Opet o Žadanu. Ovo je već peta njegova knjiga koju kratko prikazujem. I najduža. Vorošilovgrad je nekadašnje ime današnjeg Luhanska. (Staljinka Donjecka, Ždanov Mariupolja, zanimljiva je volja komunista da svoje heroje ovjekovječe ne samo statuama, već i verbalno markiranim spomenicima. Pa da ih se onda, čim se nešto promijeni, na brzinu otarase računajući na kratko pamćenje i brzi zaborav. Nisu li naša Kardeljeva i Pucareva vrlo lijepi lokalni primjeri te težnje?) Žadan radnju romana ne smješta u taj grad, makar će on poslužiti kao njezino simboličko ishodište. Ona se preseljava na rub, u stepu, gdje brat Hermana, pripovjedača i glavnog junaka, vodi benzinsku postaju. Kada on nestane, Herman se osjeća pozvanim da preuzme posao i pomjera se iz centra ka periferiji. Stvar se pokazuje kompliciranijom no što se čini na prvi pogled jer u igru stupaju lokalni oligarsi koji se, najvjerojatnije, kriju iza tajanstvenog bratovljeva nestanka. Okosnica se zapleta romana odvija oko ovog događaja, a suštinu nelagode koja iz njega isijava tvori odsutnost. S druge strane, ta se nelagoda ublažava Žadanovom ironijom, njegovim osjećajem za humor koji se realizira u svim valerima: od vedrog, preko grotesknog, pa sve do apsurdnog.
Kada sam prošlog tjedna razgovarao sa Žadanom o njegovoj i ukrajinskoj književnosti, postavio sam tezu da me ona u velikoj mjeri podsjeća na američku. On se tom usprotivio i rekao da svoje korijene vidi u europskoj, ako hoćemo srednjoeuropskoj, ali ne i u američkoj literaturi. Da je, pojednostavljeno, stasavao uz njemačke ekspresioniste, a ne uz Hemingwaya. Naravno, nisam mislio ni na jedne ni na drugog, kada sam rekao to što sam rekao. Zanimala me je, prije svega, opsjednutost prostorom, pokretom u njemu koju se, doista, može otkriti kod sjevernoameričkih spisateljica i spisatelja, kao prvi napamet pada Jack Kerouac, ali ne smije se zaboraviti ni književnost (popularna glazba, fotografija) nastala u doba velike depresije koja je doslovce natjerala mase na beskrajno kretanje jednom naizgled neiscrpnom teritorijom. Naravno, može se ići i dalje u prošlost, u mitološko otkrivanje Divljeg Zapada zabilježeno u western-filmovima čija je nesumnjiva intencija kolonijalno (i imperijalno) presezanje za zemljom koju se, pogrešno i pretenciozno, proglašava praznom.
Ne želim time povući povijesnu paralelu između Ukrajine i Sjedinjenih Američkih Država ili Kanade. Ono što me interesira jest svijest o beskrajnom geografskom prostoru kroz koji se kreće nesputano, ne nužno linearno, sa sviješću o prevladavanju distanci koje ponekad ne mora biti vođeno nekim smislom. Usto se smislenost, u suvremenoj ukrajinskoj prozi, iscrpljuje pred izazovom korozivne korupcije i zloupotrebe vlasti. Tako se stepa koju Žadanovi junaci prevladavaju krećući se od zapada prema istoku i od sjevera prema jugu konstruira kao nomadski prostor u kojemu se vodi epska bitka između dobra i zla. Kretanje je uvjetovano vraćanjem na staro (junak iznova „osvaja“ zavičaj), ali i osvajanjem novog (on putovanjem u prošlost – ponajprije sovjetsku – generira i sam tranziciju kao središnji model transformacije postsocijalističkih društava). Pri tome je područje po kojemu se kreće zasićeno simbolima sovjetskoga društva, ali se istovremeno mobilnost ne markira samo kulturalno. Ljudi koji se kreću po prostorima prošlosti svjedoče, svojom etničkom pripadnošću, o multikulturalnosti zemlje.
Istovremeno Žadan ponavlja i proširuje jednu od središnjih tema svojih romana na cesti: rasizam društva i njegov nipodaštavajući odnos prema manjinama koje se gomilaju upravo na rubovima, na graničnim područjima zemlje. Taj je odnos bio u fokusu romana Depeche Mode i Anarchy in the UKR, koje treba čitati u neposrednome kontekstu Vorošilovgrada. Manjine, ponajprije Romi, u takvoj se konstelaciji pokazuju kao najpouzdaniji saveznici u Hermanovoj borbi s tajkunima čiji je cilj da Donbas pretvore u monokulturni pejzaž – i to ne samo u kulturalnome, već i u privrednome, agrarnome, smislu. Prema njihovoj ideji na poljima u budućnosti treba nicati samo kukuruz. Upravo protiv takve monopolizacije, uravnilovke, bore se izvorni stanovnici Donbasa, autentični nomadi. Bilo da su oni Romi ili marginalci, autsajderi, poput Hermana i njegovih pratitelja i pratiteljica, njihov se uzvišeni zadatak sastoji u obrani ugroženog autohtonog prostora, otvorenog i slobodnog za sve. Strategije su otpora pritisku raznovrsne, no najvažnijom se čini ona koja počiva na glazbi – shvaćenoj kako simbolički tako i konkretno.
Naime, umetnuti dio u romanu, koji dovodi do konačnog prosvjetljenja ironično, povremeno ciničnog, skeptika Hermana nosi naslov Izum džeza u Donbasu. Taj je dio ispisan pseudoznanstvenim diskursom i na prvi pogled ne nudi povezanost s preostatkom romana. Međutim, ona se nalazi na dubljoj, asocijativnoj, razini. Upravo polje marginalnoga i manjinskoga pokazat će se nositeljem kompleksne romaneskne strukture unutar koje prividno disparatne narativne struje stječu skokovite i isprekidane linije stapaju u cjelinu sposobnu da apsorbira u asimilira ne samo granicu između Zapada i Istoka, već i da prijeđe Atlantik i u Donbasu, u Ukrajini, zemlji stepe i industrijskog razvitka, implementira glazbeni stil američkih anarhista, manjinaca i pobunjenika protiv etabliranog poretka. Mistična i mitološka Gloria Abrahams, glazbenica i skladateljica koja je u rubnu zemlju, prožetu nomadizmom, početkom dvadesetoga stoljeća donijela džez, nestaje na misteriozan način, ostavljajući za sobom jedan spiritual „a mi Vas molimo da mu poklonite pažnju“ kao „jednom od posljednjih djela Glorije Abrahams. Stvoren neposredno prije nestanka pjevačice, s pravom vrijedi za jedan od najliričnijih i socijalno-kritičnih primjera zbornoga pjevanja u džezu, a melodiju koja mu se nalazi u osnovi uvijek iznova sviraju svjetski poznati glazbenici, poput Chata Bakera ili Charliea Birda Parkera.“ Posljednje ime otvara aluzivni spektar i pridaje konzistenciju naizgled disparatnoj strukturi. Kada se Herman s prijateljima upućuje iz Harkiva u zavičaj, u Donbas, da razjasni misteriju nestanka brata, njihovim automobilom, s CD-a, odzvanja upravo glazba saksofoniste koji je postao mitom otpora prema rasističkom američkom društvu, koji je, poput Lady Bird, Billie Holiday, postao njegovom žrtvom, Charliea Parkera. Vorošilovgrad započinje i završava Parkerom, njime se uramljuje priča o beskrajnom prostoru, o stepi koja se utapa u moru, o ljudima koji je nastanjuju, ispunjavaju svojim prisustvom, ali i sposobnošću suživota. Prostoru u kojemu je krhka osnova koegzistencije uvijek ugrožena, od sila koje u njega prodiru izvana i nasilno narušavaju suptilni eko-sustav.
Vorošilovgradom Žadan završava vedro-melankoličnu „Donbasku trilogiju“. Već u sljedećem romanu, Mezopotamiji, nadolazeći će rat izbrisati i posljednje tragove vedrine. Na njezino će mjesto stupiti čista apokalipsa koja, vidjeli smo, kulminira u distopiji Internata. Od 24.2.2022. Žadan ne piše romane. Energiju koja mu preostaje nakon iscrpljujuće humanitarne djelatnosti na liniji fronta koristi za sastavljanje kratkih napisa u socijalnim mrežama. Snagu i optimizam kojima zrače može se pripisati nepokolebljivoj vjeri u pobjedu i ponovnu izgradnju multikulturnog prostora dovoljno velikog za sve koji ga ne žele osvajati silom i destrukcijom, već sa sviješću o njegovoj jedinstvenosti žele postati i ostati njegovim sastavnim dijelom.
Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka/34
Serhij Žadan, Vorošilovgrad (2010)
Opet o Žadanu. Ovo je već peta njegova knjiga koju kratko prikazujem. I najduža. Vorošilovgrad je nekadašnje ime današnjeg Luhanska. (Staljinka Donjecka, Ždanov Mariupolja, zanimljiva je volja komunista da svoje heroje ovjekovječe ne samo statuama, već i verbalno markiranim spomenicima. Pa da ih se onda, čim se nešto promijeni, na brzinu otarase računajući na kratko pamćenje i brzi zaborav. Nisu li naša Kardeljeva i Pucareva vrlo lijepi lokalni primjeri te težnje?) Žadan radnju romana ne smješta u taj grad, makar će on poslužiti kao njezino simboličko ishodište. Ona se preseljava na rub, u stepu, gdje brat Hermana, pripovjedača i glavnog junaka, vodi benzinsku postaju. Kada on nestane, Herman se osjeća pozvanim da preuzme posao i pomjera se iz centra ka periferiji. Stvar se pokazuje kompliciranijom no što se čini na prvi pogled jer u igru stupaju lokalni oligarsi koji se, najvjerojatnije, kriju iza tajanstvenog bratovljeva nestanka. Okosnica se zapleta romana odvija oko ovog događaja, a suštinu nelagode koja iz njega isijava tvori odsutnost. S druge strane, ta se nelagoda ublažava Žadanovom ironijom, njegovim osjećajem za humor koji se realizira u svim valerima: od vedrog, preko grotesknog, pa sve do apsurdnog.
Kada sam prošlog tjedna razgovarao sa Žadanom o njegovoj i ukrajinskoj književnosti, postavio sam tezu da me ona u velikoj mjeri podsjeća na američku. On se tom usprotivio i rekao da svoje korijene vidi u europskoj, ako hoćemo srednjoeuropskoj, ali ne i u američkoj literaturi. Da je, pojednostavljeno, stasavao uz njemačke ekspresioniste, a ne uz Hemingwaya. Naravno, nisam mislio ni na jedne ni na drugog, kada sam rekao to što sam rekao. Zanimala me je, prije svega, opsjednutost prostorom, pokretom u njemu koju se, doista, može otkriti kod sjevernoameričkih spisateljica i spisatelja, kao prvi napamet pada Jack Kerouac, ali ne smije se zaboraviti ni književnost (popularna glazba, fotografija) nastala u doba velike depresije koja je doslovce natjerala mase na beskrajno kretanje jednom naizgled neiscrpnom teritorijom. Naravno, može se ići i dalje u prošlost, u mitološko otkrivanje Divljeg Zapada zabilježeno u western-filmovima čija je nesumnjiva intencija kolonijalno (i imperijalno) presezanje za zemljom koju se, pogrešno i pretenciozno, proglašava praznom.
Ne želim time povući povijesnu paralelu između Ukrajine i Sjedinjenih Američkih Država ili Kanade. Ono što me interesira jest svijest o beskrajnom geografskom prostoru kroz koji se kreće nesputano, ne nužno linearno, sa sviješću o prevladavanju distanci koje ponekad ne mora biti vođeno nekim smislom. Usto se smislenost, u suvremenoj ukrajinskoj prozi, iscrpljuje pred izazovom korozivne korupcije i zloupotrebe vlasti. Tako se stepa koju Žadanovi junaci prevladavaju krećući se od zapada prema istoku i od sjevera prema jugu konstruira kao nomadski prostor u kojemu se vodi epska bitka između dobra i zla. Kretanje je uvjetovano vraćanjem na staro (junak iznova „osvaja“ zavičaj), ali i osvajanjem novog (on putovanjem u prošlost – ponajprije sovjetsku – generira i sam tranziciju kao središnji model transformacije postsocijalističkih društava). Pri tome je područje po kojemu se kreće zasićeno simbolima sovjetskoga društva, ali se istovremeno mobilnost ne markira samo kulturalno. Ljudi koji se kreću po prostorima prošlosti svjedoče, svojom etničkom pripadnošću, o multikulturalnosti zemlje.
Istovremeno Žadan ponavlja i proširuje jednu od središnjih tema svojih romana na cesti: rasizam društva i njegov nipodaštavajući odnos prema manjinama koje se gomilaju upravo na rubovima, na graničnim područjima zemlje. Taj je odnos bio u fokusu romana Depeche Mode i Anarchy in the UKR, koje treba čitati u neposrednome kontekstu Vorošilovgrada. Manjine, ponajprije Romi, u takvoj se konstelaciji pokazuju kao najpouzdaniji saveznici u Hermanovoj borbi s tajkunima čiji je cilj da Donbas pretvore u monokulturni pejzaž – i to ne samo u kulturalnome, već i u privrednome, agrarnome, smislu. Prema njihovoj ideji na poljima u budućnosti treba nicati samo kukuruz. Upravo protiv takve monopolizacije, uravnilovke, bore se izvorni stanovnici Donbasa, autentični nomadi. Bilo da su oni Romi ili marginalci, autsajderi, poput Hermana i njegovih pratitelja i pratiteljica, njihov se uzvišeni zadatak sastoji u obrani ugroženog autohtonog prostora, otvorenog i slobodnog za sve. Strategije su otpora pritisku raznovrsne, no najvažnijom se čini ona koja počiva na glazbi – shvaćenoj kako simbolički tako i konkretno.
Naime, umetnuti dio u romanu, koji dovodi do konačnog prosvjetljenja ironično, povremeno ciničnog, skeptika Hermana nosi naslov Izum džeza u Donbasu. Taj je dio ispisan pseudoznanstvenim diskursom i na prvi pogled ne nudi povezanost s preostatkom romana. Međutim, ona se nalazi na dubljoj, asocijativnoj, razini. Upravo polje marginalnoga i manjinskoga pokazat će se nositeljem kompleksne romaneskne strukture unutar koje prividno disparatne narativne struje stječu skokovite i isprekidane linije stapaju u cjelinu sposobnu da apsorbira u asimilira ne samo granicu između Zapada i Istoka, već i da prijeđe Atlantik i u Donbasu, u Ukrajini, zemlji stepe i industrijskog razvitka, implementira glazbeni stil američkih anarhista, manjinaca i pobunjenika protiv etabliranog poretka. Mistična i mitološka Gloria Abrahams, glazbenica i skladateljica koja je u rubnu zemlju, prožetu nomadizmom, početkom dvadesetoga stoljeća donijela džez, nestaje na misteriozan način, ostavljajući za sobom jedan spiritual „a mi Vas molimo da mu poklonite pažnju“ kao „jednom od posljednjih djela Glorije Abrahams. Stvoren neposredno prije nestanka pjevačice, s pravom vrijedi za jedan od najliričnijih i socijalno-kritičnih primjera zbornoga pjevanja u džezu, a melodiju koja mu se nalazi u osnovi uvijek iznova sviraju svjetski poznati glazbenici, poput Chata Bakera ili Charliea Birda Parkera.“ Posljednje ime otvara aluzivni spektar i pridaje konzistenciju naizgled disparatnoj strukturi. Kada se Herman s prijateljima upućuje iz Harkiva u zavičaj, u Donbas, da razjasni misteriju nestanka brata, njihovim automobilom, s CD-a, odzvanja upravo glazba saksofoniste koji je postao mitom otpora prema rasističkom američkom društvu, koji je, poput Lady Bird, Billie Holiday, postao njegovom žrtvom, Charliea Parkera. Vorošilovgrad započinje i završava Parkerom, njime se uramljuje priča o beskrajnom prostoru, o stepi koja se utapa u moru, o ljudima koji je nastanjuju, ispunjavaju svojim prisustvom, ali i sposobnošću suživota. Prostoru u kojemu je krhka osnova koegzistencije uvijek ugrožena, od sila koje u njega prodiru izvana i nasilno narušavaju suptilni eko-sustav.
Vorošilovgradom Žadan završava vedro-melankoličnu „Donbasku trilogiju“. Već u sljedećem romanu, Mezopotamiji, nadolazeći će rat izbrisati i posljednje tragove vedrine. Na njezino će mjesto stupiti čista apokalipsa koja, vidjeli smo, kulminira u distopiji Internata. Od 24.2.2022. Žadan ne piše romane. Energiju koja mu preostaje nakon iscrpljujuće humanitarne djelatnosti na liniji fronta koristi za sastavljanje kratkih napisa u socijalnim mrežama. Snagu i optimizam kojima zrače može se pripisati nepokolebljivoj vjeri u pobjedu i ponovnu izgradnju multikulturnog prostora dovoljno velikog za sve koji ga ne žele osvajati silom i destrukcijom, već sa sviješću o njegovoj jedinstvenosti žele postati i ostati njegovim sastavnim dijelom.