudac donio odluku. Pregledao je razne studije i pokušao definirati zašto odluke nisu uvijek donošene na temelju pravila ili zakona koji daju najbolje smjernice za sve. Evaluirao je studije s drugih područja, poput ogromne studije o ponašanju sportskih sudaca na turnirima maloljetnih nogometaša s više od tisuću sudionika. I da! Nevjerojatno, ali studija je među ostalim pokazala da „kada lokalna nogometna reprezentacija izgubi utakmicu preko vikenda, suci donose strože odluke u ponedjeljak (i manjoj mjeri do kraja tjedna)“. Faktore – individualne i kolektivne – koji smetaju ispravnoj odluci na temelju općevažećeg zakona, nazvao je bukom (noise). Buka je prema Kahnemanu ponekad slučajna, ali svakako nepoželjna disperzija u odlukama svake vrste. Buka, to su zvukovi smetnje u donošenju odluke. Fenomen je dobro istražen i ne samo da se otkrilo da proizvodi nepravdu, nego često i skupe posljedice.
Knjigu koju je o tome napisao Daniel Kahneman (zajedno s ekonomistom Olivierom Sibonyem i s pravnikom Cassom R. Sunsteinom) iz tog se razloga i zove „Buka“ i objašnjava štetne učinke koje buka ima na mnogim područjima života, uključujući medicinu, pravo, gospodarska predviđanja, forenziku itd. I dodala bih: politiku zahvata u prirodu u Dinarskom kršu.
Tema knjige je, kako piše: „…gdje god se prosuđuje, tu je i buka – ima je više nego što mislite.“
U ljudskoj odluci uvijek presudnu ulogu igraju osobno uvjerenje, mišljenje, osobni interes, ponekad zdravstveno stanje ili fokusiranost osobe. Mišljenja i uvjerenja po Kahnemanu spadaju pod bias (pristranost i predrasuda) i oni su često lako vidljivi. Buka je suptilnija. Autori donose primjere iz svijeta medicine (na primjer u tumačenju rezultata mamografije), iz svijeta forenzike (analiza otiska prsta) i mnogo više. A najgori problem je sustavna buka – netočnost u odlučivanju koja se već uvukla u sve razine institucija.
Kahneman predlaže solucije za smanjivanje buke, ali je svjestan da problem nije do kraja rješiv. Problem postoji, jer smo na kraju različiti ljudi, i jer smo sami kao osobe iz dana u dan različiti. Današnji „ja“ ne sliči više jučerašnjem „ja“.
Toga nismo svjesni. Nijedno od nas.
„Većina se ljudi iznenadi kada čuje da je točnost njihovih prediktivnih prosudbi ne samo niska, nego i inferiorna u odnosu na točnost formula. (…) Teško nam je zamisliti da će bezumno pridržavanje jednostavnih pravila često postići veću točnost nego što to mi možemo – ali to je do sada već dobro utvrđena činjenica.“
Koje su Kahnemanove solucije?
„Cilj prosuđivanja je točnost, a ne izraz osobnosti. Ova tvrdnja naš je kandidat za prvo načelo higijene odlučivanja i prosuđivanja.“
Buka se često dogodi u grupnim odlukama. Već nejavna diskusija i nejavni proces odlučivanja vodi do iskrenijih i promišljenijih odluka. Kada svaki član jedne grupe može nesmetano doći do individualnog suda, situacija je već bolja. Statistički pogled ili vanjska perspektiva će voditi do rezultata s još manje utjecaja buke.
Kada se individualne odluke poslije predlažu javnosti i otvaraju prostor iskrenog diskursa, rezultat je još bolji. To je ono što Kahneman zove „Mudrost gomile“.
Koje to ima veze sa sudbinom špilje Vjetrenice?
Tamo se dogodila odluka pod utjecajem buke.
Ona je, naravno, i dalje fascinantna pećina i mistična pojava, što i imena njezine tajne geografije potvrđuju. Dolje se nalazi „Zlatna dvorana“, postoje više jezera, jedno sa saljevom Orgulje, galerija siga se zove „Dolina suza“, razni kanali imaju zvučna imena poput „Leopardov kanal“ ili „Absolonov kanal“ (po speleologu Karelu Absolonu). I dalje u Vjetrenici puše vjetar. U jednom kanalu snažni vjetar površinu jezerca drži stalno namreškanom, pa se ono zove „Malo olujno more“.
Samo se zvukovi vjetra više ne čuju. I to je iritantno.
Nije li to kao da je živahna vatra prestala pucketati, kao da se ugasio ton oluje nad morem, kao da slap nečujno pada? Jedna dimenzija doživljaja je oduzeta.
Kao video bez audio. Kao da opernu pjesmu iz radija slušaš pod vodom. Kao da ti netko stavi zaštitne slušalice s gradilišta i pita te što misliš o ptičjem pjevu. Kao da je moćni prirodni prizor postao zaštitnik zaslona, ukroćena foto-tapeta ili ekran s kaminom u kojemu plešu digitalni plamenovi.
Nečujna bura nije više bura.
Za jedan manje bučan svijet – potrebni su zvukovi.
Anne-Kathrin Godec
Eol, grčki bog vjetra